Etiologija suicidalnosti
Samoubistvo ili suicid je javnozdravstveni problem i jedan od vodećih uzroka smrtnosti u svijetu. Procjenjuje se da je peti uzrok smrti mladih osoba između 15-19 godina i treći u populaciji od 15-34 godine. Postoje razne definicije suicida. SZO definiše suicid kao čin namjernog oduzimanja vlastitog života, a u faktore rizika ubrajaju mentalne poremećaje kao što su depresija, poremećaj ličnosti, ovisnosti o alkoholu i opojnim supstancama i shizofrenija, a od tjelesnih bolesti rizik za suicidalno ponašanje je prisutno u nekim neurološkim oboljenjima ( kao što su demencije ), karcinomi, HIV infekcija itd.
Etiološke rizične faktore možemo podijeliti u 4 grupe:
1. genetske
2. biološke
3. psihičke i
4. socijalne rizične faktor

Genetske i biološke faktore možemo svrstati u zajedničku grupu rizičnih faktora. Kliničke studije pokazuju kako je rizik suicidalnog ponašanja viši kod osoba sa pozitivnom porodičnom anamnezom na suicidalne pokušaje. Nasljedni faktori su odgovorni za oko 45% suicidalnih misli i ponašanja. Određeni rezultati istaživanja pokazuju mutacije gena. U pitanju je polimorfizam tj više gena ili alela koji su zaduženi za rizične faktore sucida. Genetska istraživanja idu u smjeru istraživanja serotonina i drugih neurotransmitera u mozgu kao što su dopamin, noradrenalin, glutamat itd. Obzirom na široku rasprostranjenost serotonina u mozgu, on ima veliki utjecaj na mnoge simptome koji su povezani sa suicidalnošću. Smanjena funkcija serotonina povezuje se sa suicidalnim ponašanjem kod osoba koje imaju shizofreniju, depresiju, ovisnosti te poremećaje ličnosti. Može se postaviti pitanje da li je suicidalnost poremećaj i da li se može svrstati u dijagnostički entitet? Definitvno NE. Jako je bitno naglasiti da suicidalnost nije BOLEST, niti neka psihijatrijska dijagnoza.
Hormonski sistem je biološki riziko faktor. Bolesti rada štitne žljezde mogu dovesti do suicidalnih ideja, posebno ako govorimo o hipotireozi. Ona se često manifestuje depresivnim simptomima koji mogu biti praćeni suicidalnim idejama. Također neke hronične bolesti kao šećerna bolest i komplikacije kao što je hipoglikemija mogu povećati rizik - , znamo svi da se osjećamo neraspoloženo, depresivno i sl. kada smo gladni. Virusna oboljena kao AIDS, karcinomi, neurološka oboljenja, demencija i sl. dodatno povećavaju rizik.
Hronobiologija proučava periodične promjene u organizmu koje su povezane sa različitim vremenskim faktorima (izmjene svjetla i mraka, dana i noći, sunčeve i mjesečeve faze) tj cirkardijani ritam. Hronobiološka odstupanja karakteristična su za poremećaje raspoloženja, posebno za depresiju, ali i za bipolarni afektivni poremećaj kao i kod shizoafektivnih psihoza. Ovi ritmovi su baš i povezani sa povećanim intenzitetom suicidalnog ponašanja i suicidalnim rizikom.

Psihički poremećaji kao što su depresivni poremećaji, zloupotreba alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci, shizofrenija i poremećaji ličnosti dovode se u vezu sa suicidalnim ponašanjem. Stopa samoubistava je povećana kod osoba sa depresijom, posebno kod starijih, samaca, razvedenih ili udovaca (kombnacija psihičkih i socijalnih faktora). Rizik kod zloupotrebe alkohola je naročito visok i to posebno kod starijih muškaraca kod kojih je došlo do tjelesnih komplikacija, bračnih i porodičnih problema, problema na poslu i sukoba sa zakonom.
Kod osoba koje imaju shizofreniju rizik za suicid je oko 10% i to posebno kod mladih osoba koje su stekle uvid u bolest i mogući utjecaj tj refleksiju bolesti na njihov život. Prvi simptomi se često ispoljavaju u mlađoj tj adolescentnoj dobi, tako je i rizik za suicid povećan u adolescenciji, najčešće između 20 i 28 godina.
Procjenjuje se da je među osobama koje su izvršile suicid bilo 33-50% onih koji su imali poremećaj ličnosti. Poremećaj ličnosti je često udružen i sa drugim suicidogenim faktorima kao što su zloupotreba alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci ili socijalna izolacija.
Kada govorimo o socijalnim faktorima govorimo o utjecaju okoline ne mentalno zdravlje, kao i utjecaj interpersonalnih odnosa. Kao primjer okolinske predispozicije mogu poslužiti promjene u primarnoj porodici. Tako se gubitak roditelja smatra jednim od najvažnijih faktora. Ako se gubitak roditelja dogodi između 11-12 godine djetetova života postoji značajan prediktor pojavljivanja depresije u odrasloj dobi. Ono što je zanimljivo u vezi ove teze jeste da gubitak roditelja u najranijoj životnoj dobi neće djelovati na kasniju pojavu depresije ako je preostali roditelj ,,nadomjestio’’ nestalog ili ako staratelj nadomjesti oba nestala roditelja. U socijalne faktore ubrajamo i "bullying" npr kada učenik pri odgovaranju doživljava zadirkivanje, ismijavanje, omalovažavanje od ostalih đaka. Posljednjih godina u fokusu je odnos socijalnog perfekcionizma (uvjerenje individue o velikim očekivanjima, koje značajni drugi imaju od nje/njega) i suicidalnog ponašanja. Često roditelji znaju da svoje neispunjene želje projektuju na dijete, pa od njega ocekuju da ono radi nešto što ne voli, sto može imati veliki utjecaj i na samopouzdanje, sliku o sebi i osjećaj krivnje.
Također druge determinante koje imaju ulogu su: socijalna podrška (podrška roditelja, porodice, prijatelja, kao i od same zajednice u kojoj pojedinac živi) te migracije. Mladi ljudi su posebno ranjivi na nepovoljne socijalne situacije i socijalne promjene. Nepovoljne porodične karakteristike, životni događaji, manjak podrške porodice i vršnjaka, izlaganje suicidu drugih itd su faktori koji mogu biti povezani sa suicidalnim ponašanjem mladih. Socijalni faktori su samo dio složene etiologije suicidalnog ponašanja.
Iz svega navedenog možemo primijetiti da je sama etiologija suicidalnosti jako kompleksna. Svi navadeni faktori se dopunjavaju i moraju biti prisutni da bi se suicidalno ponašanje javilo. U koliko poznajete nekoga ili ste primjetili da sami imate negativne misli, razgovarajte sa njima ili svojim bližnjima i ne ustručavajte se potražiti pomoć od profesionalaca. Moramo biti podrška jedni drugima i boriti se protiv stigme koja je dan danas zastupljena u našem društvu.
Reference:
1. Socijalna psihijatrija Esmina Avdibegović i saradnici, Tuzla 2016
2. Psihopatologija treće izdanje, Dražen Begić, Zagreb 2016
3. Psihijatrija, Tanja Frančišković, Ljiljana Moro i suradnici, Zagreb 2009









