ISHEMIJSKA PENUMBRA – terapijska meta SHMP Moždani udar predstavlja naglo nastali fokalni neurološki poremećaj uzrokovan cerebrovaskularnom bolešću koja traje duže od 24 sata. Prema drugoj definiciji, moždani udar je naglo nastali fokalni nekonvulzivni neurološki poremećaj koji traje duže od 60 minuta i pored vaskularnog ne može se naći drugi uzrok njegovog nastanka. Obzirom da je moždani udar urgentno stanje, liječi se po principima urgentne medicine. Jako je važan vremenski prozor unutar kojeg možemo djelovati kako ne bi došlo do ireverzibilnih promjena u zonama moždane hipoperfuzije (ishemijske penumbre). Taj vremenski prozor iznosi oko 180 minuta, prema nekim studijama i do 4,5 sata. Moždani udar se javlja gotovo kod 500-900 na 100 000 stanovnika i treći je uzrok smrtnosti nakon kardiovaskularnih i malignih oboljenja. Ostavlja veliku stopu invaliditeta, što ovoj bolesti i daje socijalnu dimenziju. Razlikujemo nekoliko tipova moždanog udara: a) ISHEMIJSKI MU – koji čini gotovo 80% svih moždanih udara. Nastaje kao posljedica okluzije krvnog suda u mozgu trombom ili embolusom. b) HEMORAGIJSKI MU – čini preostalih 20%. Može da se manifestuje kao subarahnoidalno ili intracerebralno krvarenje. c) TIA – TRANZITORNI ISHEMIJSKI ATAK – samo 1/5 bolesnika razvije simptome koji prethode moždanom udaru, koji nastaje najčešće unutar 2 dana od simptoma. Traje kraće od 60 minuta. d) KOMPLETNI MU – potpuno razvijen modani udar, nepromjenjiv tokom 72h e) MU U RAZVOJU 

Jedan od najčešćih bolova, s kojim se gotovo svaka osoba barem jednom u životu susrela je glavobolja. Ona stalno ili povremeno pogađa oko 85% stanovništva, a najčešće se javlja u dobi između 25-35 godina. Glavobolja je, nakon zubobolje, najčešća ljudska bol i predstavlja ozbiljan socijalni i ekonomski problem za jedinku, jer utiče na kvalitet života, društvene i porodične aktivnosti. SIMPTOMI Glavobolje se mogu podijeliti na funkcijske i simptomatske. Migrena spada u funkcijske glavobolje i pogađa oko 15% populacije, češće žena. Kao poremećaj, migrena predstavlja intenzivan bol najčešće u fronto-temporalnom području, a po karakteru je pulsirajuća, stezajuća, poput pritiska. Bol kod nekih bolesnika započinje aurom koja traje od nekoliko minuta do nekoliko sati. Ona najčešće uključuje vidne simptome (binokularni bljeskovi, svjetlosni lukovi, svijetle cik-cak linije), dok su poremećaj govora,parestezije i odrvnjelost udova rjeđi. Intenzitet boli se kreće od umjerenog do jakog, a po pravilu popuštaju nakon što bolesnik zaspi. Često se uz migrenu jave fotofobija, fonofobija i osmofobija, kao i mučnine i povraćanje. Ovisno o tome koji je dio mozga zahvaćen, mogu se javiti i vrtoglavica, bljedoća, šumovi u ušima, nesiguran hod, itd. ETIOLOGIJA Napad migrene mogu izazvati različiti vanjski ili unutrašnji faktori. U unutrašnje faktore ubrajamo kolebanje arterijskog pritiska, nisku koncentraciju glukoze u krvi, menstruaciju, intrakranijalne neoplazme, hormonalnu disfunkciju, itd. U vanjske faktore ubrajamo stres, nedostatak sna, određene amine (tiramin), čokoladu, sir, alkohol, citrusne sokove, meteorološke uvjete, itd. PATOFIZIOLOGIJA Uprkos brojnim studijama o spoznavanju migrene i njenih mehanizama nastanka, oni još uvijek ostaju nepotpuno poznati. Najprihvatljivija teorija nastanka migrena je „mehanička teorija“. Ona obuhvata tri faze, a to su: a) Prodromalni stadij – u određenim regijama mozga, najčešće u kori, dolazi do vazokonstrikcije intrakranijalnih krvnih sudova, pod uticajem histamina i serotonina. Uslijed toga, nastaje hipoksija koja uzrokuje nastanak aure. b) Stadij manifestne glavobolje – u ovom stadiju se javljaju jednostrano lokalizirana pulsirajuća bol. Nastaje uslijed hipotonije i vazodilatacije ekstrakranijalnih krvnih sudova. c) Stadij tupog, konstantnog bola (stadij edema) – ovaj stadij se odlikuje dugotrajnim tupim bolom, a nastaje kao posljedica edema parijetalnog dijela i limfocitne perivaskularne infiltracije oko zahvaćenih ekstrakranijalnih krvnih sudova. 

Vrtoglavica (lat. vertigo) je subjektivni osjećaj, tj. iluzija okretanja tijela ili okoline. Vrtoglavica nije bolest, nego neurološki simptomu koji se javlja kao posljedica drugih zdravstvenih poremećaja. S obzirom na to da se pacijenti jako često javljaju zbog vrtoglavice i da postoji nekoliko različitih simptoma koje doživljavaju i poistovjećuju sa vrtoglavicom, važno je već pri prvom pregledu razlučiti radi li se uopće o vrtoglavici ili nekom drugom simptomu. Drugi najčešći simptomi koji se krivo interpretiraju kao vrtoglavica su omaglica ili fobični fenomeni, osjećaj nestabilnosti, osjećaj trnjenja i tonjenja, crnjenje pred očima i sl. Pažjivim uzimanjem anamneze i detaljnim fizikalnim pregledom bolesnika, u velikom broju slučajeva može se postaviti prava dijagnoza i na temelju toga započeti adekvatno liječenje. S obzirom na to da je vrtoglavica simpotom koji povezuje mnoge medicinske struke (otorinolaringologija, neurologija, neuropedijatrija, psihijatrija itd.) i da svaka od njih ima svoj način pristupa i pregleda pacijenta, u ovom članku najviše ćemo se bazirati na prijem i pregled pacijenta koji mladim liječnicima u ambulantu dolazi sa vrtoglavicom. ANAMNEZA I STATUS BOLESNIKA SA VRTOGLAVICOM Prilikom uzimanja anamneze jako ja bitno razlikovati radi li se o pravoj vrtoglavici ili o nekom od gore navedenih simptoma koje pacijenti često nazivaju vrtoglavicom. Ako se radi o nekom od drugih simptoma, iscrpnom anamnezom treba otkriti koji je osnovni poremećaj koji je doveo do ovog stanja. Ukoliko pacijent zaista ima vrtoglavicu, anamnezom ćemo pokušati doći do odgovora na važno pitanje- radi li se o centralom ili perifernom uzroku vrtoglavice. Sukladno tome, postoje dva tipa vrtoglavica- centralna i periferna. Centralna je vrtoglavica uvjetovana poremećajima u vestibularnim jezgrama moždanog debla, njihovima vezama sa živcima za inervaciju pokreta glave i očiju, te vezama s malim mozgom i korom velikog mozga. Periferna vrtoglavica nastaje zbog poremećaja u nervusu vestibularisu i vestibularnom organu smještenom u unutarnjem uhu. Pored ova dva osnovna tipa, postoji i fiziološka vrtoglavica. Ona nastaje naglom promjenom položaja glave ili tijela i nije prisutna tijeko mirovanja (primjerice kod ljuljanja, nakon vrtnje ili pretjerane ekstenzije vrata i sl.). Benigne je naravi ali može biti i znakom neke ozbiljne bolesti. Budući da nam je cilj utvrditi uzrok i o kojem tipu vrtoglavice je riječ, anamnezu započinjemo sljedećim pitanjima: 1. Vrijeme trajanja vrtoglavice? 2. Postoje li provocirajući čimbenici? 3. Je li ovo prvi napad vrtoglavice ili su se već pojavljivale? 4. Radi li se o vrtoglavici koja je stalno prisutna ili se pojavljuje u epizodama? 5. Izaziva li vrtoglavicu promjena položaja glava i tijela ili je spontana? 6. Koliko traje napad vrtoglavice? 7. Postoje li pridruženi simptomi? 8. Je li uporaba nekih lijekova dovela do pojave vrtoglavice? Nakon što dobijemo odgovore na navedena pitanja, prelazimo na klinički pregled pacijenta. On nam je važan jer se u velikom broju slučajeva kliničkim pregledom otkriju stanja kao što je ortostatska hipotenzija, aritmija te srčani i vaskularni šumovi koji su zapravo uzroci simpotma koje pacijenti nazivaju vrtoglavicom. Zatim slijedi neurološki pregled. On se sastoji od ispitivanja stanja svijesti i kognitivnih funkcija, funkcije moždanih živaca, motoričkog i osjetnog sustava i koordinacije i hoda. Bilo kakav ispad prilikom ispitivanja stanja svijesti i kognitivnih funkcija (smetenost, dezorjentiranost, afazija, disfazija, dizartrija) uvijek govori u prilog centralnom poremećaju kao uzroku vrtoglavice. Ispitivanjem funkcija moždanih živaca, izolirani ispadi sluha tj. ispadi funkcije VIII moždanog živca sa vrtoglavicom ukazuju da je riječ o perifernom poremećaju. Ispadi funkcije ostalih moždanih živaca obično su znak centralnog oštećenja. Posebnu pažnju, kada je vrtoglavica u pitanju, zauzima procjena bulbomotorike i pronalazak nistagmusa. Nistagmus se opisuje kao brzi trzaj očnih jabučica. Ima svoju brzu i sporu fazu a smjer nistagmusa određuje se prema brzoj fazi. Najčešćce je simetričan i ritmičan.. 

Šta je to spavanje? Spavanje je jedna od osnovnih potreba i fiziološki proces neophodan za život. Ljudima je potrebno spavanje iz nekoliko razloga: - kako bi se suočavali sa svakodnevnim stresom, - spriječili umor, sačuvali energiju, - obnovili um i tijelo i potpuno uživali u životu. Spavanje unapređuje naše svakodnevno djelovanje i važno je za održavanje kognitivnih, fizioloških i psihosocijalnih funkcija Spavanje je prirodno stanje promijenjenog stanja svijesti (reducirane svijesti), koje se u čovjekovom životu izmjenjuje sa stanjem budnosti. Stadiji spavanja i budnosti predstavljaju jedan od značajnih bioloških ritmova. Općenito, spavanje se opisuje kao stanje relativnog mirovanja organizma, a fiziološki gledano, ono se određuje kao stanje smanjene integracijske funkcije živčanog sistema. U toku spavanja opšta aktivnost je smanjena, što znači da, izostaju reakcije na većinu podražaja iz okoline, smanjena je aktivnosti skeletnih mišića, smanjen je i veći broj vegetativnih funkcija (puls, krvni pritisak, tjelesna temperatura, disanje), pri čemu prevladava rad parasimpatikusa, a mijenjaju se biopotecijali mozga. Psihička aktivnost tijekom spavanja također je smanjena i značajno promijenjena. Javlja se u obliku povremenih snova. Prosječna osoba provede oko trećinu života spavajući. Budući da je to vremenski značajan period, očigledno je da spavanje ima važnu biološku funkciju. Većina ljudi smatra da je spavanje neophodno za odmor tijela od umora nakupljenog tijekom stadija budnosti, te da se radi o pasivnom i jednoličnom stanju organizma. Istraživanja su pokazala da je proces spavanja dinamičan, odnosno da tijelo pokazuje određenu razinu aktivnosti.

Svijest predstavlja cjelokupnost svih psihičkih funkcija. Kada spominjemo cjelokupnost svih psihičkih funkcija mislimo na svijest o samome sebi, jasnu orijentaciju u vremenu i prostoru i prema drugim licima, komunikativnost, posjedovanje svih čula i sposobnost adekvatnog reagovanja u svim nastalim situacijama. Izostanak nekih od ovih faktora ili izostanak svih navedenih faktora dovodi do poremećaja svijesti. Dubine poremećaja svijesti su različite, a najdublji poremećaj svijesti je koma. Jedan od oblika kome je inducirana, odnosno medicinska ili umjetna koma. ŠTA PREDSTAVLJA INDUCIRANA KOMA? Inducirana koma je postupak koji se koristi za liječenje teških povreda mozga (najčešće nakon saobraćajnih nesreća) kada se mozgu pokušava dati dovoljno vremena za oporavak i rezervisana je za posebno teške bolesnike koji bi bez ove terapije ubrzo mogli letalno završiti. Medicinska koma se od obične kome razlikuje po tome što je izazvana sa namjerom lijekovima pa se ukidanjem tih lijekova može i poništiti, tj. bolesnik se budi iz kome na ljekarovu odluku. Ovo je reverzibilan proces. U KOJIM SLUČAJEVIMA SE PROVODI INDUCIRANA KOMA? Inducirana koma se provodi kod pacijenata koji su zadobili tešku traumu mozga, a razlozi mogu biti različiti: · fizičke povrede mozga (npr. koma nakon saobraćajne nesreće, povrede na skijanju...); · predoziranje psihoaktivnim supstancama; · teški meningitis; · bjesnoća i · status epilepticus - posebno težak epileptički napad. UVOĐENJE U KOMU Uvođenje u umjetnu komu provodi se samo u bolničkim uvjetima uz kontrolu ljekara. Pacijentu se intravenski ubrizgavaju posebni ljekovi i kao rezultat toga koma dolazi brzo. Tijelo tone u dubok san, dolazi do potpunog blokiranja osjetljivosti, gubitka svijesti i gašenja nekih centara. Nakon injekcije pacijent je spojen na ventilator. Elektrode se postavljaju na površinu grudnog koša za praćenje kardiovaskularne aktivnosti i ako je potrebno pacijent je povezan s elektroencefalografom. Koristi se i ventrikularni kateter koji mjeri pritisak unutar lubanje i radioizotopski dijagnostički uređaj koji nadzire protok krvi u mozgu. Stalno praćenje pacijenta služi prevenciji aritmija, mogućeg zastoja rada srca i doprinosi pravovremenom izlasku iz kome. LIJEKOVI KOJI IZAZIVAJU KOMU Lijekovi koji se koriste pri induciranju kome su isti lijekovi koji se koriste za opću anesteziju, oni uspavaju pacijenta kao za klasičnu operaciju, a onda mu prodube gubitak svijesti na stepen kome. Doza lijekova se određuje ovisno o svrsi postupka, uzimajući u obzir stanje pacijenta i potrebno trajanje umjetne kome. Koriste se sljedeće skupine lijekova: · propofol; · benzodiazepine; · barbiturate i · opijati. Propofol se koristi za kratkotrajnu primjenu u komi. Često se koristi kao intravenska anestezija. Ima zaštitni učinak na mozak pa se koristi za sprječavanje vaskularnih lezija. Teško je dugo održavati potrebnu koncentraciju proizvoda, stoga se koristi ne više od nekoliko sati. Benzodiazepini pripadaju sredstvima za smirenje koja se koriste kao antikonvulzivi, lijekovi za poremečaje spavanja. Kada se koriste benzodiazepini trajanje kome ne može biti duže od 72 sata. Barbiturati se koriste u većini slučajeva kod umjetne kome. Oni ublažavaju oticanje moždanih struktura i imaju dobar zaštitni efekat. Opijati se ne koriste za liječenje već služe za ublažavanje boli. DJELOVANJE INDUCIRANE KOME NA TIJELO Kada se inducira koma kako bi se organizam zaštitio od dalje traume, posebno mozak, pacijentova respiratorna i mišićna aktivnost je potpuno suzbijena. Pacijent se privremeno imobilizira, ne osjeća ništa, u stanju je sličnom dubokom snu. Sve to vrijeme je očuvana moždana aktivnost. Temperatura tijela je postepeno snižena na 33 stepena što uzrokuje i smanjenu cirkulaciju. Cjelokupno ovo stanje pacijenta je pod kontrolom ljekara. Možemo reći da su simptomi kome: · sporo disanje; · niži puls; · opuštanje mišića; · vazokonstrikcija; · prestanak probave i · niža tjelesna temperatura. Tokom kome indikatori intrakranijalnog pritiska padaju, a volumen tečnosti u tijelu se smanjuje. Cjelokupni metabolizam organizma se značajno usporava. Pacijent ne reaguje na vanjske podražaje, ne reaguje čak ni na izrazito bolne podražaje. Cerebralna cirkulacija slabi. Zjenice ne reagiraju na svjetlost. Pacijent postaje osjetljiviji i svako kršenje vitalnih funkcija je opasno i može biti letalno. PERIOD TRAJANJA KOME Često pitanje koje ljekari dobivaju je koliko traje inducirana koma, ali na to pitanje nema konkretnog odgovora. Slučaj je jedinstvan i zahtjeva induvidualni pristup. Trajanje inducirane kome najviše ovisi o težini razloga zbog kojih je bilo potrebno izazvati komu. Ovo stanje može trajati od nekoliko sati do nekoliko sedmica. Rizik od komplikacija takve manipulacije direktno je proporcionalan njenom trajanju, što duže traje veća je vjerovatnost komplikacija. Nakon kome simptomi poremećaja kardiovaskularnog i centralnog nervnog sistema mogu biti prisutni duže vrijeme. Razdoblje oporavka je dugo. IZLAZAK IZ KOME Izlazak iz umjetne kome dešava se prestankom korišćenja, odnosno ubrizgavanja lijekova koji su doveli do kome. Prvo se nastavljaju refleksi i funkcije autonomnog nervnog sistema. Pacijent se odvaja od ventilatora trenirajući vlastito disanje. Počevši od nekoliko sekundi, ljekari postepeno povećavaju trajanje razdoblja samostalnog disanja, disanja bez uređaja. Svijest se vraća postepeno, epizodno. U ovom slučaju mogući su slučajevi haotičnog kretanja, delirija, zbunjenosti. U većini slučajeva pacijenti se ne sjećaju ničega o vremenu provedenom u komi. Ovisno o tome koliko dugo je trajala koma, pacijenti moraju ponovo naučiti hodati. Period rehabilitacije može da traje i do nekoliko mjeseci. U periodu oporavka potrebno je uključiti stručnjake kao što su fizioterapeut, neurolog, maser, psiholog i govorni terapeut. POSLJEDICE Neurohirurzi tvrde da posljedice umjetne kome izravno zavise od uzroka zbog kojeg je koma inducirana. Među mogućim negativnim posljedicama korištenja ove metode liječenja su: · komplikacije respiratornog sistema uzrokovane mehaničkom ventilacijom; · traheobronhitis; · stenoza grkljana; · upala pluća; · plućni edem; · narušavanje cirkulacije krvi; · patologija digestivnog Sistema; · skokovi krvnog pritiska i · zastoj srca. REFERENCE: 1) https://www.webmd.com/brain/coma-types-causes-treatments-prognosis, Reviewed by Christopher Melinosky on September 14, 2020 2) https://www.webmd.com/brain/coma-types-causes-treatments-prognosis 3) https://krenizdravo.dnevnik.hr/zdravlje/inducirana-koma-definicija-oporavak-i-posljedice 4) http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/neurologija/stupor-i-koma

Hipofiza je endokrini organ veličine graška u osnovi mozga. Stvara hormone koji utječu na druge žlijezde i mnoge funkcije tijela, uključujući rast. Većina tumora hipofize su benigni (nekancerogeni) i mnogi ne uzrokuju nikakve simptome, ali mogu biti i maligni. Tumori hipofize su česti, ali većina ljudi s tumorima hipofize nikad ni ne sazna da ih imaju. Zbog činjenice da je ova žlijezda najvažniji dio endokrinog sistema i da od tumora hipofize najčešće oboljevaju ljudi između 20 i 50 godina života, ova oboljenja danas u svijetu postaju ozbiljan zdravstveni problem.

Nervni sistem je najkompleksnija mreža ćelija, praktično najsavršeniji organ našeg tijela. Osnovna jedinica nervnog sistema je neuron, koji ima različite specijalizovane dijelove: dendrite, šiljke, aksone, aksonske završetke i dr. Signali se primaju preko dendrita, u tijelu nervne ćelije se vrši integracija, a u početnom dijelu aksona dolazi do generisanja impulsne aktivnosti. Spoj u kojem se ostvaruje funkcionalni kontakt između dvije ćelije naziva se sinapsa. Sinapsa ovisno od vrste završetaka koji stupaju u kontakt, može da bude: akso-somatska, akso-dendritska, akso-aksonska, ili nervno-mišićna spojnica. Glijalne ćelije, koje su ustvari potporne ćelije nervnog tkiva su 10-50 puta brojnije od neurona.

Cerebrospinalna tečnost (engl. Cerebrospinal fluid - CSF) je bistra, bezbojna tjelesna tekućina koja okružuje mozak i kičmenu moždinu. Glavna zadaća cerebrospinalne tečnosti je mehanička zaštita centralnog nervnog sistema oko kojeg stvara tekuću ovojnicu.

Traumatska ozljeda mozga je fizička ozljeda moždanog tkiva koja privremeno ili trajno oštećuje moždanu funkciju. Na dijagnozu se posumnja klinički a potvrđuje ju se slikovnim pretragama (najprije CT–om, mada MR ponekad ima dodatnu vrijednost). U SAD–u, ~1,4 milijuna ljudi/god. pretrpi traumatsku ozljedu mozga (TOM); od toga ~50.000 ljudi umire a ~80.000 onih koji prežive ima trajne posljedice. Uzroci su sudari motornih vozila i drugi uzroci vezani uz promet (npr. sudari s biciklom, s pješacima), padovi (osobito u starijih odraslih osoba i male djece), napadi i bavljenje sportom. Ozljede glave mogu izazvati različite vrste strukturnih oštećenja. Strukturna oštećenja mogu biti makroskopska ili mikroskopska, ovisno o djelovanju i jačini sile. Ozljede koje se mogu javiti su: potres mozga, difuzna ozljeda aksona, kontuzije mozga, hematomi te prijelomi lobanje. Hematomi (nakupine krvi u mozgu ili oko njega) se mogu razviti kod penetrirajućih ili zatvorenih ozljeda a mogu biti epiduralni, subduralni ili intracerebralni . Kod traumatskih ozljeda mozga česta je i subarahnoidalna hemoragija (SAH—krvarenje u subarahnoidalni prostor).