ALICE IN WONDERLAND SINDROM (AIWS)
"Kako se čudno osjećam!" uskliknu Alisa. "Mora da se sklapam kao teleskop." A tako je uistinu i bilo. Sad je bila visoka svega dvadeset pet centimetara...” L. Carroll, “Alisa u Zemlji čuda”
Sindrom “Alisa u Zemlji čuda” je jedno od najrjeđih neuroloških oboljenja današnjice. Posebna je vrsta poremećaja vidne i somatosenzorne percepcije, kao i doživljaja vremena. Opisano je kao stanje pogrešne interpretacije veličine vlastitog tijela, kao i veličina okolnih objekata, te stanje opšte dezorjentisanosti u vremenu i prostoru. Prvi put ga je uočio engleski psihijatar John Todd 1955. godine, a imenovao ga je prema junakinji poznate knjige Lewisa Carrolla, koja prolazi kroz slične doživljaje. AIWS sindrom ima mnoštvo karakteristika koji ga razlikuju od shizofrenije i drugih sindroma halucinacija.
Etiologija
Sindrom ima mnoštvo različitih etiologija. Međutim, smatra se da je jedan od učestalih uzroka infekcija Eppstein-Barr virusom kod djece, dok je kod odraslih to migrena. Međutim, postoji i anatomska osnova ovog oboljenja: temporo-parijeto-okcipitalni kontakt je područje gdje najčešće nastaju promjene kod pacijenata koji pokazuju simptome. Prema najnovijim istraživanjima, na osnovu 169 objavljenih slučajeva, etiologija AIWS-a je podijeljena u 8 glavnih grupa, sa neurološkim oboljenjima, koja najčešće pogađaju odrasle i starije pacijenate, te encefalitisom, koji najčešće pogađa osobe mlađe od 18 godina.
Epidemiologija
AIWS uglavnom aficira djecu i mlade odrasle osobe. Najveći broj pacijenata izgubi simptome tokom starenja, ali je moguće njihovo pojavljivanje i u odrasloj dobi.
Patogeneza i simptomi
Svi simptomi AIWS-a su posljedica nepravilne funkcije ili građe čovjekovog sistema za percepciju. Sindrom djeluje na način kako osoba percipira svijet praktično svim čulima. Najučestalije su vidne distorzije: mikropsija, pojava pri kojoj osoba doživljava svijet u dimenzijama manjim nego što jesu, te teleopsija, pojava doživljavanja svijeta udaljenijim nego što on jeste. Međutim, postoji mnogo simptoma. Shodno tome, tri su osnovna tipa ovog sindroma:
· TIP A – poremećaji su osjetni i somatosenzorni
· TIP B – poremećaji aficiraju vidna osjetila
· TIP C – poremećaj koji je kombinovan tipom A i B
Smatara se da je tip A onaj izvorni tip definisan 1955. godine, koji prvenstveno opisuje stanje gdje ljudi imaju iskrivljenu sliku vlastite veličine, tip B je onaj koji uzrokuje više različitih distorzija okoline (pored mikropsije i teleopsije, tu su i makropsija – predmeti izgledaju preveliki, metamorfopsija – elementi oblika su iskrivljeni i peleopsija – predmeti su preblizu). Sve u svemu, danas su definisana, prema sistematičnom pregledu Jan Dirk Blooma, 42 različita vidna i 16 somatosenzornih simptoma, koji su navedeni u tabeli 3.
Ono što svi simptomi imaju zajedničko jeste da prikazuju distorziju senzorne percepcije, a ne obične halucinacije ili iluzije. Halucinacije podrazumijevaju pojave koje se dešavaju bez stimulusa iz okoline. Iluzije, kao također iskrivljene slike stvarnosti, temelje se na stvarnim stimulusima u vanjskoj sredini, ali AIWS, za razliku od iluzija, ima specifične promjene u tačno određenim aspektima senzorne percepcije.
Većina simptoma je posljedica neispravne funkcije posebnih neuronskih populacija CNS-a, pa čak i određenih redova neurona koji reaguju na specifične podražaje; npr. za vid, to su područja vidnog korteksa V1-V5. Zna se da polje V4 reaguje na boje, polje V5 na pokrete. Oba polja, naravno, učestvuju u analizi oblika i udaljenosti, ali bilateralni gubitak funkcije V4 rezultira nemogućnošću raspoznavanja boja, a V5 nemogućnošću praćenja pokreta. Ovakvi, i mnoštvo drugih promjena u poljima korteksa, uzrok su metamorfopsije i drugih navednih poremećaja.
Nekada se poremećaji dešavaju i u samim neuronima koji povezuju različita polja. Kao vrlo zanimljiv primjer toga uzima se prozopometamorfopsija, vidni poremećaj okarakterisan pogrešnom percepcijom lica, na primjer, doživljavanja ljudskih lica kao životinjskih. Isti princip je i kod somatosenzornih distorzija: nailazi se na funkcionalne i strukturne promjene posebnih neuronskih grupa u somatosenzornom korteksu.
Trajanje epizoda AIWS-a, traje od nekoliko minuta do nekoliko sati pa i dana. Može se pojavljivati periodično godinama, pa čak u iznimnim slučajevima, to periodično pojavljivanje može trajati doživotno.
Dijagnoza
Ne postoji standardni dijagnostički postupak preko kojeg se dijagnosticira AIWS. Neki od testova koji se mogu primijeniti su: neurološke i psihijatrijske konsultacije s ciljem procjene mentalnog oboljenja, MRI skenovi i EEG za procjenu stanja mozga, krvne pretrage i slično. Svakako je uvijek potrebno izvršiti i detaljan opšti pregled (oftamološki aspekt je uvijek uključen).
Tretman
Većina slučajeva AIWS se smatra benignim, u smislu da simptomi često prolaze spontano. No, postoje posebni tretmani koji se primijenjuju, ako je sindrom posljedica nekog drugog hroničnog oboljenja. Naravno, terapija zavisi od konkretnog uzroka AIWS-a, npr. ako je u pitanju migrena, mogu se preporučiti posebni lijekovi ili promjene u ishrani; s druge strane, ako je uzrok infekcija, terapija će ići u drugačijem smjeru njenog suzbijanja. Uzima se da se rijetko koriste antipsihotici u liječenju ovog sindroma jer nema stvarne psihoze u osnovi oboljenja.
Reference:
1. Jan Dirk Bloom, „Alice in Wonderland syndrome – A systematic review“ (2016), https://cp.neurology.org/content/6/3/259#T3
2. Medical News Today (juni 2020), https://www.medicalnewstoday.com/articles/alice-in-wonderland-syndrome#treatment
3. A. Vigano, V. Mancini, G. Mastria, V. Di Pierro, „Alice in Wonderland syndrome: A Clinical and Patophysiological Review“ (2016), https://www.hindawi.com/journals/bmri/2016/8243145/
4. A. Weissenstein, E. Luchter, M.A. S. Bittmann, „Alice in Wonderland syndrome: A rare neurological manifestation with microscopy in a 6-year-old child“ (2014), https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4302569/









