ATRIJALNI SEPTALNI DEFEKT
ASD predstavlja jednu od najčešćih USM kod odraslih koja se karakteriše prisustvom defekta između desne i lijeve pretkomore. Taj defekt može biti varijabilne veličine, od 1 cm pa do potpunog izostanka pregrade. Javlja se 2-3 puta više kod ženskog pola.
Postoje dva osnovna tipa ASD-a. Prvi je defekt tipa secundum (70%) koji može biti lokaliziran u blizini gornje šuplje vene (i tada se označava kao defekt tipa sinus venosus) i može biti lokaliziran u blizini donje šuplje vene. Defekt tipa sinus venosus praćen je abnormalnim utokom plućnih vena, a defekt lokaliziran u blizini donje šuplje vene je dosta rijedak jer je mali broj bolesnika koji su bez simptoma do odraslog doba, i on je praćen prisustvom desno-lijevog šanta. Drugi tip je defekt tipa primum, koji se javlja u 20% slučajeva i povezan je sa Downovim sindromom. Ovaj tip je obično praćen kongenitalnim rascjepom prednjeg mitralnog kuspisa i mitralnom insuficijencijom.
ASD može da bude asimptomatski do 30. ili 40. godine. Postepeno se javljaju dispnea, zamor, palpitacije, zatim atrijalna fibrilacija i eventualno srčano popuštanje. U fizikalnom pregledu naći ćemo: sistolni šum nad pulmonalnim ušćem, holosistolički šum nad apeksom ako se radi o defektu tipa primum. Na EKG-u naći će se inkompletni blok desne grane, dekstrogram kod defekta tipa sekundum, i sinistrogram kod defekta tipa primum. Na RTG cor et pulmo naći ćemo uvećanu desnu pretkomoru, desnu komoru i truncus pulmonalis. Zlatni standard za postavljanje dijagnoze je transezofagealna ehokardiografija.
Glavni terapijski izbor jeste hirurško zatvaranje defekta. Indikacija za hiruršku intervenciju jeste postojanje odnosa između plućnog i sistemskog protoka krvi od 1,51 i više, a kontraindikacije su prisustvo desno-lijevog šanta tj. Eissenmengerovog sindroma, te opsežna plućna hipertenzija.
Hirurška obrada defekata tipa sekundum zasniva se na zatvaranju direktnom suturom (šavom) ili zakrpom (tzv.patch). Posebno treba voditi računa kod defekta tipa sinus venosusa jer može doći do stenoze gornje šuplje vene i do ometanja utoka krvi kroz plućne vene. Defekt tipa primum podrazumijeva i obradu rascjepljenog prednjeg mitralnog kuspisa i eventualno ugradnju vještačke valvule. Pored ovoga kod mlađih pacijenata efikasnim se pokazalo i perkutano transkatetersko zatvaranje defekta. Naravno, potrebno je medikamentozno kupirati atrijalnu fibrilaciju ili supraventrikularnu tahikardiju ukoliko se pojave kod pacijenta. Komplikacije hirurškog tretmana, kako rane tako i kasne, su izuzetno rijetke.
VENTRIKULARNI SEPTALNI DEFEKT
VSD predstavlja srčanu grešku kod koje postoji komunikacija između desne i lijeve komore u vidu defekta u komornom septumu. Postoje četiri osnovna tipa VSD-a i to: membranozni (najčešći), subpulmonalni (poznat i kao suprakristalni jer se nalazi iznad crystae supraventricularis), muskularni i posteriorni. Postoje i dva posebna tipa: Gerbodeov (komunikacija lijeve komore i desne pretkomore) i Rogerov (sitni VSD koji spontano zacijeli).
Anamnestički ova mana može biti asimptomatska, a kasnije se javljaju umor i smanjeno podnošenje napora. U uznapredovalom stadiju česte su rekurentne infekcije, usporen rast i razvoj i na kraju razvoj srčanog popuštanja. Fizikalnim nalazom pronaći će se sistolni tril i holosistolni šum uz lijevi rub prsne kosti u području 3. i 4. međurebarnog prostora. Na EKG-u obično nema vidljivih promjena, a RTG cor i pulmo očituje se uvećanjem lijeve komore , pretkomore i truncus pulmonalisa.
Kao i kod prethodne anomalije i kod VSD terapijski standard jeste hirurško zatvaranje defekta. Ukoliko je defekt veličine do 1 cm treba sačekati do 8. godine života jer se kod 90% djece samostalno zatvori. Veliki defekti zahtjevaju hiruršku intervenciju tokom prve godine. Indikacije su: odnos plućnog i sistemskog protoka krvi veći od 2:1, veoma izražena simptomatologija, aortna insuficijencija i rekurentni bakterijski endokarditis. Suprakristalni tip zahtjeva pristup defektu kroz pulmonalnu valvulu, a kod ostala tri tipa obično se koristi pristup kroz desnu pretkomoru. Manje defekte moguće je sanirati direktnom suturom, ali veći defekti zahtjevaju upotrebu „patch-ova“ od perikarda ili sintetskog materijala uz upotrebu ekstrakorporalne cirkulacije. U prošlosti se, ukoliko je bilo potrebno odgoditi rani operativni zahvat, u najranijoj dobi postavljala vrpca oko plućne arterije u cilju zaštite od razvoja plućne hipertenzije i odgode operativnog zahvata do 4. godine života. Rezultati operativnog zahvata su odlični, a jedina opisana rana komplikacija jeste ozljeda sprovodnog sistema srca.
U sljedećem tekstu na ovu temu obradit ću perzistentni ductus arteriosus (PDA) i koarktaciju aorte (CoA).
Reference: