Ovog 8. marta želim da odamo počast našim prethodnicama u polju medicine na ovim prostorima, doktoricama, koje su otvorile vrata koja su stoljećima bila zaključana. One su te koje su nas uvele u amfiteatre, omogućile nam da sjedimo rame uz rame sa našim muškim kolegama, oko vrata nam stavile stetoskope i učinile da danas ponosno nosimo svoj bijeli mantil. Učvrstile su naš položaj, pokazale da ne postoje prilike u kojima humanost pada u drugi plan i da je uvijek najveći imperativ zdravlje bolesnog čovjeka. Ove četiri žene zbog svoje upornosti i hrabrosti ostale su upamćene, da služe kao uzor i budu inspiracija.
Berta Bergmann
(Blažuj, 1892.- Jasenovac, 15.01.1945.)
Doktorica Berta rođena je u jevrejskoj porodici porijeklom iz Beča. Ona i njena sestra Marija važe za prve visokoobrazovane žene u našoj zemlji. Ove dvije djevojčice bile su prve koje su 1905. godine upisane u Veliku gimnaziju u Mostaru. Hrvatski list Narodna odbrana 1912. godine objavio je da je Bosna i Hercegovina dobila svoju prvu maturanticu, riječ je bila o Berti Bergmann. Školovanje je nastavila u Beču gdje je i stekla zvanje doktorice medicine, nakon čega se vratila u BiH i radila kao pedijatrica u Mostaru i Banja Luci. Nakon odlaska iz Gradske bolnice u Banja Luci dobila je novčanu nagradu zbog “velikog požrtvovanja i izlaganja vlastitog života neposrednim opasnostima”. U Mostaru je bila na čelu lokalne dječije poliklinike. U teška vremena drugog svjetskog rata, dr.Berta se pridružila pokretu otpora i časno obavljala svoj poziv pružajući zdravstvenu njegu borcima i podučavajući o osnovama prve pomoći. Nažalost, zadesila je teška sudbina brojnih Jevreja. Ubijena je u logoru Jasenovac 15. januara 1945.
Slika 1– Sestre Marija (sjedi) i Berta (stoji) Bergmann
Teodora Krajewska
(Varšava 1854.- Varšava 5. septembar 1935.)
Ova izvanredna žena rođena je kao jedna od osam kćerki u varšavskoj porodici. Nakon završetka prestižne Ženske gimnazije položila je učiteljski ispit i predavala aritmetiku učenicima gimnazije. Nakon udaje pisala je pjesme, romane i književne kritike. Velika prekretnica u njenom životu bila je smrt njenog muža 1881. godine, nakon koje se 1883. na iznenađenje svih preselila u Ženevu gdje i završila Medicinski fakultet 1891. Zbog nemogućnosti nostrifikacije diplome u svojoj rodnoj državi, odaziva se na poziv austrougarskih vlasti i svoj poziv odluči obavljati u BiH. Dr. Teodora je 1982. godine imenovana za službenicu javnog zdravstvenog okruga Tuzla sa činom kapetana. U Austro-Ugarskoj u to vrijeme nije bilo zamislivo da se žene bave medicinom, ali je izuzetak napravljen za područje BiH gdje su muslimanke odbijale da ih liječe muški ljekari. Obavljala je akušerske i ginekološke zahvate, a posebno interesovanje pokazala je za temu osteomalacije o kojoj je 1900. godine objavila detaljan članak. Premještena je 1901. u Sarajevo i kao službenik za javno zdravstvo Distrikta Sarajevo često je putovala u Foču, Fojnicu, Goražde, Visoko i Vareš. 1927. godine, nakon što joj je katarakta uveliko počela da oduzima vid, teška srca je odlučila da napusti „zemlju i ljude koje je poznavala i voljela“ i vraća se u Varšavu. Pred smrt krenula je na dug i naporan put da bi još jednom ugledala voljenu Bosnu. Umrla je 5. septembra u Varšavi.
Slika 1 - Dr. Teodora Krajewska
Ševala Zildžić-Iblizović
(Sarajevo 9. januar 1903.- Sarajevo 16.12.1978.)
Ševala je rođena 1903. godine u porodici Zildžić koja se po svojim gledištima uveliko razlikovala od ostalog stanovništva tog doba. U vrijeme kad „djevojčicama nije bilo mjesto u školskoj klupi“, otac Neziraga i supruga Aiša smatrali su da je ispravno školovati svoje djevojčice. Ova odvažna djevojčica 1912. upisuje Djevojačku školu u Sarajevu, ali velika želja još od djetinjstva da postane liječnica tjerala je da 1919. pokuša upisati Mušku gimnaziju, što je odbijeno, nakon čega traži i dobija dozvolu za upis od reisul-uleme Džemaludina Čauševića. Ovaj potez izazvao je bijes i ogorčenje okoline, roditelji su joj osuđivani zbog dozvole da njihova kćerka ide u školu s dječacima, a sama Ševala je od svojih školskih drugova gađana kamenjem. Uprkos svemu, maturirala je1925.godine, te potom upisala Medicinski fakultet u Zagrebu. Na drugoj godini fakulteta udala se za Muhameda Iblizovića kojem biva inspiracija da i on studira medicinu, te zajedno diplomiraju 1931. godine u Zagrebu. Vijest o prvoj liječnici muslimanki i o njenom mužu, također intelektualcu, objavljena je čak i u The New York Timesu. Već na prvoj godini fakulteta postala je demonstratorica, te joj je ponuđena pozicija asistentice, ali dr. Ševala odlučuje da se vrati u rodno Sarajevo gdje je na zaposlenje čekala čak dvije godine, uprkos malom broju ljekara, zbog nepovjerenja u ženskog liječnika. Izborila se za stažiranje u Gradskoj bolnici i volonterski radila u Infektivnom odjeljenju Državne bolnice. Zatim se zaposlila u Higijenskom zavodu i u školskoj poliklinici gdje je svoj radni vijek provela kao specijalistica pedijatrije. Obavljala je i ginekološku praksu sa suprugom u privatnoj ordinaciji. Drugi svjetski rat je bio vrijeme u kojem je pokazala svoju humanost kroz pomoć partizanima i stanovništvu u ratu, porađala je žene i provodila grupne vakcinacije u ratno doba. Ova odvažna žena umrla je 1978. godine od posljedica tumora. Njoj u čast BH Pošta je 2002. godine izdala poštansku markicu sa njenim likom, a danas i jedna ulica u Sarajevu nosi njeno ime.
Slika 2 - Dr. Ševala Zildžić- Iblizović
Silva Rizvanbegović
(Sarajevo 25.10.1948.-Sarajevo 17.05.1992.)
Naša bliska i teška prošlost rata izrodila je još jednu heroinu i simbol hrabrosti. Dr. Silva rođena je, odrasla i školovala se u Sarajevu. Medicinski fakultet u Sarajevu završila je 1973. godine kao student generacije. Po završetku studija prvo je radila kao asistentica Instituta za anatomiju Medicinskog fakulteta u Sarajevu, potom je specijalizirala urgentnu medicinu i radila kao šefica smjene u sarajevskoj Hitnoj pomoći. 1990. godine stekla je zvanje primarijusa. Od samog početka rata Silva je davala sve od svoje stručnosti i humanosti, na čelu hitne medicinske službe pomagala stradalim građanima i građankama i putem medija informisala stanovništvo kroz „ratnu školu hitne pomoći“ kako postupiti u stanju nesreće i sačuvati život. Ova majka dvoje djece radila je danonoćno, svakim danom spašavala živote, pri tome ne zanemarujući edukaciju mlađih kolega i kolegica. Te kobne noći, u maju 1992., iako je par dana prije bila ranjena i pored činjenice da kao nadležna liječnica nije dužna ići u pratnju prevoza, krenula je na svoj posljednji put humanosti. Nalazila se u prvom od tri vozila Hitne pomoći koja su prevozila ranjenike u Klinički centar Koševo,a na koja je otvorena vatra iz automatskog oružja dok su prolazila pored kasarne Maršal Tito. Teško je ranjena i nažalost tu noć završio je život koji je spašavao živote.
Slika 2 - Prim.dr.Silva Rizvanbegović
Pored nas i danas žive žene i doktorice koje slušamo, citiramo i od kojih učimo. Među nama su i one koje će takve tek postati, one od kojih se uči i one koje će se pamtiti. Na nama je da ih prepoznamo, saslušamo, podržimo i podsjetimo da uvijek treba sanjati naveliko, ciljati visoko i ne popuštati lako.
Izvori