Imunologija je mlada nauka koja proučava imunitet, odnosno sposobnost organizma da se odupre dejstvu stranih tvari.
KRATKI HISTORIJAT IMUNOLOGIJE
Prije 100 godina, razvijala se u okrilju mikrobiologije, tada se bavila otpornošću na zarazne bolesti. Krajem 19.og stoljeća, otkrićem procesa fagocitoze (Elias Metchnikof) i otkrićem neutralizirajućih antitijela (Emila Behring i Paul Erlih) to će udariti temelje imunologije kao zasebne nauke.
1960. su bile presudan period u razvoju imunologije, jer su se istovremeno razvile i njene grane u okviru prirodnih nauka – imunohemija i imunobiologija preko kojih se došlo do prvih saznanja o strukturi antitijela, imunom odgovoru, naslijeđivanju imuniteta, reakcijama preosjetljivosti i transplantaciji.
Savremena imunologija izučava fiziološke funkcije imunog sistema, bolesti preosjetljivosti, imunodeficijencije, autoimunost i transplantaciju.
* Pojam imunosti u najširem smislu, uključuje sve odbrambene rekacije, dok u najužem smislu je to samo svedeno na specifičnu imunost, pogotovo u kliničkim razmatranjima.
SLIKA 1: Elias Metchnikoff, Emil Behring, Paul Erlich – začetnici imunologije
NESPECIFIČNA IMUNOST
Ili urođena imunost, postoji trajno u tijelu. Nije specifično usmjerena protiv antigena, niti ima sposobnost imunološkog pamćenja. Ona čini prvu liniju odbrane i osigurava vrlo dobru zaštitu protiv većine mikroorganizama.
Mehanizmi nespecifične imunosti:
1. Anatomske zapreke – koža, sluznice;
2. Fiziološke zapreke – temperatura, sadržaj O2, pH, tvari koje dejuluju mikrobicidno;
3. Ćelijske zapreke – makrofagi (fagocitoza), granulirani leukociti, natural killer cells;
4. Upalne zapreke – niz vaskularnih, neuroloških, humoralnih i ćelijskih događaja koji razaraju, razrjeđuju ili ograđuju štetnu tvar, a poslije zacijele prouzročenu ozljedu. To je uvetira u specifičnu imunoreakciju.
* Imunološko pamćenje znači da imuni sistem da što bolji imuni odgovor pri ponovnim susretom sa istim antigenom.
SPECIFIČNA IMUNOST
Ili stečena imunost, nastaje nakon ulaska antigena u organizam. U primarnoj imunoreakciji, stvaraju se specifični efektori imunosti – humoralni (antitijela) i celularni (limfociti).
Humoralna imunost – imunost posredovana antitijelima. Antitijela se stvaraju nakon ulaska antigena u organizam, to su molekule koje djeluju samostalno. Jedan dio molekule služi za prepoznavanje i vezivanje sa antigenom, a drugi dio za razaranje i uklanjanje antigena.
Stanična imunost – posredovana je T limfocitima i makrofazima. Mehanizam se sastoji od izravnog citotoksičnog dejstva inficirane ćelije, preko T limfocita ili dejstva njihovih produkata: citokina.
DIJELOVI IMUNOG SISTEMA
Ćelije: T i B limfociti, natural killer cells, makrofagi, medijatorske ćelije.
SLIKA 2: Ćelije imunog sistema
Organi: timus, koštana srž, slezena, limfni čvorovi, krajnici (tonzile), crvuljak (appendix), Peyerove ploče (limfni čvorovi koji čine zid crijeva).
SLIKA 3: Organi imunog sistema
Geni i molekule: imunoglobulini, antigenski receptori T limfocita, kompleks gena tkivne podudarnosti, limfocitni antigeni, sistem komplementa, receptori za ulomak Fc antitijela i receptori za ulomak C3b komplementa, posrednici stanične imunosti, posrednici anafilaktičke preosjetljivosti.
OBLICI IMUNOSTI
Aktivna – oblik imunosti koji se stiče aktivnošću organizma u dodiru sa antigenom;
Pasivna – prenos gotovih antitijela koje je stvorio drugi organizam;
Adoptivna – prenos senzibiliziranih imunokompetentih ćelija iz imune u neimunu životinju, npr. limfocita.ž
IMUNOREAKCIJA
Zadaće imunoreakcije:
1. Odbrana od infekcije – neophodno je za preživljavanje, u okolišu prepunog patogenih mikroorganizama zaštita od infeckije je osnovna uloga imunog sistema. Naš imuni sistem je građen kao uređaj za reakciju na nepredvidivo, a to uključuje i reakcije na neštetne tvari;
2. Odbrana od tumora – podrazumijeva nadzor nad ćelijama. Pojava grešaka u ćelijskoj diobi, mutacije i onkogeni virusi su svakodnevne, pa imuni sistem im onemogućava autonomno, „asocijalno“ ponašanje;
3. Održavanje homeostaze gena i antigena – pored nervnog i endokrinog, smatra se i da imuni sistem ima ulogu u integraciji i koordinaciji funkcionisanja organizma.
Osnove imunoreakcije:
1. Prepoznavanje – razlikovanje vlastitoga od tuđeg;
2. Specifičnost – reakcija mora ići samo prema onom antigenu koji je reakciju pokrenuo;
3. Pamćenje – pri svakom slijedećem dodiru sa istim antigenom, imuni sistem odgovara učinkovitijom reakcijom;
4. Različitost - klonska organizacija limfocita pokazuje heterogenost u funkciji i specifičnosti. Ljudski organizam je u stanju stvoriti 10¹¹ različitih molekula antitijela.
REFERENCE:
1. Igor Andreis i saradnici (2010). Imunologija. 7. izd. Zagreb: Medicinska naklada
2. https://www.frontiersin.org/articles/10.3389/fimmu.2019.00684/full