Već mjesecima slušamo o korona virusu, o broju zaraženih i o stepenu izliječenih, o iscrpljenosti medicinskog kadra, doktora, doktorica, medicinskih sestara i tehničara, pa čak i spremačica, kuharica i drugih zaposlenika zdravstvenih ustanova. Svi oni su imali velikog uticaja kroz cijeli tok pandemije, ali ovaj tekst želim ponajviše posvetiti ženama doktoricama, majkama i suprugama, herojinama našeg društva.
Biti žena danas nije lako, a biti žena doktorica je još teže. Već stoljećima je javna tajna da su žene suočene sa brojnim predrasudama i diskriminacijama, u svim sferama društva a posebno u medicini. Jedini posao u kojem žene nisu nikada bile diskriminirane je posao ginekologije i primaljstva, jer se u srednjem vijeku smatralo neprimjerenim da se doktor brine o trudnici i sudjeluje u porodu. Tada je uvedena radna podjela unutar medicine, samo žene su se mogle baviti ženskim reproduktivnim zdravljem, ali tada žene nisu imale pristup formalnom obrazovanju, medicinskim instrumentima i faktički, bile su nepismene.
Unatoč tome, kroz historiju su se istakle brojne žene koje su bile jako uspješne i koje su uveliko doprijenijele razvoju nauke.
Grčka doktorica METRODORA (200. – 400. n.e) bila je prva žena koja je napisala medicinski tekst O bolestima i lijekovima žena. Razvila je mnoge terapije i hiruške tehnike koje su do tada bile apsolutna nepoznanica.
Američka biohemičarka GERTY CORI (1896. – 1957.) bila je prv žena u historiji koja je osvojila Nobelovu nagradu za rad iz medicinske fiziologije.
Američka doktorica VIRGINIA APGAR (1909. – 1974.) poznata je po izumu testa provjeru da li je novorođenčetu potrebna hitna medicinska pomoć. Apgar test je uveliko smanjio smrtnost novorođenčadi.
Britanska znanstvenica ROSALIND FRANKLIN (1920. – 1974.) prva je prepoznala dvostruku spiralu u građi DNK strukture što je dovelo do ogromnog napretka na polju genetike i moderne medicine. Također je unaprijedila molekularnu strukturu RNK virusa te izučavala dječiju paralizu.
Iako su gore navedene žene značajno doprinijele razvoju medicine zapravo ih se nikada nije poštovalo. Žene u medicini su uvijek bile na meti diskriminacije te su bile zanemarene kada su u pitanju pozicije dekanesa, direktorica, glavnih urednica i autorica u naučno istraživačkim radovima. Postoji stav da hirurgija nije za žene i da žene trebaju izabrati „lakšu“ specijalizaciju. Čak i nakon godina učenja, produktivnosti, rada, specijalizacije, žene u prosjeku zarađuju i do 29% manje od muškaraca!
Ako se pitate gdje se ovakve stvari dešavaju danas, odgovor je – svugdje oko nas. Muškarcima se u medicini sudi uglavnom po naučnim postignućima, dok žene moraju odgovarati za svoj stav, mišljenje, ambicije, pa čak i odijevanje. Govori im se da moraju imati „deblju kožu“ te da istrpe razne uvrede i komentare.
Nedavno izviješće WHO ukazalo je da žene obavljaju 70% uloge u zdravstvu, a samo ¼ njih ima rukovodeće uloge.
Da li su konačno u 21. vijeku žene doktorice zaslužile da budu ravnopravne sa kolegama suprotnog spola, da budu poštovane, da pokažu i dokažu da mogu biti istovremeno i dobre majke i dobre doktorice? Da ne šute i verbaliziraju svoje probleme, znajući da neće privući negativnu reakciju ako progovore.
Za kraj, znamo da nema razlike u sposobnostima i znanju između muškaraca i žena kada je riječ o medicini i samo zajedničkim naporima možemo dobiti ono što i jeste osnovni cilj zdravstva – steći povjerenje pacijenta i izliječiti ga.
I nije najbolji doktor muški doktor niti ženski doktor, već je najbolji doktor onaj kojem pacijent vjeruje!
Ja, buduća žena doktorica.