1) Faza alarma - priprema organizma (“fight or flight”)2) Faza otpora - u ovoj fazi naš organizam uključuje procese omogućavajući nam da se nosimo sa stresom3) Faza iscrpljenosti - ovo bi bila posljednja faza nošenja sa stresom kada dolazi do otežanog funkcionisanja osobe, te fizičke i/ili mentalne bolesti, takozvani burnout.
1) Aktivacija simpatikusa2) Lučenje hormona3) Ćelijska adaptacija
Stres na organizam djeluje i na najnižim nivoima, a uticaj stresa na ćelije je jako dobro istražen. U našem organizmu se uvijek pokušava očuvati normalna homeostaza, međutim u slučaju da se ćelije suoče sa prekomjernim stresnim fiziološkim promjenama ili patološkim uticajima, ćelija podliježe procesima adaptacije. Glavni procesi adaptacije su: hipertrofija, hiperplazija, atrofija i metaplazija.
“Hormon stresa”
Hormon stresa ili kortizol je steroidni hormon koji se sintetiše iz holesterola u zoni fascikulati kore nadbubrežne žlijezde. Kortizol ima dejstva na skoro sve organske sisteme čovjeka.
Kortizol je glukokortikoidni hormon zajedno sa hidrokortizonom i kortikosteronom, a oko 95% glikokortikoidne aktivnosti otpada na sam kortizol, te je on upravo predstavnik ove grupe hormona.
Djelovanje kortizola na organizam je najznačajnije u pogledu djelovanja ovog hormona ma metabolizam ugljikohidrata, bjelančevina i masti. Naime kortizol potiče glukoneogenezu, reguliše i smanjuje potrošnju glukoze u ćeliji, povećava razgradnju i mobilizaciju bjelančevina i masnih kiselina.
Lučenje kortizola je pod kontrolom hormona iz adenohipofize - adrenokortikotropin (ACTH). Adrenokortikotropin se opet luči pod djelovanjem hipotalamusa (hipotalamusno-hipofizni sistem), a hormon koji kontroliše izlučivanje ACTH se naziva hormon koji oslobađa kortikotropin (engl.corticotropin-releasing hormone -CRH).
Također, kortizol pokazuje cirkadijalni ritam, najmanja količina izlučenog kortizola je u toku spavanja oko ponoći, dok je najveća količina ujutro oko buđenja.
Naime, pod uticajem nekog stresa, eminentia mediana luči CRH koji putem portalnog krvotoka dolazi u adenohipofizu i podstiče lučenje ACTH. Zatim ACTH djeluje na koru nadbubrega i dolazi do sinteze i oslobađanja kortizola. Putem negativne povratne sprege, izlučeni kortizol koči dalje lučenje ACTH.
Uticaj kortizola na imunitet
Iako kortizol ima značajne efekte na metabolizam čovjeka, jedna od njegovih najznačajnihi karakteristika je uticaj na inflamaciju i imuni sistem. Upravo ova njegova sposobnost je našla široku primjenu u farmakologiji i liječenju niza bolesti.
Djelovanja kortizola na imuni sistem možemo svrstati u dvije grupe:
1) Kortizol smanjuje zapaljensku, te alergijsku reakciju. Naime, čak i nakon što je imuni sistem bio aktiviran i nakon što se razvila upala, kortizol ima sposobnost da nakon davanja ublaži upalu za nekoliko sati. On djeluje tako da ubrzava zarastanje, te da koči većinu faktora koji su uključeni u inflamaciju (leukotrien-1, pirogen, faktor tumorske nekroze i druge). Dalje, glukokortikoidi otežavaju oslobađanje vazoaktivnih kinina, ograničavaju kapilarnu dilataciju i povećani permeabilitet.
U velikim dozama, kortizol sprječava razvoj antitijela, inhibiše kasne reakcije preosjetljivosti, inhibišu odbacivanje presađenog tkiva ili organa, ovakvom farmakološkom terapijom se može spriječiti nastanak šoka, anafilakse ili odbacivanja transplantata.
2) Kortizol smanjuje broj bijelih krvnih ćelija u krvi, a naročito eozinofila i limfocita. Ovo dejstvo kortizola je jako brzo i nastupa nekoliko minuta nakon injekcije kortizola. Tako je upravo jedan od dijagnostičkih kriterija za procjenu rada nadbubrežne žlijezde i količine kortizola koju će lučiti upravo limfopenija i eozinopenija. Velike doze kortizola uzrokuju i znantnu atrofiju limfnog tkiva, što posljedično dovodi do smanjenja stvaranja T-limfocita i antitijela. Ova atrofija limfnog tkiva i smanjeno stvaranje ćelija dovodi do smanjene otpornosti organizma prema vanjskim faktorima. Također kortizol dovodi i do apoptoze ćelija limfnog sistema.
Sva ova djelovanja kortizola se mogu opisati jednom riječju, a to je: imunosupresivnost.
Neprijatelj imuniteta?
Prethodno spomenuti endokrinolog, Selye je radio istraživanja na štakorima, izloživši štakore stresorima. Kod tih štakora je pronađena takozvana “stresna trijada”:
1) hiperemija i povećanje nadbubrežnih žlijezda,
2) atrofija timusa i limfnih čvorova,
3) hemoragični gastrični ulkusi.
On je nakon odrađenih autopsija došao do zaključka da je glavni odgovorni organ za stresne reakcije kora nadbubrežne žlijezde, također je dodao i ulogu kateholamina iz srži nadbubrega i njihovu važnost tokom stresnih reakcija. Selye je bio prvi naučnik koji je prepoznao da u toku stresnih situacija, negativnih (distres) i pozitivnih (eustres - pozitivnim stresnim situacijama se može smatrati stres koji doživljavamo na primjer pred putovanje ili neki veći događaj - vjenčanje, odbrana diplomskog rada, neko takmičenje) se iz kore nadbubrežne žlijezde otpuštaju glukokortikoidi.
Kako sam spomenula, kortizol djeluje imunosupresivno, a glavni okidač za otpuštanje kortizola je stres, iz toga se može reći da stres djeluje imunosupresivno. Šta to znači?
Stresne situacije će dovoditi da naš organizam nema mogućnost odbrane prema patogenim, s obzirom da novija istraživanja pokazuju da stres dovodi i do supresije NK ćelija slabije se uništava razmnožavanje tumorskih ćelija, te na taj način se povećavati šansa za razvijanjem infekcija ili tumora.
Pod uticajem stresora može doći do promjena u ćelijama, iako je metaplazija benigna promjena, ona često može preći u displaziju koja za zatim vodi ka malignim promjenama. Tako pod uticajem hroničnog stresa može doći do nakupljanja plakova u arterijama, naročito ako uz stres postoji i dijeta bogata mastima. U slučaju kada imamo podstaknute procese adaptacije ćelija i smanjen odgovor imunih ćelija, razvijanje tumorskih ćelija je jednostavno. Upravo iz ovih razloga kontrola stresa je ključ u očuvanju zdravlja, a William James, američki filozof je rekao: “Najveće oružje koje imamo protiv stresa jeste sposobnost da izaberemo jednu misao u odnosu na drugu:”
Reference:
Medicinska fiziologija 11.izdanje, Arthur C.Guyton, M.D., John E. Hall, Ph.D. Savremena administracija. Beograd. 2008.
Patofiziologija 7.obnovljeno i dopunjeno izdanje, Stjepan Gamulin, Matko Marušič, Zdenko Kovač. Medicinska naklada. Zagred. 2011.
Robinsove osnove patologije, 8.izdanje, V.Kumar, A.K.Abbas, N.Fausto, R.N.Mitchell, Datastatus. Beograd. 2010.
Farmakologija 24.izdanje, V.M.Varagić, M.P.Milošević. Beograd. 2018.
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK538239/
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC5579396/
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2568977/