ŠTO JE TO PULPITIS? Zapaljenje pulpe (pulpitis) predstavlja oboljenje zubne pulpe koje nastaje kao posljedica intoksinacije ili infekcije iz kariozne lezije,a rijetko kao posljedica drugih faktora. Zapamtite, spriječiti neku bolest je puno bolja opcija nego da istu liječimo! Pulpitis je itekako dobar primjer bolesti koju pacijent nije na vrijeme spriječio. Pulpitis je upala zubne pulpe do koje dolazi zbog neliječenog karijesa, traume ili višestrukih popravaka. Pulpitis se može razviti kada karijes prodre duboko u dentin, kad su pri liječenju zuba poduzeti višestruki invazivni zahvati ili kad se zbog trauma prekinu krvne i limfne žile koje opskrbljuju pulpu. Započinje kao reverzibilna promjena kod koje se zub može spasiti običnim ispunom. Kako dolazi do edema unutar krutog oklopa dentina, remeti se cirkulacija, dolazi do nekroze pulpe, a to pogoduje infekciji. Posljedice infekcije kod pulpitisa obuhvaćaju apikalni parodontitis, periapikalni apsces, celulitis i osteomijelitis čeljusti. Širenje iz gornjih zubi može izazvati gnojni sinusitis, meningitis, moždani apsces, orbitalni celulitis i trombozu kavernoznog sinusa. Širenje iz donjih zubi može uzrokovati Ludwigovu anginu, parafaringealni apsces, medijastinitis, perikarditis, empijem i jugularni tromboflebitis. 

Zubni kamenac je jedan od glavnih faktora krvarenja i propadanja zuba, te bolesti desni. Kamenac su stvrdnute bakterije, odnosno naslage koje se talože na površini zuba, a najviše se skuplja oko vratova zuba. Šta je zubni kamenac? Zubni kamenac su tvrde naslage koje nastaju na spoju zuba i desni i nastaju mineralizacijom naslage hrane. Već pola sata nakon jela dolazi do početka procesa kalcifikacije naslaga hrane na zubima, koje nazivamo zubni plak. Pod uticajem vlažne i tople sredine usne šupljine, dolazi do razlaganja mekanog zubnog plaka i uz minerale koji se nalaze u sastavu pljuvačke, on prelazi u tvrde naslage, koje se više ne mogu ukloniti četkicom i pastom. Zubni kamenac se sastoji od anorganske tvari 80% i organske tvari 20%. U anorganskom dijelu je uglavnom kalcijev fosfat u obliku hidroksilapatita, a u organskom dijelu su: proteini, ugljikohidrati, deskvamirane epitelne čelije, mikroorganizmi i leukociti.

Zanimljiva je činjenica koliko je oralno zdravlje značajano za jednu individuu, kada ga dovodimo u korelaciju sa samopouzdanjem, socijalnom interakcijom i životom općenito. Zato FDI oralno zdravlje definiše kao višestruko i višeznačajno, koje uključuje sposobnost govora, osmijeha, mirisa, okusa, dodirivanja, žvakanja, gutanja i prenošenja niza emocija kroz izraze lica bez boli, nelagode i bolesti kraniofacijalnog kompleksa. Kao takvo, jako je važno pridati značaj svim komponentama stomatognatog kompleksnog sistema. Pacijenti se najčešće upućuju ka stomatologu s ciljem pregleda zubnih strukutura, a ono što stomatolog prvo uoči nisu zubi, nego stanje usana, kojim se nerijetko posebno bavi i grana stomatologije – Oralna medicina. Kao student stomatologije, na studentskim vježbama, naučili smo o važnosti usana, kako ih sačuvati u toku stomatološke intervencije i kako uočiti početne faze oboljenja, koje jednostavnom prevencijom i sa nekoliko savjeta mogu spriječiti dalju progresiju bolesti. U literaturi se upalne reakcije kože, rumenog i vlažnog dijela usana, uslovljene lokalnim ili sistemskim etiološkim faktorima, sa subjektivnim poteškoćama i popratnim objektivnim simptomima nazivaju Cheilitisima (heilitis, od grčke riječi heilos što znači usna). Često su prisutni, a da pacijent toga nije ni svjestan. Usne mogu biti u cjelosti oboljele, ali se promjene mogu javiti i samo na pojedinim dijelovima. Postoji više klasifikacija Cheilitisa (heilitisa) i prema etiologiji mogu biti egzogeni i endogeni. Egzogeni su: klimatski (cheilitis exfoliativa), alergični (cheilitis vennenata), solarni (cheilitis sollaris), infektivni (cheilitis glandularis), mehanički (cheilitis simplex), hemijski (uslovljeni lošim navikama i različitim profesijama), dok su endogeni oni nastali kao posljedica hormonalne disregulacije – Cheilitis climacterica (polnih žlijezda), diabetica (pankreasa), angularis (vitaminski deficit, krvne diskrazije, diabetes mellitus) i avitaminosa (B2, B12, PP faktora). Zbog velikog broja heilitisa i njihovih manifestacija, u ovom članku govorit ćemo o najčešćoj formi sa kojom se često susrećemo u kliničkoj praksi, a koja se javlja najčešće u ovo doba godine. Cheilitis exfoliativa Cheilitis exfoliativa predstavlja samostalno oboljenje rumenog dijela usana sa poremećajima keratinizacije rožnatog sloja epitela. Kliničkom slikom dominira ljuštenje kao odgovor na mnogobrojne štetne agense (endogene i egzogene). Ovo je najčešće oboljenje usana. Kada govorimo o etiološkim faktorima oni mogu biti sljedeći: - određeni klimatsko-meteorološki uslovi života: kod ljudi izloženih vjetru, suncu, promjenama temperature - sezonski: češće se javlja u jesen i proljeće, zbog vremenskih uslova - stanovanje i duži boravak u prostorijama koje su pregrijane, a vazduh izrazito suh - hronične, mehaničke i hemijske iritacije u sklopu loših navika: stalno vlaženje i grickanje - pušenje, alkoholizam, stres (tzv. riziko faktori) - određena psihička stanja mogu indirektno biti uzročnici cheilitisa, na primjer povišena anksioznost koja dovodi do loše navike grickanja usana - mehaničke i hemijske iritacije u okviru nekih profesija (muzičari sa duvačkim instrumentima, zidari, osobe koje imaju velik dodir sa prašinom) - vitaminski deficit, nedostatak B2 i B5 vitamina (poremećaji u keratinizaciji), - hormonalne disregulacije, kao što je poremećaj u radu štitne žlijezde. Češće je zahvaćena donja usna, mada mogu biti zahvaćene i obje istovremeno. Oboljenje se može manifestirati u akutnoj formi, poslije koje nastaju spontane remisije. Nekada ovaj heilit može imati izrazito hroničan tok i trajati godinama.

Uvod Postoje brojne karakteristike koje su svojstvene samo za mliječnu ili stalnu denticiju. Mliječna od stalne denticija se razlikuje po broju, veličini, obliku, boji, građi, morfološkim karakteristikama, te određenim fiziološkim promjenama koje su svojstvene samo za mliječnu denticiju. Razvitak miječne denticije započinje intrauterino, tj. dok smo još u utrobi majke, oko 4. mjeseca intrauterinog života, i traje sve do završetka apeksogeneze drugog mliječnog molara, što je otprilike godinu i pol nakon njegovog pojavljivanja u usnoj šupljini. Mliječna denticija započinje sa nicanjem donjeg prvog sjekutića, koji se očekuje oko 6. mjeseca, te se potpuno kompletiranje mliječne denticije očekuje kod djeteta oko 2. godine života; i mliječna denticija traje sve do 6. godine života, kada nicanjem prvog stalnog molara započinje period mješovite denticije.

Stomatolozi u svojoj praksi vrlo često imaju zadatak da kod pacijenata nadoknade gubitak njihovih prirodnih zuba. To nerijetko nije jednostavan, brz niti lagan posao, jer se pacijenti obično javljaju stomatologu nakon dužeg vremena bezubosti ili krezubosti sa željom da dobiju tzv. "holivudski osmijeh". Kod takvih pacijenata je vrlo često već došlo do određenog stepena gubitka kosti usljed gubitka zuba, zatim do pomjeranja susjednih zuba prema praznom prostoru, mijenjanja načina prenosa opterećenja, pa vremenom dolazi do preopterećenja temporomandibularnih zglobova, do njihovog trošenja i pojave boli. Pored toga mijenja se estetika lica, govor, funkcija žvakanja i gutanja, dolazi do promjena u samopouzdanju i socijalnom životu te osobe. Pitanje je zašto uopšte pacijenti gube svoje prirodne zube? Glavni odgovor i polazišna tačka svega jeste loša oralna higijena, neredovne kontrole kod stomatologa, te nedovoljna edukacija pacijenata. Stoga se uvijek vraćamo na osnovne stvari i naglašavamo važnost redovnih stomatoloških pregleda i podizanja svijesti o pravilnoj oralnoj higijeni. Pored toga što je prevencija najjeftinija i najbezbonija metoda, ujedno je i ključ zdravlja. Međutim, vraćamo se na pacijente koji su već izgubili sve svoje zube ili oređeni broj zuba. Koje su njihove mogućnosti? Odgovori na ovo pitanje su brojni, a zavise od više faktora kao npr: od stepena preostale kosti, stanja, broja i rasporeda preostalih zuba, zagriza, želja, očekivanja i zahtjeva pacijenta, te nažalost, vrlo često i od finansijskih mogućnosti pacijenta. Tako da je najbolje da se pacijent javi svom stomatologu na pregled i konsultacije, te se informiše koje su njegove mogućnosti nadoknade izgubljenih zuba. Općenito govoreći neki od načina nadoknade su sljedeći: totalne proteze, mobilni i fiksni radovi na implantatima, mobilni i fiksni radovi bez implantata, kombinovani mobilno-fiksni radovi itd. Za kraj treba naglasiti da vaš zdrav prirodni zub ima neprocjenjivu vrijednost i bolji je od protetske nadoknade. Međutim, ako ste već izgubili prirodni zub ili zube, vrlo ih je važno nadoknaditi, pa makar se radilo o gubitku samo jednog, zbog promjena koje nastaju usljed njegovog gubitka.

Znam da je većina mojih kolegica i kolega u potrazi za svojim prvim zaposlenjem u struci ili su ga već uspijeli pronaći. Želio bih da podijelim nekoliko stvari, koje bih volio da je meni neko rekao kada sam bio na početku: 1. Prvi poslodavac ne znači da je najbolji stomatolog na svijetu, ali će vam mnogo značiti za početak. 2. Politika jedne ordinacije ne znači da je politika drugih ista. 3. Nećete impresionirati poslodavca ukoliko plombu uradite brzo. Imajte svoj tempo. Najbolja plomba je ona koja je urađena pravilno. 4. Nemojte da vas bude strah pitati. Vi ste i dalje u procesu učenja. 5. Naučite kako pripremiti sebi određeni materijal. Nemojte misliti da je to samo posao stomtološkog tehničara/sestre. 6. Recite ukoliko nešto ne znate ili niste sigurni da radite. U svemu tome je bitno ne naškoditi pacijentu, a ne vaše dokazivanje. 7. Ali opet vjerujte u sebe i svoje znanje! 8. Ne preskačite ili ne umanjujte značaj anamneze. Neki pacijenti nisu uvijek iskreni. 9. Važno je da budete zadovoljni i ponosni sobom kao i malim pobjedama koje ostvarujete svaki dan. 10. Koristite (ukoliko postoje) aparate za RTG snimanje iako neko kaže da "možda i ne treba". Mnogo će vam pomoći u dijagnozi. 11. Učite i čitajte o novim materijalima i metodama rada. Stomatologija napreduje i budite u koraku s tim. 12. Nemojte se zadržavati tamo gdje vas ne cijene. Bez obzira na vaš nivo znanja i na to kakvu stomatologiju radite. 13. Ako pacijent kaže da je neki drugi stomatolog rekao nešto, to ne znači ni da je taj stomatolog baš tako to rekao niti da je pacijent vama ispričao sve. Uvažavajte kolegice i kolege.

Često se roditelji pitaju kada je pravi trenutak da dovedu svoje dijete na stomatološki pregled. Odgovor na ovo pitanje sigurno nije: "Kada dijete zaboli zub!" U tim situacijama posjeta stomatologu zna biti stresna kako djetetu, tako i roditeljima, a i samom stomatologu. Mnogo bolja varijanta je da ta prva posjeta bude prije nego budu uopšte potrebne neke stomatološke intervencije kod djeteta. Preporučuje se da to bude oko prve godine djetetovog života. Međutim, roditelji imaju jako bitan zadatak, a to je da pripreme dijete za taj prvi pregled. Pitate se kako? Odgovor je jednostavan, tako što ćete sa djetetom razgovarati o važnosti zdravih zuba. Kao pomoć možete se poslužiti različitim crtežima ili slikovnicama. Objasnite mu ko je stomatolog i šta on zapravo radi. Nikako, ama baš nikako ne trebate djecu plašiti da će neredovnim pranjem zuba morati ići kod doktora da dobije bocu i izvadi zub. Tako ćete najvjerovatnije stvoriti strah u njima samima, kojeg se kasnije teško riješiti. Kako izgleda prvi stomatološki pregled ako dođete na vrijeme i preventivno, a ne kada je dijete pod bolom? Prvi pregled traje otprilike 20-ak min. Objašnjavamo djetetu i pričamo sa njim o važnosti zdravlja zuba, zdrave hrane, četkanja zuba. Dajemo upute roditeljima za održavanje oralne higijene kod djeteta, jer oni još uvijek nemaju dovoljno razvijene fine motorne kretnje da bi to sami ispravno obavljali, već je potrebno da roditelji vode računa o djetetovom oralnom zdravlju u ovoj životnoj dobi. A kada je dijete sposobno da samo pere zube? Najbolje objašnjenje je kada nauči da veže pertle, jer su i za jednu i za drugu radnju potrebni fini motorni pokreti. Također, u prvoj posjeti upoznajemo dijete sa stomatološkim priborom i okruženjem. Sprovodimo kratki pregled u zavisnosti od djetetove povratne reakcije i na kraju dajemo mu nagradu, jer je to najbolji način da dijete stekne lijepo i zabavno mišljenje o stomatologu. Redovne kontrole bi trebale biti svakih tri do šest mjeseci. Važnost ovog pregleda ogleda se, između ostalog, i u činjenici da mliječni zubi potiču normalan rast i razvoj vilica, utiču na psiho-fizički razvoj, te socijalni aspekt djetetovog života.  1. Kock G, Poulsen S. "Pedodoncija-klinički pristup". Naklada slap. 2005.

Uvod Obično kada se pacijentima predloži endodontsko liječenje zuba, kao jedan od načina da se zub sačuva, pacijenti sa strahom i zebnjom posmatraju stomatologa, jer pretpostavljaju da je procedura bolna i da je sam proces dugotrajan. Vjerovatno je to jedan od razloga zašto se pacijenti više odlučuju za ekstrakciju/vađenje zuba, nego za endodontsko liječenje zuba. Zašto je to tako? Zato što se iz pacijentove perspektive ovakve terapijske mogućnosti čine kao vrlo bolne i dugotrajne, nakon što im se kratko objasni sam postupak liječenja zuba, ali to ne mora biti tako. Uz upotrebu loklanog anestetika, bol se eliminše pri samom zahvatu, a nakon prestanka dejstva lokalne anestezije, tu su analgetici koji će ublažiti eventualnu postoperativnu bol. Drugi razlog zašto pacijenti ponekad odbiju endodontski zahvat, jeste višeseansno liječenje koje je uslovljeno infekcjom u kanalu. Kroz višeseansne posjete se nastoji izliječiti infekcija, tj. smanjiti broj mikroorganizama u kanalu, te dugoročno spasiti zub čija je prognoza bila upitna.

"Bol je neugodno, subjektivno, senzorno i emotivno iskustvo povezano sa aktualnim ili potencijalnim oštećenjem tkiva." Najčešći uzrok pacijentovog dolaska u stomatološku ordinaciju jeste bol, ali tada govorimo o liječenju, odnosno terapiji bola koji je već prisutan kod pacijenta. Međutim, u ovom tekstu će biti riječi o prevenciji pojave bola nakon pojedinih intervencija u stomatologiji. Poznato je da nakon određenih intervencija u stomatologiji, kao na primjer što su oralno-hirurške intervencije, endodontski tretman zuba, zamjena velikih amalgamskih restauracija kompozitnim, itd, dolazi do pojave bola. Strategija prevencije bola je usmjerena na prevenciju ili smanjivanje pojave boli. Dokazano je da je bol teže ukloniti nakon što se ona već pojavila, stoga akcenat stavljamo na sprečavanje njene pojave. Pacijenti uglavnom od svog doktora čuju ove riječi: " Ako vas bude boljelo, uzmite lijek protiv bolova ." Ovakav pristup bolu je u osnovi reaktivan i ne prepoznaje biološki proces koji je doveo do nastanka bola. U ovom scenariju, doktor čeka i ako pacijent osjeti bol, tada reaguje. Međutim, biološki utemeljen preventivni pristup temelji se na pretpostavci da terapeut poznaje mehanizam oštećenja tkiva, proces oslobađanja medijatora upale i druge procese koji se posljedično dešavaju. Dokazano je da preoperativno propisivanje ibuprofena odlaže početak bola i smanjuje intenzitet bola. Preoperativno propisivanje ibuprofena ima i dodatni učinak u situacijama kada se ordiniranje ovog lijeka kombinuje sa lokalnim anesteticima dugog djelovanja za datu stomatološku intervenciju. Ova kombinacija omogućava pacijentu uspješniju kontrolu bola, u odnosu na primjenu ili samo analgetika ili samo anestezije kao preventivnih metoda redukcije bola. Za prevenciju postoperativne boli preporučuje se 30-60 minuta prije tretmana ordiniranje nesteroidnih antireumatika (npr. 800 mg ibuprofena, 100 mg diklofenaka ili 75 mg indometacina) ili 1000 mg paracetamola. Nakon što se primijeni paracetamol (1000 mg) 30 min prije operacije, prolongira se pojava bola i osjećaj nelagode kod pacijenata 3,4 i 5 h nakon određene intervencije. Moguće je ordinirati i kombinaciju jednog nesteroidnog analgetika i paracetamola. Za kontrolu postoperativne boli preporučuje se redovno ordiniranje nesteroidnog antiinflamatornog antireumatika (npr. ibuprofena 400-800 mg svakih 4-6 h - maksimalno 2400 mg/dan ili paracetamola 1000 mg svakih 4h - maksimalno 4000 mg/dan). U cilju efikasnijeg protuupalnog djelovanja, ordinira se kombinacija nesteroidnog antireumatika i paracetamola u navedenim dnevnim preporučenim dozama i intervalima. Na kraju treba naglasiti da antibiotici nisu analgetici i ne bi trebali biti korišteni u ove svrhe, osim u slučajevim kada postoje tačne indikacije za njihovo propisivanje! Reference:  1. Paul A. Rosenberg. Endodontic pain. Diagnosis, Causes, Prevention and Tretment. Springer Heidelberg New York Dordrecht London. E-book 2. Mehlich DR, Aspley S, Daniels SE et al (2010) Comparison of the analgesic effi cacy of concurrent ibuprofen and paracetamol with ibuprofen or paracetamol alone in the management of moderate to severe, double-blind, placebo-controlled, parallel-group, single-dose, two-center, modified factorial study. Clin Ther 32(5):882-895 3. Dionne Ra (1992) New approaches to preventing and treating postoperative pain. J AM Dent Assoc 123(6):26-34