SPECIFIČNOST KOMUNIKACIJE U ZDRAVSTVU
Komunikacija u zdravstvu zapravo predstavlja oblike javnog komuniciranja prilagođenog zdravstvenom kontekstu. Riječ komunikacija dolazi od latinske riječi communicare (dijeliti). Komunikacija predstavlja temelj zdravstva gdje ukoliko je nema dolazi do velikih propusta u samom cilju odnosno liječenju pacijenata. Komunikacija ne podrazumjeva samo komunikaciju između liječnika i pacijenta nego i komunikaciju između medicinske sestre i pacijenta, medicinskog i nemedicinskog tima unutar ustanove, te u krajnjem slučaju komunikacija između zdravstvenih ustanova.
VRSTE KOMUNIKACIJE
Komunikaciju dijelimo na dvosmjerne, jednosmjerne, verbalne i neverbalne oblike. Dvosmjerna interpersonalna komunikacija je gdje jedna osoba prenosi drugoj informaciju, poruku, zahtijev, pitanje dok druga osoba svojom reakcijom daje povratnu informaciju. Jednosmijerna komunikacija je kada se ne traži nikakva povratna informacija.
Verbalna je komunikacija ona koju pojedinac ostvaruje govorom i/ili pismom, kao zapisom govora. Verbalna je komunikacija jedna od osnovnih aktivnosti čovjeka kao društvenog bića, zato što ostvaruje interakciju sa životnom i radnom okolinom i mijenja svoje ponašanje kao odgovor na poruke koje prima komunikacijom. Neverbalna komunikacija metoda je kojom ljudi komuniciraju bez riječi, namjerno ili nenamjerno. Neverbalna komunikacija u upotrebi je za izražavanje emocija, pokazivanje stavova, odražavanje osobina ljudske jedinke, ali i za poticanje ili mijenjanje verbalne komunikacije. Sam čin hospitalizacije za pacijente je stresan i izaziva osjećaj otuđenosti, komunikacijom a posebno nevrebalnom (pogledom, osmijehom ili dodirom) mi kao zdravstveni radnici možemo uliti povjerenje te smanjiti osjećaj samoće i otuđenosti koja pacijentu stvara na poslijetku i strah.

Ilustracija 1- Primjer neverbalne komunikacije
KOMUNIKACIJA IZMEĐU PACIJENTA I ZDRAVSTVENIH DJELATNIKA
Ljekar treba da uvažava činjenicu da pacijent na specifičan način zavisi od njega i njegove prognoze, dijagnoze i načina liječenja. Tako se u odnosu ljekar – pacijent miješaju pacijentova osjećanja. Humanizam i humanistička etika zasnivaju se bitnim dijelom na ljudskoj dubokoj intrapsihičkoj potrebi komunikacije tako da ta humanističko etička potreba čovjeka, jeste i dio specifičnosti odnosa ljekar – bolesnik.
Komunikacija između medicinske sestre i bolesnika je važna jer doprinosi bržem oporavku bolesnika kroz pridržavanje zdravstvenih preporuka te smanjuje osjećaj straha i tjeskobe. Komunikacijom se mogu olakšati stresne situacije, emocionalno proživljavanje pojedinca, donošenje odluka i slično. Zdravstveni djelatnici kroz komunikaciju trebaju pokušati bolesniku objasniti podatke o tipu bolesti od koje boluje, razgovarajte s njim i potaknite ga da razgovara s drugima, te kroz neverbalnu komunikaciju uliti osjećaj sigurnosti. Komunikacijom je potrebno potaknuti bolesnika da zadrži svoj uobičajeni životni stil, ali i upozorite na moguće promjene (ukazati na njih kako bi iznenađenja, pa time i strah bili manji).
Najčešće greške pri komuniciranju zdravstvenih djelatnika i pacijenta jesu te da zdravstveni djelatnik upotrebljava riječi koje pacijent ne razumije, nedovoljno glasno ili prebrzo govori, u razgovoru koristi mnogo riječi i detalja. S druge strane pacijent možda ima problema sa čulom sluha pa čuje pola od izgovorenog, što zdravstveni djelatnik govori pacijent ne sluša i razmišlja o drugim stvarima ili je prosto izgubio mogućnost da razumije izgovorene riječi.

Ilustracija 2- Komunikacija zdravstvenih djelatnika usmjerena na zadovoljstvo pacijenta
KOMUNIKACIJA IZMEĐU ZDRAVSTVENIH DJELATNIKA
Neophodno je da svaki zdravstveni djelatnik vješto usmjeri svoj stav u komunikaciji sa radnicima zdravstvenog i nezdravstvenog profila, jer sve je pitanje mjere i harmonije. Dobar odnos se mora graditi na svim razinama počev od odnosa između medicinskih sestara/tehničara, medicinska sestra/tehničara sa liječnikom, medicinskih djelatnika sa nemedicinskim osobljem do odnosa prema pratnji pacijenta ili njegovoj posjeti tokom hospitalizacije.
Deontološki odnos ljekara sa medicinskim djelatnicima podrazumjeva poštovanje moralnih normi ponašanja, prije svega prema kolegama, ali i prema drugim uposlenicima ustanove. Deontološki aspekt ponašanja prema kolegama regulisan je i zakonima o ljekarskim komorama, posebno zakonom koji reguliše privatnu ljekarsku praksu. Deontološki aspekt te komunikacije podrazumjeva i zahtjev od ljekara da se pridržava etičkih normi u odnosu na nemedicinsko osoblje u zdravstvenoj ustanovi. Osnova te komunikacije je nefavorizovanje profesije ljekara i zdravstvenih djelatnika.
Medicinska sestra komunicira s djelatnicima unutar svoje ustanove: liječnicima, drugim medicinskim sestrama, ali i suradnicima iz drugih ustanova, djelatnicima u zdravstvu (psiholozima, socijalnim radnicima ili djelatnicima policije). U takvim interakcijama se mogu javiti problemi hijerarhije, neorganiziranosti, nedovoljno jasno određenih zaduženja, a posljedice su nejasna i nepotpuna komunikacija, sukobi i nezadovoljstvo suradnika i bolesnika.
LITERATURA
1. Čaušević R.: ”Psihološke osnove i prevencija trauma”: TDP, Sarajevo, 2007.
2. Havelka Meštrović A.: “Zdravstvena psihologija- Psihosocijalne osnove zdravlja, 3. dopunjeno i prošireno izdanje: Naklada Slap, Zagreb, 2020.
3. Lučanin D., Lučanin JD.: “Komunikacijske vještine u zdravstvu”: Zdravstveno Veleučilište: Naknada Slap, Zagreb, 2010.
4. https://hrcak.srce.hr/174629









