ETIOLOGIJA I PATOFIZIOLOGIJA BIPOLARNOG AFEKTIVNOG POREMEĆAJA LIČNOSTI
- Promjene emocija zbog promjene percepcije ( halucinacije i iluzije )
- Kongitivne promjene ( deluzije )
- Disinhibicija emocionalne ekspresije
- Emocionalna labilnost
- Ansksioznost
- Depresija i manija, o kojima ćemo pisati u ovom članku, a bolest pračena ovim stanjima jeste bipolarni afektivni poremećaj ličnosti.
Bipolarni afektivni poremećaj – BAP (F31) ili bipolarni poremećaj raspoloženja predstavlja mentalni poremećaj karakteriziran ponavljajućom depresivnom epizodom ili epizodama manije ili hipomanije, sa naglim ili postepenim početkom i krajem.U literaturi, za ovaj poremećaj raspoloženja se mogu nači i nazivi: manično-depresivna psihoza, cirkularna psihoza, bipolarna depresija i slično.
Bipolarni poremećaj čini 10-20% svih poremećaja raspoloženja. Početak bolesti obično je između 15. i 30. godine života. Često se u početku neprepoznaju i ne liječi, osobito kod pacijenata mlađe i starije životne dobi, zbog komorbiditeta i specifičnosti same dobi. U 90% slučajeva dolazi do višestrukih ponavljanja epizoda bolesti, sa nezadovoljavajućim poboljšanjem. Stopa suicida koja prati ovaj poremećaj vrlo je visoka i prema istraživanjima iznosi 15-25%.
Što se tiće same klasifikacije ove bolesti, najznačajnije su: Međunarodna klasifikacija bolesti, deseta revizija (MKB-10) i američka klasifikacija „Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition“ (DSM-IV).
Prema DSM-IV, bipolarni poremećaj se može podijeliti na tip I i tip II i ciklotimiju, koja predstavlja najblaži oblik ovog poremećaja. Prema MKB-10, bipolarni afektivni poremećaj izdvaja se kao zaseban dijagnostički entitet, koji je označen s najmanje dvije ponovljene epizode u kojima su aktivnosti i raspoloženje osobe bili značajno poremećeni.
Manična epizoda afektivnog bipolarnog poremećaja s obzirom da izraženost simptoma može biti: Hipomanična ( F31.0 ), manična epizoda bez psihotičnih simptoma ( F31.1) i manična epizoda sa psihotičnim simptomima ( F31.2 )
Depresivna epizoda afektivnog bipolarnog poremećaja obzirom na izraženost simproma može biti blaga ( F31.3 ), teška bez psihotičkih simptoma ( F31.4 ) i teška sa psihotičnim simptomima ( F31.5)
Što se tiće same etiologije bolesti, ona nije u potpunosti poznata. Smatra se da genetika igra jednu od glavnih uloga u nastanku bipolarnog poremećaja, koja je povezana sa defektom dominantnog gena smještenog na hromozomu 11. Uz to, bipolarni poremećaj je povezan sa poligenskim faktorima, tj moguće su hiljade genetskih varijacija koje mogu dovesti do nastanka bolesti. Shizofrenija dijeli sličnu poligensku komponentu, što nam ukazuje da ova dva poremećaja imaju zajedničko porijeklo.
U fiziološkom smislu, vjeruje se da bipolarni poremećaj povezan sa neispravnom regulacijom jednog ili više amina koji se javljaju u prirodi na mjestima mozga gdje se odvija prijenos nervnih impulsa. Abnormalna regulacija zbog koje dolazi do nedostatka jednog od amina, povezan je sa depresijom, a višak amina sa manijom. Ti amini su noradrenalin, dopamin, serotonin i GABA. Oni predstavljaju neurotransmitere koji se, kao što smo već rekli, normalno sintetišu u nervnim ćelijama.
Što se tiće same manije, patofiziloški je slična shizofreniji i u samom nastanku manične epizode značajna je dopaminska teorija, koja je postavljena uglavnom na ex juvantibus kriterijima, odnosno, na iskustvu pozitivnih terapijskih rezultata pri primjeni dopaminergičnih antagonista. Ustanovljeno je da se manija može dovesti u vezu s hiperaktivnošću dopamina, posebice stimulacijom D2 receptora, koji se nalaze u striatumu, hipokampusu, hipotalamusu i kori velikog mozga, jer antipsihotici koji blokiraju D2 receptore dovode do poboljšanja kliničke slike manije, blokirajuči dopaminske receptore. Isto tako u prilog te hipoteze govori i činjenica da sredstva, koja pojačavaju aktivnost dopamina, pogoršavaju i mogu izazvati epizodu manije, npr simptomimetski CNS-a ( amfetamini i slični lijekovi ) pojačavaju oslobađanje dopamina što dovodi do stanja manije ili čak paranoidne shizofrenije. Dakle evidentna je biološka sličnost sa shizofrenijom ili bar s pozitivnim simptomima shizofrenije. Također je prihvaćena hipoteza i o drugim, već spomenutih neurotransmiterima (serotonin, GABA i noradrenalin) uz uvažavanje principa neuromodulacije, pri čemu bi poremećaj, npr. norandrenalina, mogao biti izražen poremećaj modulacijskih funkcija dopamina.
Što se tiće gledišta terapijske učinkovitosti antipsihotika, još je uvijek najaktualnija teorija poremećaja serotonina i noradrenalina s tim da je u maniji prisutan relativni višak, a u depresiji relativni manjak primarno serotonina, ali i dopamina i noradrenalina. Tome u prilog govori pozitivan terapijski učinak klasičnih, a još više novih antipsihotika, koji su "u stanju prepoznati" koji modulacijski, agonistički ili antagonistički učinak "trebaju odraditi" u datom momentu, tj. da li se radi o maniji ili depresiji, ili u stanju remisije kada "preuzimaju ulogu" psihostabilizatora.
Hipoteza vezana za depresiju govori o tome da, zbog posljedice u poremećaju serotonina i noradrenalina, te manjim dijelom i dopamina dolazi do depresivnih epizoda zbog njihovog manjka. Važno je istaknuti i novije spoznaje, koje upućuju, da se mehanizam nastanka depresije često miješa s mehanizmom nastanka anksioznosti. To je došlo do izražaja do te mjere da su u liječenju anksioznih poremećaja antidepresivi lijekovi izbora prvog reda. Ipak, postoje bitne razlike u dozi i vremenu početka djelovanja. To bi se moglo objasniti dijelom iz slijedećih recentnih spoznaja, za depresiju su primarno važni 1A serotoninski receptori u temporalnom režnju hipokampusa, a za primarno anksiozne poremećaje 2A serotoninski receptori između dorzalne nukleus raphe i amigdala.
Kada govorimo o bipolarnom poremećaju, njegovim simptomima i javljanju ljekaru, obično se osobe pojavljuju na liječenje tijekom velike depresivne epizode jer hipomanične ili manične epizode ne prepoznaju kao problem. Zbog toga nam je od velike važnosti dobiti i podatke od bliskih osoba bolesnika, kako bismo mogli utvrditi tačnu dijagnozu, posebno ako se radi o bipolarnom poremećaju tip II gdje je zastupljena hipomanična epizoda koja je teška za prepoznavanje. Često je prisutna implusivnost, pokušaj suicida i uzimanje psihoatkivnih tvari. Tokom manije i hipomanije, pacijetni imaju povećanu kreativnost, a strah zbog njenog gubitka je razlog zašto se pacijenti ne javljaju ljekaru i ne žele liječiti. Tok bolesti je veoma varijabilan. Prva epizoda može biti hipomanija, manija ili depresija, nakoj kojeg slijedi višegodišnja remisija, no međutim vremenom, epizode postaju sve češće a, remisije kraće.
Što se tiće same terapije bipolarnog afektivnog poremećaja, većina bolesnika s hipomanijom se može liječiti ambulantno. Kod akutne manije i jake derpesivne epizode, koja u većini slučajeva uključuje pokušaj suicida, obično je potrebna hospitalizacija. U bolesnika s manijom ili hipomanijom se za smirivanje bolesti koriste stabilizatori raspoloženja kao što su litijum, ali sve više se koriste i antiepileptički lijekovi, kao što su karmbazapin, klonazepan i valproinska kiselina. Kod BAP-a ovi lijekovi sprečavaju nagle promejene raspoloženja, prigušujući maničnu i depresivnu epizodu. Njihova primjena mora da traje najmanje 3-4 sedmice. Također u terapiji su uključuju i antidepresivi ukoliko se radi o depresivnoj epizodi, s time da se njihovom primjenom mora biti pažljiv kako se kod pacijenta ne bi javila manična ili hipomanična epizoda, kao i antipsihotici u hipomaničnoj i maničnoj epizodi. Naravno uz farmakoterapiju u obzir dolazi i psihoterapijsko i socioterapijsko liječenje.
Ono što mi možemo uraditi, ukoliko, u našoj blizini, neko od članova porodice ili bliskih prijatelja boluje od BAP-a, jeste biti podrška i ohrabriti osobu da potraži stučnu pomoć i pokazati razumjevanje za njegovo stanje.
Reference:
- Britannica: Bipolar disorder by Kara Rogers
- Psihijatrija Tanja Frančišković, Ljiljana Moro i suradnici, str 168- 170
- Kaplan HI, Sadock BJ - Priručnik kliničke psihijatrije.
- Farmakologija Vladimir M. Varagić, Milenko P. Milošević str 111-124
- Patofiziologija Stjepan Gamulin, Mlatko Marušić, Zdenko Kovač i suradnici str 1147-1148
- Prirucnik mentalnog zdravlja za porodicnu medicinu – Banja Luka: Doc. dr. Sc.med Gordana Tešanović, specijalista pedijatrije, Dr. Rajna Tepić specijalista porodične medicine, Dr. Miodrag Nuanović specijalista psihijatrije
- http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/psihijatrija/poremecaji-raspolozenja/bipolarni-poremecaji
- https://www.cybermed.hr/centri_a_z/bipolarni_poremecaj/etiologija_bipolarnog_poremecaja
- https://www.zdravobudi.hr/clanak/398/bipolarni-afektivni-poremecaj-bap









