Hamza Atović, 4 godine BIH, Sarajevo Dg HRHS Ovo pišem prvenstveno zbog roditelja koji možda upravo sada prolaze ono kroz šta smo mi prolazili godinama. Zbog onih koji čekaju operaciju svog djeteta sa knedlom u grlu. Zbog onih koji noćima ne spavaju od straha. Zbog majki koje gledaju monitore više nego svoje oči u ogledalu. I zbog svih roditelja kojima je neko jednom rekao riječ “Fontan”, a život im se u tom trenutku promijenio zauvijek. Ako ovo nekome donese makar trunku nade, mira ili osjećaj da nije sam onda je vrijedilo napisati sve ove riječi. Postoje životni putevi koje ne biraš sam. Putevi za koje nisi spreman, iako misliš da jesi. Putevi koji te promijene zauvijek. Naš put ka Fontan proceduri trajao je godinama. Godinama straha, čekanja, nalaza, kontrola i pitanja na koja nikad nisi siguran da želiš čuti odgovor. Od prvog dana kada smo saznali da će Hamza jednog dana morati proći kroz sve ovo, naš život više nikada nije bio isti. Svaki pregled nosio je novi strah. Svaka kontrola novu neizvjesnost. A svaka operacija ostavljala je trag i na njegovom malom srcu, tijelu i na našim dušama. Ovo nije bila naša prva borba. Ni druga. Ovo je bila treća i završna etapa našeg puta, ako Bog da. I mislili smo da smo spremni… Ali čovjek nikada nije spreman gledati svoje dijete kako ide prema sali, dok ti ostaješ iza vrata sa dovom u srcu i hiljadu strahova u glavi. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj čekanja. Nikada neću zaboraviti njegovo vrištanje, plač i dozivanje mene u sali, na intenzivnoj. Nikada neću zaboraviti " nemoj me, nemoj, boli me jako, hoću mami... ". Rečenice koje paraju dušu i ostanu urezane u srcu zauvijek. U tim trenucima bih dala sve na ovom svijetu samo da mogu preuzeti njegov bol na sebe. A najteže je kada te gleda svojim malim očima punim straha, a ti moraš ostati jaka iako se unutra raspadaš. Moraš ga smirivati dok i sama jedva dišeš od tuge. Hamzina operacija trajala je 6 sati. Šest najdužih sati u našem životu. A onda noć intenzivne njege… Noć koju nijedan roditelj ne može zaboraviti. Ujutro je izašao u sobu i tada je zapravo počela još jedna, potpuno drugačija borba. Borba sa bolovima. Sa drenovima, terapijama, otocima, umorom i strahom. Dani u kojima stalno govoriš djetetu: „Nemoj dirati to…“ „Pazi dren…“, „Nemoj povlačiti…“ A on je samo dijete od četiri godine koje ne razumije zašto ga sve boli i zašto ne može normalno da se kreće. Slab apetit, nemasna i neslana hrana, lijekovi, umor… A uz sve to odmah je morao na noge. Koliko god teško bilo, morao je hodati. Korak po korak. Da bi srce radilo jače. Da bi tečnost izlazila. Da bi se pluća širila i organizam oporavljao. Četvrti dan skinut je prvi dren. Malo olakšanje. Malo manje bola. Osmi dan skinut je i drugi dren. Mislili smo da je najgore iza nas. Dva dana praćenja, pa snimak pluća… A onda nova vijest... još uvijek ima tečnosti. Tečnost koja se kod Hamze zadržavala zove se pleuralni izljev. To je nakupljanje tečnosti oko pluća i, nažalost, jedna je od najčešćih komplikacija nakon Fontan operacije. Kod neke djece se povuče brzo i bez većih poteškoća, dok kod druge može potrajati duže i zahtijevati dodatno praćenje, terapije, pa čak i duži boravak u bolnici. U našem slučaju, upravo je to produžilo cijeli oporavak i donijelo novu dozu neizvjesnosti. Svaki dan smo čekali brojke, pratili količinu tečnosti, radili kontrole i nadali se da će se organizam konačno izboriti i da će sve krenuti u dobrom smjeru. Iskreno, prije svega ovoga ni sami nismo znali koliko jedan pleuralni izljev može iscrpiti i dijete i roditelje. To nije samo "malo vode oko pluća", kako nekome možda zvuči. To je svakodnevno praćenje, neizvjesnost, strah i konstantno iščekivanje novih nalaza. Ali isto tako, važno je znati da to nije rijetka pojava nakon Fontan operacije i da ne znači automatski da je nešto pošlo po zlu. Jednostavno, kod neke djece oporavak traje duže i zahtijeva više vremena, strpljenja i pažljivog praćenja. A upravo tome smo se i učili svih tih dana- strpljenju, korak po korak. I onda opet sala. Opet bolovi. Opet strah. Opet sve ispočetka. Vraćen je novi dren, ovaj put sa desne strane ispod rebara, na mnogo nezgodnijem i bolnijem mjestu. I tako još punih sedam dana. Sedam dana čekanja, praćenja, previjanja, bolova i nadanja da će konačno doći kraj. Kada su skinuli i taj dren, opet su uslijedila dva dana praćenja i novi snimak pluća. I prvi put nakon dugo vremena lijepe vijesti. Snimak je bio uredan, hvala Allahu. Ali najteže od svega nisu bili samo bolovi i drenovi. Najviše boli gledati koliko je jedno malo dijete doživjelo straha. Nakon svega, Hamza je postao preplašen od svega. Čak i od najobičnijeg pregleda slušalicama. Čim ugleda doktore, sestre, rukavice, aparat ili kolica počinjao bi plakati, vrištati i govoriti: „Šta mi ovo rade više…?“ I koliko god su svi oko njega bili strpljivi, nježni i puni razumijevanja, koliko god su polahko prilazili i pokušavali ga smiriti… uzalud. Do njega u tim trenucima više nije dopiralo ništa osim straha i bola. I to je nešto o čemu se možda najmanje priča. Koliki trag sve ovo ostavi na dječijoj duši. Taj strah neće nestati preko noći. Trebat će mnogo vremena da ponovo osjeti sigurnost. Da prihvati svoje tijelo, svoje ožiljke i sve što je prošao. Nikada neću zaboraviti prvo kupanje nakon skidanja konaca.Jedva sam mu skinula majicu.Nije htio da pogleda svoj rez. Nije dao nikome da ga dotakne. Kao da je njegovo malo tijelo za njega postalo nešto čega se i sam boji. I tada shvatiš koliko ovakve borbe nisu samo fizičke. One ostave trag mnogo dublje od ožiljka na prsima. Sve je bilo dobro dok je hodao hodnicima bolnice. Tada bi se smijao, slao poljupce sestrama, grlio ljude, pokušavao biti onaj stari Hamza. Ali soba… soba je bila neka druga priča. Mjesto gdje su bili bolovi, pregledi, drenovi i sve ono čega se plašio.Pokušavali smo na sve načine tu sobu učiniti manje strašnom. Puhali smo balone, svirali pištaljke, bojili bojanke vodenim bojama i flomasterima, donosili sve ono što voli i što ga makar na trenutak vraća u bezbrižno djetinjstvo. I znao se nasmijati. Znao je na trenutke opet biti samo dijete. Ali taj mir bi trajao samo dok se vrata sobe ne otvore. Čim bi ušla sestra. Da izmjeri saturaciju, pritisak, temperaturu ili da da terapiju… strah bi se opet vratio u njegove oči. I u sekundi bi se sve promijenilo. Osmijeh bi nestao, a soba bi ponovo postala mjesto bola, pregleda i svega što je prošao. Nijedna majka nikada ne zaboravi trenutke kada njeno dijete pati. To su rane koje ostanu duboko u srcu, čak i kada sve prođe. Nikada neću zaboraviti sate koji prolaze sporo. Zvuk aparata. Miris bolnice. Pogled na monitore koji ti određuju raspoloženje dana. Nikada neću zaboraviti ni trenutke kada sam mislila da više ne mogu. Kada su umor, strah i neizvjesnost postali jači od mene. Ali onda bih pogledala njega. Malo dijete sa ožiljcima većim od njegovih godina, koje se i dalje smije, igra, traži biciklo, priča o vrtiću i sanja obične dječije stvari. Tada shvatiš da nemaš pravo odustati. Bilo je dana kada smo mislili da idemo kući… pa bi nas život opet zaustavio. Ponovno vraćanje drenova, ponovni odlazak u salu, monitori, neprospavane noći i strah od svakog novog nalaza. Mjesec dana bolnice u tuđoj zemlji, daleko od svojih. Daleko od kuće, porodice i svega poznatog. Dani kada ti nedostaje čak i zrak tvoje zemlje. Ljudi koje nikada prije nisi poznavao, a mole za tvoje dijete kao za svoje. I kroz sve to... Hamza. Naš dječak koji je pokazao veću hrabrost nego mnogi odrasli ljudi. Dijete koje je nakon svega znalo reći: “Mama, vidi… nemam više plave ruke.” Ta jedna rečenica vrijedila je svih suza ovog svijeta. I kada operacija prođe, borba nekad ne završi odmah. Ostanu posljedice oporavka, strahovi i stanja koja treba pratiti i čekati da vrijeme uradi svoje. Taman kad smo mislili da je najteže iza nas, desilo se ono neočekivano … Samo tri dana provedenih u našoj kući ponovo smo završili u bolnici. Hamza je počeo da otiče, teško diše i imao je tvrd stomak, a saturacija je pala. Odmah smo se spremili i zaputili u našu bolnicu u Sarajevu gdje su odradili sve potrebne nalaze kao i RTG pluća. Nije bilo dobro... skoro cijelo desno plućno krilo bilo je pod izlivom.... Ponovo intenzivna, ponovo dren, ponovo snimci, nalazi, praćenja, neprospavane noći i ono isto pitanje u glavi: “Kad će više stati?”... Ovaj put nas nije slomio samo strah, nego umor. Onaj umor kada više nemaš ni snage da pričaš, objašnjavaš, odgovaraš ljudima, ni da se oglasiš bilo gdje. Hamza je opet pokazao koliko je veliki borac. Uz sve bolove, drenove, terapije i strah koji nosi nakon svega što je prošao, i dalje pronađe snage da se nasmije, pošalje poljubac, zagrli nas i kaže nešto što nam vrati život u tijelo. U Sarajevu u bolnici smo bili punih 20 dana, punih 20 dana sa drenom. Posebno težak bio je i Bajram. Dok su se drugi okupljali sa svojim porodicama, pripremali bajramsku sofru i radovali se zajedničkim trenucima, mi smo ga dočekali u bolničkoj sobi. Daleko od kuće, daleko od svega što Bajram čini Bajramom. Nije bilo porodičnog okupljanja, mirisa kolača, zagrljaja najmilijih ni one posebne radosti koju taj dan nosi. Umjesto toga, bili su tu bolnički hodnici, aparati, terapije i neizvjesnost koja nas je pratila iz dana u dan. Teško je opisati koliko nam je to palo teško. Ali tada shvatiš da se suština Bajrama ne nalazi u mjestu gdje si, nego u onome što nosiš u srcu. A naše najveće želje tog dana nisu bile ni pokloni ni slavlje. Željeli smo samo jedno... da Hamza bude dobro. Dok smo ga gledali pored sebe, borca koji je i dalje hrabro koračao kroz sve što ga je snašlo, bili smo zahvalni na još jednom zajedničkom Bajramu, ma gdje ga dočekali. Jer u tom trenutku ništa nije bilo važnije od toga... Jedno jutro, tokom vizite, doktorica je mirno izgovorila rečenicu koja nas je presjekla: "Morat ćete ponovo nazad u Tursku, u Acibadem, kako bi se uradile dodatne pretrage i utvrdio razlog zbog kojeg se tečnost vraća." Šok. Ponovo? Opet nazad? Tek smo se vratili. Tek smo pomislili da smo najteže ostavili iza sebe. A sada opet pakovanje kofera, put, bolnica i neizvjesnost. U tom trenutku kroz glavu mi je prošlo stotinu misli. Pokušavam ostati smirena, a u sebi vodim bitku sa strahom, umorom i pitanjima na koja nemam odgovor. Najviše od svega razmišljam o Hamzi. Šta da mu kažem? Kako da mu objasnim da moramo ponovo nazad? Kako da djetetu koje je prošlo operaciju, intenzivnu njegu, drenove, bolove i mjesece borbe objasnim zašto ga opet vodimo u bolnicu? More emocija. Strah, tuga, iscrpljenost, ali i ona posljednja iskra nade koja nas je držala sve ovo vrijeme. Jer nakon svega što smo prošli, ostalo nam je samo jedno, da idemo dalje i da vjerujemo da nas svaki novi korak vodi bliže kraju ove borbe. S obzirom na to da je Hamza još uvijek imao dren, nije mogao putovati redovnim letom, pa su po nas poslali avio sanitet. Već je bio iscrpljen od svega što je prošao. Operacija, intenzivna njega, dani u bolnici, bolovi, dren... a sada ponovo put, ponovo bolnica, ponovo neizvjesnost. Ipak, dijete je dijete. Prihvati ono što mu odrasli kažu, vjeruje i ide dalje, i onda kada ne razumije zašto. Po dolasku u Tursku, sanitetskim vozilom su nas prevezli u bolnicu. Muž nas je već čekao tamo, jer je otputovao prije nas kako Hamza i ja ne bismo prolazili kroz sve sami. A onda još jedan trenutak koji me zatekao. Ponovo soba. Ali ne bilo kakva soba. Ista. Isti broj 510. Ista ona soba u kojoj smo proveli mjesec dana nakon operacije. Isti zidovi. Isti raspored. Isti pogled kroz prozor. Kao da se sve vratilo na početak... Hamza je odmah dobio terapiju protiv bolova jer su oni u tom periodu bili zaista jaki. Nekako smo pregurali tu noć, a već naredno jutro zamolili smo da nas prebace u drugu sobu. Trebao nam je makar mali osjećaj da ipak idemo naprijed, a ne nazad. Dren je nosio još dva dana, a onda je konačno skinut. Punih 22 dana sa drenom. Izljeva više nije bilo. Slijedile su svakodnevne kontrole, RTG snimanja i praćenje. Radio je i CT pluća. Ponovo pregledi, aparati, strah i suze. Ponovo ono poznato vrištanje i plač koji paraju srce. Sve me to nekako vraćalo unazad i budilo uspomene za koje sam se nadala da ostaju iza nas. Ali, kako kažu, poslije kiše uvijek dođe sunce. Tako je, izgleda, bilo i kod nas. Ovaj put smo u Turskoj ostali deset dana. Kada smo sve sabrali, iza nas su bila puna dva mjeseca bolnice. Dva mjeseca borbe, neizvjesnosti i života između bolničkih soba i nalaza. A kod kuće? Samo tri noći mira. Danas, kada je sve to iza nas, vidim da je Hamza mnogo toga ponio sa sobom. Postao je nesigurniji, osjetljiviji, često plačljiv i razdražljiv. Ponekad ga preplavi strah i za stvari koje mu ranije nisu predstavljale problem. Prošao je više nego što bi jedno malo dijete ikada trebalo proći. Trebat će vremena da zacijele ne samo ožiljci koje vidimo, nego i oni koje ne vidimo. Trebat će vremena da ponovo osjeti sigurnost, da zaboravi miris bolnice, zvuk aparata i ljude u bijelim mantilima. Ali kao i do sada, ići ćemo korak po korak. Zajedno. I vjerovati da najteži dio puta ostaje iza nas. Kada pogledam iza nas, znam da nas je ovaj put promijenio zauvijek. Naučio nas je koliko je život krhak. Koliko su zdravlje i obični dani zapravo najveći dar. I koliko ljubavi može stati u jedno malo srce koje se cijeli život bori da kuca jače. Ovo nije samo priča o operaciji. Ovo je priča o vjeri, strahu, snazi, čekanju i ljubavi koja nikada ne odustaje. I jednog dana, kada sve ovo bude samo ožiljak i uspomena, želim da Hamza zna koliko je bio hrabar. Koliko smo vjerovali u njega. I koliko nas je upravo on naučio šta znači biti istinski borac. A moj Tarik... ne znam ni kako riječima opisati koliko mi je značio kroz sve ovo. Dok smo se borili za Hamzu, borili smo se i jedno za drugo. Držali smo se zajedno onda kada je bilo najteže, kada smo bili umorni, uplašeni i kada nam se činilo da više nemamo snage. Bili smo tim. Jedno drugome oslonac, podrška i podsjetnik da ne smijemo odustati. Nije bilo puno riječi, ali je bilo mnogo pogleda koji su govorili sve. Pogleda koji su poručivali: "Izdržat ćemo i ovo." Dok sam ja padala, on me podizao. Dok je njemu bilo teško, trudila sam se biti njegova snaga. I tako, korak po korak, zajedno smo prolazili kroz svaki pregled, svaki nalaz, svaku neprospavanu noć i svaki novi dan. Jer ovakve borbe ne prolazi samo jedno dijete. Prolazi ih cijela porodica. I tek tada shvatiš koliko vrijedi imati osobu koja stoji uz tebe bez mnogo riječi, ali bez ijednog koraka unazad. Hvala ti što si bio moj mir onda kada je u meni bila oluja. Kroz sve ovo još sam više shvatila da, bez obzira na to koliko je put težak, sve je lakše kada ga prolaziš zajedno s osobom koju voliš. I za kraj ovog teksta, najveće hvala našoj porodici, prijateljima i svim ljudima koji su bili uz nas kroz ovu borbu. Hvala na svakoj poruci, pozivu, dovi, zagrljaju i riječima podrške onda kada nam je bilo najteže. Hvala što ste mislili na našeg Hamzu, što ste zajedno s nama strepili, čekali nalaze, radovali se dobrim vijestima i vjerovali onda kada je bilo najteže vjerovati. Posebnu zahvalnost dugujem svom bratu Elminu. Teško je riječima opisati koliko nam je značila njegova podrška. Tokom cijelog ovog puta bio je uz nas gotovo svakog trenutka. Pisao je, zvao, raspitivao se, čekao svaku informaciju zajedno s nama i iskreno prolazio kroz svaki težak trenutak koji smo prolazili i mi. Dok sam ja često bila preplavljena strahom, brigom i umorom, on je bio glas razuma i smirenosti. Uvijek je nalazio prave riječi, vraćao mi nadu kada sam je gubila i davao snagu onda kada sam mislila da je više nemam. Nije nosio naš teret umjesto nas, ali ga je nosio zajedno s nama. A to je nešto što se nikada ne zaboravlja. Takodjer, veliku zahvalnost dugujemo medicinskom osoblju koje je bilo uz nas tokom ovog puta. Hvala svim sestrama iz Acibadem bolnice i naravno sestrama iz Sarajeva koje su svojim osmijehom, toplom riječju, strpljenjem i brigom olakšavale dane koji su nam se nekada činili beskrajno teški. Njihov posao nije samo terapija, mjerenje nalaza i njega pacijenata. Njihov posao je i da pruže utjehu, vrate nadu i budu oslonac onda kada je najpotrebnije. Zbog njih je svaki boravak u bolnici bio barem malo lakši. Posebnu zahvalnost dugujemo i ljekarima koji su bili uz Hamzu kroz godine njegove borbe. Njihova stručnost, smirenost i posvećenost ulijevali su nam povjerenje čak i onda kada smo se suočavali s najtežim trenucima. Od srca hvala Prof. Dr. Ahmetu Arnazu i Op. Dr. Vusalu Mahmudovu, koji su godinama pratili Hamzin put. Hvala vam na znanju, brizi, strpljenju i ljudskosti koju ste pokazali prema našem djetetu. Vašu podršku i sve što ste učinili za Hamzu nikada nećemo zaboraviti. Veliko hvala i našem timu u UKC Sarajevo, Odjelu dječije kardiologije. U trenucima kada nam je bilo najteže, tamo smo pronašli stručnost, razumijevanje i podršku. Hvala Dr. Mirzi Halimiću i Dr. Almiri Kadić na uloženom trudu, brizi i ohrabrenju koje su nam pružali tokom cijelog procesa. Kada prolazite kroz ovakve životne borbe, shvatite koliko vrijede ljudi koji svoj posao rade srcem. Mi smo imali sreću da ih na našem putu sretnemo mnogo. Svim roditeljima koji trenutno prolaze ovu borbu… Znam koliko boli čekati ispred sale. Znam kako izgleda noć provedena gledajući monitore i brojati otkucaje svog djeteta umjesto sati. Znam koliko straha stane u jedno roditeljsko srce. Ali isto tako znam koliko su naša djeca nevjerovatno hrabra i jaka. Mnogo jača nego što ikada možemo zamisliti. Zato nemojte gubiti nadu, čak ni onda kada vam se čini da više nemate snage. Korak po korak, dan po dan… i proći će i ono za šta ste mislili da nikada neće. ♡ Eldina Muhibić Atović 

Dojenje je više od nutritivne podrške – ono je temelj optimalnog rasta i razvoja djeteta, ali i važan faktor u očuvanju zdravlja majke. Kao zdravstveni radnici, naša je dužnost da prepoznamo kliničke i psihološke aspekte dojenja i izdajanja, da pružimo tačne informacije, te da aktivno učestvujemo u zaštiti, promociji i podršci dojenja. Majčino mlijeko je živa tekućina – bogata imunološkim faktorima (IgA, leukociti, lizozimi, laktoferin), probiotskim komponentama i specifičnim nutrijentima optimalno prilagođenim dobi i potrebama djeteta. Kolostrum, prve kapi mlijeka, sadrži visoke koncentracije imunoglobulina i djeluje kao "prva vakcina". Hormoni uključeni u proces laktacije uključuju: Prolaktin – stimulira proizvodnju mlijeka Oksitocin – omogućava otpuštanje mlijeka putem refleksa otpuštanja (let-down reflex) Izdajanje predstavlja ključni alat u održavanju laktacije kada dojenje nije moguće direktno. Indikacije za izdajanje uključuju: Bebe koje ne mogu sisati (npr. prijevremeno rođene, bolesne) Razdvojenost majke i djeteta (npr. hospitalizacija) Potreba za povećanjem produkcije mlijeka Uklanjanje viška mlijeka kod prepunjenih dojki ili mastitisa Moderno izdavanje se najčešće provodi pomoću električnih pumpi – jednostrukih ili duplih – a pravilna higijena i pravilno skladištenje mlijeka su od ključnog značaja! Kako to izgleda u praksi? Nažalost, u mnogim zdravstvenim sistemima podrška dojenju često se svodi na formalno spominjanje „važnosti majčinog mlijeka“ bez konkretnih savjeta, empatije i vremena da se žena zaista osjeti podržano. Kliničke prednosti dojenja Za dijete: Smanjuje incidencu infekcija (gastrointestinalnih, respiratornih, urinarnih) Smanjuje rizik od SIDS-a Poboljšava neurokognitivni razvoj Ima dugoročne koristi: manji rizik od pretilosti, dijabetesa tipa 1 i 2, alergijskih bolesti Za majku: Brža involucija materice i smanjenje postpartalnog krvarenja Niži rizik od raka dojke, jajnika i dijabetesa tipa 2 Pomaže u regulaciji tjelesne težine nakon poroda Jača emocionalnu povezanost s djetetom Evo kako to, nažalost, izgleda u praksi kod nas i u sličnim okruženjima: Žena rodi, često iscrpljena, prepadnuta. Prvi podoj se preskoči, niko joj ne pokaže kako da pravilno prisloni bebu, a ako beba ne sisa odmah – majci se govori da „nema mlijeka“. Ako insistira na dojenju, često se susretne s pasivno-agresivnim komentarima. Umjesto da joj se pomogne da se opusti i uhvati ritam sa bebom, bebi se nudi formula „da se ne muči“. U najboljem slučaju dobije štur savjet „samo stavljaj često na dojku“, bez uvida u tehniku, bolne bradavice, prepunjenost dojki, ili stvarnu procjenu unosa mlijeka. Ako dođe do problema, često joj se preporuči da „pređe na adaptirano“. Ako majka izdoji i donese mlijeko za hospitalizovanu bebu, često se to mlijeko ne iskoristi ili se ne zna pravilno skladištiti. Ljekari i sestre često nisu obučeni za savjetovanje o dojenju, niti to smatraju svojim poslom. Ponekad se čak omalovažava trud majke koja izdoji kao „pretjerivanje“. Majka se osjeća usamljeno, zbunjeno, pod pritiskom – s jedne strane „mora dojiti“, a s druge „niko joj ne pomaže“. Niti ima jasne upute, niti emocionalnu podršku, i često na kraju odustane – uz osjećaj krivice. Kako bi trebalo da izgleda? Zdravstveni radnici obučeni za savjetovanje o dojenju Prva pomoć kod problema (mastitis, ragade, hipogalaktija) Jasne i provjerene informacije (ne mitovi i lična uvjerenja) Podrška izdajalicama i majkama koje su razdvojene od beba Empatija – slušanje bez osuđivanja Kako se možete edukovati da svojim pacijenticama pružite prave informacije? Zdravstveni radnici su često prvi (i jedini) izvor informacija za majke. Zato je važno da ono što im kažemo bude zasnovano na dokazima, oslobođeno mitova i dobrobrih namjera koje mogu štetiti. Dobra vijest je da edukacija iz ove oblasti postoji – i dostupna je! 1. Osnovna edukacija o laktaciji i dojenju Kursevi i radionice za medicinske sestre, tehničare i ljekare (online i uživo) Primjeri: UNICEF & WHO Baby-Friendly Hospital Initiative (BFHI) – 20-satni kurs Lactation Education Resources (LER) – online kursevi sa certifikatima Edukacije od strane IBCLC savjetnica (International Board Certified Lactation Consultant) 2. Upoznavanje sa preporukama po svjetskim standardima Svjetska zdravstvena organizacija (SZO/WHO) – preporučuje isključivo dojenje do 6 mjeseci, uz nastavak dojenja do 2. godine i duže Američka pedijatrijska akademija (AAP), European Society for Paediatric Gastroenterology, Hepatology and Nutrition (ESPGHAN) – redovno izdaju ažurirane smjernice 3. Praktične vještine koje možete savladati Prepoznavanje pravilnog položaja i prihvata Procjena učinkovitog sisanja Rješavanje problema: ragade, mastitis, hipogalaktija, prepunjenost Savjeti za pravilno izdajanje i čuvanje mlijeka Kako pružiti emocionalnu podršku, ne samo kliničku 4. Preporučiti pacijenticama edukacije sa certificiranim savjetnicima za dojenje - to su često dule, medicinske sestre i drugi. Za dalje čitanje: Infant and young child feeding: Model Chapter for Textbooks for Medical Students and Allied Health Professionals https://www.who.int/publications/i/item/9789241597494 WHO Recommendations on Breastfeeding (2023) https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/breastfeeding American Academy of Pediatrics (AAP) Policy Statement: Breastfeeding and the Use of Human Milk (2022) https://doi.org/10.1542/peds.2022-057988 Academy of Breastfeeding Medicine (ABM) – Clinical Protocols https://www.bfmed.org/protocols Proper Storage and Preparation of Breast Milk https://www.cdc.gov/breastfeeding/recommendations/handling_breastmilk.htm LactMed (U.S. National Library of Medicine) https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK501922/

Rođena jednog hladnog zimskog jutra, igrom slučaja u jednom selu kraj Stoca kao sedmanče davne 1962. godine. Sva njega koja je potrebna jednom prematurusu je uskraćena. Kada su se stekli uslovi za putovanje vraćaju se u Sarajevo gdje je ustanovljena srčana mana a izgledi za njeno preživljavanje gotovo nikakvi. Moja majka imala je anomalni utok pulmonalnih vena i ASD. Obišli su sve centre bivše Jugoslavije, pregledana i od strane u to doba najčuvenijeg hirurga, Isidor Papo koji je bio lični Titov ljekar. On je rekao da ne može pomoći i da su šanse male... Medjutim, ona je rasla i borila se, plavičasta, mršava i slabašna bezbroj puta hospitalizirana na Pedijatrijskoj klinici Jezero. Iz bolničkog kreveta obavljala i školske obaveze. U njenoj četrnaestoj godini 1976. u Ljubljani je obavljen operativni zahvat, a zbog nekih komplikacija u prvih 24 sata i reoperacija. Sve je je preživjela. Oporavak je bio dug, preko pola godine je bila u bolnici a veći dio toga vremena u intenzivnoj njezi. Njen život je uveliko olakšan nakon toga ali je ona vec imala razvijenu hipertrofiju i permanentnu FA. Cijeli život je provela na diureticima i antiaritmicima. Ostvarila se i kao supruga i majka iako je trudnoća za nju bila zabranjena i predstavljala je veliki rizik. Kasnije u životu susrela se sa brojnim i drugim zdravstvenim tegobama, ali se borila.. Srce moje lavice je prestalo kucati 2020. U spomen na moju rahmetli majku i njenu životnu borbu, iako su mogućnosti za liječenje tada i sada neuporedive, mislim da su ta malena srca ne samo morfološki drugačija, nego su drugačija i u svakom drugom smislu, jača su, to su srca malenih boraca... 

Zovem se Belma, majka sam jedne prelijepe djevojčice koja se zove Tajra. Prošli smo jako težak put i ovom prilikom želimo dati podršku roditeljima koji prolaze isto. Tajra ima 3 godine i njena dijagnoza je HRHS. Dolazimo iz malenog mjesta Srednje blizu Ilijaša. Moja trudnoća je bila uredna, išla sam redovno na preglede, sve je bilo u najboljem redu do 7 mjeseca. Sjećam se, bio je 07.07.2021. godine kada sam otišla na redovnu kontrolu nadajući se da će sve biti uredu kao i uvijek. Međutim, doktorica je imala jako zabrinut pogled dok je vršila pregled... to me jako uplašilo te sam je upitala da li je sve uredu, a ona onako zabrinutim pogledom, blijedim licem, reče da je uočila neku promjenu na srcu i da nije sigurna o čemu se tu tačno radi, pa me šalje na dodatne pretrage. U tom trenutku nisam bila svjesna šta se dešava, jel ja to dobro čujem? Nakon obavljenog pregleda kod doktora fetalne ehokardiografije, dobijam informaciju da moja beba ima tešku srčanu manu, tačnije hipoplastično desno srce. Za mene je u tom trenutku svijet stao. Prva pomisao mi je bila "Zašto baš ona, zašto baš nama da se ovo desi? "... Jednostavno doživjela sam šok, i sad kad se sjetim tog dana, obuzme me neka jeza i nemir. Naš put od saznanja mane pa do danas je bio dug i težak. Tajra je rođena 15.11.2021. u 16:08h, teška 2100kg, visoka 48cm. Moja mala pahuljica.. 

Moje ime je Samra Mušinović. Majka sam dječaka Emina koji sada ima 8 godina, rođenog sa urođenom srčanom manom po nazivu ALCAPA (anomalno odvajanje lijeve koronarne arterije od pluća). 04.12.2016. postaje naš najsretniji dan, na svijet dolazi naš Emin, zdrava i uredna beba kako je kroz sve preglede u toku trudnoće konstatovano od strane doktora. Našoj sreći nema kraja. Te okice su bile naljepše na cijelom svijetu. Kako nam je Emin prvo dijete nisam puno znala o postupcima, pokretima, ponašanju i simptomima novorođenčeta, ali brzo nakon poroda (5 dan) primjetila sam da beba ne diše dobro. Odlazimo na kontrolni pregled u bolnicu „Safet Mujić“ gdje dežurni pedijatar utvrđuje da je sve uredu i da su to „normalne reakcije“. Vraćamo se kući i nastavljamo normalno da se ponašamo uz ubjeđenje da je sve uredu. Iz dana u dan pojavljivali su se sve češći problemi i simptomi kao što su ubrzano disanje, plavilo na usnama, grčenje itd. 31.01.2017. ponovo odlazimo u bolnicu zbog velikog plavila na usnama, čudnog gubitka glasa u toku plača i otežanog disanja, gdje ponovo dežurni pedijatar ne daje konkretnu dijagnozu i brzo nas vraćaju kući. 06.02.2017. do sada najgori dan, Emin diše ali nikako ga nismo mogli probuditi, panično odlazimo u istu bolnicu gdje nas prima šef pedijatrije dr. Šehović i ostajemo na posmatranju tri dana gdje nikako nije uspostavljena konkretna dijagnoza a beba je bila sve lošija. Treći dan nas šalju na SKB Mostar, gdje je odmah po prijemu i obavljanju prvih pretraga jedna doktorica otvorila na računaru sliku Eminovih pluća i samo izgovorila „pozovite kardiologa“. Uporedo se rade razne pretrage i smještaju nas na odjel pedijatrije gdje se nakon kratkog vremena pojavljuje dr. Vlado Jegdić, predstavlja se i upoznaje nas da će izvršiti kardiološki pregled srca. Iznenađeno i zabrinuto lice doktora dok gleda u monitor koji mi ne razumijemo, bilo je više nego sumnjivo. Nakon nekoliko minuta pregleda doktor nam saopštava užasnu činjenicu da naš Emin ima jako tešku srčanu manu, da je stanje loše i da moramo što hitnije prebaciti dijete u neke veće zdrastvene ustanove. U haosu koji nas je zadesio ni slutili nismo da smo upoznali jednog od glavnih spasioca našeg Emina, koji je odmah djelovao da postojeće stanje koje je loše ublaži koliko može, smješta bebu na odjel intezivne njege i odmah pristupa organizaciji transporta, pratnje i prijema na UKC Sarajevo, što se i dogodilo u ranim jutarnjim satima narednog dana. U Sarajevu ostajemo narednih mjesec dana gdje je potvrđena srčana mana katerizacijom srca koju je uradio dr.Mirza Halimić. Razdoblje od 30 dana za nekoga nije dugo, ali je za nas bilo kao vječnost. Gledati svoje dijete od samo par mjeseci života na kojem je prikopčano mnogo aparata, braonila, cjevčica je nešto što nijednom roditelju ne bi poželjela. Dani isčekivanja, nadanja, molbi upućivanih dragom Bogu da ti spasi najvoljenije su trajali kao vječnosti. Pozivi rodbine, prijatelja, su davali neku snagu, davali nam doznanja da nismo sami. U bolnici upoznajemo i druge roditelje koji su u istoj borbi kao i mi, sa različitim dijagnozama. Shvatamo da smo jedno poglavlje naših života završili, sada ide drugo, puno drugačije, odlučnije, borbenije, ali stalno uz nadu da će proći, da će biti sve dobro, nismo se predavali i padali u depresiju jer smo znali da tako nećemo pomoći svom djetetu. Iz Sarajeva Emin i ja odlazimo za Tursku u bolicu Acibadem 06.03.2017. godine sanitetski letom. Naredna dva dana smo bili u sobi gdje se rade razne pretrage. Dolazi 8.mart, dan žena i moj rođendan, ništa od toga mi nije na pameti, ništa mi nije važno, moja misao je samo uz Emina i njegovo srce. Sve mi je strano, jezik ne znam, gledam u lica doktoa, sa njihovih pogleda pokušavam saznati stanje. Izrazi lica nisu obećavali. Prevodioc mi saopštava vijest koja ledi krv užilama, Eminovo srce radi samo 17%, stanje je teško i ne daje nadu da će preživjeti. Doktor je rekao da dođe otac iz Bosne, kako bi dijete vidjeo vjerovatno posljednji put. To su riječi koje i dan danas odzvanjaju u ušima. Operacija je počela, trajala je 10 sati, doktori ulaze izlaze, ništa ne znaš, stanje koje se ne može opisati riječima. Poslije operacije doktor izlazi i prevodioc kaže da je operacija završena, da je najvažnije da srce kuca, ali da je stanje teško, da još ništa ne obećava. Uvode nas u salu da vidimo Emina, njegovo malo tijelo je prikopčano na aparate, od njih skoro da ga i ne vidimo. U tom momentu osjećanja su izmješana, sreća jer je preživio operaciju a s druge strane strah šta i kako dalje.

Akutni edem pluća ili oedema pulmonum acuta predstavlja hitno dramatično stanje u medicini koje zahtjeva neodložnu i adekvatnu intervenciju. Karakteriše ga ekstravaskularno nakupljanje tečnosti u alveolama zbog povišenog plućnog kapilarnog pritiska ili poremećene propustljivosti kapilarno–alveolarne membrane pluća. Uzroci koji mogu dovesti do plućnog edema mogu biti kardiogenog (povišen plućni kapilarni pritisak) i nekardiogenog porijekla (oštećen kapilarni zid i pojačana propusljivost kapilara; smanjenja koloidno-osmotskog pritiska i poremećaja limfne drenaže). Prolazi kroz dvije faze 1. Intersticijski edem pluća - povišen pritisak u plućnim venama ( >25-30 mmHg ) dovodi do izlaska tekućine iz kapilara u intersticij. Često počinje tokom spavanja, u obliku paroksizmalane noćne dispnee. Auskultatorno se čuje otežano disanje sa produženim ekspirijem i u početku sa suhim, a kasnije vlažnim šušnjevima. 2. Alveolarni edem pluća - kada edem postane opsežniji prelazi iz intersticija u u alveolarni prostor. Pacijent se žali na inspiratornu dispneu. Ovi simptomi se povećavaju u ležećem položaju i prisiljavaju bolesnika da sjedi ili stoji. Klinička slika: · iznenadan početak, ortopnea (karakterističan položaj), dispnea i tahipnea uz korištenje pomoćne respiratorne muskulature · distenzija jugularnih vena · suh kašalj -> produktivan kašalj sa pjenušavim ili krvavim sputumom · umjerena bol u prsima · anksiozan, blijed, dijaforetičan, cijanotičan pacijent · hipertenzija/hipotenzija, tahikardija · auskultacija pluća – vlažni hropci bez perkutorne hipersonornosti 

Pušenje je jedan od najštetnijih čimbenika za ljudsko zdravlje, s brojnim negativnim posljedicama koje se očituju u različitim dijelovima tijela. Kada je riječ o oralnom zdravlju, utjecaj pušenja je osobito zabrinjavajuć. Naime, pušenje ne samo da uzrokuje vidljive promjene u usnoj šupljini, već također značajno povećava rizik od razvoja ozbiljnih stanja poput bolesti desni i karcinoma usne šupljine. Dugotrajna izloženost duhanskom dimu može dovesti do smanjenja dotoka krvi u desni, otežanog zacjeljivanja nakon stomatoloških zahvata, te pogoršanja općeg stanja usne šupljine. S obzirom na sve ove aspekte, razumijevanje utjecaja pušenja na oralno zdravlje ključno je za promicanje oralnog zdravlja i zdravijih životnih odluka. U ovom tekstu razmotrit ćemo kako pušenje utječe na različite aspekte oralnog zdravlja, uključujući bolesti desni, loš zadah, te rizik od oralnog karcinoma, kao i važnost prevencije i prestanka pušenja za očuvanje zdravlja usne šupljine. Promjene u usnoj šupljini izazvane pušenjem mogu biti: palatitis (stomatitis) nicotinica, halitoza, diskoloracije, melanosis nicotinica, kronična hiperplastična kandidijaza Prekanceroze: leukoplakija, eritroplakija Karcinomi: karcinom usne šupljine Palatitis (stomatitis) nicotinica Drugi naziv za leziju je leukokeratosis palatina nicotinica. Pojava palatitis nicotinica često se nađe u dogogodišnjih pušača lule i cigara, srednje i starije životne dobi, rijeđe u pušača cigareta. Lezije su hiperkeratotične, lokalizirane na nepcu, praćene oticanjem akcesornih nepčanih žlijezda slinovnica. Nepce je sivo bijele boje dok su prisutne mukozne žlijezde povečane, hiperkeratotičnih uzdignutih rubova, a izvodni kanali prikazuju se kao sitne crvene makule. Navedene promijene nastaju zbog iritacija izazvanih toplinom i kemijskim agensima. Primijena na sluznici je benigna i po prestanku pušenja se povlači. Reverzibilnog je karaktera. Njezina lokalizacija objašnjava se činjenicom da je najjači mlaz duhanskog dima usmjeren upravo na nepčani dio sluznice. Lezija ne spada u prekanceroze.