Seboroični dermatitis predstavlja upalu dijelova kože koji sadrže mnogo žlijezda lojnica kao što je lice, vlasište ili gornji dio trupa. Bolest se javlja kod 2-5% stanovništva i češća je kod muškaraca , u mlađoj životnoj dobi, te u prva tri mjeseca života. Uzrok je nepoznat, no određenu ulogu imaju i normalni mikroorganizam kože, genetski faktori, stres i klima. Seboroični dermatitis se s povećanom učestalošću pojavljuje u bolesnika s HIV–om, s nekim neurološkim oboljenjima, te vegetativnim i hormonalnim disfunkcijama. Seboroični dermatitis uzrokuje povremeni svrbež, perut i masno žuto ljuskanje uzduž linije kose i na licu. Liječi se katranskim ili drugim medicinskim šamponom i lokalnom primjenom kortikosteroida. Klinička slika Promjenama su obično zahvaćeni retroaurikularno, sternalno i interskapularno područje kao i vlasište, lice. Nešto rjeđe su zahvaćene submamarne regije, pazušne, laktne i koljenske jame. U vlasištu se nalaze ograničena žarišta veličine kovanog novca, različitih oblika, ružičasto-crvenkaste boje, prekrivena bjelkasto-žućkastim naslagama koja mogu konfluirati i prekriti čitavo vlasište te preći na kožu čela, temporalne, retroaurikularne i nuhalnu regiju. Ukoliko dođe do sekundarne infekcije streptokokom u retroaurikularnom području onda govorimo o streptodermitis retroauricularis. Seboroični dermatitis vlasišta je teško razlikovati od psorijaze. Ponekad se na obraslom dijelu mogu uočiti žarišta okruglog ili nepravilnog oblika veličine kovanog novca prekrivena sivkasto-bjelkastim naslagama ispod kojih se nalazi crvena vlažna koža. Navedene promjene predstavljaju tinea amyantacea . Osim na vlasištu, promjene se mogu javiti i na obrvama, bradi, obrazima i uz rubove nosa. Rubovi očnih kapaka mogu biti crveni, zrnate površine što upućuje na blepharitis marginalis . Ukoliko je zahvaćena sternalna ili intraskapularna regija, žarišta najčešće poprimaju okrugli ili ovalni oblik, lagano su infiltrirana, crvenkasto-žućkaste boje te se označavaju kao dermatitis seborrhoica mediothoraci ca (typus petaloides). U aksilarnoj, anogenitalnoj i submamarnoj regiji se promjene manifestuju difuznom, oštro ograničenom upalnom reakcijom, te ljuštenjem i krustanjem. Usljed egzogene iritacije zbog kontaktne senzibilizacije ili ipak nekih drugih uticaja, žarišta seboroičnog dermatitisa mogu rezultirati generaliziranom kožnom reakcijom u vidu erythrodermia seborrhoica. Manifestuje se crvenilo, infiltracijom, toplinom i sitnim masnim ljuskicama, a bolesnici obično osjećaju lagani svrbež.

Šta je to urtikarija (u narodu koprivnjača), kako nastaje, kako izgleda? Koji su simptomi? Vrste urtikarije? Može li se liječiti? Tema o kojoj se dosta toga može pisati, i na ova pitanja ćemo odgovoriti na što jednostavniji način. Posebnu pažnju obratiti na dijagnostiku i liječenje. Za urtikariju se zna još iz doba Hipokrata, u 18. stoljeću kada je oticanje i osjećaj peckanja kože kod urtikarije ličio onom uzrokovanom kontaktom sa koprivom (lat. Urtica dioica). Izaziva crvena ili blijeda, edematozna žarišta iznad razine kože (urtike) a koje mogu biti povezane i sa nastankom angioedema. Takođe mogu biti različitog oblika i veličine, ali glavna zajednička karakteristika je to što izaziva jak svrbež. Epidemiologija Urtikarija je bolest koja je raširena po cijelom svijetu, u odnosu na rasu nema velike razlike u prevalenci, s tim da neke studije govore o blagom povećanju procenta kod žute rase. Generalno, pojava urtikarije varira od 1% do 30% ovisno o starosti ispitanika. Smatra se da je češća kod žena kada je riječ o hroničnoj urtikariji i to u omejru 2:1. Kada se radi o nekim fizikalnim oblicima, o kojima će biti riječi nešto kasnije, kod žena se najviše pojavljuje dermografizam, urtikarija na hladnoću a kod muškaraca odgođena urtikarija na pritisak. Etiologija Uzroci urtikarije su brojni, kada govorimo o akutnoj najčešći uzorčnici su: - lijekovi (tj. alergijska reakcija na njih) – aspirin, ibuprofen, antibiotici itd - bakterije, virusi, crijevni paraziti i gljivice - prašina, polen, dodir sa životinjama (dlake, perje), biljkama - kozmetika - razne vrste hrane, posebno aditivi (boje) – žitarice, mlijeko, jaja, čokolada, riba, paradajz itd. - ubod insetkata - stres Danas se spominju i urtikarije fizikalnog porijekla, koje su izazvane sunčevom svjetlošću, niskim temperaturama, pritiskom, vibracijama, toplinom itd Uzroci hronične urtikarije su slični akutnoj ali mogu uključivati i imunološki sistem, horomonalni disbalans, hronične infekcije, tumore, međutim kod 50% hroničnih slučajeva se ne može ustanoviti uzrok i tada govorimo o idiopatskoj urtikariji. Urtikarija se dijeli na akutnu koja traje do 6 sedmica, i hroničnu koja traje preko 6 sedmica do nekoliko mjeseci pa čak i godina. U nekim slučajevima poznato je trajanje od 15 do 20 godina. Patofiziologija Prema reakciji koja se odvija u organizmu, urtikarija spada u alergijske reakcije ranog tipa, što znači da se promjene na koži nastaju 20 do 30 minuta ili nekoliko sati nakon unosa alergena. Glavnu ulogu u nastanku urtikarije imaju stanice imunog sistema koji se nazivaju mastociti. Kada su mastociti u pitanju, njihova aktivacija nastaje u 2 oblika, imunološkom i neimunološkom aktivacijom. Imunološki posredovana aktivacija obuhvata: 1. Reakcije preosjetljivosti tipa 1, kod kojih se imunoglobulini E (IgE) antitijela vezana za alergen vežu za receptore na mastocitima i bazofilima. 2. Autoimune bolesti, kod kojih antitijela protiv IgE receptora funkcionalno unakrsno povezuju receptore za IgE i uzrokuju degranulaciju mastocita. Neimunološki posredovana aktivacija obuhvata: 1. Neposredna nealergijska aktivacija mastocita raznim tvarima i lijekovima 2. Tvarima i lijekovima izazvana inhibicija ciklooskigenaze koja aktivira mastocite još ne razjašnjenim načinima 3. Aktivacija tjelesnim ili emocionalnim podražajima, nastanak nije razjašnjen ali uključuje otpuštanje neuropeptida koji djeluju na mastocite. Šta se ustvari dešava sa mastocitima? Njihovom aktivacijom dolazi do pucanja njihove membrane i oslobađanja brojinh upalnih faktora poput histamina, citokina, interleukina, acetilholina (u hroničnim) čijim djelovanjem nastaje vazodilatacija (širenje krvnih žila), povećanje vaskularne propustljivosti, podražaj nervnih završetaka što za posljedicu ima nastanak urtika, edema i svrbeža. Simptomi i klinička slika Urtikarija je u većini slučajeva ograničena na kožu. Kao što smo već spomenuli, glavna karakteristika utikarije je jak svrbež. Na koži se pojavljuju ispupčene, crvene lezije različite veličine i oblika. Dok su u akutnom obliku urtike veličine kovanice koje su mogu spajati i do veličine dlana, hronične su manje, veličine nokta i raspoređeno simetrično. Skupina urtika može da nastane i nestane na jednom mjestu, da bi se poslije pojavile na drugom. Druga karakteristika je pojava edema. Edemi koji se javljaju dublje u dermisu, u subkutanom tkivu i u submukozi nazivamo angioedemima . Takve otekline se pojavjljuju oko očiju i usana, rjeđe rukama i stopalima, vrlo rijetko u unutrašnjosti grla i sluznicama otežavajući disanje. Sve ovo nas navodi da iako je urtikarija uglavnom ograničena na kožu, može doći do prelaska u sistemsku reakciju koja uključuje oticanje jezika, edem grkljana, povraćanjem provljev, oticanje zglobova. Otežano je disanje, a sa jako izraženim navedenim simptomima može da nastane i generalizirana alergijska reakcija sa anafilaktičkim šokom (nakon uboda insekta ili uzimanje nekih lijekova) koja zahtijeva hitnu intervenciju ili može imati smrtni ishod.

Vitiligo, lat. vitiligo - “kožna bolest”, predstavlja poremećaj pigmentacije kože. Oboljenje je vidljivo golim okom i očituje se pojavom bjeličastih (hipopigmentiranih/depigmentiranih) područja na pojedinim dijelovima ili čitavom tijelu. Diskoloracija se najčešće tokom života širi. Vitiligo nije zarazan, niti je životno opasan, ali pogođeni često prolaze kroz stres i imaju nisko samopouzdanje. Epidemiologija i etiologija Vitiligo pogađa 0,5 – 2% populacije. Etiologija je nepoznata, ali na osnovu historije bolesti tretiranih pacijenata povezuje se s autoimunom bolešću. Oko 30% oboljelih ima autoimuna antitijela, dok neki imaju antitijela na melanin. Najčešća povezanost postoji između vitiliga i oboljenja štitne žlijezde (hipertireodizam i hipotireodizam). Često ga pacijenti opisuju kao posljedicu nekog emocionalnog stresa. Stres se smatra okidačem, ne uzrokom. Patofiziologija Radi se o stanju koje nastaje gubitkom melanocita i melanina u epidermisu. Melanociti su specijalizirane tjelesne ćelije koje sintetiziraju pigment melanin, zadužen za zaštitu kože i davanje boje. Melanin se sintetiše incijalnom oksidacijom amino acid tirozina, uz pomoć enzima tirozinaze. Melanocito - stimulirajući hormon kontroliše proizvodnju melanina (hormon hipofize). Najčešće se spominju tri teorije mogućeg nastanka; imunološka, neuralna i hipoteza samorazaranja. Klinička slika Simptomi • Djelomični gubitak boje na određenim dijelovima tijela kao što su šake, lice, genitalije, zglobovi i oko otvora na tijelu • Prijevremena pojava sijede kose i brade, bijele obrve i trepavice Vrste Može biti: • Nasljedni - genetski nasljeđen od oca ili majke • Stečeni - rezultat fizičkog oštećenja kože Na osnovu zahvaćenog područja djelimo ga na: 1. Opšti • Vulgarni - žarišta razbacana po tijelu • Akrofacijalni - zahvaćeno lice i udovi • Univerzalni - preko 80% zahvaćene kože, tok bolesti je sporo progresivan

Acne vulgaris predstavljaju najučestalije dermatološko oboljenje, koje se javlja otprilike između 12. i 14. godine života. Prisutne su kod 80-90% adolescenata, bez obzira na etničku pripadnost. Također, mogu perzisitirati i u odrasloj dobi, te je zabilježeno da sve veći broj starijih žena ima problema sa aknama. PSIHOLOŠKI ASPEKT Kao što znamo, godine puberteta i adolescencija su ključne za razvoj identiteta. Tada smo pogotovo nesigurni u vezi sa našim fizičkim izgledom, te smo skloni poređenjima sa modelima, glumcima, kao i ljudima iz okoline. Kao što je navedeno, akne su zastupljene među adolescentima, te dovode do niskog samopouzdanja, što se manifestuje u mnogim sferama života. Pored niskog sampouzdanja, često se javljaju bijes, anksioznost te depresija. Depresija se obično manifestuje kroz jedan ili više simptoma, poput povlačenja iz društvenih aktivnosti, gubitka koncentracije, nesanice ili stalne pospanosti, anoreksije ili pretjeranog unosa hrane, spontanih napadaja plača, sve do suicidalnih ideja. Oboljeli često navode kako bolest utječe na socijalne odnose, poput izlazaka, romantičnih sastanaka, bavljenja sportom i slično. Postoje studije koje pokazuju da je značajan broj ljudi sa acnama vulgaris nezaposlen, u poređenju sa kontrolnom grupom, što govori o slabijoj sposobnosti društvenog djelovanja. Iako se smatra da se izraženi psihički problemi javljaju uz teške oblike bolesti, pokazalo se da bolesnici s blagim do umjerenim oblicima bolesti, također mogu razviti stanje depresije i anksioznosti, s teškoćama u socijalnim situacijama. U terapiji je često zanemaren psihološki pristup. Zbog toga može doći do slabije saradnje pacijenta i liječnika, te do nezadovoljstva liječenjem. Kod bolesnika sa izraženim psihosocijalnim poteškoćama je potrebno razmotriti interdisciplinarni pristup rješavanja problema sa aknama. Kako pokazuje većina savremenih istraživanja, postoji jasna potreba sveobuhvatnog pristupa bolesnicima s aknama, u smislu praćenja fizičkih i psihičkih posljedica bolesti, kao i utjecaja na kvalitetu života. ETIOLOGIJA Acne vulgaris se javljaju usljed opstrukcije i upale polisebacealnih jedinica, što vodi stvaranju komedona, papula, pustula, čvorova i/ili cista. Do pojave akni dolazi kad su polusebacealne jedinice začepljene čepovima sebuma i odljuštenim kerationocitima, kolonizirane i nekada zaražene normalnim anaerobom kože, Propionibacterium acnes. PATOGENEZA Patogeneza nije još uvijek u potpunosti razjašnjena, ali se pouzdano zna da nekoliko faktora dovodi do njihove pojave: 1. Povećana produkcija sebuma (također može ostati povećana čak i kad akne nestanu); 2. Androgeni hormoni mogu stimulirati produkciju sebuma; 3. Već spomenuto začepljenje polusebacealnih jedinica; 4. Bakterijska kolonizacija polusebacealnih jedinica od strane Propionibacterium acnes, koja razgrađuje trigliceride, olobađajući slobodne masne kiseline, koje uzrokuju dermalno zapaljenje. P. acne također mogu aktivirati Toll-like receptore na keratinocitima, koje mogu izazvati upalu; 5. Geni: otprilike 50% pacijenata sa aknama imaju u porodici nekog sa aknama; 6. Ishrana: pretpostavlja se da postoji povezanost između prehrane i akni, što je još u procesu istraživanja. VRSTE AKNI Identificiranje tipa akni sa kojim se pacijent susreće je ključ za uspješno liječenje. Akne mogu biti: 1. NEUPALNE 2. UPALNE Moguće je imati oba oblika akni istovremeno, te je u težim slučajevima potrebno ljekarsko savjetovanje. 1. NEUPALNE AKNE Predstavnik su komedoni – nezaraženi čepovi sebuma zaglavljeni u folikulu dlake. Oni mogu biti otvoreni i zatvoreni (u ovisnosti da li je folikul na površini proširen ili zatvoren).