2. ETIOLOGIJA
3. KLINIČKA SLIKA I DIJAGNOSTIKA
PTSP je kompleksan poremećaj sa simptomima koji variraju u zavisnosti od traumatskih iskustava pacijenta.
Za lakše memorisanje dijagnostičkih parametara u upotrebi se nalazi mnemonička formula TRAUMA.
T - traumatic event - traumatski događaj podrazumijeva izloženost situaciji u kojoj je tjelesni integritet ili život osobe bio izravno ugrožen ili je osoba svjedočila nekom traumatskom događaju.
R - reexpirience - manifestuje se nametljivim mislima, fleš bekovima, noćnim morama.
A - avoidance and emotional numbing (izbjegavanje i emocionalno otupljivanje) - oboljeli izbjegavaju mjesta, osobe i radnje koji ih podsjećaju na traumatični događaj, emocionalno su otupjeli, pokazuju manjak interesovanja i gubitak motivacije.
U - unable to function - Pacijenti pokazuju teškoće u radu, interpersonalnom i socijalnom funkcionisanju.
M - month - Simptomi moraju da traju duže od mjesec dana.
A - aurosal - pacijenti su zastrašeni, iritabilni, slabe koncentracije, hipervigilni. Najčešće pate od insomnije.
3.1. PODJELA
1. Akutna reakcija na stres-simptomi traju do mesec dana;
2. Akutni-ako simptomi traju manje od 3 mjeseca;
3. Hronični-simptomi traju duže od 3 mjeseca, neophodno je liječenje psihofarmacima;
4. Latentni-može se javiti nekoliko mjeseci ili godina nakon izlaganja traumatskom događaj.
3.2. POVEZANOST PTSP I DRUGIH PSIHIČKIH OBOLJENJA I STANJA
U najvećem broju slučajeva PTSP se ne javlja kao jedina dijagnoza. Najčešća oboljenja koja se javljaju zajedno sa PTSP jesu depresija, anksioznost i hronična bol.
4. TERAPIJA
Nefarmakološki tretman PTSP obuhvata 3 važne komponente:
1. Obrada zastrašujučeg/preplavljujućeg događaja
2. Kontrola i savladavanje fiziološkog i biološkog stresa
3. Ponovno uspostavljanje socijalnih veza i interpersonalne efikasnosti
Cilj nefarmakološkog tretmana je da se pronađe način na koji ljudi mogu da prihvate realnost traumatičnog događaja bez proživljavanja traume ispočetka. Pacijent treba da se suoči sa traumatičnim događajem uz pomoć ljekara u kojeg ima povjerenja. Emocionalna veza sa ljekarom je najvažnija u terapiji. Savjetovanje po principu nefarmakološkog liječenja akutne stresne reakcije može primjeniti i ljekar koji nije psihijatar. Individualnu i grupnu terapiju primjenjuju edukovani terapeuti.
Socijalna podrška i značaj grupe je od nemjerljivog značaja u retraumatizaciji oboljelog. Sve dok je socijalna mreža netaknuta, ljudi su dobro zaštićeni od katastrofičnog stresa. Ljudi stvaraju “traumatsku membranu” oslanjajući se na svoju porodicu, kolege i prijatelje. Uloga porodice je primarna kod pacijenata dječje dobi. Uloga grupe se ogleda u mogućnosti formiranja jezgra doživljaja zajedništva.
Međutim, sam razgovor o traumi nije dovoljan u prevazilaženju ovog stanja. Pacijent treba da preduzme neku akciju koja simbolizuje trijumf nad bespomoćnosti i očajem. Jedan od načina predstavlja pisanje knjige i drugih kreativnih rješenja koja ljudi mogu pronaći da bi se suprostavili beznadežnim situacijama.
Farmakološki tretman
Medikamenti koji se primjenjuju u liječenju PTSP su:
Benzodiazepini (diazepam, lorazepam, alprazolam), koji smanjuju anksioznost osoba oboljelih od PTSP. Međutim, lijekovi iz grupe benzodiazepina ne djeluju na sve simptome PTSP i mogu da izazovu zavisnost.
Od ostalih lijekova u terapiji se primjenjuju i antidepresivi, antipsihotici, stabilizatori raspoloženja i antiadrenergici.
Literatura
1. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1071434/
2. https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:105:414938
3. https://bib.irb.hr/datoteka/505036.PTSP_Mimica.pdf
4. https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:189816
5. Khouzam H. A sample mnemonic for the diagnostic criteria for post-traumatic stress disorder, West J. Med 2001; doi:10.1136/ewjm.174.6.424