Minamata bolest je neurološki sindrom koji se ponekad naziva Chisso-Minamata bolest. Bolest je prvi put otkrivena 1956. u Minamati, u prefekturi Kumamoto u Japanu.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća poznat je slučaj Minamata bolesti. Minamata je zaljev na kojem je bila koncentrisana industrija, a zaljev je bio i mjesto lovljenja ribe. Industrija je svoje otpadne vode izlijevala u zaljev i kvaliteta vode je stalno opadala, ali to niko nije opažao. Najveći problem bilo je ispuštanje žive iz tamošnje industrije proizvodnje plastičnih masa. Kontaminacija se odvijala od 1932. do 1968. godine. Tek nakon teških događaja se ispostavilo da morski organizmi elementarnu živu prerađuju u metilživu, a ona je izrazito opasna zbog svoje lipofilnosti i dobre apsorpcije preko probavnog sistema. Ribe, mekušci i školjke postupno su akumulirali metilživu u svoje organizme, a ljudi su te morske plodove jeli i hronično se trovali. Tako se pojavila bolest Minamata. Dio teško otrovanih građana su postali teški invalidi, a smrtnost također nije bila zanemariva. Mene je najviše dojmila slika majke pokraj otrovanog djeteta, koja je prikazana ispod teksta. Kako se kontaminacija odvijala, tvrtka i japanska vlada nisu odmah poduzele mjere za suzbijanje onečišćenja. Do marta 2001. bilo je 2.265 žrtava bolesti Minamata od kojih je 1.784 umrlo, a više od 10.000 bilo je primilo naknadu od kompanije. Do 2004. godine žrtvama bolesti dodijeljeno je ukupno 86 milijona dolara odštete, a tvrtki Chisso Corporation je naloženo da očisti onečišćenje. Godine 1965. u Prefekturi Niigata došlo je do drugog izbijanja bolesti Minamata.
Relativno brzo su vrsni japanski stručnjaci otkrili o čemu se radi, ali industrija se opirala pokušavajući dokazati da nije kriva. Duge godine su trajali sudski postupci i preživjeli su dobili odštete. Osnovani su institut i fond za Minamata bolest i još danas se država brine za žrtve.
Oralno unesena živa se ne resorbuje i za odrasle osobe nije toksična. (trovanje se dešava preko živinih soli i živinih para). Izlučivanje se dešava preko bubrega, jetre, kolona i pljuvačnih žlijezda. Živa se lako veže sa sumporom odnosno sulfhidrilnom grupom, ali i sa aminskom, amidskom i karboksilnom grupom.
Trovanje može biti akutno i hronično.
Kod akutnog trovanja zbog precipitacije/koagulacije proteina sluznice poprime pepeljastosivu boju. Pored toga javljaju se bolovi u abdomenu, povraćanje, metalni ukus u ustima i dijareja sa tragovima krvi. Glavni problem je šok i nekroza proksimalnih bubrežnih tubula. Letalna doza je između 0,5 – 1 g. U liječenju se primjenjuje dimerkaprol, liječenje šoka i hemodijaliza.
Kod hroničnog trovanja simptomi se uglavnom odražavaju na CNS – depresija, razdražljivost, nesanica, tremor i eretizam ( prekomjerna reakcija na određene draži).
Dolazi do oštećenja bubrega – hiperproteinemija, proteinurija i edemi.
Od ostalih simptoma javljaju se gingivitis, stomatitis i prekomjerna salivacija.
Dijagnoza se vrši određivanjem koncentracije žive u krvi, kosi i mokraći, s tim što su koncentracije žive u kosi 300x veće nego u mokraći zbog prisustva sumpornih grupa. Za liječenje hroničnog torvanja živom koristi se penicilamin.
Reference:
https://hr.history-hub.com/minamata-bolest-bolesti-svijeta
https://www.24sata.hr/lifestyle/tajna-ekokatastrofe-u-japanu-pomrli-su-od-trovanja-ribom-649071
Farmakologija Vladislav V. Varagić, Milenko P. Milosević