- Sporotalasno spavanje (SWS - slow wave sleep ili NREM - non REM) tokom kojeg su moždani talasi jako spori, ali i jako veliki, najveći dio spavanja upravo čini ova faza sna i ovo je okrepljujuća faza sna. Ova faza je zapravo podijeljena u 4 faze (1-4) i međusobno se razlikuju po moždanim talasima, mišićnom tonusu i pokretima očiju.
- Spavanje sa brzim pokretima očiju (REM - rapid eye movement) ova faza sna se povezuje sa samim sanjanjem i nije okrepljujuća faza kao prethodna.
U toku spavanja, otprilike svakih 90 minuta dolazi do smjene sporotalasnog spavanja sa REM spavanjem, gdje REM faze traju od 5 do 30 minuta, i produžavaju se kako osoba duže spava.
Svaki čovjek ima drugačije potrebe za spavanjem, međutim kada se priča o nekom prosječnom trajanju smatra se da bi to trebalo biti da dnevno spavamo oko 8 sati.
Također, s godinama se smanjuje kvalitet i kvantitet sna, dok novorođenče spava 16 do 18 sati dnevno, i ciklusi spavanja su dugi 2 do 4 sata, osobe kako stare smanjuje se potreba za snom. Također u starosti je česta pojava da se ljudi sve češće bude u toku noći imajući iscjepkan san.
Spavanje ima učinke na sve organske sisteme, a naročito na centralni nervni sistem (CNS). Procjenjuje se da oko 100000 automobilskih nesreća godišnje u Americi je uzrokovano tim što su vozači zaspali za vrijeme vožnje. Nedostatak sna uzrokuje niz problema, a osoba nakon forsiranog buđenja može biti čak i psihotična, te se smatra da spavanje ima ogroman značaj u održavanju i obnavljanju moždane aktivnosti, te uspostavlja neku vrstu ravnoteže između različitih funkcija CNS-a.
U regulaciji ciklusa sna imamo nekoliko moždanih struktura koje je bitno da pojasnimo ili da se podsjetimo da bi lakše razumjeli same teorije i načine regulacije.
Retikularna formacija predstavlja mješavinu sive i bijele mase, to jeste siva masa je razbijena u sitne grupice neuronski tijela prolaskom snopova mijeliniziranih nastavanaka neurona - bijele mase. Smještena je u centralnim područjima moždanog stabla, a to podrazumijeva medullu oblongatu (produženu moždinu), pons (most), te mesencephalon (srednji mozak). Retikularna formacija se pruža i prema kičemenoj moždini, a i prema hipotalamusu i subtalamičkim jedrima, uspostavljajući tako mnogostruke veze između raznih jedara i dijelova mozga.
Hipotalamus je dio diencephalona (međumozak), sa hipotalamusa preko infundibuluma “visi” svima nama dobro poznata hipofiza, a anatomski hipotalamus možemo podijeliti na tri dijela:
l Pars chiasmatica ili supraopticus (prednji)
lI Pars tuberalis (srednji)
lII Pars mamillaris (stražnji)
Kad pričamo o ciklusu san-budnosti najvažniji dio hipotalamusa nam je pars chiasmatica, naime u ovoj grupi imamo nekolio jedara, kao što su nucleus praeopticus, nucleus supraopticus, nucleus suprachiasmatis (SCN), te nucleus paraventricularis. Ova jedra uspostavljaju veze sa retinom (mrežnjačom), dijelovima optičkog puta, retikularnom formacijom i slično, regulišući i utičući na endokrinu funkciju hipotalamusa, seksualno i materinsko ponašanje, te na ciklus san-budnost.
Postoje dvije teorije o tome kako dolazi do spavanja:
1. Pasivna teorija spavanja
2. Teorija da spavanje uzrokuje jedan aktivan inhibicijski proces
Pasivna teorija spavanja
Prva teorija se zasniva na tome da se u mozgu postoje ekscitacijska područja koja su nazvana retikularni aktivacijski sistem ili ascendenti retikularni sistem (ARA) u toku dana aktivna, te kad dođe do njihovog zamora da dolazi i do spavanja. ARA -sistem se povezuje tako da putem stimulacije retikularnih jedara dolazi do kortikalne aktivacije. Najznačajniji putevi ARA koji se povezuju sa svjesnim stanjem su retikulokortikalni i retikulotalamokortikalni putevi. U zavisnosti kakva je eksitacija signala iz ARA i u koje neurone ide, zavisi i nivo budnosti i spremnosti koju osoba osjeća.
Teorija da spavanje uzrokuje jedan aktivan inhibicijski proces
Druga teorija se zasniva na tome da u mozgu postoje centri koji uzrokuju spavanje. Nakon stimulacije određenih područja u mozgu možemo dovesti do spavanja, a ta područja su sljedeća:
l Nucleus raphes - ova jedra se nalaze u donjoj polovini ponsa i u produženoj moždini. Ova jedra pružaju neurone širom mozga, kako lokalno po retikularnoj formaciji, tako i u više sisteme kao što su talamus, hipotalamus, područja limbičkog sistema, te u neokorteks (kora velikog mozga), a pored ovog vlakna se pružaju i prema dole u kičmenu moždinu. U medulli spinalis završavaju u zadnjim rogovima i tu mogu da inhibišu ulazeće senzorne signale, uključujući signale bola. Neuroni ovog jedra, nc.raphes, luče neurotransmiter - serotonin. Aktivnost serotonin sistema se smanjuje u vrijeme brzih pokreta oka (REM faza sna) Apetit, hormonska sekrecija, seksualno pomašanje, termoregulacija također su pod uticajem ovog sistema.
lI Jedra solitarnog trakta - njihovom stimulacijom je moguće potaknuti spavanje.
IIl Također stimulacija još nekih područja u međumozgu pomažu u započinjanu procesa spavanja, a to su: prednji dio hipatalamusa, naročito pars chiasmatica sa nucleus suprachiasmatis, te neka druga difuzno raspoređena područja u jedrima talamusa.
Nakon što smo objasnili sve dijelove mozga i njihove funkcije, postavlja se pitanje kako dolazi do smjene ciklusa budnosti i spavanja? Iako ne postoji još uvijek potpuno objašnjenje, pretpostavlja se da ovaj ciklus ide ovako:
Aktivnosti koje razbuđuju koru mozga i time sprječavaju aktivaciju centara za spavanje će onemogućavati normalno spavanje i time remetiti ciklus budnosti i spavanja. Stres, hormonska sekrecija (naročito hormona kortizola), vizuelni stimulusi, fizička aktivnost mogu dovesti do promjena u ovom ciklusu.
Ljudi nakon rođenja uspostavljaju biološki ritam koji je povezan sa svjetlosnim stimulusima iz okoline. A za ovaj ritam je zadužena žlijezda - epifiza (engl. pineal gland), koja se nalazi u mozgu. Naime ovaj žlijezda, u narodu poznata kao šišarica, luči melatonin. Epifiza je dio diencephalona i u direktnoj vezi je sa nc. suprachiasmatica koji joj šalje informaciju o ciklusu dnevne svjetlosti. Produkcija i lučenje melatonina je cirkadijalna i traje 24 sata uzrokujući ciklične promjene.
Novorođenčad nemaju uspostavljen ritam. Dok se razvijaju u maternici, svjetlost nema nikakvog uticaja, međutim u toku prva 4 mjeseca nakon rođenja novorođenče se ubrzano navikava na vanjsku sredinu.
Na ovaj sistem najviše utiču imputi iz nc. suprachiasmatica, međutim u skorije vrijeme su povezani i drugi faktori koji utiču na epifizu kao što su signali iz raznih unutrašnjih organa, poput srca, nadbubrežne žlijezde itd..
Također u regulaciji sna je bitna i termoregulacija, naime naša temperatura tokom dana varira, a prije spavanja ona počinje da opada, dok je u toku spavanja smanjena temperatura, smanjena je proizvodnja, a povećano je odavanje iste. Kako se bliži naše vrijeme za buđenje, tako naša temperatura se polako povećava.
Za kvalitetan san je kako vidimo bitan niz faktora, a disbalans bilo kojeg od njih može dovesti do poremećaja spavanja o kojim će biti riječi u nekom drugom članku.
Reference: