ABC doc

Značaj dojenja i izdajanja – klinička perspektiva za zdravstvene radnike

Wed, 09 Apr 2025 21:03:26 GMT

Dojenje je više od nutritivne podrške – ono je temelj optimalnog rasta i razvoja djeteta, ali i važan faktor u očuvanju zdravlja majke. Kao zdravstveni radnici, naša je dužnost da prepoznamo kliničke i psihološke aspekte dojenja i izdajanja, da pružimo tačne informacije, te da aktivno učestvujemo u zaštiti, promociji i podršci dojenja.

Majčino mlijeko je živa tekućina – bogata imunološkim faktorima (IgA, leukociti, lizozimi, laktoferin), probiotskim komponentama i specifičnim nutrijentima optimalno prilagođenim dobi i potrebama djeteta. Kolostrum, prve kapi mlijeka, sadrži visoke koncentracije imunoglobulina i djeluje kao "prva vakcina".

Hormoni uključeni u proces laktacije uključuju:

Prolaktin – stimulira proizvodnju mlijeka
Oksitocin – omogućava otpuštanje mlijeka putem refleksa otpuštanja (let-down reflex)

Izdajanje predstavlja ključni alat u održavanju laktacije kada dojenje nije moguće direktno. Indikacije za izdajanje uključuju:

Bebe koje ne mogu sisati (npr. prijevremeno rođene, bolesne)
Razdvojenost majke i djeteta (npr. hospitalizacija)
Potreba za povećanjem produkcije mlijeka
Uklanjanje viška mlijeka kod prepunjenih dojki ili mastitisa

Moderno izdavanje se najčešće provodi pomoću električnih pumpi – jednostrukih ili duplih – a pravilna higijena i pravilno skladištenje mlijeka su od ključnog značaja!

Kako to izgleda u praksi? Nažalost, u mnogim zdravstvenim sistemima podrška dojenju često se svodi na formalno spominjanje „važnosti majčinog mlijeka“ bez konkretnih savjeta, empatije i vremena da se žena zaista osjeti podržano.

Kliničke prednosti dojenja

Za dijete:

Smanjuje incidencu infekcija (gastrointestinalnih, respiratornih, urinarnih)

Smanjuje rizik od SIDS-a

Poboljšava neurokognitivni razvoj

Ima dugoročne koristi: manji rizik od pretilosti, dijabetesa tipa 1 i 2, alergijskih bolesti

Za majku:

Brža involucija materice i smanjenje postpartalnog krvarenja

Niži rizik od raka dojke, jajnika i dijabetesa tipa 2

Pomaže u regulaciji tjelesne težine nakon poroda

Jača emocionalnu povezanost s djetetom

Evo kako to, nažalost, izgleda u praksi kod nas i u sličnim okruženjima:

Žena rodi, često iscrpljena, prepadnuta. Prvi podoj se preskoči, niko joj ne pokaže kako da pravilno prisloni bebu, a ako beba ne sisa odmah – majci se govori da „nema mlijeka“. Ako insistira na dojenju, često se susretne s pasivno-agresivnim komentarima. Umjesto da joj se pomogne da se opusti i uhvati ritam sa bebom, bebi se nudi formula „da se ne muči“.
U najboljem slučaju dobije štur savjet „samo stavljaj često na dojku“, bez uvida u tehniku, bolne bradavice, prepunjenost dojki, ili stvarnu procjenu unosa mlijeka. Ako dođe do problema, često joj se preporuči da „pređe na adaptirano“.
Ako majka izdoji i donese mlijeko za hospitalizovanu bebu, često se to mlijeko ne iskoristi ili se ne zna pravilno skladištiti. Ljekari i sestre često nisu obučeni za savjetovanje o dojenju, niti to smatraju svojim poslom. Ponekad se čak omalovažava trud majke koja izdoji kao „pretjerivanje“.
Majka se osjeća usamljeno, zbunjeno, pod pritiskom – s jedne strane „mora dojiti“, a s druge „niko joj ne pomaže“. Niti ima jasne upute, niti emocionalnu podršku, i često na kraju odustane – uz osjećaj krivice.

Kako bi trebalo da izgleda?

Zdravstveni radnici obučeni za savjetovanje o dojenju
Prva pomoć kod problema (mastitis, ragade, hipogalaktija)
Jasne i provjerene informacije (ne mitovi i lična uvjerenja)
Podrška izdajalicama i majkama koje su razdvojene od beba
Empatija – slušanje bez osuđivanja

Kako se možete edukovati da svojim pacijenticama pružite prave informacije?

Zdravstveni radnici su često prvi (i jedini) izvor informacija za majke. Zato je važno da ono što im kažemo bude zasnovano na dokazima, oslobođeno mitova i dobrobrih namjera koje mogu štetiti. Dobra vijest je da edukacija iz ove oblasti postoji – i dostupna je!

1. Osnovna edukacija o laktaciji i dojenju

Kursevi i radionice za medicinske sestre, tehničare i ljekare (online i uživo)

Primjeri:

UNICEF & WHO Baby-Friendly Hospital Initiative (BFHI) – 20-satni kurs
Lactation Education Resources (LER) – online kursevi sa certifikatima
Edukacije od strane IBCLC savjetnica (International Board Certified Lactation Consultant)

2. Upoznavanje sa preporukama po svjetskim standardima

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO/WHO) – preporučuje isključivo dojenje do 6 mjeseci, uz nastavak dojenja do 2. godine i duže
Američka pedijatrijska akademija (AAP), European Society for Paediatric Gastroenterology, Hepatology and Nutrition (ESPGHAN) – redovno izdaju ažurirane smjernice

3. Praktične vještine koje možete savladati

Prepoznavanje pravilnog položaja i prihvata
Procjena učinkovitog sisanja
Rješavanje problema: ragade, mastitis, hipogalaktija, prepunjenost
Savjeti za pravilno izdajanje i čuvanje mlijeka
Kako pružiti emocionalnu podršku, ne samo kliničku

4. Preporučiti pacijenticama edukacije sa certificiranim savjetnicima za dojenje - to su često dule, medicinske sestre i drugi.

Za dalje čitanje:

Infant and young child feeding: Model Chapter for Textbooks for Medical Students and Allied Health Professionals https://www.who.int/publications/i/item/9789241597494
WHO Recommendations on Breastfeeding (2023) https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/breastfeeding
American Academy of Pediatrics (AAP) Policy Statement: Breastfeeding and the Use of Human Milk (2022) https://doi.org/10.1542/peds.2022-057988
Academy of Breastfeeding Medicine (ABM) – Clinical Protocols
https://www.bfmed.org/protocols
Proper Storage and Preparation of Breast Milk
https://www.cdc.gov/breastfeeding/recommendations/handling_breastmilk.htm
LactMed (U.S. National Library of Medicine)
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK501922/

Ermedina Ćosić r. Mulalić - anomalni utok plućnih vena i ASD

Sat, 01 Mar 2025 15:05:20 GMT

Rođena jednog hladnog zimskog jutra, igrom slučaja u jednom selu kraj Stoca kao sedmanče davne 1962. godine. Sva njega koja je potrebna jednom prematurusu je uskraćena. Kada su se stekli uslovi za putovanje vraćaju se u Sarajevo gdje je ustanovljena srčana mana a izgledi za njeno preživljavanje gotovo nikakvi.

Moja majka imala je anomalni utok pulmonalnih vena i ASD. Obišli su sve centre bivše Jugoslavije, pregledana i od strane u to doba najčuvenijeg hirurga, Isidor Papo koji je bio lični Titov ljekar. On je rekao da ne može pomoći i da su šanse male...

Medjutim, ona je rasla i borila se, plavičasta, mršava i slabašna bezbroj puta hospitalizirana na Pedijatrijskoj klinici Jezero. Iz bolničkog kreveta obavljala i školske obaveze. U njenoj četrnaestoj godini 1976. u Ljubljani je obavljen operativni zahvat, a zbog nekih komplikacija u prvih 24 sata i reoperacija. Sve je je preživjela.

Oporavak je bio dug, preko pola godine je bila u bolnici a veći dio toga vremena u intenzivnoj njezi. Njen život je uveliko olakšan nakon toga ali je ona vec imala razvijenu hipertrofiju i permanentnu FA. Cijeli život je provela na diureticima i antiaritmicima. Ostvarila se i kao supruga i majka iako je trudnoća za nju bila zabranjena i predstavljala je veliki rizik. Kasnije u životu susrela se sa brojnim i drugim zdravstvenim tegobama, ali se borila..

Srce moje lavice je prestalo kucati 2020.

U spomen na moju rahmetli majku i njenu životnu borbu, iako su mogućnosti za liječenje tada i sada neuporedive, mislim da su ta malena srca ne samo morfološki drugačija, nego su drugačija i u svakom drugom smislu, jača su, to su srca malenih boraca...

Tajra Osmanović - moj put sa urođenom srčanom manom - HRHS

Sat, 01 Mar 2025 14:54:33 GMT

Zovem se Belma, majka sam jedne prelijepe djevojčice koja se zove Tajra. Prošli smo jako težak put i ovom prilikom želimo dati podršku roditeljima koji prolaze isto. Tajra ima 3 godine i njena dijagnoza je HRHS. Dolazimo iz malenog mjesta Srednje blizu Ilijaša.

Moja trudnoća je bila uredna, išla sam redovno na preglede, sve je bilo u najboljem redu do 7 mjeseca. Sjećam se, bio je 07.07.2021. godine kada sam otišla na redovnu kontrolu nadajući se da će sve biti uredu kao i uvijek. Međutim, doktorica je imala jako zabrinut pogled dok je vršila pregled... to me jako uplašilo te sam je upitala da li je sve uredu, a ona onako zabrinutim pogledom, blijedim licem, reče da je uočila neku promjenu na srcu i da nije sigurna o čemu se tu tačno radi, pa me šalje na dodatne pretrage. U tom trenutku nisam bila svjesna šta se dešava, jel ja to dobro čujem? Nakon obavljenog pregleda kod doktora fetalne ehokardiografije, dobijam informaciju da moja beba ima tešku srčanu manu, tačnije hipoplastično desno srce. Za mene je u tom trenutku svijet stao. Prva pomisao mi je bila "Zašto baš ona, zašto baš nama da se ovo desi? "...

Jednostavno doživjela sam šok, i sad kad se sjetim tog dana, obuzme me neka jeza i nemir.

Naš put od saznanja mane pa do danas je bio dug i težak. Tajra je rođena 15.11.2021. u 16:08h, teška 2100kg, visoka 48cm. Moja mala pahuljica..

Prvih 15 dana nakon rođenja, Tajra je boravila u bolnici i svaki dan smo slušali istu rečenicu "stanje je stabilno".

Kada je došlo vrijeme za izmještanje za Tursku u bolnicu Acibadem Bakirkoy, osjećala sam mnogo straha, nervoze, ali i neke tihe radosti što ću tek vidjeti svoje dijete nakon tih 15 dana odvojenosti.

Kada smo stigli u Tursku, beba je bila odmah smještena na Intenzivnu njegu, a ja u bolničku sobu. Došao je doktor Yusuf Kenan Yalcinbas i obavili smo razgovar, objasnio mi kakva je situacija i šta nas sve čeka. Rečenica koju ću dugo pamtiti: "Znate da je ona jako sitna, samim tim je i rizik od operacije veći te nam je jako bitno kakvo će stanje biti poslije 48h od operacije"...

Hvala Bogu, operacija je uspješno prošla, i čekali smo kako će se situacija odvijati poslije. Strahovali smo, bojali se, čekali smo nove informacije iz minute u minut. Teško je bilo. Na Intenzivnoj je provela par dana, pratili su je, stanje je išlo ka boljem nakon toga su je prebacili u sobu i tu je bio naš prvi susret, zagrljaj. Napokon sam mogla svoje dijete uzeti u ruke, pomirisati je... milion osjećaja. Bila sam i sretna i tužna. Borile smo se, svaki dan je bilo sve bolje i bolje, i nakon pola mjeseca puštene smo iz bolnice.

Dolazak na aerodrom i vidjeti svoju porodicu nakon pola mjeseca za mene nije postajala veća sreća. Prolazili su dani, mjeseci... kada je Tajra napunila 6 mjeseci, na kontroli u Sarajevu su rekli da je vrijeme za drugu operaciju. Otisli smo ponovo za Tursku sa istim strahom kao i prvi put. Ali hvala Bogu sve je teklo u najboljem redu. Nakon druge operacije bila je samo 24h na Intenzivnoj njezi i brzo nam je došla u sobu gdje smo je čekali ja i muž. Taj drugi put nismo ostali dugo, par dana i išli smo kući. Svaki put nova radost, a i strah kako ćemo dalje?

Dan po dan, Tajra je uredno rasla i sve je bilo u najboljem redu sve dok nije prohodala.. eh tada počinje naša druga borba. Primjetili smo da Tajra vuče nogu i da ruku drži blago savijenom. Naravno, odmah smo tražili pregled neuropedijatra koji nam je nagovijestio da bi mogao u pitanju bit moždani udar, ali da ne želi ništa unaprijed pričati dok se ne odrade EEG glave i MR mozga.

Poslije određenih snimaka, doktorica nam je potvrdila da je Tajra imala moždani udar te blago oštećenje na lijevoj strani. Ponovo šok, nevjerica... milion pitanja u glavi "šta dalje?". Dobili smo dijagnozu hemipareza i odmah smo krenuli sa fizikalnim terapijama koje su Tajri olakšale i pomogle za funkciju noge, ruke i naravno cijele lijeve strane.

Tajra je sada dosta bolje, napreduje u svim vježbama, a na nama je da se borimo i dalje.

Na našu porodicu, kao i na nas same roditelje bilo je nešto novo. Imali smo milion pitanja kako ćemo, hoćemo li mi to uspjeti? Bilo je sve nepoznato... Da li ćemo dobro izmjeriti saturaciju, da li smo dobro odradili gramažu za lijek i more pitanja... ali uz pomoć i podršku naše porodice , sve smo uspjeli.

Roditeljima koji se suočavaju sa ovom dijagnoznom bih preporučila puno strpljenja i snage jer naša djeca su veliki borci i heroji. Uvijek nas iznenade koliko su oni jaki. Svaki dan je novi izazov za nas roditelje, pogotovo kako odrasta, pa je želja za igrom veća. Promjene kod Tajre koje smo primjetili jeste plavilo usana, prstića i naravno promjena saturacije.

Naša Tajra je danas jedno jako živahno, nasmijano i veselo dijete koje je uvijek spremno za novu igru i za nova druženja. Želimo svima puno sreće, zdravlja najviše i puno osmijeha u životu. Borite se, nema odustajanja!

Emin Mušinović - moj put sa urođenom srčanom manom - ALCAPA

Sat, 22 Feb 2025 22:11:22 GMT

Moje ime je Samra Mušinović. Majka sam dječaka Emina koji sada ima 8 godina, rođenog sa urođenom srčanom manom po nazivu ALCAPA (anomalno odvajanje lijeve koronarne arterije od pluća).

04.12.2016. postaje naš najsretniji dan, na svijet dolazi naš Emin, zdrava i uredna beba kako je kroz sve preglede u toku trudnoće konstatovano od strane doktora. Našoj sreći nema kraja. Te okice su bile naljepše na cijelom svijetu.

Kako nam je Emin prvo dijete nisam puno znala o postupcima, pokretima, ponašanju i simptomima novorođenčeta, ali brzo nakon poroda (5 dan) primjetila sam da beba ne diše dobro. Odlazimo na kontrolni pregled u bolnicu „Safet Mujić“ gdje dežurni pedijatar utvrđuje da je sve uredu i da su to „normalne reakcije“. Vraćamo se kući i nastavljamo normalno da se ponašamo uz ubjeđenje da je sve uredu. Iz dana u dan pojavljivali su se sve češći problemi i simptomi kao što su ubrzano disanje, plavilo na usnama, grčenje itd.

31.01.2017. ponovo odlazimo u bolnicu zbog velikog plavila na usnama, čudnog gubitka glasa u toku plača i otežanog disanja, gdje ponovo dežurni pedijatar ne daje konkretnu dijagnozu i brzo nas vraćaju kući.

06.02.2017. do sada najgori dan, Emin diše ali nikako ga nismo mogli probuditi, panično odlazimo u istu bolnicu gdje nas prima šef pedijatrije dr. Šehović i ostajemo na posmatranju tri dana gdje nikako nije uspostavljena konkretna dijagnoza a beba je bila sve lošija. Treći dan nas šalju na SKB Mostar, gdje je odmah po prijemu i obavljanju prvih pretraga jedna doktorica otvorila na računaru sliku Eminovih pluća i samo izgovorila „pozovite kardiologa“.

Uporedo se rade razne pretrage i smještaju nas na odjel pedijatrije gdje se nakon kratkog vremena pojavljuje dr. Vlado Jegdić, predstavlja se i upoznaje nas da će izvršiti kardiološki pregled srca. Iznenađeno i zabrinuto lice doktora dok gleda u monitor koji mi ne razumijemo, bilo je više nego sumnjivo. Nakon nekoliko minuta pregleda doktor nam saopštava užasnu činjenicu da naš Emin ima jako tešku srčanu manu, da je stanje loše i da moramo što hitnije prebaciti dijete u neke veće zdrastvene ustanove. U haosu koji nas je zadesio ni slutili nismo da smo upoznali jednog od glavnih spasioca našeg Emina, koji je odmah djelovao da postojeće stanje koje je loše ublaži koliko može, smješta bebu na odjel intezivne njege i odmah pristupa organizaciji transporta, pratnje i prijema na UKC Sarajevo, što se i dogodilo u ranim jutarnjim satima narednog dana.

U Sarajevu ostajemo narednih mjesec dana gdje je potvrđena srčana mana katerizacijom srca koju je uradio dr.Mirza Halimić. Razdoblje od 30 dana za nekoga nije dugo, ali je za nas bilo kao vječnost. Gledati svoje dijete od samo par mjeseci života na kojem je prikopčano mnogo aparata, braonila, cjevčica je nešto što nijednom roditelju ne bi poželjela. Dani isčekivanja, nadanja, molbi upućivanih dragom Bogu da ti spasi najvoljenije su trajali kao vječnosti. Pozivi rodbine, prijatelja, su davali neku snagu, davali nam doznanja da nismo sami. U bolnici upoznajemo i druge roditelje koji su u istoj borbi kao i mi, sa različitim dijagnozama. Shvatamo da smo jedno poglavlje naših života završili, sada ide drugo, puno drugačije, odlučnije, borbenije, ali stalno uz nadu da će proći, da će biti sve dobro, nismo se predavali i padali u depresiju jer smo znali da tako nećemo pomoći svom djetetu.

Iz Sarajeva Emin i ja odlazimo za Tursku u bolicu Acibadem 06.03.2017. godine sanitetski letom. Naredna dva dana smo bili u sobi gdje se rade razne pretrage. Dolazi 8.mart, dan žena i moj rođendan, ništa od toga mi nije na pameti, ništa mi nije važno, moja misao je samo uz Emina i njegovo srce. Sve mi je strano, jezik ne znam, gledam u lica doktoa, sa njihovih pogleda pokušavam saznati stanje. Izrazi lica nisu obećavali. Prevodioc mi saopštava vijest koja ledi krv užilama, Eminovo srce radi samo 17%, stanje je teško i ne daje nadu da će preživjeti. Doktor je rekao da dođe otac iz Bosne, kako bi dijete vidjeo vjerovatno posljednji put. To su riječi koje i dan danas odzvanjaju u ušima. Operacija je počela, trajala je 10 sati, doktori ulaze izlaze, ništa ne znaš, stanje koje se ne može opisati riječima. Poslije operacije doktor izlazi i prevodioc kaže da je operacija završena, da je najvažnije da srce kuca, ali da je stanje teško, da još ništa ne obećava. Uvode nas u salu da vidimo Emina, njegovo malo tijelo je prikopčano na aparate, od njih skoro da ga i ne vidimo. U tom momentu osjećanja su izmješana, sreća jer je preživio operaciju a s druge strane strah šta i kako dalje.

Nakon 6 dana operacije Emin doživljava srčani udar, vraćaju ga usalu kako bi mu ugradili stentove. Stavljaju ga na respirator, gdje za tih 36 dana na respiratoru doživljava više puta velike komplikacije, stavljaju mu i kanilu. Za to vrijeme čovjek preispituje svoj život, sve neke sitne i krupne stvari koje si želio su ti sada bezvrijedne, kuća , auto, imanje i sve ostalo bi dao da ovo prođe, živio bi na vodi i pod mostom samo da se ovo može izbrisati. Ali život je to, sve su to neke stvari koje su se morale desiti, koje ne možemo mijenjati već s kojima trebamo živjeti.

Nakon 2 mjeseca boravka u Turskoj vraćamo se kući u Mostar. Tu opet krećemo iz početka - kako nastaviti život daleko od Turske i doktora koji su ga vratili u život? Bezbroj pitanja ŠTA; KAKO... to su strahovi koje može razumjeti samo onaj ko je prošao kroz njih. Život nam je okrenut iz korjena, glavna smisao našeg života je praćenje njegovog stanja, tlakova, saturacije, terapija. Najmanja promjena stanja, koja je za zdravu djecu normalna, za njega predstavlja izazov - temperature, pljuskavice, povrede u dječijim igarama, sve za Emina predstavlja rizik. Ponekad je teško objasniti djetetu zašto on ne može igrati fudbal, zašto ne može biti na golu, iako je to njeova velika ljubav, zašto mu je od svih sportova samo plivanje dozvoljeno. Sve su to pitanja na koja mi, kao roditelji, moramo odgovoriti na način da ih dijete razumije, a da se ne osjeti manje vrijedno.

Iako je doktor u Turskoj rekao da djeca s takvim dijagnozama žive najduže godinu dana, moj Emin danas ima 8 godina hvala Bogu i doktorima koji su bili tu za njega, i koji su tu još uvijek u svako doba dana i noći. Emin je sada drugi razred O.Š Gnojnice, nema nikakvih smetnji u nastavi, pametan je uči, savladava sve školske aktivnosti, drugari iz razreda su uvijek tu za njega na čelu sa učiteljicom Elminom Šuta i njegovom asistenticom Lejlom Memić. One su te koje Emina uljučuju u sve aktivnosti, gdje ne dopuštaju da se osjeća drugačije. Pored škole Emin ide i na plivanje, u školu engleskog jezika od svojih 19 mjeseci. Sve mu to pomaže da se osjeća bolje, da pripada društvu u kojem živi, da shvata da je vrijedan kao i svako drugo dijete.

Redovne kontrole, terapije su stalne ali mi idemo dalje, uz poruku svim roditeljima da se ne predaju, da se bore,da i kad izgleda da nema izaza sve je moguće. Ta djeca se veliki borci, veliki heroji, budite ponosni na njih, borite se za njih.

Svaka briga, svaki strah, za svako pitanje bilo ozbiljno ili glupo za nas je tu bio, za nas je tu i danas doktor Vlado Jegdić, koji nije samo doktor već i ČOVJEK, neko kome se možemo obratiti u svakom momentu, ko nam daje podršku u svakom momentu. Zbog toga smo mu neizmjerno zahvalni, jer s takvom podrškom sve je lakše. Zahvalnost pripada i učiteljici Elmini Šuta, ona je zaslušna što Emin rado ide u školu i što je uvijek u rangu sa ostalom djecom.

Sara Kličić - moj put sa urođenom srčanom manom -VSD

Tue, 18 Feb 2025 23:32:04 GMT

Moje ime je Lejla Kličić, iz Cazina sam, imam dvije kćerke, a jedna od njih – starija djevojčica Sara, ima urođenu srčanu manu.

Sara je rođena 24.01.2020. godine u Bihaću, kao dijete iz uredno vođene trudnoće, te joj je nakon rođenja, po pregledu pedijatra ustanovljena srčana mana – VSD. Dolazak bebe je sam po sebi nešto sasvim novo i suviše emotivno za svaku majku, a kada naknadno saznate da postoji „neki problem“ onda je sve skupa još teže. Miješali su se osjećaji - velika ljubav i još veći strah, strah za dijete i sve ono što slijedi. Sigurna sam da su u 99 % slučajeva prvo na umu pitanja „Zašto baš mom djetetu?“, „Zašto baš ja?“ i sl. Međutim, kada prihvatite dijagnozu djeteta i uhvatite se u koštac sa životom, odlučni u namjeri da savladate sve što dolazi, onda se problemi više ne nazivaju problemima, nego izazovima.

Sa 7 mjeseci Sara je imala prvu operaciju u Sarajevu. Usuđujem se reći da je bila samo djelomično uspješna jer joj je produžila život, ali ne i riješila problem. VSD ili „rupica“ na srcu nije zatvorena, a doktorica u Beogradu rekla nam je da je njena mana kompleksnija, i da je pored VSD-a tu i „propuštanje“ mitralne valvule (zalistak).

Moram naglasiti da su srčane mane kod djece najčešće asimptomatske, odnosno na mom djetetu to nikad nije ostavljalo vidljivog traga. Raste, razvija i ponaša se kao i sva druga djeca njene dobi. Koristila je terapiju do 3.5 godine starosti, kada je 2023. godine operisana u Linzu u Univerzitetskoj Kepler klinici, gdje je zatvoren VSD i reparirana mitralna valvula (zalistak).

Rezultat operacije je zadovoljavajući. Kontrole su česte i neizostavne, pogotovo kod djece u intenzivnom razvoju. Mogla bih napisati roman o svemu kroz šta smo prolazili, o strahovima, brigama, komplikacijama i svemu ostalom ali na kraju priče – samo neka kuca. ☺

Sara je sada petogodišnja djevojčica koja ide u vrtić, nema gotovo nikakvih ograničenja, izuzev sitnica na koje moramo paziti, tipa da ne boravi u zagušljivom prostoru, na velikim vrućinama, da ne dođe do pretjerane tjelesne aktivnosti, mada tu nemamo problema..obično djeca sama osjete kad moraju stati, pa se neke stvari, za koje unaprijed suviše brinemo, same poslože. Na kontrole idemo u Linz gdje je i bio operativni zahvat, kao i u Bihać, kod naše doktorice Medihe Kardašević, koja nam je uvijek dostupna i spremna pomoći svojim savjetima i intervencijama.

Svaki put kad pogledam Saru sjetim se kroz šta je prošla, i mi skupa s njom, ali je ne žalim, nego joj se divim. Djeca su mnogo snažnija i izdržljivija nego što mi smatramo jer ne poznaju osjećaj prijevremenog straha, koji je kod svakog roditelja prisutan od samog momenta uspostavljanja dijagnoze pa nadalje.

Operacija srca u Linzu (Austrija) - savjeti za roditelje

Tue, 18 Feb 2025 23:15:03 GMT

Dragi roditelji,

naša beba je uspješno operirana 17.04.2023. godine u Linzu. Pišem kako bih dala korisne informacije na jednom mjestu za roditelje koje ovo sve tek čeka s nadom da će im biti od pomoći

SMJEŠTAJ:

Kada Vašoj bebi bude odobrena operacija, dobit ćete prijedlog od bolnice da se smjestite u Teddy House ili u Harry's Home. Mi smo vrijeme proveli u oba smještaja. Teddiju se javite odmah, pa i ako ne budu imali odmah mjesto, sačekajte, zna se brzo osloboditi kroz par dana.

Harry's Home - smještaj tipa apartmana sa kuhinjom, kupatilom, bračnim krevetom, te možete tražiti kinderbed. Doručak i veš mašina se odvojeno plaćaju. Njihov doručak je oko 13€ po osobi, pa se ne isplati na duže staze, ali kuhanje u sobi je moguće. Imaju svoj parking i prodavnice u blizini. Čisto je, moderno, uredno i ljubazni su. Udaljeni su oko 15 min vožnje autom od bolnice. Po meni je ovo bolja opcija ako dolazite na dan, dva (tipa na kontrolu i slično). Njihov mail je: linz@harrys-home.com (iz bolnice šalju neki nevažeći mail pa koristite ovaj).

Teddy Haus - definitivno bolja opcija na duže staze, što zbog cijenovne pristupačnosti što zbog blizine (3 min pješice). Smještaj je zaista vrlo čist i uredan, moderno opremljen svim mogućim potrepštinama i na tome nisu štedili, i to se posebno vidi na kuhinji. Koncept je takav da svaki sprat ima 4 spavaće sobe (dobijete svoj ključ), a ostale prostorije (kuhinja, toalet muški i ženski te kupatilo) su zajedničke. To je ujedno i jedina mana po meni, odnosno dijeljenje kupatila sa još tri porodice. Međutim, čišćenje je redovno svaki dan osim subotom i nedjeljom. Dobijete peškire i posteljinu, na raspolaganju su vam i pegla, daska za peglanje, usisivač, grijači bebi bočica i sl. U kupatilu se nalazi veš mašina/sušilica koju možete koristiti po cijeni od 1,5€ po korištenju. U blizini se nalazi parking koji možete koristiti po cijeni od 3,5€ na dan, te svakako tražite tu opciju od Teddy Haus osoblja. Prije dolaska se prijavite za membership, tako vam smještaj po danu bude 15€, umjesto 25€. Membership košta 25€ godišnje. Mail je: n.sykora@herzkinder.at

BOLNICA:

Cijela zgrada je pokrivena WiFi-jem koji radi odlično.

Ambulatorni pregled - s ovim smo zaista bili oduševljeni, sve ide vrlo brzo i organizovano, nama su za samo 3 sata završili opšti pregled, mjerenje, EKG, UZ srca, glave i abdomena te briseve. Na recepciji ambulante imate jednu finu ženu iz BiH što je super ako ne govorite ni engleski ni njemački. Gospođa koja radi na EKG također govori naš jezik i izuzetno je fina. Pedijatrijska ambulanta se nalazi u prizemlju MED Campusa IV (što je ujedno i glavna zgrada).

Interna - nalazi se na MED Campusu IV na četvrtom spratu. Beba i ja smo bili tu smješteni dan prije operacije. Iako je soba za dvije mame i dvoje djece, ja sam bila sama. Čisto, uredno, imate kupatilo (turski tuš, umivaonik i šolju), krevete, mjesto za presvlačenje sa ugrađenom kadom te odvojeno mali umivaonik sa ormarićima. Oni će vam objasniti šta sve trebate raditi te će vas posjetiti bebin kirurg i anesteziolog i detaljno vam objasniti kakav zahvat planiraju uraditi. Dobit ćete doruĉak, ručak i večeru. Ponesite svoje bočice i izdajalicu, ali mislim da imaju i oni svoje ako želite.

Intenzivna - se nalazi na MED Campusu III (zgrada pored - prizemlje). Nakon boravka na internom, sestra vas vodi na intenzivnu njegu gdje predajete bebu. Najpametniji savjet koji vam mogu dati je da za vrijeme operacije (koje traju u prosjeku 5-7 sati, plus nekoliko sati anesteziološke pripreme, kopčanja na aparate i sve ostalo) iskoristite vrijeme i NE PROVODITE ga u bolnici ili u smještaju. Iako vam na prvu neće biti do toga, natjerajte se da posjetite neku znamenitost, centar grada ili Plus City (njihov veliki shopping centar van grada), možda kupite vašoj bebi neki lijep poklon - nama je vrijeme puno brže prošlo i nismo, barem na trenutke, razmišljali o operaciji koja je bila u toku. Odmah po završetku operacije, nazvat će vas da vam jave rezultate, i dijete ćete moći na kratko vidjeti sat vremena od operacije. Vjerovatno već naredni dan ćete imati priliku posjetiti bebu na duže, i to čak od 13:00 - 18:00 te od 19:00-21:00. Dobit ćete i pamflet na hrvatskom jeziku. Većina sestara i svi doktori govore engleski i izuzetno su susretljivi i ljubazni.

Kardiologija - nakon intenzivne, dijete će biti smješteno na neki od odjela - pedijatrijsku kardiologiju ili u dječiju bolnicu, zavisno od mjesta. Dječija kardiologija se nalazi na MED Campus IV na trećem spratu. Imajte na umu da Vaš boravak s bebom zavisi od njihovih kapaciteta te da se prednost daje roditeljima starije djece. Nakon intenzivne, za mene nije bilo mjesta prva dva dana te je beba bila smještena sa drugom bebom u sobi, a suprug i ja smo mogli biti s njom od 09:00 - 21:00 neprestano. Danas mi je ponuđeno da ostanem sa bebom - dobili smo privatnu sobu koja ima i svoje kupatilo, opremu (pelene, šprice, dude, peškire, posteljinu, grijač bočica, lijekove, 2 sudopera i kadicu). Prehrana funkcioniše po principu da vam donesu papir sa mogućnostima izbora za svaki dan (ručak i večera) u sedmici i za ta dva obroka na raspolaganju imate "normalni", dijetalni i bezsvinjski obrok. Po ovotjednom, mogu reći da je ponuda raznovrsna i nema ponavljanja jela. Na Odjelu rade i dvije gospođe - jedna iz BiH i druga iz Crne Gore, obje su susretljive i fine.

Dodatne napomene za kardiologiju:

- imaju svoje "hospital-grade" Medela izdajalice koje su super, a saznala sam kasno da sam iste mogla tražiti i dok mi je beba boravila na intenzivnoj;

- požalila sam se na smanjenje mlijeka, i odmah sutradan su mi doveli sestru koja je ekspertica za dojenje i izdajanje na konsultacije;

- nakon vađenja katetera iz vrata, beba je zbog bolova i neugode izbjegavala okretati glavu ulijevo, što sam usputno spomenula sestri - odmah su doveli fiziotarapeutkinju koja nam je pokazala kako olakšati bebi;

- u sklopu svake bolniĉke zgrade imate sobu - kapelicu, te osoblje iz Crkve koji su na raspolaganju ukoliko vam je potrebno da s nekim porazgovarate, a koji će vas posjetiti i u sobi i pitati vas da li ste za razgovor;

- u zgradi se nalazi i bogata biblioteka - knjižniĉarka će vam isto možda doći i ponuditi knjige za ĉitanje;

- na raspolaganju imate i Baby Björn njihalice za bebe, a za starije i dječiji auto kojim se voze gore-dole niz hodnik

HRANA

Kafeterija - U Teddy Hausu obavezno tražite da vam daju karticu za bolničku kafeteriju. Ona se nalazi na -1 u MED Campusu IV i možete ručati od 12:00 - 13:00. Na raspolaganju imate izbor između dva glavna jela (jedno mesno, drugo vegeterijansko) koja se mijenjaju svaki dan, salatu, supu i desert i to uz pokaz Teddy kartice plaćate samo 3,5€ po osobi. Za dodatnu cijenu imate i odličan izbor obrok salata sa dodacima koje sami kombinirate. Nama se hrana zaista dopala i ne tražite povoljniju opciju. Preporučujem dolazak oko 12:30, jer se do tad smanji gužva koju stvaraju studenti i bude ugodnije. Vikendom ne rade.

Antonia Caffe - u blizini se nalazi ako propustite ručak u kafeteriji. Imaju pristojnu hranu, pizze, Budha bowlove, vege i slično, cijene su u prosjeku 10-13€. Vikendom ne rade.

Kuhanje - u Teddy Hausu na raspolaganju uvijek imate kruh i namaze za doručak, a ručak/večeru možete praviti sami. U blizini se nalazi Spar, ali imate i druge (malo dalje) opcije.

Prodavnice - rade svakim radnim danom osim nedjelje i praznika, osim Spara u Bahnhofu u slučaju nužde koji radi uvijek. Naš Spar radi do 18:00.

LIJEKOVI:

Po otpustu će djetetu biti propisana terapija. Savjetujem odlazak u obližnju apoteku Nica gdje ćete ih moći nabaviti. Imajte na umu da se lijekovi prave (naših nije bilo u prodaji) pa smo dva dana ostali duže dok su ih pripremili. U apoteci imate gđu Elu koja govori naš jezik pa nju tražite. Najbolje zamolite, iako nije praksa, da li vam mogu odmah dati onoliku kolicinu lijekova za broj mjeseci koji vam je propisan. Račune čuvajte, to možete refundirati.

DODATNI SAVJETI:

- kupite austrijsku tel karticu (najbolje u Hoferu njihovu HoT karticu) - da vas doktori mogu dobiti lakše + da imate internet gdje god se nalazite;

- gorivo je nešto jeftinije u gradu nego na autoputu i vinjetu najbolje kupite odmah onu od 35€ za dva mjeseca;

- ako imate malu bebu, ponesite i dajte sestri rukavice za nju jer vole da vuku silne cijevčice koje ih nerviraju i grebu sami sebe;

- ukoliko dojite možete svoje mlijeko donositi bebi i oni će ga na svim odjelima vrlo rado preuzeti - imajte na umu da poslije operacije bebama se daje jako malo (tipa 20ml pa se povećava) tako da je najbolje ponijeti one vrećice za pohranu, a ako imate više od toga, zamrzavajte u Teddy-ju;

- ukoliko ne govorite ni engleski ni njemački, instalirajte aplikaciju "Translator" koja glasovno prevodi Vaše riječi sugovorniku;

Stvari za bebu: potrebno vam je samo onoliko za vrijeme koje ćete provesti s bebom van bolnice i možda za jednu noć na internoj - na intenzivnoj i kardiologiji preferiraju svoju odjeću, da ne bi izgubili vašu, mada možete ponijeti. Šamponi, pelene, maramice, toplomjer, čarapice, benkice su vam dostupne. Ponesite bebine igračke. Sve bebine lične stvari će oni markirati sa njegovim isprintanin imenom i podacima na poleđini da se ne izgube.

POVRATAK I PROCEDURA:

BiH (Federacija BiH):

- po povratku se javiti u Fond, putem emaila ili uživo je moguće dobiti urnek izvještaja koji je potrebno ispuniti i predati 15 dana od otpusta. Dobit ćete i upitnik o zadovoljstvu pruženim uslugama. Potrebno priložiti prevedeno otpusno pismo, bankovni račun i raĉune koje obavezno čuvate radi refundacije (smještaj, prevoz, putarine, lijekovi i sl.). Prevoz se obračunava po sistemu dokaza - avio karta, ili ako idete autom priložiti račune za gorivo i putarine. Imate pravo i na dnevnice za dane koje niste proveli u bolnici sa djetetom.

Hrvatska:

- po povratku imate 15 dana obavezu Hzzu dostaviti prijevod otpusnog pisma i kopiju originala pošto to plaća Hzzo. Također čuvajte račune smještaja. Refundacija prevoza sa obračunava po najjeftinijoj povratnoj autobusnoj karti što oni izračunaju. Sve možete poslati putem maila.

Bakir Hodžić - moj put sa urođenom srčanom manom - HLHS

Sun, 16 Feb 2025 12:39:30 GMT

Moje ime je Nermina Hodžić. Majka sam dječaka Bakira Hodžića (10 godina), rođenog sa urođenom srčanom anomalijom hipoplazija lijeve strane srca - HLHS. Rođeni i živimo u Sarajevu.

Dijagnozu smo saznali dan poslije rođenja. Rođen je kao beba u terminu, 4.150 gr težak, 56 cm dug, po rođenju odmah proplakao, apgar 9/10. Spontan porod, druga beba iz uredne trudnoće. U trudnoći niko nije mogao vidjeti anomaliju.

Prvi dan nakon izlaska, beba počinje brzo da diše, orošen hladnim i ljepljivim znojem, blijed. Tu noć smo ga odveli doktoru gdje nam je rečeno da sam bebi dala previše hape i da je došlo do greške u ishrani. Bebi sam dala 20ml hape, jer sam se trudila uspostaviti dojenje. Tek kasnije sam shvatila da moja beba nije imala refleks sisanja i da nije ništa dojio jer nije imao snage. Vratili smo se kući, da bi nakon 4 sata opet odveli bebu na kliniku gdje su ga odmah primili i odveli na intezivnu njegu. Tu su ga reanimirali i stabilizovali ga.

Došao je tada ljekar dr. Halimić Mirza i polako nam je pojasnio šta je bilo sa našom bebom. Sječam se da smo muž i ja sjedili u čekaonici dok doktor nije došao i samo smo molili Boga da bude živ. Kada je doktor došao, objasnio nam je sve o njegovoj dijagnozi i dao nam nadu da će sve biti dobro. Nisam znala i dan danas ne znam kako sam se osječala. Kao da se dešava nekome drugom. U jednom momentu mi je doktor crtao na papir normalno srce, na drugi papir mi je crtao srce moje bebe, kojeg nije bilo pola, i aorta koja je trebala biti velika i debela kod njega je bila mala i tanka (hipoplastična). Sjećam se da sam pitala: "K ako će on živjeti sa ovakvim srcem?" On nam je onda objasnio da djeca sa tim anomalijama prolaze kroz tri vrste operacija, i da na kraju imaju jedan kvalitetan i normalan život. Nisam to mogla u svojoj glavi sumirati, tada, jer mi je zvučalo nemoguće. Ne, nakon crteža i prognoza. Tada je dr. Halimić rekao da beba ostaje na intezivnoj i da će se prebaciti na Univerzitetsku kliniku AKH-a Beč, gdje će mu se uraditi prva pd tri operacije.

18 dana je bio na mašini, stabilan i dobar, 18-ti dan smo prebačeni u Austriju, a 20-ti dan je operisan. Operacija je trajala 12 sati, ali je prošlo sve u najboljem redu. Na intezivnoj njezi je bio 10 dana, i tu počinju problemi. Dobija sepsu, opet ide borba. Uspjeli su ga stabilizovati, i nakon 18 dana intenzivne njege prebacuju nas na odjel. Na odjelu opet problemi. Srce neće da pumpa, velike količine tekučine gubi, srčani ritam preko 300/min, jedna, druga, treća, četvrta transfuzija, 4 transfuzije albumina, 18 vrsta lijekova u perfuzomatima, doktori stalno ulaze i izlaze, razina kisika opada.... jedan korak naprijed napravimo, pet se vratimo unatrag.

Sjećam se da mi je jednom tehničar ušao sa doktorima u sobu i rekao: " Mama, šta god bilo večeras sa vašim sinom, znajte da smo ovdje uz vas". Nisam ih registrovala šta mi pričaju, niti zašto, jer sve što sam ja radila je bilo gledanje u njega i u aparate iznad njega.

Izdržali smo do jutra, preživio je, i došli su po njega da ga vode na intezivnu opet. Tada sam zamolila sestru da mi dopuste samo malo da ga držim, da ga pomilujem i pomirišem, da ga osjetim u rukama jer ga nisam uzela čitav mjesec. Namjestili su mi stolicu i dali mi ga. U momentu kada sam ga prinijela usnama, počela sam plakati nakon mjesec. Suze nisam pustila prije toga.. Ljuljala sam ga i ljubila, i u jednom momentu mom Bakiru su se vitalni parametri počeli vračati u normalu, sa 300-500 otkucaja na 100, saturacija sa 50 na 70%, on se zarumenio i lijepo počeo disati. Tada mi doktor dolazi nakon nekoh 4 ili 5 sati i kaže: "M ajka, nemojte ga ispuštati iz ruku, vi mu trebate ." I nisam... Nisam ga pustila nikako danima dok me nije opalio panični napad. Držala sam ga u rukama, i samo sam u jednom momentu osjetila kako nemam snage u lijevoj ruci, kako mi trne ruka i brada.. Pritisnem dugme za sestru, ona kada je došla uzima Bakira iz ruku i pita me šta je bilo.

Ja nisam mogla da odgovorim, jer nisam imala sposobnost govora jer mi je sve utrnulo i jezik i lice i brada i ruke i noge. Nakon toga počinjem nekontrolisano da se tresem, čitavo tijelo, da su morali da me odnesu na krevet jer nisam bila u stanju sama hodati. Dali su mi nešto za smirenje i ja sam zaspala.

Srce se smirilo, sve se malo ustabililo, ali tada Bakir dobija epi napade. Hitni CT pokaže promjene u vidu mikroishemijskih poremećaja. Na terapiji Keppra bio je dvije godine, i nikada se više nisu napadi ponovili.

Druga operacija (Glenn)...

Bakir ima 5,5 mjeseci, odlazimo na drugu op, koja protiče super, ali dolazi do komplikacija postoperativno. Hematom na Glennu, kojeg su hitno riješili dok je bio na intenzivnoj njezi. Poslije toga, na odjelu, hilotoraks lijevo, atelektaza lijevog plućnog krila, posebna hrana Monogen)… još mi kažu da ću ga morati hraniti na sondu. " Ma nema ništa od toga" , govorim im. Ja sam njega navikla da pije Monogen hapu jako neukusna i bljutava) na flašicu. Mjesec dana bolnice poslije Glenna.

Treća operacija (Fontan)...

E Fontan... Fontan je jedno čudo. Nisam vjerovala kada su mi ljekari govorili da ću ja znati kada je vrijeme za Fontan. Moj Bakir neposredno prije operacije nije mogao uz tri stepenice da se popne odmah se zamori, poplavi i sjedne. Sa 6 godina Baki dobija novu cirkulaciju. Operacija je trajala neka 3 sata, posoperativno je super sve prošlo. Samo što sam upozorila sestre na njega da se sam ekstubira. Nazvala sam tu noć da vidim kako je sestra mi je rekla da je super, i da se sam ekstubirao. Sutradan smo otišli muž i ja i kada smo ulazili na int.njegu čuli smo ga kako se svađa sa nekim, kad ono sestra koja ga je presvlačila, nije joj dao da ga obuče, htio je da ga ja prevučem. Bili smo u bolnici isto mjesec dana i na kraju otišli kući.

Nedugo nakon toga počinje pandemija COVID-a. Moj Bakir dobija jaku infekciju gornjih disajnih puteva, ali nije izolovan COVID. 7 mjeseci poslije Fontan op., Bakir dobija plastični bronhitis. Nova borba, koja traje i dan danas. Plastični bronhitis je u biti poremečaj u limfnoj drenaži, usljed operacija i oštećenja limfnih puteva. Kod njega se manifestuje jakim opstrukcijama u disajnim putevima, tj. nakupljanjem cast-a. To je sadržaj gust i ljepljiv kao žvaka, a opet mekan kao spužva. Uglavnom, kako sam ja shvatila to je jedan vid propadanja Fontanove cirkulacije, a krajnji vid izlječenja te komplikacije je transplantacija srca. Njemu najbolje pomogne u tim napadima inhalacija Alteplaze (trombolitik)… koji odlijepi taj sadržaj i Ventolin sa 3%NaCl, da bi lakše iskašljao. Bakir je već godinu i po bio miran po pitanju tih opstrukcija, i prije mjesec dana mu se opet vratilo kako su počele oscilacije u vremnskim prilikama.

Ja sam poslije Bakira rodila još jednu djevojčicu i to za vrijeme COVID-a. Uredna trudnoća, naravno obavila sam sve moguće pretrage vezane za razvoj, i hvala Bogu na kraju je sve bilo uredno. A kako je meni bilo? Iskreno, ne znam. Mislim da je mene lično kroz čitavo ovo putovanje koje je trajalo i traje i dan danas osnažila samo vjera u Boga.

Bakira svi u porodici doživljavamo kao sasvim normalno dijete jer on to i jeste. Jako je aktivan, trenira fudbal, pametan je, ide u školu, 4 je razred, voli tjelesno najviše od svih predmeta, ima super društvo, voli se igrati i jako je duhovit. Nema nikakvih intelektualnih poteškoća hvala Bogu. Muž i ja smo shvatili da je adrenalin ono što ga pokreće. Samo neka je ekstremno. Sad ovo ljeto je naučio da roni na moru, i bez problema zaroni u dubinu do 3 m. i izroni, kada smo na moru ne izlazi iz vode, voli da skače sa stijena, sa skakaonica, sa pedalina...

Ne mogu reći da me neke situacije ne izbace iz tračnica, ali to je tako u životu svakog roditelja koji ima dijete sa nekom anomalijom. Bilo fizičkom ili psihičkom. Moja sreća zaista je bila ta što sam ja kroz te operacije sa njim u bolnici imala i psihološku pomoć i podršku 2-3 puta sedmično u sklopu njegove rehabilitacije. Vjerujem i znam da mi je to održalo zdrav razum. Ja sam lično tip osobe koja je išla kroz zid glavom da bi svom djetetu pružila neophodnu pomoć i njegu I nema toga što me može zaustaviti kada je u pitanju traženje lijeka i pomoći, ne samo za njega, nego za sve troje.

Šta bih poručila roditeljima? Poručila bih im sljedeće - Nema odustajanja!! Nije sve tako strašno. Jeste teško, bilo je teško, teško je i biće teško. Ali hvala Allahu na svemu i na svakom stanju. Od nečega ovako teškog uvijek ima teže. Koliko oni u svojim najslabijim momentima mogu nama da daju snage da guramo i borimo se nismo ni svjesni. Onog momenta kada se pomirite sa dijagnozom svog djeteta, i kada shvatite da ste tu gdje jeste, nema nazad, idete naprijed A naprijed vas čeka sunce, zelena livada, mir i smiraj. Naprijed vas čeka jedno biće prepuno ljubavi, sreće i milosti. Čeka vas vaša nagrada za koju ste se borili toliko teško, i toliko jako da ste mislili da nikad neće osvanuti dan kada će sve biti uredu. Dani i dani, mjeseci i godine su pred nama ako Bog da, a naše je samo da se zahvalimo dragom Bogu što je baš nas odabrao da budemo roditelji našim srčekovcima. Ne može to zaista svako.

Kako moje dijete doživljava svoje stanje? To i jeste ustvari stanje, nije bolest. On sam za sebe kaže da je superheroj. Mislim da to sve govori o njemu. Nekad, ali nekad zaista osjetim da je pomalo anksiozan, pogotovo nakon što dobije ove optrukcije. On se toliko nasekira što ne može nekad da to iskašlje ili se nasekira ako počne kašljati hoće li moći zaspati, ali mi to uspijemo nekako prebroditi i preći preko toga. Zaista ja njim razgovaram kao sa odraslom osobom jer je jako pametan i inteligentan i razumije dosta toga .

Motiviše me moja vjera. Motiviše me Bakir. Motiviše me svako novo otkriće i pronalazak nelog lijeka, riješenja, opcije itd.. Meni lično snagu daje moj Gospodar, jer bez Njega i Njegove podrške i pomoći ja ne bih ništa od ovoga mogla sama proći. Naravno, tu je muž i porodica, ali samo Gospodar je taj koji daje snagu i vjeru da će sve biti onako kako treba da bude. I kada se pomirimo sa činjenicom da je sve već propisano šta će biti i šta se dešava, lakše prihvatamo trenutno stanje jer znam da ima uvijek još nešto, ima neka nagrada koja nas sve čeka.

Bakir je sad top. Super se osječa, super izgleda, dobrog zdravlja, bude tu i tamo nahlađen, bolestan, ali on je hvala Bogu dobro. Ko god ga vidi, a ne zna za njegovu dg, ljudi se zaprepaste kako on dobro izgleda kada saznaju. Jedina nam je sada briga i tražimo načine da nađemo bar nekog od stručnjaka vezano za plastični bronhitis. Ima načina, ima i ljekara, ali ke jako teško pronaći način da se dođe do njih. Ali, to je za neku drugu priču, ukoliko budete zainteresovani. Ja mislim da za ovo stanje ima načina u liječenju pored poznatih načina, ali trebamo samo nekoga ko bi nam pomogao da povežemo situacije i metode liječenja.

Dijagnostika i liječenje karcinoma

Sat, 15 Feb 2025 11:30:00 GMT

Šta je karcinom?

Rak (cancer) je poremćaj rasta, diferencijacije i funkcije ćelija do kojeg dovodi više faktora. Predstavlja drugi vodeći uzročnik smrti u svijetu i prvi u Europi. Još mučnija od pomenute smrtnosti je emocionalna i fizička patnja koju nanosi. Pacijenti i javnost se često pitaju: „Kada će biti lijeka za rak?“ Odgovor na ovo jednostavno pitanje je težak, jer rak nije jedna bolest, već mnogi poremećaji koji imaju disregulaciju rasta ćelija. Neki karcinomi, poput Hodgkinovih limfoma su izliječivi, dok su drugi, poput raka pankreasa, praktično uvijek fatalni. Jedina nada za kontrolu raka leži u saznanju o njegovoj patogenezi i blagovremenoj dijagnostici, napravljeni su veliki koraci u razumjevanju molekularnih osnova karcinoma.

Kako nastaje?

Većina neoplazmi (tumora) nastaje kao rezultat abnormalnosti u ekspresiji gena koji učestvuju u kontroli ćelijske proliferacije i diferencijacije. Postoje dvije osnovne komponente tumora to su parenhim i stroma. Parenhim predstavlja proliferušiće neoplastične ćelije, dok je stroma vezivno tkivo, vaskulatura, zaštitino nutritivna potpora tumoru koja mu omogućava da preživi. Benigni tumori su dobro diferencirani, sporo napreduju, uglavnom se zadržavaju na jednom mjestu. Maligni tumori su slabije diferencirani od benignih, ćelije su anaplastične invazivni su i metastaziraju na udaljenim organima.

Može li se spriječiti?

Imajući u vidu da rak nije jedna bolest teško je govoriti o određenim smjernicama za spriječavanje raka. Ipak, moguće je umanjiti rizik izbjegavanjem faktora koji dovode do nastanka raka, kako generalno tako i pojedninačno raka nekog organa ili tkiva. Treba naglasiti sakodnevnu ulogu našeg imuniteta u suzbijanju daljeg napredovanja ćelija koje imaju potencijal da se razviju u rak. Tako da pravilna i uravnotežena ishrana, kroz unos vitamina i drugih jedninjenja koji pomažu jačanje našeg imunog sistema. Tu su vrlo važni i antioksidansi, budući da oksidativni stres dovodi do oštećenja DNK, koje kao što je već navedeno igra ulogu u nastanku tumora. Također tu spada svakako i izbjegavanje loših životnih navika, kao npr. cigarete i alkohol koji se dovode u vezu sa karcinomima određenih organa, prije svega pluća i jetre, zatim vakcinacija protiv HPV-a, te izbjegavanje rizičnih odnosa znatno smanjuju rizik nastanka raka grlića maternice. Kad su u pitanju faktori okoline, iako nekad ne možemo previše utjecati, koliko je moguće izbjegavati jonizujuće zračenje, stres, te teške metale i druga kancerogene.

Koje su najčešće vrste raka?

Najčešće vrste raka u Bosni i Hercegovini su: rak dojke, rak prostate, rak pluća i rak debelog crijeva. Najčešći tipovi raka u dječjoj dobi uključuju leukemiju, karcinom mozga, neuroblastom i Wilms tumor. Za razliku od nekih karcinoma kod odraslih, karcinomi u djetinjstvu nisu povezani s načinom života i općenito se ne mogu spriječiti ili identificirati probirom.

Kako se dijagnosticira i prati?

Jedan od razloga zbog kojih se rak smatra zloćudnom bolešću je da kada se pojave simptomi uglavnom već bude kasno. Ipak savremena screening dijagnostika ima potencijal da otkrije na vrijeme kancerozne promijene, te samim tim i produži životni vijek. To uključuje radiološke dijagnostičke metode kao što su MR, CT i PET, kojima se utvrđuje lokalizacija i širenje, biopsija tj. patohistološke metode kojima se utvrđuje stepen progresa, tumor markeri koji u kombinaciju sa ostalim metodama igraju važnu ulogu u dijagnostici i praćenju bolesti. Tu su svakako i savremene laboratorijsko-molekularne poput PCR-a, metode sekvenciranja DNK koje nam daju uvid u samu genetiku i procjenu rizika od nastanka određenih vrsta raka.

Kako se liječi?

Pristupi liječenju ovise o dijagnostičkim informacijama, proširenosti bolesti i prognozi. Oni mogu biti kurativni (usmjereni na izlječenje) ili palijativni (usmjereni na ublažavanje patnje). Saradnja između različitih stručnjaka ključna je za učinkovito planiranje liječenja. Liječenje može biti hirurško ili nehirurško, ovisno o procjeni koliko je rak uznapredovao, mogućnosti daljnje progresije, lokalizaciji - je li operativno dostupan - te hoće li zahvat donijeti više koristi nego štete.

Danas dostupni primarni tretmani uključuju operaciju, kemoterapiju i terapiju zračenjem. Hirurgija ima za cilj ukloniti što je moguće veći dio raka kada je lokaliziran. Kemoterapija koristi citotoksične lijekove koji mogu uzrokovati oštećenje ili smrt ćelija koje se brzo dijele; međutim, također može utjecati na zdrave ćelijee, što dovodi do nuspojava. Terapija zračenjem koristi visokoenergetske zrake za uništavanje ili oštećenje ćelija raka.

Ostali tretmani uključuju hormonsku terapiju za rak za hormonski zavisne tumore, kao što su rak dojke, prostate i jajnika, čiji rast ovisi o hormonima; terapija matičnim ćelijama kod hematoloških maligniteta poput leukemije i limfoma; imunoterapija koja pojačava imunološki odgovor protiv raka; i ciljane terapije koje su usmjerene na specifične molekularne promjene u tumorima.

Nedavni napredak u liječenju raka, posebice u imunoterapiji, djeluje obećavajuće u vezi poboljšanja ishoda za pacijente uz smanjenje nuspojava. Ovi inovativni pristupi usmjereni su na specifično ciljanje i uklanjanje ćelija raka. Iako još ne postoji niti jedan "čudesan" lijek za rak, kombiniranje terapija nudi nadu za poboljšane stope preživljavanja i kvalitetu života pacijenata

Koje su savremene terapije i u kojem smjeru ide medicina u pogledu liječenja?

Jedan od pristupa na kom se dosta istražuje u skorije vrijeme je tzv. targetna terapija. Glavni mehanizam targetne terapije jeste ciljanje komponenti relevantnih ćelijskih procesa, a izvjesni mehanizmi uključuju: inhibiciju signalnih puteva, indukciju apoptoze, inhibiciju proliferacije, kao i regulaciju imunog sistema (Ke & Shen, 2017). Naučnici su istraživali sa različitim tipovima raka poput raka dojke, raka pluća, mijeloidne leukemije, kao i različitim oblicima karcinoma i najčesće targetirani signalni putevi uključuju PI3K/Akt signalni put, kao i RAS/Raf/MAPK i VEGF-mTOR puteve.

Kod raka dojke ciljani protein u molekularnoj terapiji je ljudski epidermalni receptor HER2, a efikasni agensi u molekularnoj terapiji su lijekovi trastuzumaba i pertuzumaba koji su antitela po strukturi, kao i inhibitori tirozin kinaza apatinib, afatinib i neratinib (Perez et al., 2017). Kod raka pluća, ciljani protein je receptor epidermalnog faktora rasta (EGFR), a mehanizam djelovanja molekularne terapije uključuje dejstvo na PI3K/Akt signalni put pomoću inhibitora tirozin kinaza. Uprkos pozitivinim preliminarnim rezultatima, pacijenti razviju rezistenciju na inhibitore u roku od godinu dana (Castellanos & Horn, 2015). Kod terapije mijeloidne leukemije, glavni mehanizam djelovanja je inhibicja proteina FMS-like receptor tirozin kinaze pomoću kombinovane terapije alkaloida homoharingtonina (cefalotaksin, OMA) i inhibitora tirozin kinaze sorafeniba (Xu et al., 2015). Npr., kod karcinoma bubrega (renal cell carcinoma), ciljni proteini su vaskularni endotelijalni faktor rasta (VEGF), kao i mTOR protein (mammalian target of rapamycin), a mehanizam delovanja uključuje upotrebu inhibitora VEGF-a pod nazivom bevacizumab i inhibitora mTOR-a pod nazivima temsirolimus i everolimus (Ke & Shen, 2017).

Literatura:

Kumar, V., Abbas, A. K., & Aster, J. C. (2013). Robbins Basic Pathology 9 th edition. Philadelphia, PA, USA: Elsevier Saunders.

Federalno ministarstvo zdravstva- Istraživanja o četiri vrste raka u Bosni i Hercegovini za izradu sveobuhvatnog programa prevencije malignih oboljenja - Federalno Ministarstvo Zdravstva

Castellanos, E. H., & Horn, L. (2015). Generations of Epidermal Growth Factor Receptor Tyrosine Kinase Inhibitors: Perils and Progress. Current Treatment Options in Oncology, 16(10), 51. https://doi.org/10.1007/s11864-015-0365-1

Ke, X., & Shen, L. (2017). Molecular targeted therapy of cancer: The progress and future prospect. Frontiers in Laboratory Medicine, 1(2), 69–75. https://doi.org/10.1016/j.flm.2017.06.001

Perez, E. A., Barrios, C., Eiermann, W., Toi, M., Im, Y.-H., Conte, P., Martin, M., Pienkowski, T., Pivot, X., Burris, H. A., Petersen, J. A., Stanzel, S., Strasak, A., Patre, M., & Ellis, P. (2017). Trastuzumab Emtansine With or Without Pertuzumab Versus Trastuzumab Plus Taxane for Human Epidermal Growth Factor Receptor 2–Positive, Advanced Breast Cancer: Primary Results From the Phase III MARIANNE Study. Journal of Clinical Oncology, 35(2), 141–148. https://doi.org/10.1200/JCO.2016.67.4887

Xu, G., Mao, L., Liu, H., Yang, M., Jin, J., & Qian, W. (2015). Sorafenib in combination with low-dose-homoharringtonine as a salvage therapy in primary refractory FLT3-ITD-positive AML: A case report and review of literature. International Journal of Clinical and Experimental Medicine, 8(11), 19891–19894.

Kasper, D., Hauser, S. L., Fauci, A. S., Jameson, J. L., Longo, D. L., & Loscalzo, J. (2015). Harrison's Principles of Internal Medicine 19 th Edition. McGraw Hill Education

Hamza Atović - moj put sa urođenom srčanom manom (HRHS)

Sat, 15 Feb 2025 06:45:28 GMT

Moje ime je Eldina, majka sam dječaka Hamze koji ima 3 godine. Dg HRHS

BIH, Sarajevo.

Od samog početka, moja trudnoća je bila jako napeta, iscrpljujuća i nikako nisam uživala u njoj. U 12. sedmici trudnoće sam tokom redovnog pregleda dobila vijesti da je nuhalni nabor bebe jako visok (4.2). Moj ginekolog mi je tada saopštio razne komplikacije i dijagnoze koje bi mogle biti zbog povišenog nuhalnog nabora i da ukoliko želim prekinem trudnoću u ranoj fazi. To me jako psihički poljuljalo, dotuklo jer sam već i prije ove trudnoće imala spontani pobačaj. Odlučila sam da ću ići do kraja sa vjerom u Boga. Tako je i bilo, te nakon nekoliko odrađenih testova, stanje se poboljšalo.

Trudnoća je tada tekla jako dobro i uredno, kako kažu "školski". Kada sam ušla u 28 sedmicu, tačnije u 7. mjesec trudnoće, otišla sam na redovan ginekološki pregled gdje su me iznenada dočekale loše vijesti.

Moj ginekolog je tada vidio promjenu na srcu bebe i uputio me na pregled kod doktora fetalne ehokardiografije. Odlazeći do njega, bila sam u šoku, ali sam i dalje imala nadu da se desila greška na aparatu i time sebe tješila.

Međutim, nakon 4 sata čekanja na pregled saznajem ponovo loše vijesti... "Gospođo, Vaše dijete ima tešku srčanu manu, da li će preživjeti, ne znamo, da li će se trudnoća iznijeti do kraja, ni to ne znamo, ali je stanje jako ozbiljno i Vi se sad vodite kao visokorizična trudnica... " to su bile riječi doktora fetalne ehokardiografije...

U tom trenutku, moj svijet je stao, tišina u sobi, moj tihi plač, nevjerica, jednostavno šok. More pitanja u glavi, šta dalje....

U svemu ovome, imala sam najveću podršku, podršku mog muža. On je bio moj smiraj i lijek za dalje. Zajedno smo išli korak po korak, razmišljali, planirali, borili se. Samo ja i on. Niko osim nas dvoje nije znao da prolazimo najteži period u našim životima. Trudnoća je nakon toga išla jako dobro, beba se uredno razvijala, dobijala na kilaži, redovno sam osjećala pokrete.

Kad sam ušla u 38 sedmicu, porod je krenuo. Porodila sam se prirodnim putem 11.01.2022. godine u 02:00h. Tad je na svijet stigao moj hrabri dječak Hamza, tezak 3550kg, visok 52cm. Porod je protekao uredno, obzirom da sam bila prvorotkinja, trajao je dva sata. Bebu sam uspjela kratko držati na prsima, pomilovati ga, nakon čega su ga brzo odnijeli na sve moguće preglede. Tada je već počela borba, bitka za život našeg Hamze. Hamza je bio priključen na aparate koji su ga održavali da živi. Bilo je upitno prvih 48h da li će uopšte ostati živ....

Drugi dan nakon poroda sam odmah izašla iz bolnice, a on je ostao... osjećaj da sama izlazim bez bebe.... jako tužan... osjećala sam se bespomoćno... Obzirom da je bila korona, svaki dan smo zvali pedijatrijsku kliniku, pitali za stanje djeteta, a odgovor je uvijek bio isti "stanje je stabilno". Zauvijek ću mrziti tu rečenicu, koja ne znači konkretno ništa, ali daje neku nadu za dalje...

Nakon 48h boravka na aparatima, stanje je bilo zaista stabilno, Hamza je hvala Bogu je preživio najteze. Tada je krenula naša prava borba, dobila sam ogromnu snagu i vjeru da će sve biti dobro. Jer kako kažu " strpljenje je gorko, ali su plodovi slatk i". Deseti dan smo dobili poziv da nas hitno izmještaju vani, u Tursku, da se obavi prva operacija. Hamza i ja smo putovali sanitetskim letom, a muž je odmah krenuo za nama komercijalnim.

Tek porođena, nisam mogla hodati, sjediti, bolovi su bili prisutni konstantno, ali u tom trenutku sam mislila samo na svog Hamzu, da on bude dobro, ništa mi više nije bilo bitno. Kad smo stigli u Tursku, u bolnicu Acibadem Bakirköy, Hamzu su smjestili odmah na intenzivnu, mene u pacijentsku sobu gdje sam dočekala i muža. Sve vrijeme smo bili zajedno, isčekivali nove informacije, nadali se najboljem.

Prilikom prvog susreta doktor Ahmet Arnaz nam je objasnio situaciju gdje je naglasio da se moraju izvršiti 3 operacije na Hamzi. Prvu operaciju je imao sa 14 dana života gdje je urađen centralni šant, a sama operacija je trajala 5 sati. Nama vječnost...

Sjećam se, kad je završena operacija, doktor je rekao " Ovako mali, a pravi Hamza-lav ". I bio je upravu...

Nakon prve operacije je sve teklo uredno, kontrole, terapije. Hm, kako je život nepredvidiv, naučili smo sami praviti terapije i davati Hamzi. Nisam mogla nikad ni pomisliti da ćemo se suočiti sa svime što nas je dočekalo.

Druga operacija je bila sa 5 mjeseci njegovog života. Tada je urađen Glenn šant i operacija je trajala 3 sata. Oporavak je bio puno brži i "lakši" nego kod prve operacije. Jako teška borba, veliko iskušenje za nas, ali ko smo mi da biramo sudbinu?

Treću operaciju očekujemo kada Hamza još malo poraste...

Naš Hamza danas ima 3 godine, veseo je dječak, umiljat, aktivan. Niko ne bi ni znao da je imao čak dvije operacije srca, sve dok ne vide ožiljak. Jako voli da ide u malu školicu gdje boravi 4h, puno voli svoje drugare, aktivnosti i učiteljicu.

Ono što se zna desiti, kao promjena na njemu jeste kad puno trči, skače, pleše, umori se jako, usne i ručice mu budu modre boje. Ali Hamza sada jednostavno zna kad treba da napravi pauzu i odmori se. Ne sputavamo ga ni u čemu, radi sve kao i druga djeca, nikakve pretjerane razlike nema.

U svemu ovome, najbitnije je da čovjek prihvati to da dijete ima neki problem i da se radi na tome. Jeste teško, ali što se prije prihvati problem, odmah će i psihički biti lakše sve proći. Upoznali smo jako puno roditelja i djece sa srčanim manama, razmijenili iskustva, ojačali jedni druge i to jako puno znači kad imate nekoga ko vas u potpunosti razumije.

Dragi roditelji, Vi koji se borite zajedno sa vašom djecom, roditelji djece sa srčanim manama, budite jaki, uporni, vjerujte u čuda jer ta djeca su veliki heroji, veliki borci koji nakon svega što prođu nabace osmijeh na lice. Budite ponosni roditelji djece sa srčanim manama i uvijek imajte vjeru u Boga.

Zayan Salihbašić - moj put sa urođenom srčanom manom - HRHS

Fri, 14 Feb 2025 09:30:00 GMT

Ja sam Selma Terzić-Salihbašić, a ovo je priča o mom hrabrom sinu Zayanu koji ima 3 mjeseca i dijagnozu plućne atrezije, HRHS i ebsteinoidno izmijenjen trikuspidni zalistak.

Zayan je rođen 14.11.2024. godine. Ovaj najsretniji dan je postao možda i najstrašniji dan kada su meni i suprugu rekli da zbog određenih ultrazvučnih promjena na srcu moraju da ga hospitalizuju na neonatologiji. Tu noć je i intubiran. Najteži trenutak za svaku majku je kada njena beba nije sa njom. Nakon ultrazvuka i CT angiografije potvbrđena je dijagnoza plućne atrezije (u njegovom slučaju je plućni zalistak ostao zatvoren) i postalo je jasno da je jedina nada odlazak u Tursku i operacija.

Sa svega 5 dana, Zayan i ja smo se ukrcali u mali avion sa inkubatorom i hitno otišli za Istanbul.

Po dolasku u Acibadem Bakirkoy bolnicu, Zayana su odveli u jedinicu intenzivne njege, a mene su smjestili u sobu i rekli mi: "Ukoliko se nešto desi tokom noći, neko će doći da vas obavijesti". Oko 10 ujutro, dr Yusuf Kenan Yalcinbas , kardiohirurg, pozvao me na kratki razgovor. Objasnio mi je sve detalje Zayanovog stanja i rekao da se spremaju da ga odmah operišu te da je mana kompleksna i da je situacija jako neizvjesna.

Prva operacija je trajala 4.5-5h, uspjeli su otvoriti plućni zalistak, u određenoj mjeri popraviti trikuspidni zalistak te proširiti foramen ovale (rupicu koja se fiziološki nalazi kod novorođenčadi između dvije pretkomore) i zatvoriti ductus arteriosus. Navečer smo u 19:00 mogli doći suprug i ja i vidjeti sina na 5-10 minuta. Tu prvu noć sam izgubila svu nadu, majčinski instinkt i iskustvo iz hitne pomoći su mi govorili da nešto nije uredu. S obzirom da je Zayanova saturacija bila veoma niska, opet su ga operisali i ugradili mu graft između plućne arterije i aorte: BT shunt (3.5mm) Objasnili su nam da još neće zatvarati grudni koš i da je situacija još uvijek jako teška. Tada smo otkirili da ima i aktivnu infekciju.

Dani su prolazili sporo, vidjeli smo ga samo 5-10 minuta svaki dan. Bilježili smo svaki parametar koji smo mogli vidjeti u intenzivnoj, kilažu, lijekove, vitalne parametre... sve dok nam nisu rekli da je došlo vrijeme da zatvore grudni koš. Nakon toga, proveo je još desetak dana na intenzivnoj, prvo na SIMV pa na intermitentnom CPAP. Konačno, došao je dan kada su nam rekli da naš sin izlazi na odjel.

Doveli su ga u sobu, mrvicu malu i objasnili da je zbog svega izgubio refleks sisanja i da se do daljnjeg mora hraniti na nazogastričnu sondu. Tu kreće naša velika borba. Na početku mu je bilo potrebno sat vremena da popije 10ml. Svaka 3h smo se borili da popije makar mililtar više. Iako je taj proces bio mukotrpan, Zayan sada, 2 mjeseca kasnije jede potpuno normalno za svoju dob! Upornost se isplati.

Jedan jako koristan savjet za mame koje tek trebaju da prođu ovaj proces - čuvajte svoje mlijeko, to je najbolji lijek i najjača zaštita koju možete dati svojoj djeci. Naravno, ukoliko i ne uspijete, dohrana je tu da ispuni kalorijske porebe, te je jako puno djece na formuli uspjelo fino da se oporavi nakon teških operacija.

Komercijalnim letom smo se vratili u Sarajevo 23.12.2024.

Kontrole kardiologa, fizijatra i različitih pedijatara su postale svakodnevnica. Zayan svakim danom napreduje. Očekuje nas kateterizacija i CT angiografija kada napuni šest mjeseci i tek tada ćemo znati šta nas očekuje u budućnosti.

U svakom iskušenju je neki blagoslov. Naš sin je heroj, hrabriji i jači nego što smo ikada mogli zamisliti. Ponosna sam na njega i zahvalna na svakom satu koji mogu da provedem sa njim.

Samo neka kuca ....

Our family is beyond grateful to the genius minds of dr. Yusuf Kenan Yalcinbas, dr Ahmet Arnaz and dr. Vusal Mahmudov. These three amazing surgeons saved our baby boy and continue to provide him with the best possible care.

Pored toga, želimo se zahvaliti dr. Amili Sidran koja iskreno voli svoj posao i pacijente. Bila nam je nevjerovatna podrška kroz ovaj cijeli proces. Zayana sada prati dr. Mirza Halimić i vjerujemo da je Zayan u pravim rukama.

Amina Ibrišević - moj put sa urođenom srčanom manom (ToF)

Thu, 13 Feb 2025 09:30:00 GMT

Moje ime je Mediha Nukić Ibrišević, majka sam dvije djevojčice, od kojih je moja mlađa djevojčica Amina rođena sa srčanom manom. Mi smo iz Gračanice, gdje je Amina rođena 31.5.2023, a tačnu dijagnozu smo dobili na UKC Tuzla.

Možete li podijeliti kako ste saznali za dijagnozu vašeg djeteta i kako ste se osjećali u tom trenutku?

Već u porodilištu u Gračanici dr pedijatar je čula šum na srcu, te bebu hitno uputila na UKC Tuzla, gdje je rađena dijagnostika i 5. dan po rođenju smo dobili dijagnozu – kompleksna srčana mana Tetralogija Fallot.

Najteži momenat za mene kao majku jeste bilo odvajanja bebe od mene, jer sam ja morala ostati u porodilištu u Gračanica, s obzirom da sam porođena carskim rezom, a beba je sanitetom prevezena na UKC Tuzla I smještena na odjel intenzivne njege.

Kako je izgledao vaš put od postavljanja dijagnoze do danas? Koji su bili najveći izazovi?

Po saopštavanju dijagnoze, kardiolozi su nas detaljno upoznali sa Amininim problemom i rekli da je operacija neizbježna. S obzirom da ona nije imala nikakve simptome, sa operacijom smo sačekali do njenog 8.mjesaca. Do operacije smo svaki mjesec išli na kontrolu kod kardiologa.

Naš najveći strah je bio da će se desiti cijanotična kriza, a da joj mi nećemo moći pomoći. Sve oči su bile uprte u nju i njen razvoj. Čuvali smo je bukvalno od svega, od virusa, od svih mjesta na kojima bi se mogla potencijalno zaraziti, pa čak i od plača. Bojali smo da će ako se uznemiri desiti ta strašna cijanotična kriza.

Sa 8.mjeseci obavljena je operacija u Beogradu na Institutu za majku i dijete 30.1.2024. godine. Operacija je protekla po planu, Amina je 5 dana ležala na intenzivnoj njezi, a onda još 5 dana na odjeljenju, nakon čega smo otpuštene kući. Par mjeseci nakon toga pila je kardiološku terapiju, a sada trenutno ne pije nikakve lijekove. Propuzala je i prohodala bez ikakvih kašnjenja, a sada je jedna vesela djevojčica koja se nigdje ne zaustavlja.

Kako je ovo utjecalo na vašu porodicu i svakodnevni život?

Jedno ovakvo iskustvo u potpunosti promijeniti život roditelja, promijeni im poglede na život i podsjeti na stvarne vrijednosti u životu, a to su definitivno porodica, zdravlje i međusobna podrška. Muž i ja smo kroz ovo iskustvo ojačali, a snagu smo crpili iz naše vjere u Boga, vjerovali smo da će On dati najbolji ishod. Puno nam je značila podrška naših roditelja, ali i prijatelja koji su sve vrijeme bili uz nas.

Šta biste poručili roditeljima koji se tek suočavaju sa ovom dijagnozom kod svog djeteta? Koji koristan savjet možete da im date?

Ja bih preporučila svim roditeljima da se informišu o samoj dijagnozi i da se povežu sa ljudima koji su prošli ili prolaze kroz isto, jer onaj koji je isto prošao može da nas najbolje razumije. Meni kao roditelju koji se tek suočio sa ovom dijagnozom nedostajalo je da čujem iskustva drugih roditelja koji su sa svojom djecom prošli isto. Koliko znam, mi u BiH nemamo nikakvu formalnu zajednicu roditelja djece sa srčanim manama.

Prvi moj dojam je bio da se ovo samo nama dešava, kasnije tražeći po internetu povezala sam se sa mnogim roditeljima iz naše sredine, ali i iz regiona koji su prošli kroz isto.

Također bih poručila roditeljima da ne klonu i da duboku u sebi pronađu snagu, zbog sebe i zbog svog djeteta. Da budu svjesni da su ovom dijagnozom odabrani da upoznaju jednu novu, širu dimenziju života.

Kako vaše dijete doživljava svoju bolest i kako mu pomažete da se nosi s njom?

Moja djevojčica je još uvijek mala da bi bila svjesna svoje dijagnoze. A s obzirom da nema nikakvih simptoma puštamo je da se nesmetano igra i uživa u dječjim radostima bez ograničenja.

Šta vas najviše motiviše i daje vam snagu da nastavite dalje u ovom izazovnom putovanju?

Moje dijete je moja najveća motivacija. Njen osmijeh, njeni koraci i svaka nova riječ meni je podsjetnik na svu našu borbu koju smo prošli, na našu snagu za koju nismo ni znali da je imamo. Podsjetnik da u životu dobijemo onoliko tereta koliko naša leđa mogu ponijeti i da se sve dešava s razlogom. Mi smo kroz ovo iskušenje naučili brojne lekcije, a jedna od njih jeste definitivno da budemo zahvalni za svaki trenutak u kome smo zdravi mi i naši voljeni.

Ono što me motivisalo da podijelim naše iskustvo u javnosti jeste definitivno potreba da drugim roditeljima koji se tek suočavaju sa dijagnozom damo ohrabrenje i motivaciju.

Kako je dijete sada?

Amina je sada hvala Bogu dobro, ide na kardiološke kontrole svakih 6 mjeseci. Nema nikakvih smetnji i ograničenja, a mi se nadamo da će i dalje sve da bude u najboljem redu.

Adin Bjelak - moj put sa urođenom srčanom manom - HLHS

Wed, 12 Feb 2025 09:30:01 GMT

Ja sam Zerina, a moj sin se zove Adin, ima 4.5 godine i ima sindrom hipoplasticnog lijevog srca (pola srca) - HLHS. Dolazimo iz Sarajeva,

Možete li podijeliti kako ste saznali za dijagnozu vašeg djeteta i kako ste se osjećali u tom trenutku?

Za dijagnozu su smo saznali u 25.sedmici trudnoće na anomaly scan ultrazvuku. Bili smo šokirani jer je na svakom prethodnom pregledu receno da je beba urednog razvoja. Ova srčana greska je itekako vidljiva, ali često prođe neopaženo. Smatramo da je dobro odrađeni anomaly scan bio prvi korak ka spašavanju života.

Kako je izgledao vaš put od postavljanja dijagnoze do danas? Koji su bili najveći izazovi?

Najveći izazov je bilo upravo rođenje i izmiještanje iz BiH jer je sin rođen u vrijeme najvećeg lockdowna i zatvorenih granica. Adin je jedna od samo dvije bebe koje su izmještene iz BiH u tom periodu.

Kako je ovo utjecalo na vašu porodicu i svakodnevni život?

U potpunosti nam je promijenilo pogled na život, očitalo mnoge lekcije o važnosti ljubavi, porodice i zdravlja i postavljanju prioriteta. Cijenimo svaki momenat zajedno i izvlačimo najbolje svakog dana.

Svakodnevni zivot je u nekim danima toliko uobičajen i normalan da se i zaboravi na dijagnoze. A onda dođe period višestrukih hospitalizacija, strahova, pretraga, kontrola, operacija i neizvijesnosti. I tako u krug.

Šta biste poručili roditeljima koji se tek suočavaju sa ovom dijagnozom kod svog djeteta? Koji koristan savjet možete da im date?

Iako cete svom djetetu često morati biti i ljekar i medicinska sestra i njegovatelj, paziti na mnoge parametre i lijekove, ne zaboravite biti obični mama i tata (babo). Intuitivni, spontani, opušteni, nježni, puni ljubavi i razumijevanja.

Kako izgleda jedan uobičajeni dan u vašem životu sa djetetom koje ima srčanu manu?

Trenutno isto kao i dan djeteta bez srčane mane. Uz dodatak obavezne terapije nekoliko puta dnevno, zamaranja pri aktivnostima, strožijeg čuvanja od infekcija.

Koje su najveće promjene koje ste primijetili kod svog djeteta nakon operacija ili tretmana?

Strah. Trauma. Nemir. Fizička slabost se riješi fizikalnom terapijom. Psihički utjecaj je bio jači i teži. Vremenom postaje lakse.

Kako je dijete sada?

Stabilno. Voljeno. Hipoksično. Pametno. Umorno. Radoznalo.

Dajlan Gadžun - moj put sa srčanom manom - transpozicija velikih krvnih sudova

Tue, 11 Feb 2025 12:32:02 GMT

Ja sam Nejra Serdarević Gadžun a moj sin se zove Dajlan Gadžun, ima 20 mjeseci, dolazimo iz Zenice.

Možete li podijeliti kako ste saznali za dijagnozu vašeg djeteta i kako ste se osjećali u tom trenutku?

Saznali smo 2 sata nakon rođenja, nakon što je poplavio. To je za nas bio nevjerovatan šok, prethodno smo se radovali jer se do tada činilo da je sve u redu s bebom.

Kako je izgledao vaš put od postavljanja dijagnoze do danas? Koji su bili najveći izazovi?

Kardiologinja u Zenici je prepoznala dijagnozu Transpozicija velikih krvnih sudova, zatim je u Turskoj potvrđena dijagnoza, te je tu operisan sa 7 dana života. Najveći izazov bio je da li je operacija uspjela te neizvjesnih nekoliko dana na intenzivnoj, to jeste cijeli postoperativni oporavak.

Kako je ovo utjecalo na vašu porodicu i svakodnevni život?

Svakako da nam se život itekako promjenio, uvijek postoji određena doza straha i strepnje čak i kada je u pitanju mala prehlada, ali stavili smo fokus da živimo poprilično normalnim, zdravim načinom života, također, vodimo se time, da smo najgore prebrodili, te da ništa više nije važno kao što je zdravlje najmilijih.

Šta biste poručili roditeljima koji se tek suočavaju sa ovom dijagnozom kod svog djeteta? Koji koristan savjet možete da im date?

Što se tiče TGA dijagnoze, najvažnije je da se na vrijeme reaguje, dakle u prve 2 sedmice djetetovog života, a zahvaljujući medicinskim dostignućima, kada operacija uspije, ubuduće se živi otprilike normalnim načinom života, jer je ovo jedna od „blažih“ dijagnoza.

Koji su vam trenuci bili najteži, a koji su vam dali najviše nade i snage?

Najteže je bilo saznati da Dajlan uopće ima neku srčanu manu, ne znajući naravno da će operacija uspjeti, a ono što je suprugu i meni održalo „trezven“ um tih 20ak dana u Turskoj, svakako su divni ljudi, također roditelji borci, s kojima smo provodili dane, te s kojima smo izgradili prijateljstvo za cijeli život.

Kako su doktori i medicinsko osoblje uticali na vaše iskustvo – šta biste pohvalili, a šta biste voljeli da se poboljša?

Cijeli kolektiv Acibadem bolnice je zaista bio stručan, posvećen, bolnica je bila na visokom nivou kao i higijena i ostali bitni faktori. Jedini povremeni problem bio je u komunikaciji sa zamjenom prevoditeljice, jer je nekoliko bitnih stvari bilo nedorečeno ili pogrešno prevedeno, međutim, uspješnost operacije i oporavka nam je bila najvažnija, pa smo te probleme nekako riješili.

Kako je dijete sada?

Dajlan je hvala dragom Bogu sada dobro, ne pije nikakvu terapiju, razvija se, igra i već je postao mali šef ukućanima.

Gita - moj put sa urođenom srčanom manom (VSD)

Sun, 09 Feb 2025 16:22:29 GMT

Ja se zovem Iva, živim u Ljubuškom. Moja djevojčica se zove Gita, i sada ima godinu i 4 mjeseca (16 mjeseci).

Možete li podijeliti kako ste saznali za dijagnozu vašeg djeteta i kako ste se osjećali u tom trenutku?

Za dijagnozu sam saznala prilikom otpusta iz rodilišta. Trudnoća i porod su prošli bez nekih većih komplikacija, a prilikom otpusta iz rodilišta pedijatrica mi je objasnila da je Gita, između ostalog, pregledana od strane pedijatra kardiologa jer je uočen šum na srcu, i da ćemo trebati doći na kontrolu za tjedan dana, ali da to nebi trebalo biti ništa strašno. Tako da se u tom trenutku nismo opterećivali, a i nismo se u bližoj obitelji susretali s tim problemima pa nam je sve bilo jako apstraktno. Kada smo došli na kontrolu, pedijatrica je potvrdila da Gita ima široki perimembranozni subaortni VSD s plućnom hipertenzijom. Tada je bilo najteže, jer je pedijatrica imala neugodan pristup, mi nismo znali apsolutno ništa, a ona je već pričala o operaciji srca. Teško je opisati kako sam se osjećala tada jer ne uspijevam usporediti s ničim, ali sreća je da to stanje nije trajalo dugo, jer smo za dva dana razgovarali s drugim pedijatrom kardiologom, koji je istu stvar rekao na daleko humaniji i ugodniji način, i tako olakšao život koji je bio pred nama.

Kako je izgledao vaš put od postavljanja dijagnoze do danas? Koji su bili najveći izazovi?

Jako brzo mi je postalo jasno da naša „borba“ mora biti timska, da u ovim situacijama između roditelja i doktora poštovanje i povjerenje mora biti uzajamno i da se trebamo fokusirati samo na Gitu i na njezino malo srce koje ima problem. Gita je naše prvo dijete, što je samo po sebi popriličan izazov i bez dijagnoze. Najveći izazov je bio hranjenje, Gita se jako umarala i nebi uspjela dovoljno pojesti, ili bi brzo „potrošila“ ono što pojede, pa je teško dobivala na kilaži. Osim hranjenja, izazov je bio sačuvati je od viroza koje bi joj pogoršale stanje, dok na tjednoj bazi „hodamo“ po kontrolama u sezoni prehlada i gripa. Kada su doktori potvrdili da će problem morati biti riješen operativno, znali smo da što prije trebamo pokušati doći do kilaže od minimalno 5 – 5,5 kg. Zahvaljujući odličnoj povezanosti SKB Mostar i KBC Rebro, nismo morali nepotrebno trošiti energiju na „birokratski dio“, sve je išlo bez komplikacija. Gita je uspješno operirana s 6 mjeseci na Rebru, zadnju kontrolu je imala za svoj prvi rođendan, doktori su prezadovoljni njezinim oporavkom i trenutnim stanjem, tako da se sada kontrolira jednom godišnje.

Kako je ovo uticalo na vašu porodicu i svakodnevni život?

Iz ove perspektive sada, mogu reći da je utjecalo jako pozitivno, više pazimo na sebe i jedni na druge, zdravlje i aktivan način života su postali prioritet. Sigurno je pomoglo da na svakodnevnoj razini manju pažnju dajemo „glupim“ problemima, lakše filtriramo što je važno a što manje važno. Naravno da se još borimo s osvješćivanjem toga što nas je zapravo „snašlo“, ali bitno je da na kraju uvijek izađe „u plusu“.

Šta biste poručili roditeljima koji se tek suočavaju sa ovom dijagnozom kod svog djeteta? Koji koristan savjet možete da im date?

Pa htjela bi im reći da se ne boje, jer zapravo u tom djetetu imaju najvećeg borca kojeg će upoznati. Većina toga je rješiva, a u okruženju imamo stručne, dobre i drage doktore. Savjetovala bi da pokušaju doći do nekog od roditelja koji su prošli sličan put, od njih će dobiti najveću empatiju i najbolje savjete za svakodnevnu razinu.

Koji su vam trenuci bili najteži, a koji su vam dali najviše nade i snage?

Najteži trenutci su bili oni kada smo saznali za dijagnozu i oni kada smo se rastajali od Gite pred operacijskom salom. Najviše nade i snage zapravo smo osjetili i dobili od drugih roditelja i djece s kojima smo se družili na odjelu čekajući operaciju i kasnije prolazeći oporavak.

Kako su doktori i medicinsko osoblje utjecali na vaše iskustvo – šta biste pohvalili, a šta biste voljeli da se poboljša?

Jedino negativno iskustvo smo imali je na samom početku kod uspostavljanja dijagnoze. Kasnije je sve funkcioniralo odlično, i na SKB Mostar i na Rebru. Ne mogu biti objektivna, vjerojatno je u tim prvim trenutcima bilo i do nas, ali svakako treba poboljšati pristup doktora prema roditeljima i na tom uzajamnom poštovanju uvijek treba raditi. Ja vjerujem da na svakog doktora s lošim pristupom, dođu tri koja se ponašaju kao da je to njihovo dijete a vi ste im član obitelji - tako nekako mogu reći iz vlastite „statistike“.

Ovom prilikom želimo zahvaliti doktoru Vadimiru Jegdiću (subspecijalistu dječje kardiologije na Klinici za dječje bolesti SKB Mostar) i dječjem kardiokirurgu Draženu Belini (KBC Zagreb), zbog njihove predanosti svome pozivu, na zdravstveni sustav, a i svijet, gledamo drugačije.

Kako je dijete sada?

Gita se sada smatra izliječenom i ne bi trebala imati neke značajne posljedice. Ne kasni za vršnjacima, i da nema ožiljka, vjerojatno ne bi nikad rekli da je imala nekakav problem.

Tonka Pažin - moj put sa urođenom srčanom manom

Fri, 07 Feb 2025 22:23:15 GMT

Zovem se Tonka Pažin, živim u Hrvatskoj u slavonskom selu Jakšić u blizini Požege. Imam 24 godine. Moje dijagnoze čine jednu kompleksnu srčanu grešku, a to su:

single artium, single ventricle, single AV-valve
lijevi atrijski izomerizam. levokardija, azygos kontinuitet
pulmonalna stenoza (infundibularna, valvularna, periferna)
desni aortni luk, situs inversus abdominalis
st. nakon uspostave centralnog Ao-PA shunta, stanje nakon fibrilacije atrija
stanje nakon Glennove anastomoza i rekonstrukcije MV
stanje nakon operacije po Fontanu (Kawashuma modifikacija) s finestracijom
stanje nakon teške arteriovenske fistule desnog pluca s dubokom cijanozom, neuspješno zatvaranje fistule Amplatzerovim čepom s posljedičnom kompletnom desnostranom pulmektomijom
insufficientia valvulae mitralis gradus II, insufficientia valvulae aortae gradus I in obs propter Insufficientia cordis

Moj put liječenja je krenuo odmah po rođenju, gdje sam iz Požeškog rodilišta premještena na KBC Rebro Zagreb. Od prvih sati života bila je borba za preživljavanje ,nitko osim profesora Ivana Malčića nije vjerovao u moje preživljavanje. Roditelji mi dosta često spominju rećenicu koju je tada profesor Malčić izgovorio. Citiram: „ovo dijete se može spasiti, samo ne smijemo čekati.“ S a samo 2mj starosti mi je napravljena prva operacija gdje je ugrađen centralni shunt. A taj zahvat mi je bio presudan da dočekam u to vrijeme dolazak profesora Novicka, koji je u to vrijeme dolazio na 2 tjedna dva puta godišnje

operirati djecu sa urođenim srčanim greškama. Oporavak je uvijek bio težak, kako su sve operacije bile kompleksne i složene u većini slučajeva bi dolazilo do razno raznih komplikacija. Samim time i moj oporavak bi uvijek bio duži i teži. Ali uz te teške dane moj put oporavka je na neki način nosio i nekakve lijepe trenutke.

Koliko si operacija imala do sada i kako si se nosila sa time?

Moje operacije su centralni shunt (dr. Vedran Čorić), korekcija rane (bakterija), operacija po Glennu (dr. William Novick), operacija po Fontan postupku (dr. William Novick), zatvaranje desne fistule desnog pluća te pulmektomija desne strane pluća.

Moje stanje nakon svih tih operacija bilo je bolno, teško i jako emotivno. Svaki zahvat bez obzira na moje godine proživljavala sam sa strahom, nelagodom i nesigurnošću povratka u sobu. Mogu zahvaliti mojim roditeljima, sestri, bratu, medicinskim sestrama i liječnicima koji su me itekako uvijek vraćali u stvarnost i vratili mi vjeru u život koja je u većini slučajeva bila na niskoj razini. Uz sve ove operacije bilo je tu i 20tak kateterizacija.

Koji su ti bili najteži trenuci u procesu liječenja i kako si ih prevazišla?

Najteži trenuci u liječenju su mi bili iščekivanja operacija te njihovi ishodi. Prije svakog zahvata morala sam jako dobro paziti na svoje zdravlje, prehlade, viruse, što mi u nekim slučajevima i nije uspjelo. Pa su neke od operacija i odgođene zbog razno raznih virusa i bolesti. U takvim trenutcima uvijek sam pomišljala zašto se baš meni moraju priljepiti i ostale bolesti. Sva ta produženja su donosila sa sobom i teška stanja, što fizički, što psihički, za samu mene i za cijelu moju obitelj. Takvih trenutaka se nerado prisjećam i ne bi ih nikada htjela više proživljavati.

Kako je tvoje zdravstveno stanje utjecalo na tvoj svakodnevni život – školu, prijateljstva, hobije?

Ipak uz sve te zahvata, bolesti, dijagnoze, teških stanja ni ja ni moja obitelj nismo odustajali od plana da se socijaliziram, školujem i ipak nešto postignem u životu. Tako da danas mogu sa ponosom reći da sam završila osnovnu školu, a također i srednju strukovnu četverogodišnju školu i da imam svoje zanimanje. Put kroz školu bio je jako težak, pun izostanaka i kompromisa od strane mojih profesora i obitelji. Škola mi je donijela puno lijepih trenutaka i uz sve te teške trenutke nosila sam par revija kao manekenka školskih radova i stvorila prijateljstva koja su i dan danas aktivna.

Da li si se suočila s predrasudama ili nerazumijevanjem zbog svoje dijagnoze? Kako si se nosila s time?

Nije bilo nekakvih predrasuda imala sam podršku svojih prijatelja i u osnovnoj i u srednjoj školi te jako velika razumijevanja kod svih, ali sama prema sebi sam se osjećala malo nelagodno kad nisam bila uključena u tjelesnu kulturu i izlete. Takve stvari su mi jako teško padale i u nekim trenucima se nisam osjećala kao dio cijeloga kolektiva.

Postoji li nešto što bi voljela da ljudi bolje razumiju o životu s urođenim srčanim manama?

Neke stvari ljudi ne razumiju, neke stvari ljudi ne vjeruju. Te stvari možemo znati samo mi odrasli pacijenti sa urođenim srčanim greškama koji smo prošli jako puno odjela na raznoraznim bolnicama. Željela bi podijeliti sa svima vama jednu rečenicu koju je rekao profesor Malćić meni i mojim roditeljima, citiram: „Nemojte je držati pod staklenim zvonom, pustite ju da živi kao normalno dijete jer ona to ustvari je, ona zna točno koliko smije i koliko može.“ Tom rečenicom sam se vodila, ali moram priznati da sam ipak nekada pretjerala i u puno slučajeva sam živjela i živim možda preko granice, a drugima predlažem da ipak malo smanje tempo.

Šta bi poručila djeci i mladima koji se suočavaju sa sličnim izazovima?

Ovakve probleme koje sam ja prošla i još uvijek prolazim su stvarno problemi, ali te probleme ja pretvaram u izazove. Svaki izazov želim riješiti na najbezbolniji način. Dragi moji, probleme gledajte kao izazove, jer je ipak lakše riješiti izazove nego probleme. nemojte gledati kao probleme nego ih gledajte kao izazove koje zajedničkim naporima, vjerom i voljom za životom možete vrlo teško, ali ipak možete riješiti. Živite danas jer je jučer prošlo, a sutra može i ne biti. Iako naša srca imaju grešku, naši snovi neka budu savršeni.

Profesionalna komunikacija u zdravstvu: most između znanja i njege

Wed, 25 Sep 2024 20:33:27 GMT

Profesionalna komunikacija u zdravstvu predstavlja temelj kvalitetnog pružanja zdravstvene zaštite. Iako su medicinsko znanje i tehničke vještine ključni faktori u dijagnostici i liječenju, sposobnost efikasne komunikacije često je ono što izdvaja izuzetne zdravstvene radnike od prosječnih. Odnos između zdravstvenog osoblja i pacijenata, kao i unutar samih medicinskih timova, zavisi od jasnoće, empatije i sposobnosti da se informacije prenesu na razumljiv način. Komunikacija nije samo sredstvo za prenošenje podataka – ona je most koji povezuje stručno znanje sa pružanjem njege i emocionalne podrške pacijentima.

Komunikacija je najvažnija komponenta našeg rada sa pacijentima, ona je temelj naše interakcije s ljudima. Dobra i efikasna razmjena informacija omogućava razumijevanje mišljenja i osjećaja druge osobe, pomaže ljudima da se bolje razumiju, a kao rezultat toga, približava ih jedne drugima.

Nekada se vjerovalo da je posao doktora bio samo postaviti tačnu dijagnozu, fokusirajući se isključivo na simptom i pokušavajući ga eliminisati propisivanjem odgovarajućeg lijeka. Liječnik je morao sam donijeti odluku o liječenju, pacijent gotovo nikada nije imao pravo da donosi odluke, jer je doktor "znao najbolje". Ljekar nije morao komunicirati sa pacijentima, pitati ih kako se osjećaju ili šta misle o cijeloj proceduri. Ljekar je imao prvu i posljednju riječ.

Svaki pacijent je pojedinac koji ima svoje posebne potrebe; ono što je važno za jednu osobu može biti insignifikantno za drugu. Kada stupa u kontakt sa pacijentom, ljekar preuzima odgovornost ne samo za liječenje, već i za pacijenta kao pojedinca. Mora se primijeniti individualni pristup zasnovan na međusobnoj komunikaciji. Suština izgradnje povjerenja je komunikacija, ali ona ne smije biti stereotipna ili rutinska.

U procesu komunikacije sa pacijentima, ljekari se često suočavaju sa zahtjevnim situacijama, jer klinička praksa zahtijeva visok nivo empatije sa strane doktora. S druge strane, doktorima se također savjetuje da pacijentima ne pokazuju svoje osjećaje i emocije.

Savjeti za dobru komunikaciju sa pacijentima:

Aktivno slušanje : Posvetite punu pažnju pacijentu dok govori. Pokažite interesovanje postavljanjem dodatnih pitanja i sažimanjem onoga što su rekli kako biste potvrdili svoje razumijevanje. Pokušajte da ne prekidate pacijenta. Ovo je nekada veliki izazov, posebno u PZZ gdje imamo ograničeno vrijeme za svakog pacijenta. Pokušajte usmjeravati razgovor bez pokazivanja frustracija ili netrpeljivosti prema pričljivim starijim gospođama koje priču počinju od cijena povrća na pijaci. Dobro formulisana pitanja su ključ!
Empatija : Pokažite empatiju prema pacijentima. Razumijevanje njihovih briga i emocija može pomoći u izgradnji povjerenja i jačanju odnosa. Ljekari moraju poznavati granicu između profesionalne empatije i pretjerane empatije. Uz razumijevanje da je pacijentica mlada samohrana majka sa teškom dijagnozom i djetetom sa posebnim potrebama - naš cilj nije da stvorimo novu prijateljicu sa kojom ćemo plakati i tugovati, već je naš cilj da profesionalnim pristupom pacijentici olakšamo dalje korake u zdravstvenom sistemu. Poštovanje autonomije i dostojanstva pacijenata su ključne karakteristike empatične komunikacije.
Jasna i jednostavna komunikacija : Koristite jezik koji je lako razumljiv, izbjegavajte medicinske termine bez objašnjenja. Prilagodite svoj stil komunikacije prema nivou razumijevanja pacijenta. Pacijenti znaju da ste vi obrazovani i da ste završili fakultet, ali im to ne znači apsolutno ništa ako vas ne razumiju. Sačuvajte “medical talk” za kongrese i seminare.
Otvorenost i transparentnost : Budite iskreni u vezi sa dijagnozom, liječenjem i mogućim ishodima. Pacijenti cijene otvorenost i žele biti informisani o svom zdravstvenom stanju. Dužni ste iskreno i tačno objasniti pacijentu njegovu dijagnozu/stanje i dužni ste dobiti pristanak za APSOLUTNO SVAKU intervenciju ili odluku. Kada dajete prognozu nekog stanja bitno je da ste realni, a ne da utješite pacijenta lažnim obećanjima.
Pitanja i odgovori : Ohrabrite pacijente da postavljaju pitanja i da izraze svoje sumnje. Pružite im priliku da iznesu svoje misli i osjećaje. Opet - veliki izazov u PZZ gdje imamo jako malo vremena, ali mora postojati prostor i za ovo.
Verbalni i neverbalni signali : Budite svjesni svog neverbalnog ponašanja, poput gestikulacije, izraza lica i kontakta očima. Ovi signali mogu mnogo reći o vašem interesovanju i empatiji. Ovo je broj jedan problem koji dovodi do agresije kod pacijenata. Ovdje izazov mogu biti i svi oni sa kojima pacijenti dolaze u kontakt prije vas - portir, sestra/tehničar, drugi ljekari i sl. Ukoliko primjetite da je pacijent već “naoštren” pokušajte deeskalirati situaciju.
Prilagodite se potrebama pacijenta : Svaki pacijent je jedinstven; prilagodite svoj pristup njihovim individualnim potrebama, preferencijama i kulturnim pozadinama.

Deeskalacija situacija sa pacijentima može biti izazovna, ali postoje strategije koje mogu pomoći u smanjenju tenzija i postizanju konstruktivnog dijaloga. Evo nekoliko koraka koje možete primijeniti:

Ostanite smireni : Vaša smirenost može pomoći u smirivanju pacijenta. Kontrolišite svoj ton glasa, izraze lica i neverbalne signale kako biste prenijeli osjećaj smirenosti. Zapamtite, vi ste na poslu i pružate uslugu za koju ste plaćeni.
Aktivno slušanje : Pokažite pacijentu da ga čujete i razumijete. Koristite verbalne signale poput "Razumijem" ili "Čujem vas" i ponovite ključne tačke kako biste potvrdili da ste ih razumjeli.
Empatija : Priznajte osjećaje pacijenta. Izrazite empatiju: "Razumijem da se osjećate frustrirano" ili "To može biti jako teško za vas." To može pomoći pacijentu da se osjeća uvaženim.
Postavite pitanja : Umesto da branite sebe ili druge, postavite pitanja koja će pomoći u razjašnjenju situacije. Npr: "Možete li mi reći više o tome šta vas brine?" ili "Šta konkretno vas čini nezadovoljnim?" ili “Kako vam je sada najbolje mogu pomoći?”.
Izbjegavajte konflikt : Ako je pacijent agresivan ili se ne slaže, izbjegavajte direktne sukobe. Umesto toga, pokušajte da se fokusirate na rješenje problema, a ne na emocionalne aspekte sukoba. Vi ste ti koji moraju ostati smireni.
Ponudite rešenja : Kada pacijent izrazi nezadovoljstvo, ponudite konstruktivne opcije ili rješenja. Na primjer, "Mogu vam pomoći da zakažete drugi pregled" ili "Razmotrimo alternativne opcije liječenja.". Nekada je potrebno i povući se čak i kada ste upravu kako biste zaštitili sebe i svoje kolege/ice.
Postavite jasne granice : Ako pacijent postane nepristojan ili agresivan, važno je postaviti jasne granice. Npr, "Razumijem vašu frustraciju, ali nije u redu da vičete.”. Pokažite šta kod vas ne može proći i kakvu komunikaciju ne prihvatate.

Kada situacija eskalira, izmaknite se, potražite pomoć kolega i nazovite policiju. Od velike je važnosti da se svaki oblik nasilja prema zdravstvenim radnicima zabilježi jer samo to može dovesti do implementacije potrebnih mjera zaštite za zdravstvene radnike. Samo zajedno možemo raditi na stvaranju sigurnijeg radnog okruženja za sve.

Komunikacija sa kolegama

Komunikacija sa kolegama u zdravstvu od ključne je važnosti za efikasno funkcionisanje medicinskog tima i pružanje kvalitetne njege pacijentima. Jasna, otvorena i pravovremena razmjena informacija između doktora, medicinskih sestara, tehničara i ostalog osoblja omogućava bolje koordinisanje tretmana, smanjuje rizik od grešaka i unapređuje sigurnost pacijenata. Osim toga, međusobno poštovanje i podrška unutar tima doprinose boljoj radnoj atmosferi, povećavaju motivaciju i smanjuju stres. Konstruktivni dijalog, sposobnost aktivnog slušanja i spremnost na rješavanje nesporazuma su osnovni elementi dobre profesionalne komunikacije, koja je neophodna za uspješan rad u dinamičnom okruženju kakvo je zdravstvo.

Ponekad je to posebno izazovno za mlade ljekare koji se susreću sa medicinskim sestrama i tehničarima starijim i iskusnijim od njih. Takve situacije mogu stvoriti osjećaj nesigurnosti i napetosti, jer se mladi ljekari možda osjećaju manje kompetentno u poređenju sa svojim starijim kolegama. Važno je da mladi ljekari razviju vještine međuljudske komunikacije i pokažu poštovanje prema iskustvu svojih kolega, ali i da se oslanjaju na svoje stručno znanje i odgovornosti. Kroz otvorenu komunikaciju i timski rad, mogu prevazići ove izazove i izgraditi produktivan radni odnos koji će doprinijeti efikasnoj njezi pacijenata.

U komunikaciji s kolegama u zdravstvu važno je izbjegavati određena ponašanja i pristupe koji mogu narušiti timsku saradnju i radnu atmosferu. Evo nekoliko ključnih stvari koje treba izbjegavati:

Pasivno-agresivno ponašanje : Umjesto da se direktno suočavate s problemima, pasivno-agresivno ponašanje stvara tenzije i otežava rješavanje sukoba.
Ignorisanje ili prekidanje kolega : Dopustite kolegama da završe misao i ne ignorišite njihove sugestije jer to može dovesti do frustracije i narušavanja međusobnog poštovanja.
Sarkazam i negativan ton : Sarkastične opaske ili negativan ton mogu biti pogrešno protumačeni i lako narušiti povjerenje i timsku koheziju.
Nepoštovanje iskustva drugih : Podcjenjivanje ili omalovažavanje iskustva starijih kolega ili drugih članova tima može stvoriti nepotrebne konflikte i umanjiti timsku saradnju.
Neprecizna ili nepotpuna komunikacija : U zdravstvu je izuzetno važno prenijeti jasne i potpune informacije. Nepreciznost ili nedostatak informacija može dovesti do ozbiljnih grešaka u liječenju pacijenata.
Izbjegavanje odgovornosti : Svaljivanje krivice na druge članove tima ili izbjegavanje preuzimanja odgovornosti može stvoriti nepovjerenje i lošu radnu dinamiku.
Pretjerana kritika ili okrivljavanje : Javna ili pretjerana kritika kolega, posebno u stresnim situacijama, može pogoršati radne odnose i demotivisati tim. Postoji primjeren i propisan način da se kritike prenesu i samo tako mogu imati pozitivan efekt.
Tračevi i ogovaranje : Širenje tračeva ili ogovaranje kolega narušava profesionalno povjerenje i može ozbiljno oštetiti radne odnose unutar tima.

Izbjegavanje ovih ponašanja pomaže u stvaranju pozitivne radne atmosfere, gdje su svi članovi tima međusobno podržani i fokusirani na zajednički cilj – brigu o pacijentima.

Preporučena literatura:

https://www.researchgate.net/publication/277613684_Medical_Education_in_the_Field_of_Communication_as_a_Value_and_a_Means_of_Health_Quality_Improvement
Markides, M. (2011). The Importance of Good Communication Between Patient and Health Professionals. Journal of Pediatric Hematology/Oncology, 33, S123–S125. doi:10.1097/mph.0b013e318230e1e5
"The Skilled Helper: A Problem-Management and Opportunity-Development Approach to Helping" - Gerard Egan
"Communication Skills for Medicine" - Margaret Lloyd i Robert Bor
"Patient-Centered Medicine: Transforming the Clinical Method" - Moira Stewart i Michael Brown
"Medical Communication Skills and Law Made Easy" - Kay Hutchfield
"Achieving Communication Excellence in Medicine" - Catharine C. Corder
"Doctor-Patient Communication: A Review" - Jeffrey A. Mahan

Utjecaj pušenja na oralno zdravlje

Wed, 25 Sep 2024 09:18:52 GMT

Pušenje je jedan od najštetnijih čimbenika za ljudsko zdravlje, s brojnim negativnim posljedicama koje se očituju u različitim dijelovima tijela. Kada je riječ o oralnom zdravlju, utjecaj pušenja je osobito zabrinjavajuć. Naime, pušenje ne samo da uzrokuje vidljive promjene u usnoj šupljini, već također značajno povećava rizik od razvoja ozbiljnih stanja poput bolesti desni i karcinoma usne šupljine.

Dugotrajna izloženost duhanskom dimu može dovesti do smanjenja dotoka krvi u desni, otežanog zacjeljivanja nakon stomatoloških zahvata, te pogoršanja općeg stanja usne šupljine. S obzirom na sve ove aspekte, razumijevanje utjecaja pušenja na oralno zdravlje ključno je za promicanje oralnog zdravlja i zdravijih životnih odluka.

U ovom tekstu razmotrit ćemo kako pušenje utječe na različite aspekte oralnog zdravlja, uključujući bolesti desni, loš zadah, te rizik od oralnog karcinoma, kao i važnost prevencije i prestanka pušenja za očuvanje zdravlja usne šupljine.

Promjene u usnoj šupljini izazvane pušenjem mogu biti: palatitis (stomatitis) nicotinica, halitoza, diskoloracije, melanosis nicotinica, kronična hiperplastična kandidijaza

Prekanceroze: leukoplakija, eritroplakija

Karcinomi: karcinom usne šupljine

Palatitis (stomatitis) nicotinica

Drugi naziv za leziju je leukokeratosis palatina nicotinica. Pojava palatitis nicotinica često se nađe u dogogodišnjih pušača lule i cigara, srednje i starije životne dobi, rijeđe u pušača cigareta.

Lezije su hiperkeratotične, lokalizirane na nepcu, praćene oticanjem akcesornih nepčanih žlijezda slinovnica.

Nepce je sivo bijele boje dok su prisutne mukozne žlijezde povečane, hiperkeratotičnih uzdignutih rubova, a izvodni kanali prikazuju se kao sitne crvene makule. Navedene promijene nastaju zbog iritacija izazvanih toplinom i kemijskim agensima. Primijena na sluznici je benigna i po prestanku pušenja se povlači. Reverzibilnog je karaktera. Njezina lokalizacija objašnjava se činjenicom da je najjači mlaz duhanskog dima usmjeren upravo na nepčani dio sluznice. Lezija

ne spada u prekanceroze.

Slika 1. Stomatitis nicotinica

Halitoza

Halitoza nastala pušenjem odnosi se na loš zadah iz usta koji je posljedica pušenja cigareta, cigara, ili drugih duhanom zasićenih proizvoda. Ovaj oblik halitoze može biti vrlo neugodan i neugodno utjecati na svakodnevnu komunikaciju i samopouzdanje osobe.

Kada osoba puši, duhanski dim stvara sloj na zubima, jeziku i unutarnjoj strani usana, što može uzrokovati nakupljanje bakterija i stvaranje neugodnih mirisa. Osim toga, pušenje smanjuje proizvodnju sline, što je prirodni mehanizam čišćenja usne šupljine i neutralizacije kiselina. Smanjena količina sline omogućava bakterijama da se brže razmnožavaju i uzrokuju loš zadah.Pušenje također uzrokuje kemijske promjene u usnoj šupljini. Dim cigareta i drugih duhanom zasićenih proizvoda sadrži tvari koje mogu promijeniti pH ravnotežu u ustima, dodatno pogoršavajući stanje. Osim toga, dim može uzrokovati upalu i iritaciju desni, što može dovesti do kronične infekcije i stvaranja neugodnih mirisa.

Loš zadah povezan s pušenjem često je teško eliminirati samo korištenjem uobičajenih sredstava za čišćenje usta, kao što su pastu za zube i ispiranja, jer je uzrok duboko ukorijenjen u promjenama koje pušenje uzrokuje u usnoj šupljini. Najefikasniji način za borbu protiv halitoze uzrokovane pušenjem je prestanak pušenja.

Diskoloracija zubi

Pušenje je jedan od faktora koji može utjecati na estetiku zubi. Istraživanje provedeno u Velikoj Britaniji 2005. godine uspoređuje zadovoljstvo bojom zubi između pušača i nepušača, pri čemu je veće zadovoljstvo u nepušača. Zubi pušača imaju tendenciju nakupljanja mrlja žute, smeđe, pa čak i crne boje, pri čemu intenzitet obojenja ovisi o dužini pušačkog staža i broju dnevno popušenih cigareta. Više od polovice nepušača smatrali su da imaju normalnu boju zubi, dok je

manje od polovice pušača izvijestio isto. Umjerene i teške diskoloracije su češće u pušača.

Slika 2: Diskoloracija zuba

Melanosis nicotinica

Pušačka melanoza nastaje kod teških pušača. Radi se o benignoj hiperpigmentaciji koja nastaje uslijed djelovanja nikotina na melanocite koji posljedično prekomjereno luče melanin. Lezije su multiple, smeđe makule lokalizirane na prednjoj mandibularnoj gingivi i interdentalnim papilama. Prestankom pušenja lezija se povlači.

Kronična hiperplastična kandidijaza

Bolest se javlja u osoba starije životne dobi, a pogoduju joj pušenje i mehaničke iritacije, kao čimbenici koji omogućuju prodor kandide u dublje slojeve oralne sluznice. Specifična lokalizacija bolesti su kutevi usana i obrazna sluznica retroangularno gdje se javljaju hiperkeratotične naslage. Naslage su pločaste te praćene upalom.

Prekanceroze

Leukoplakija

Leukoplakija je stanje koje se očituje kao bijele ili sive lezije na sluznici usne šupljine, uključujući unutarnju stranu obraza, desni, jezik i nepce. Ove lezije su obično bezbolne, ali mogu biti grube ili glatke i često su tvrdog konzistentnog izgleda. Leukoplakija je rezultat nekontrolirane rasta stanica na sluznici usne šupljine, a može se pojaviti zbog različitih iritantnih čimbenika.

Jedan od najčešćih uzroka leukoplakije je pušenje, koje može iritirati sluznicu i uzrokovati promjene u tkivu. Ostali faktori uključuju kronično nadraživanje uslijed grubih zubnih rubova ili neadekvatnih dentalnih aparata, kao i konzumaciju alkohola ili začinjene hrane. Ponekad leukoplakija može biti povezana s dugotrajnom izloženošću drugih kemijskim tvarima.

Leukoplakija se može razlikovati u ozbiljnosti; dok su neki slučajevi benigni i bezopasni, drugi mogu ukazivati na prekursore oralnog karcinoma. U nekim slučajevima, leukoplakija može biti predstadij za razvoj karcinoma usne šupljine, posebno ako lezije pokazuju promjene u strukturi

ili boji.

Slika 3: Leukoplakija verucosa

Eritroplakija

Eritroplakija je stanje koje se manifestira kao crvena, glatka lezija ili mrlja na sluznici usne šupljine. Ove lezije najčešće se javljaju na unutarnjoj strani obraza, jeziku, desni ili nepcu.

Eritroplakija je karakterizirana crvenilom koje može varirati od svijetlo crvene do tamnocrvene boje, a lezije mogu biti ravne ili blago uzdignute. Za razliku od leukoplakije, koja se pojavljuje kao bijele mrlje, eritroplakija je specifična po svojoj crvenoj boji, što je rezultat smanjenja debljine sluznice i krvnih žila ispod nje.

Eritroplakija često se povezuje s različitim iritantnim čimbenicima, uključujući pušenje, konzumaciju alkohola, ili kroničnu iritaciju uslijed grubih zubnih rubova ili loših dentalnih aparata. Ponekad se može pojaviti i bez očitog uzroka, a u nekim slučajevima može biti rezultat

drugih medicinskih stanja.

Jedan od najvećih razloga za zabrinutost kod eritroplakije je taj što se ovo stanje može smatrati prekursorem oralnog karcinoma. Lezije eritroplakije imaju veću vjerojatnost da budu povezane s malignim promjenama u odnosu na leukoplakiju, što znači da je važno provesti daljnje dijagnostičke pretrage kako bi se isključila mogućnost karcinoma usne šupljine.

Karcinom usne šupljine

Najčešći karcinom usne šupljine je planocelularni karcinom. Čini 2 % svih karcinoma te je deseti po učestalosti uzroka smrti. Veća je pojavnost karcinoma kod muškaraca u odnosu na žene, iako je u porastu i kod žena, što se dovodi u korelaciju sa sve češćim pušenjem u žena. Najčešće se susreće u dobi između 50-e i 70-e godine života, premda je uočen porast i u mlađim dobnim skupinama. Upravo se pušenje i alkohol smatraju glavnim etiološkim faktorima u nastanku

karcinoma. Rizik za pojavu ovog karcinioma je 5 do 7 puta veći kod pušača u odnosu nanepušače. Također, nakon izvršenog liječenja, ukoliko osoba nastavi pušiti, rizik za nekim drugim primarnim tumorom dišnog ili probavnog sustava se povećava šest puta.

Literatura:

Dr.Lj. Letica - Bolesti zuba - Medicinska knjiga, Zagreb 1999.

Harbak Žerjavić V. - Pušenje, čimbenik rizika za zdravlje, Hrvatski časopis za javno zdravstvo, 2011.

Uvod u anatomiju

Sun, 22 Sep 2024 11:27:18 GMT

Čestitam! Upisali ste studij medicine, farmacije, stomatologije ili zdravstvene studije i sada vas čeka najveći izazov u vašoj akademskoj karijeri - anatomija! Ovaj predmet nije samo temelj vašeg budućeg znanja iz zdravstvenih nauka, već i ključan korak ka razumijevanju kompleksnosti ljudskog tijela, njegovih funkcija i struktura.

Mnogi studenti anatomski atlas i udžbenike posmatraju s mješavinom divljenja i straha. Zbog ogromnog opsega gradiva, mnoštva termina, i potrebe za detaljnim pamćenjem, anatomija je često percipirana kao jedan od najzahtjevnijih predmeta na početku studija. No, uz odgovarajući pristup, ona može postati fascinantna avantura kroz ljudsko tijelo.

Kako se mogu pripremiti?

Proučite silabus

Definišite sebi koliko gradiva se prelazi koje sedmice te koje cjeline možete očekivati na parcijalnom ispitu, kolokviju i završnom ispitu. Informišite se o vrsti provjere znanja - MCQ, esej ili usmeni ispit.

2. Organizujte vrijeme

S obzirom na količinu informacija koje trebate savladati, ključ je u kontinuiranom i organizovanom učenju. Pokušajte praviti planove učenja s naglaskom na određene regije tijela, koristeći tehnike kao što su Feynmanova metoda ili pomodoro tehnika.

3. Vizualizacija

Anatomija je vizualna nauka. Korištenje modela, atlasa i aplikacija za 3D prikaze može vam pomoći da lakše zapamtite strukture. Također, crtanje struktura vlastitom rukom može značajno poboljšati razumijevanje.

4. Prevencija stresa i burnouta

Zbog opsega gradiva i visokih očekivanja, važno je da pazite na vlastito mentalno zdravlje. Redovne pauze, fizička aktivnost i održavanje ravnoteže između obaveza i odmora ključni su faktori za uspjeh.

Par osnovnih pojmova kako biste lakše preživjeli prvu sedmicu

Riječ "anatomija" dolazi od grčkog korijena koji znači "razdvojiti" ili "secirati." Ljudska anatomija se prvobitno proučavala posmatranjem vanjštine tijela i rana vojnika te drugih povreda. Kasnije su ljekarima dozvolili da seciraju tijela preminulih kako bi proširili svoje znanje. Kada se tijelo secira, njegove strukture se razdvajaju kako bi se posmatrale njihove fizičke osobine i odnosi jednih prema drugima.

Anatomska terminologija čini veliki dio medicinske terminologije, morate se jasno izražavati, koristeći ispravne pojmove na ispravan način. Terminologia Anatomica (TA) je međunarodni standard za anatomsku terminologiju čovjek koji su razvili Federativni komitet za anatomsku terminologiju (FCAT) i Međunarodna federacija udruženja anatoma (IFAA), a objavljen je 1998. godine.

Anatomska pozicija je standardni položaj tijela koji se koristi kao referentna tačka u anatomiji za opisivanje položaja i odnosa između različitih dijelova tijela. U ovoj poziciji:

Tijelo stoji uspravno, okrenuto prema naprijed.
Noge su postavljene ravno i paralelno, stopala su usmjerena prema naprijed.
Ruke su spuštene uz tijelo, sa dlanovima okrenutim prema naprijed.
Glava je usmjerena prema naprijed, a pogled je usmjeren ravno naprijed.

Ovaj standardizirani položaj omogućava anatomima, ljekarima i medicinskom osoblju da precizno opisuju položaj i odnos anatomskih struktura u tijelu, bez obzira na stvarni položaj tijela u datom trenutku. Koristi se kako bi se izbjegla konfuzija i osigurao dosljedan način opisivanja anatomskih dijelova.

U anatomiji je od izuzetne važnosti razumjeti i anatomske ravni koje služe za orijentaciju i opisivanje položaja i odnosa organa i dijelova tijela. Anatomske ravni su hipotetičke ravni koje se koriste za opisivanje položaja struktura u ljudskoj anatomiji. Primjenjuju se na ljudsko tijelo u anatomskoj poziciji. Postoje tri glavne anatomske ravni:

Sagitalna ravan : Ova ravan je vertikalna ravan koja prolazi kroz tijelo longitudinalno. Dijeli tijelo na lijevi i desni dio. Kada prolazi tačno kroz središnju liniju tijela, zove se medijalna sagitalna ravan i dijeli tijelo jednake dijelove.

Frontalna (koronalna) ravan: Vertikalna ravan, korisna za opisivanje struktura u odnosu na prednju ili stražnju stranu tijela.

Transverzalna (horizontalna) ravan: Dijeli tijelo na gornji (superiorni) i donji (inferiorni) dio. Ova ravan se koristi u mnogim medicinskim slikovnim tehnikama (npr. CT skeniranje) kako bi se prikazali poprečni presjeci tijela.

Anatomski presjeci su ravni ili smjerovi u kojima se tijelo ili njegovi dijelovi sijeku radi boljeg prikaza i razumijevanja unutrašnjih struktura.

Sagitalni presjek -> Pozicioniran je paralelno s dugom osi tijela ili bilo kojeg od njegovih dijelova. Kada je ovaj presjek tačno u sredini tijela, zove se medijalni sagitalni presjek, dok svi ostali sagitalni presjeci, koji ne prolaze sredinom, zovu se parasagitalni.
Frontalni (koronalni) presjek
Transverzalni (horizontalni) presjek -> Transverzalni presjeci su često korišteni u tehnikama snimanja, poput CT-a i MRI-a, za pregled poprečnih dijelova tijela.
Kosi presjek (oblique) -> Ovaj presjek ne prati ni jednu od glavn ih ravni (sagitalnu, frontalnu ili transverzalnu), već prolazi dijagonalno kroz tijelo. Kosi presjeci se koriste za složenije prikaze anatomskih struktura.

Terminologija bez koje ne možete:

superiorno - nešto što se nalazi iznad ili bliže vrhu tijela ili strukture
inferiorno - nešto što se nalazi ispod ili bliže dnu tijela ili strukture
kranijalno - nešto što se nalazi bliže lobanji ili gornjem dijelu tijela
kaudalno - nešto što se nalazi bliže “repu” ili donjem dijelu tijela
rostralno - nešto što se nalazi bliže nosu ili prednjem dijelu glave, često se koristi u neuroanatomiji, prema rostrumu (lat. za kljun)
anteriorno/ventralno - prednja strana tijela
posteriorno/dorzalno - stražnja strana tijela
medijalno - za nešto što se nalazi bliže srednjoj liniji tijela
lateralno - za nešto što se nalazi bliže srednjoj liniji tijela
dorzalna površina - gornja ili stražnja površina tijela ili organa, često se koristi za opisivanje leđa ili gornjeg dijela ruku i nogu. Dorzum se obično odnosi na gornju stranu bilo kojeg dijela koji izbočuje naprijed, kao što su dorzum jezika, nosa, penisa ili stopala.
palmarna površina - unutrašnja površina šake, odnosno dlan
plantarna površina - donja površina stopala. Peta je donja strana ili dno stopala, suprotna dorzumu, od kojeg je veći dio u kontaktu s tlom kada stojimo bosi

Proksimalno i distalno se koriste kada se upoređuju pozicije bliže ili dalje od tačke pričvršćenja ekstremiteta ili središnjeg dijela linearne strukture.

proksimalno - nešto što se nalazi bliže tački pričvršćenja ili srednjoj tački tijela
distalno - nešto što se nalazi dalje od tačke pričvršćenja ili srednjoj tački tijela
ipsilateralno - za strukture ili dijelove tijela koji se nalaze na istoj strani tijela
kontralateralno - za strukture ili dijelove tijela koji se nalaze na suprotnoj strani tijela
unilateralno - struktura na jednoj strani tijela
bilateralno - strukture na obje strane tijela (ruke, noge)

Iako može djelovati zastrašujuće, s vremenom ćete shvatiti da anatomija nije samo predmet već osnova na kojoj će se graditi vaša karijera i buduće medicinsko znanje. Važno je da ne zaboravite: svaki put počinje prvim korakom, a svaki uspjeh zahtijeva posvećenost i trud.

SRETNO!

50 godina sistematske imunizacije: 154 miliona spašenih života & osvrt na imunizaciju u Bosni i Hercegovini

Fri, 26 Jul 2024 11:25:14 GMT

Ove godine se navršava pola stoljeća od pokretanja Programa Proširene Imunizacije - Expanded Programme on Immunization (EPI) koji predstavlja jedan od najznačajnijih javnozdravstvenih poduhvata u modernoj historiji medicine. Svjetska zdravstvena organizacija 1974. godine pokreće EPI koji ima za cilj pružiti vakcine svima, posebno djeci. Do danas program je značajno poboljšao globalno zdravlje, smanjio globalnu smrtnosti dojenčadi i uticao na kvalitet i vijek života.

Ovom prilikom u The Lancetu je objavljenja najsveobuhvatnija analiza uticaja vakcine do danas koju ovdje iznosimo sa osvrtom na situaciju u našoj državi.

Studija pokriva 14 patogena u periodu od 50 godina (1974–2024) na globalnom nivou 194 države članice SZO.

Posljedice globalne sistematske vakcinacije

Od svog osnivanja do danas EPI je imao dramatičan utjecaj na smanjenje smrtnosti, posebno među djecom. Vakcinacija je od 1974. spriječila 154 miliona smrtnih slučajeva , uključujući 146 miliona djece mlađe od 5 godina.

Za svaku spriječenu smrt, prosječno je dobiveno 66 godina zdravog života , što ukupno iznosi 10,2 milijarde godina života provedenog u punom zdravlju.

Antivakserski pokret

Uprkos očiglednim prednostima vakcinacije, posljednjih godina i kod nas je rođena sumnja u imunizaciju.

Sumnja prema nauci stara je koliko i sama nauka, tako su Louisa Pasteura svojevremeno nazivali "mađioničarskim naučnikom".

Edwarda Jennera, koji se smatra ocem imunizacije, 1796. kolege ljekari su uvjeravali „prijenos kravlje krvi pretvorit će nas u krave“ kada je otkrio je da imunitet za velike boginje (Variola Vera Major) stvara vakcinacija osobe virusom boginja iz lezija krave.

Najskoriji primjer je iz 1998. godine kada je u Velikoj Britaniji bivši ljekar Andrew Wakefield objavio lažnu studiju, koja je kasnije povučena, a povezuje MMR vakcinu s razvojem autizma. Ova studija do danas i kod nas nosi veliki javni značaj.

Imunizacija i epidemija morbila u Bosni i Hercegovini

Pokrivenost potpunom imunizacijom u Bosni i Hercegovini za svu djecu 2015. godine iznosila je 68% a pokrivenost potpunom imunizacijom za romsku djecu samo 4%.

Potpuna imunizacija podrazumijeva djecu koja su primila BCG vakcinu i tri doze Di-Te-Per i polio vakcine do 12 mjeseci starosti, te MRP vakcinu do 18 mjeseci.

Kada je riječ o imunizaciji protiv poliomijelitisa (polio 3), BiH je jedna od četiri evropske zemlje (pored Rumunjske, Ukrajine i Gruzije) sa visokim rizikom unosa poliovirusa jer je samo 87% djece u potpunosti zaštićeno od poliomijelitisa.

Zahvaljujući ovim i drugim faktorima u Kantonu Sarajevo je u sedmici od 06.05. do 12.05.2024 iz reda vakcinopreventabilnih bolesti prijavljeno 416 oboljelih od morbila, te 4 oboljela od pertusisa, 1 oboljeli od parotitisa i 1 oboljeli od tuberkuloze. (2)

Rezultat su 3 113 oboljela od morbila u Kantonu Sarajevo od početka tromjesečne epidemije morbilima (9. Februar – 27. Maj) prikazanih u tabeli ispod.

Epidemija morbila je počela 2014. godine u Srednjobosanskom kantonu, gdje je stopa imunizacije u 2013. godini bila samo 33%, i proširila se na 40% ukupne teritorije BiH sa više od 5 000 registrovanih morbila.

Kada je riječ o vakcinaciji u posljednih 5 mjeseci broj apliciranih doza MRP vakcine na predškolskim i školskim dispanzerima J.U. Dom zdravlja KS i 2 vakcinalna centra od 25.01.2024. do 24.05.2024 iznosi: 6 766.

Doprinos smanjenju smrtnosti

Vakcinacija je odigrala ključnu ulogu u smanjenju globalne smrtnosti dojenčadi, doprinoseći 40% smanjenju globalne smrtnosti dojenčadi, a u Africi čak 52%.

Ovi podaci ukazuju na to da u 2024. godini, djeca stara 10 godina imaju približno 44% veću vjerovatnoću da dožive svoj sljedeći rođendan nego da nije bilo vakcinacije od 1974. godine. Osobe stare 25 godina imaju 35% veću vjerovatnoću, a oni stari 50 godina 16% veću vjerovatnoću.

EPI je dao najveći doprinos poboljšanju preživljavanja dojenčadi u posljednjih 50 godina. Rezultati pokazuju da je pravedan univerzalni pristup imunizaciji ključan za održavanje javnog zdravlja i spašavanje života od vakcinopreventabilnih smrtnih bolesti.

1950. godine smrtnost dojenčadi je iznosila 27%, 2020. godine ona iznosi oko 2.7%. U nekim bogatim zemljama – kao što su Slovenija, Island, Japan i Norveška – ona iznosi 0,4%, što je deset puta manje od globalnog prosjeka. (3)

Ovaj dramatičan pad prikazan na slici ispod rezultat je mnogih faktora: bolje ishrane, čiste vode, sanitarnih uslova, neonatalne zdravstvene njege, vakcinacija, lijekova te smanjenja siromaštva, ratova i gladi.

2023–24: Inicijativa Big Catch-Up

Inicijativa Big Catch-Up (Veliki povratak) ima za cilj vratiti pokrivenost imunizacijom na nivoe prije pandemije COVID-19, nadoknaditi doze koje su propuštene zbog pandemije i jačati rutinsku sistematsku imunizaciju kako bi se postigli ciljevi Imunizacijske agende za 2030. godinu.

Ova inicijativa zavisi od postizanja i održavanja visoke pokrivenosti vakcinama protiv morbila; uvođenja dugo očekivanih vakcina protiv malarije, respiratornog sincicijskog virusa i drugih dugo očekivanih vakcina.

Zavisi i od postizanja visoke pokrivenosti HPV vakcinom. Pokrivenost HPV vakcinom trenutno iznosi samo 21% adolescentica globalno i još uvijek je daleko od ciljeva strategije SZO za eliminaciju raka grlića materice, koja ima za cilj postići HPV vakcinaciju za 90% svih adolescentica do 2030. godine.

Vakcinacija protiv HPV-a u Bosni i Hercegovini

Prvi program vakcinacije protiv HPV-a u uspješno je započet u Kantonu Sarajevo krajem 2022.godine. Do sada je vakcinisano je preko 1.200 djevojaka i djevojčica, a za ovu godinu nabavljene su nove vakcine.

HPV vakcinu u KS mogu primiti sve djevojčice od navršenih 10 godina i djevojke do 26. godine, kao i dječaci koji pohađaju osmi razred, svakim radnim danom od 8:00 do 15:00 sati u svim organizacionim jedinicama JU Dom zdravlja Kantona Sarajevo, uključujući i OJ Saraj Polje.

Vakcinacija se vrši devetovalentnom vakcinom Gardasil 9. Ovaj tip HPV vakcine štiti od 9 tipova humanog papiloma virusa, i zato naziv devetovalentna (nonavalentna). Daju se ukupno dvije doze, u skladu sa WHO uputstvom. Minimalan razmak

između doza je 6 mjeseci, maksimalan razmak nije definisan, a preporučeni razmak je godinu dana.

U Republici Srpskoj vakcinacija je takođe počela. Besplatna vakcinacija protiv humanog papiloma virusa (HPV) za djevojčice i dječake u dobi od 11 do 14 godina HPV također se vrši istom vakcinom Gardasil 9 već godinu dana.

Vakcinacija djece navedene dobi se provodi u domovima zdravlja u okviru ambulanti za pedijatriju.

Za sve starije od te dobi, koji sami snose troškove vakcinacije, vakcinacija se obavlja u Institutu za jeavno zdravstvo Republike Srpske i regionalnim centrima.

Cijena jedne doze je 210 KM. Protokol je isti, daju se 2 doze u 6 mjesesci.

Zaključak

Nalazimo se u historijskom trenutku kontrole zaraznih bolesti. Veliki napreci postignuti su kroz zajedničke napore čitavog svijeta. Sljedećih 50 godina Osnovnog i Proširenog programa imunizacije, zahtijevat će poboljšanja u kvalitetu i kvanitetu vakcinacije, posebno vakcinacije protiv morbila, i prevazilaženje složenih faktora koji utiču na sistematsku imunizaciju.

Stalno informisanje javnosti i uključivanje zajednica u prihvatanje vakcina je ključno, jer se ovi teško stečeni napreci mogu vrlo lako izgubiti kao što vidimo na primjeru Kantona Sarajevo.

Literatura:

1. Shattock, Andrew J et al. “Contribution of vaccination to improved survival and health: modelling 50 years of the Expanded Programme on Immunization.” Lancet (London, England) vol. 403,10441 (2024): 2307-2316. doi:10.1016/S0140-6736(24)00850-X

2. J.U. Zavod za javno zdravstvo Kantona Sarajevo Bilten o kretanju zaraznih bolesti, Godina izdanja L, br. 19/24 (od 06.05. do 12.05.2024) Epidemija morbila Kanton Sarajevo 2024. godina (pristupljeno: 27. 05. 2024.)

3. Saloni Dattani, Fiona Spooner, Hannah Ritchie and Max Roser (2023) - “Child and Infant Mortality” Published online at OurWorldInData.org. Retrieved from: 'https://ourworldindata.org/child-mortality' [Online Resource]

Prva laboratorijska analiza krvi za ranu dijagnozu glioblastoma

Wed, 07 Feb 2024 19:50:42 GMT

Britanski naučnici razvili su prvu laboratorijsku analizu krvi koja može otkriti određene vrste malignih tumora mozga. Trenutno ne postoje neinvazivni ili neradiološki testovi za neoplazme mozga.

Ovaj jednostavan test bi mogao smanjiti potrebu za invazivnim operacijama koje se trenutno koriste za postavljanje dijagnoze nekih tumora mozga, što bi moglo omogućiti ranije otkrivanje bolesti i time ubrzati terapiju i potencijalno povećati stopu preživljavanja pacijenata sa jednim od najsmrtonosnijih oblika malignih tumora mozga.

Onkolozi, kao i neurolozi pozdravili su ovaj napredak, rekavši da je test jeftin i da bi ga bilo lako primijeniti u kliničkoj praksi.

Specijalisti ističu da bi ovakva dijagnostička procedura bila posebno korisna za pacijente sa "nedostupnim" ili teško dostupnim tumorima mozga, kojima bi rana dijagnoza i terapija uveliko poboljšala prognozu.

Naučnici iz Centra izvrsnosti za istraživanje tumora mozga (Brain Tumour Research Centre of Excellence), koji vode Imperial College London i Imperial College Healthcare NHS Trust, proveli su prve studije kako bi procijenili da li test može tačno otkriti glijalne tumore, uključujući: glioblastom (GBM), najčešće dijagnostifikovan tip visoko malignih tumora mozga kod odraslih; astrocitoma i oligodendroglioma.

Otkrili su da je test imao "visoku analitičku osjetljivost, specifičnost i preciznost", prema studiji objavljenoj u International Journal of Cancer.

Naučnici se sada nadaju da će provesti daljnje studije u Velikoj Britaniji kako bi potvrdili rezultate, ako budu uspješni, očekuje se da bi pacijenti mogli imati koristi od novog testa već za dvije godine.

„TriNetra-Glio“ je nalaz krvi razvijen uz financijsku pomoć „Datar Cancer Genetics“. Koristi mehanizam koji izoluje glijalne ćelije koje su se odvojile od tumoroznog tkiva, koje se nalaze u cikulaciji, identifikacijom glija u cirkulaciji (circulating glial cells (CGCs)), test je visoko specifičan (100%) i analitički senzitivan (95%), za glijalne malignitete (GLI-M) i može diferencirati različite graduse (II–IV) i podtipove. Bez obzira na spol, godine, najčešće lijekove ili druge serumske faktore. Izolovane ćelije se zatim identifikuju pomoću flourescentne immunohistohemije.

Dr Nelofer Syed, direktor Centra izvrsnosti za istraživanje tumora mozga pri Imperial College , rekao je:

„Neinvazivna, ekonomična metoda za rano otkrivanje neoplazmi mozga bitna je za unapređenje njege bolesnika.

Još uvijek ima izazova, ali ovo rješenje bi moglo olakšati pacijentima kod kojih biopsija mozga ili hirurška ekscizija neoplazme nije izvodljiva zbog lokalizacije neoplazme ili drugih ograničenja.

Kroz ovu tehnologiju, dijagnoza nedostupnih neoplazmi može postati moguća kroz bezopasnu analizu krvi koja je individualizirana za bolesnika.“

Dr Kevin O'Neill, konsultant neurohirurg na Imperial College Healthcare i počasni klinički viši asistent na Imperial College London, koji vodi Centar izvrsnosti za istraživanje neoplazmi mozga zajedno sa dr. Syedom, kaže:

„Ovaj test nije samo pokazatelj oboljenja, on je istinski dijagnostička tekuća biopsija.

Ona otkriva neoštećene cirkulirajuće neoplastične ćelije iz krvi, koje se mogu analizirati do jednakih ćelijskih detalja kao i stvarni uzorak tkiva.

To je pravi napredak u liječenju karcinoma mozga koji rijetko metastazira po tijelu.

Ovo bi moglo pomoći da se ubrza dijagnoza, omogućavajući hirurzima da primjenjuju individualizirane tretmane na osnovu te biopsije kako bi povećali šanse bolesnika za preživljavanje. Veoma sam zahvalan svima koji su doprinijeli ovoj studiji, posebno bolesnicima koji su uključeni.”

Istraživanje neoplazmi mozga je izuzetno značajno jer manje od 1% bolesnika sa glijoblastomom živi više od 10 godina, a za mnoge je prognoza samo 12 mjeseci.

Dan Knowles, izvršni direktor humanitarne organizacije, izjavio je:

„Ovo revolucionarno istraživanje moglo bi dovesti do ranije dijagnoze i poboljšanih ishoda za bolesnike s neoplazmom mozga.

Istraživanje sprovedeno na univerzitetima u Ujedinjenom Kraljevstvu je svjetske klase i nešto na što bismo svi trebali biti ponosni, ali treba nam mnogo više.

Postoji velika potreba za novim modalitetima, posebno u liječenju glioblastoma, koji je u većini slučajeva fatalan.

Tumori na mozgu ubijaju više ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu mlađih od 40 godina nego bilo koji drugi rak i moramo pronaći lijek za ovu razornu bolest."

Praksa zbrinjavanja pacijenata sa glioblastomom – hirurška resekcija praćena radioterapijom i hemoterapijom – ostaje nepromijenjena već 20 godina.

Literatura:

1. O'Neill K, Syed N, Crook T, et al. Profiling of circulating glial cells for accurate blood-based diagnosis of glial malignancies. Int J Cancer. 2023; 1-11. doi: 10.1002/ijc.34827

2. “World-first blood test for brain cancer may increase survival rates, say experts”, Guardian, accessed 03.02.2024

Svjetski dan borbe protiv raka

Sun, 04 Feb 2024 15:25:56 GMT

Uvod

Svake godine od raka umire oko deset miliona ljudi, što je više od HIV/AIDS-a, malarije i tuberkuloze zajedno. To je uzrok svake šeste smrti i jedan od najvećih zdravstvenih problema u svijetu. S našim trenutnim znanjem, vjerujemo da se barem jedan od tri slučaja raka može spriječiti. Pušenje, izlaganje suncu, loša prehrana, konzumiranje alkohola i neadekvatna tjelesna aktivnost značajni su čimbenici rizika koji se mogu modificirati.

Naše vrijeme za djelovanje je sada! #worldcancerday

Šta je rak?

Rak se odnosi na bilo koju od velikog broja bolesti karakteriziranih razvojem abnormalnih stanica koje se nekontrolirano dijele i imaju sposobnost infiltracije i uništavanja normalnog tjelesnog tkiva. Rak se često može proširiti cijelim tijelom.

Opći znakovi i simptomi povezani s rakom, ali nisu specifični za njega, uključuju:

· Umor

· Kvržica ili područje zadebljanja koje se može napipati ispod kože

· Promjene težine, uključujući nenamjerni gubitak ili dobitak

· Promjene na koži, poput žutila, tamnjenja ili crvenila kože, ranice koje ne zacjeljuju ili promjene na postojećim mladežima

· Promjene u navikama pražnjenja crijeva ili mjehura

· Uporan kašalj ili problemi s disanjem

· Otežano gutanje

· Promuklost

· Trajne probavne smetnje ili nelagoda nakon jela

· Trajna, neobjašnjiva bol u mišićima ili zglobovima

· Stalne, neobjašnjive vrućice ili noćno znojenje

· Neobjašnjivo krvarenje ili modrice

Prevencija

1. Ne konzumirajte duhanske proizvode

Pušenje je povezano s mnogim vrstama raka, uključujući rak pluća, usta, grla, govornog sustava, gušterače, mjehura, vrata maternice i bubrega. Čak i boravak u blizini pasivnog pušenja može povećati rizik od raka pluća, zbog čega je mnogo važno da izbjegavate prostore zadimljene duhanskim dimom.

2. Izbjegavajte pretjerano izlaganje suncu.

Štetne ultraljubičaste (UV) zrake sunca mogu povećati rizik od raka kože, jedne od najčešćih vrsta raka.

Ograničite izlaganje suncu boravkom u hladu, zaštitnom odjećom ili nanošenjem kreme za sunčanje (između 10 i 16 sati su sunčeve zrake najjače), te izbjegavajte korištenje solarija.

3. Održavajte zdravu tjelesnu težinu i budite fizički aktivni

Prekomjerna tjelesna težina je povezana s povećanim rizikom od raka dojke, debelog crijeva, bubrega, gušterače, jednjaka, jajnika i prostate. Sve je više dokaza da pretilost također povećava rizik od leukemije, raka jetre i žučnog mjehura. Zdrava težina, kao i tjelesna aktivnost može smanjiti rizik od pomenutih vrsta raka. Osim što pomaže u kontroli težine, tjelesna aktivnost sama po sebi može smanjiti rizik od raka dojke i raka debelog crijeva.

4. Jedite zdravo

Konzumiranje zdrave hrane može smanjiti rizik od nastanka raka.

Temeljite svoju prehranu na voću, povrću i drugoj hrani biljnog porijekla, poput cjelovitih žitarica.

Ukoliko pijete alkohol, neka bude umjereno. Alkohol povećava rizik od raznih vrsta raka, uključujući rak dojke, debelog crijeva, pluća, bubrega i jetre.

Ograničite konzumaciju prerađenog mesa zato što česta konzumacija može povećati rizik od određenih vrsta raka.

5. Zaštitite se od infekcija

Zaštita od određenih virusnih infekcija može pomoći u zaštiti od raka. Vakcinacija može pomoći u sprječavanju tih virusa, uključujući hepatitis B i C (koji povećava rizik od raka jetre) i humani papiloma virus – HPV (koji se povezuje sa brojnim vrstama raka, a najvažniji je rak vrata maternice).

Pojedinci također mogu smanjiti rizik od raka povezanih s infekcijom poduzimanjem koraka kao što je izbjegavanje izlaganja krvi (npr. ubrizgavanje droga zajedničkim iglama može dovesti do HIV-a, kao i hepatitisa B i hepatitisa C — što može povećati rizik od raka jetre), prakticiranje sigurnijeg seksa (ograničite broj seksualnih partnera i koristite kondom. Što je veći broj seksualnih partnera u životu, veće su šanse za dobivanje spolno prenosive infekcije).

6. Redovno odlazite na testove probira

Određene vrste raka se mogu otkriti i liječiti i prije nego što izazovu simptome. Testiranje na rak, odnosno na preduvjete koji ga mogu uzrokovati, kod osoba koje nemaju simptome naziva se probir. Ne samo da testovi probira mogu otkriti rak rano kada je najizlječiviji, već u slučaju raka debelog crijeva i vrata maternice oni zapravo mogu pomoći u sprječavanju bolesti.

Literatura

· "Svjetski dan borbe protiv raka 2024". UICC. https://www.worldcancerday.org

· "Svjetski dan borbe protiv raka" . ASCO priključak. 19. ožujka 2012

· "Svjetski dan borbe protiv raka Opis, činjenice i povijest". Enciklopedija Britannica. https://www.britannica.com/topic/World-Cancer-Day

· "Rak – Znakovi i simptomi". Izbori NHS-a. 13. listopada 2022. https://www.nhs.uk/conditions/cancer/symptoms/

Lemierrov sindrom

Tue, 23 Jan 2024 16:52:03 GMT

Lemierrov sindrom je rijetka komplikacija orofaringealnih infekcija, koja podrazumjeva širenje infekcije na lateralne zidove ždrijela uz posljedični razvoj septičnog tromboflebitisa unutrašnje jugularne vene.

Etiologija

Najčešći uzrok nastanka ovog sindroma su bakterije, konkretno bakterija Fuscobacterium necrophorum, koja je uzročnik u čak 57% slučajeva. Pomenuta bakterija je inače sastavni dio normalne bakterijske flore orofarinksa, gastrointestinalnog kao i genitourinarnog trakta žena.

Mikroorganizmi koji također mogu dovesti do razvoja Lemierrovog sindroma su Staphylococcus aureus, Staphylococcus epidermidis, GAS i druge beta-hemolitičke streptokoke, Streptococcus intermedius, Streptococcus constellatus, Arcanobacterium haemolyticum, Klebsiella pneumoniae, Eikenella corrodens, Enterococcus sp., Proteus sp., i Bacteroides sp.

Epidemiologija

Incidenca Lemierrovog sindroma u vremenu prije otkrića i primjene antibiotika je bila iznimno visoka. U prilog tome govori i podatak da je prije ere antibiotika stopa mortaliteta iznosila 90%, a da se upotrebom antibiotika spustila na 4-12%.

Patofiziologija

Lemierrov sindrom se gotovo bez izuzetka javlja kod pacijenata, koji su prethodno bili u potpunosti zdravi i nisu bolovali ni od kakvih hroničnih bolesti.

Tri su glavna stadija sindroma:

1. infekcija

2. invazija u okolno tkivo

3. metastatsko širenje bakterija u druge organe

Za razvoj infekcije neophodno je oštećenje sluznice kroz koju je omogućen daljnji prodor patogena, jer je poznato da Fuscobacterium necrophorum ne invadira neoštećenu, zdravu sluznicu. Postojanje prethodne infekcije, doprinosi razvoju pogodnih uvjeta za nastanak sekundarne infekcije.

Nakon oštećenja sluznice, patogen se širi u okolna tkiva, parafaringelani prostor te meka tkiva vrata, a daljnjim napredovanjem infekcija zahvata unutrašnju jugularnu venu, invadira njenu stijenku, uzrokujući krvarenje te u skladu s tim i koagulaciju, što dovodi do stvaranja trombotske mase unutar vene. Najčešći ishod nastale situacije je fragmentacija tromba te stvaranje embolusa. Oslobađanje tih embolusa u sistemsku cirkulaciju rezultira diseminacijom Fuscobacterium necrophorum u pluća, jetru, zglobove, mišiće, bubrege te pleuru.

Pluća su najčešće mjesto metastatske infekcije, prisutna u 80% do 97% slučajeva. Lemierrov sindrom najčešće započinje kao orofaringealna infekcija, a rjeđe kao otitis media, parotitis, sinusitits, mastoiditis ili odontogena infekcija. Ostali rijetki uzroci uključuju traumu kao i maligne procese glave i vrata.

Klinička slika

Kliničku sliku karakterizira pojava općih i lokalnih simptoma.

Opći simptomi i znaci su groznica, malaksalost, povećani limfni čvorovi, otok vrata, dehidracija, glavobolja i mučnina.
U početnoj fazi bolesti lokalni simptomi ovise o samoj primarnoj infekciji. Najčešće je to tonzilofaringitis, ali može biti i sinusitis, otitis, parotitis, mastoiditis, odontogena infekcija, povrede u području glave i vrata te maligni procesi. Povišena temperatura najčešći je nalaz kliničkog pregleda, koji je prisutan u 92% do 100% slučajeva.
Atipična klinička slika se može prezentirati epi napadima i sljepilom.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničkog pregleda, mikrobioloških pretraga te radioloških snimaka.

Kliničko postavljanje dijagnoze započinje kliničkim pregledom, a potom uzimanjem uzoraka krvi za laboratorijske analize te hemokulture.
U krvnoj slici se mogu naći leukocitoza, povišen CRP, povišena sedimentacija eritrocita, trombocitopenija , a u slučaju postojanja abnormalne funkcije jetre povišen bilirubin.
U slučaju pojave tegoba vezanih za pluća, koje ukazuju na metastatsko širenje infekcije, mogu se uraditi i RTG ili CT snimak pluća . U dijagnozi tromboze vene jugularis interne nam može pomoći ultrazvučni pregled vrata.

Tretman

Terapija Lemierrovog sindroma može biti antibiotska, antikoagulantna ili pak hirurška.

Prvi lijek izbora kada su u pitanju antibiotici jesu penicilini, dok su alternative cefalosporini, metronidazol i klindamicin.
U terapiji je preporučena i kombinacija penicilina i metronidazola , budući da se razvojem infekcije u parafaringealnom područuju vrata stvaraju uslovi povoljni za anerobne bakterije, a metronidazol ima veliku učinkovitost upravo na te mikroorganizme.
Antibiotici se u početku terapije primjenjuju intravenski , dok prelazak na oralnu primjenu zavisi od brzine oporavka ili dok pacijent ne postane afebrilan. Predloženo trajanje terapije je u prosjeku oko 3-6 sedmica , u skladu sa pacijentovim odgovorom na terapiju. Spori odgovor na antibiotsku terapiju može nastati kao posljedica toga da su veće nakupine gnoja na mjestima, koja ne podliježu drenaži. Druga je mogućnost da se infekcija nalazi na mjestu gdje je penetracija antibiotika slaba, a treća je rezistencija Fuscobacterium necrophorum na neke antibiotike.
Kada je u pitanju antikoagulantna terapija , ista se primjenjuje u slučajevima kada je došlo do potpune tromboze vene, dok se kod djelomičnme tromboze takva terapija izbjegava. Antikoagulatna terapija se također koristi u slučaju kad tromboza uključuje sigmoidni ili kavernozni sinus. Prvi lijek izbora bio bi heparin , a za dugotrajnije liječenje niskomolekularni heparin. Ovaj tip terapije još uvijek je kontroverzan, jer postoji opasnost od pojave krvarenja.
Hirurški dio terapije sastoji se od drenaže apscesa.

Literatura

1. Habib S, Rajdev K, Siddiqui AH, Azam M, Memon A, Chalhoub M. Septic emboli of the lung due to Fusobacterium necrophorum, a case of Lemierre’s syndrome. Respir Med Case Rep [Internet]. 2019 Jun 2 [cited 2019 Aug 31];28.

2. Scopel Costa B, Filipe da Paz Scardua E, Loss dos Reis W, Nascimento Silva D, Rangel Pereira TC, Vaz SL, et al. Thoracic pain associated with an odontogenic infection: an unusual Lemierre’s syndrome. Spec Care Dentist. 2019;39(4):441–5.

3. Riordan T, Wilson M. Lemierre’s syndrome: more than a historical curiosa. Postgrad Med J. 2004;80(944):328–34.

4. Colbert C, McCormack M, Eilbert W, Bull L. Lemierre Syndrome as a Complication of Laryngeal Carcinoma. Clin Pract Cases Emerg Med. 2018;2(1):78–81.

5. Allen BW, Bentley TP. Lemierre Syndrome. In: StatPearls [Internet]. Treasure Island (FL): StatPearls Publishing; 2019

6. Osowicki J, Kapur S, Phuong LK, Dobson S. The long shadow of Lemierre’s syndrome. J Infect. 2017;74(17): 47–53.

7. Scopel Costa B, Filipe da Paz Scardua E, Loss dos Reis W, Nascimento Silva D, Rangel Pereira TC, Vaz SL, et al. Thoracic pain associated with an odontogenic infection: an unusual Lemierre’s syndrome. Spec Care Dentist. 2019;39(4):441–5.

Pertussis – Veliki kašalj

Fri, 19 Jan 2024 13:36:26 GMT

Veliki kašalj (pertussis) je infektivno oboljenje respiratornog sistema izazvano bakterijom Bordetella pertussis .

Bordetella pertussis je gram negativna bakterija koja je specifično patogena za ljudsku vrstu. Ona se prikači za trepljasti epitel respiratornog sistema gde luči različite toksine, uključujući i Pertussis toksin, koji izazivaju paralizu treplji, zapaljenje i otežano izbacivanje sekreta iz disajnih puteva.

Klinička slika

Inkubacioni period obično traje od 7-10 dana i klinička slika kod odojčadi i male dece prolazi kroz 3 stadijuma . Svaki stadijum traje od 1-3 nedelje, a većina pacijenata se oporavlja 2-3 meseca. Težina kliničke slike je različita i dominiraju različiti simptomi u zavisnosti od slučaja.

Kataralni stadijum: oboleli često imaju normalnu telesnu temperaturu, malaksalost, bol u grlu, rinoreju, suzenje, kijanje i blagi progresivni suvi kašalj. U ovom stadijumu lekari često zanemaruju dijagnozu velikog kašlja jer ovi znaci i simptomi oponašaju one kod drugih virusnih infekcija.
Paroksizmalni stadijum: oboleli imaju napade intenzivnog i jakog kašlja (5 do 10 paroksizama) koji traju nekoliko minuta i povezani su sa cijanozom, proptozom oka, izbočenjem jezika, salivacijom, stvaranjem guste oralne sluzi, suzenje očiju. U ovoj fazi se manifestuje klasičan znak pertusisa, inspiratorni urlik. Paroksizmi kašlja mogu biti posledica dejstva toksina ili stvrdnjavanja sluzi koja se teško uklanja iz traheje, bronhija ili bronhiola. Paroksizmi mogu biti izazvani stimulusima kao što su plač, smeh i jedenje. Takvi paroksizmi se često javljaju noću i učestalost se povećavaju tokom prve 1 do 2 nedelje ove faze, sa postepenim opadanjem nakon toga. U paroksizmalnoj fazi, pacijenti takođe mogu iskusiti povraćanje (posttusivno povraćanje), umor i respiratornu iscrpljenost.The
Rekonvalescentni stadijum: paroksizmi kašlja se povlače po učestalosti, trajanju i težini. Međutim, blagi, hronični, neparoksizmalni kašalj može trajati do 6 nedelja. Kod dece koja su imala klasični tip pertusisa, paroksizam kašlja se može ponoviti ako dete dobije drugu virusnu infekciju.

Adolescenti i odrasli imaju znakove i simptome slične onima kod novorođenčadi i dece, ali blaže.

Komplikacije:

Odloženo kliničko prepoznavanje velikog kašlja će verovatno dovesti do kliničkih komplikacija i posledica. Mala deca su u najvećem riziku od ozbiljnih posledica, kao što su respiratorna insuficijencija i smrt. U SAD-u više od polovine dece kojima je dijagnostikovan veliki kašalj su hospitalizovana, a kao komplikaciju imaju apneu, upalu pluća, konvulzije ili plućnu hipertenziju. Lakše komplikacije su zapaljenje srednjeg uva, sinusitis, gubitak u telesnoj masi, sinkopa, prelomi rebara, urinarna inkotinencija, koinfekcija virusom (RSV, influenca A i B, rinovirus).

Dijagnostika :

Vrlo često, klinička slika i dobro uzeta anamneza nisu dovoljni za postavljanje dijagnoze velikog kašlja. Blago povećanje broja leukocita i izražena limfocitoza su klasični markeri velikog kašlja i pokazalo se kao korisni pokazatelji bolesti ako se posmatra sa tipičnim simptomima ili pozitivnim mikrobiološkim testom.

Zlatni standard je kultura brisa grla , ali je problem što su potrebne posebne hranljive podloge i što se na rezultat čeka 7-10 dana. Bris grla je najbolje uzeti u ranom stadijumu bolesti (kataralnoj fazi).
PCR je brzo sredstvo za laboratorijsku dijagnozu u okolnostima u kojima je verovatnoća pozitivne kulture niska- u kasnijim stadijumima bolesti.
Serologija nam takođe može pomoći, jer prirodna infekcija bakterijom B. pertussis je praćena povećanjem serumskih nivoa IgA, IgM i IgG antitela na specifični antigen pertusisa, dok primarna imunizacija dece indukuje uglavnom IgM i IgG antitela.

Lečenje :

Standardni antibiotici za lečenje velikog kašlja su makrolidi . Izazivač je osetljiv na makrolidne antibiotike. Klasično se daju eritromicin i azitromicin.

Eritromicin se kod dece daje u dozi 40-50mg/kg/ dnevno podeljeno u 4 doze u periodu od 14 dana, a kod odraslih 2g/dnevno podeljeno u 4 doze u periodu od 14 dana.
Azitromicin se kod odojčadi mlađih od 6 meseci daje 10mg/kg u jednoj dozi prvi dan, zatim 5mg/kg/dnevno u jednoj dozi od 2-5 dana lečenja. Kod starije dece se daje 10mg/kg/dnevno u jednoj dozi 5 dana, a kod odraslih 500mg dnevno u jednoj dozi prvi dan,a od 2-5 dana 250mg dnevno u jednoj dozi.
Daju se i klaritromicin i trimetoprim-sulfametoksazol, čije doziranje možete videti u tabeli (Preuzeto iz Nelson textbook of pediatrics, 20th edition).

Lečenje simptoma velikog kašlja kortikosteroidima, bronhodilatatorima, antitusicima, antitoksinom (imunoglobulina protiv pertusisa) ili antihistaminicima ne pokazuje povoljne rezultate. Stoga se ovi lekovi generalno ne preporučuju.

Prevencija :

Najefikasnija mera prevencije velikog kašlja je vakcinacija. Imunizacija protiv velikog kašlja počinje sa navršena 2 meseca života i sprovodi se petovalentnom vakcinom (IPV-DTaP-Hib) u tri doze sa razmakom od najmanje 4 nedelje između doza.

Prva revakcina se daje u drugoj godini života, godinu dana (najkraće 6 meseci) nakon sprovedene primarne serije petovalentnom vakcinom. Druga revakcina se sprovodi četvorovalentnom vakcinom (IPV-DTaP) i daje se u okviru priprema za polazak u prvi razred osnovne škole (najkasnije u toku prvog razreda).

Literatura:

1. Градски завод за јавно здравље - Београд - Велики кашаљ [Internet]. www.zdravlje.org.rs. [cited 2024 Jan 7]. Available from: https://www.zdravlje.org.rs/index.php/aktuelne-vesti/1259-veliki-kasalj-2023

2. Kilgore PE, Salim AM, Zervos MJ, Schmitt HJ. Pertussis: Microbiology, Disease, Treatment, and Prevention. Clinical Microbiology Reviews [Internet]. 2016 Mar 30;29(3):449–86. Available from: https://cmr.asm.org/content/cmr/29/3/449.full.pdf

3. Bamberger ES, Srugo I. What is new in pertussis? European Journal of Pediatrics. 2007 Aug 1;167(2):133–9.

4. Tozzi AE, Pastore Celentano L, Ciofi degli Atti ML, Salmaso S. Diagnosis and management of pertussis. CMAJ : Canadian Medical Association Journal [Internet]. 2005 Feb 15 [cited 2020 Sep 11];172(4):509–15. Available from: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC548414/#:~:text=pertussis%20in%2097%25%20of%20cases

5. Kliegman. Nelson Textbook of Pediatrics. Elsevier; 2016.

Merry Christmas Coronary

Sat, 30 Dec 2023 18:27:53 GMT

Merry Christmas Coronary je pojava koju karakteriše povećanje smrtnosti od srčanih bolesti tijekom zimskih praznika, posebno oko Božića i Nove godine. Istraživanja su pokazala da je u SAD-u broj smrtnih slučajeva od ishemijske srčane bolesti za oko trećinu veći u decembru i januaru nego u ljetnim mjesecima. Ovaj fenomen nije povezan samo s hladnijim temperaturama, jer se javlja i u područjima s blagom klimom, kao i na južnoj hemisferi gdje je decembar ljetni mjesec.

Mogući uzroci Merry Christmas Coronary su stres, prejedanje, nedostatak vježbanja, zanemarivanje simptoma i odgađanje liječenja tijekom praznika.

Stres može povećati krvni pritisak, ubrzati rad srca i potaknuti upalne procese koji mogu oštetiti endotel. Prejedanje može dovesti do pogoršanja holesterola, šećera i triglicerida u krvi, što također može oštetiti krvne žile i povećati rizik od začepljenja koronarnih arterija. Nedostatak vježbanja može smanjiti fizičku kondiciju i otpornost na stres, kao i doprinijeti debljanju i metaboličkom sindromu.

Zanemarivanje simptoma i odgađanje liječenja mogu biti fatalni, jer srčani udar može dovesti do smrti. Mnogi ljudi možda ne žele pokvariti praznično raspoloženje ili smetati svojim bližnjima i ignorišu znakove upozorenja kao što su bol u prsima, otežano disanje, znojenje, mučnina ili vrtoglavica.

Kako bi se spriječio Merry Christmas Coronary, važno je voditi računa o zdravlju srca tokom cijele godine, ali posebno tijekom praznika. Neki savjeti za zdrave praznike su:

- Ograničite unos alkohola, soli, šećera i masnoća

- Jedite više voća, povrća, žitarica i ribe

- Vježbajte, barem 30 minuta dnevno

- Izbjegavajte pušenje i izloženost duhanskom dimu

- Naspavajte se dovoljno i opustite se

- Potražite podršku od porodice i prijatelja ako se osjećate usamljeno ili depresivno

- Uzmite svoje lijekove kao je propisano

- Ne ignorišite simptome srčanog udara i potražite hitnu medicinsku pomoć ako se pojave

Merry Christmas Coronary je ozbiljan zdravstveni problem koji se može spriječiti ili liječiti ako se poduzmu odgovarajuće mjere. Ne dopustite da vam srce ispašta zbog praznika. Uživajte u nastupajućim danima na zdrav i siguran način.

FIBROMYALGIA

Sat, 30 Dec 2023 08:34:01 GMT

Brojni kliničari se susreću sa pacijentima čiji se hronični rasprostranjeni muskuloskeletni bolovi ne mogu jednostavno objasniti.

Fibromialgija je oboljenje koje karakteriše hronična bol muskuloskeletnog sistema koja može biti udružena sa umorom, insomnijom, jutarnjom ukočenosti zglobova, depresijom, anksioznošću te problemima sa pamćenjem i pažnjom.

Fibromialgija kao fizičko oboljenje je dugo vremena bila kontraverzna. Razlog tome je što ljekari uprkos tome što prepozaju simptome fibromialgije kao ozbiljne zdravstvene tegobe, etiketiranjem pacijenata ovom dijagnozom potencijalno mogu dodatno opteretiti resurse zdravstvenog sistema. Međutim, dokazi upućuju na suprotno. Kada pacijenti sa ovim stanjem dobiju adekvatnu dijagnozu smanjuje se broj uputnica, dijagnostičkih pretraga i drugih intervencija.

Prevalenca

Procjenjuje se da oko 2 do 3% svjetske populacije boluje od fibromialgije. Ranije se smatralo da je fibromialgija oboljenje koje se isključivo javlja kod žena. Međutim, novija istraživanja su dokazala da muškarci također obolijevaju od ovog stanja. Sa novijim kliničkim smjernicama i istraživanjima prevalenca proporcija dijagnosticiranih žena pada sa nekadašnjih 95% na 60% na globalnom nivou.

Etiologija

Uzrok oboljenja je u potpunosti nepoznat. Istraživani su brojni neurotransmitori, hormoni te peptidi koji bi potencijalno mogli biti povezani sa patogenezom fibromialgije, ali još uvijek ne postoji sigurno objašnjenje koje stoji iza ovog stanja. Smatra se da kombinacija bioloških, psiholoških i socijalnih faktora imaju velik utjecaj na razvoj i intenzitet ovog stanja.

Klinička slika

Fibromialgija iako je zastupljena u oba pola, ipak je malo češća kod žena. Javlja se između 30 i 60 godine života. Pacijenti se žale na dugotrajne bolove širom cijelog tijela koji relativno slabo reaguju na anlgetike. Iscrpljenost je česta i javlja se nakon minimalnih napora i aktivnosti. Insomnia kao i drugi problemi sa spavanjem su vrlo često prisutni kod ovih pacijenata. Oko 20% pacijenata koji boluju od fibromialgije imaju udružene psihičke tegobe najčeće u vidu depresije i anksioznosti.

Dijagnoza fibromialgije

Kod fibromialgije je karakteristično to što su sve dijagnostičke pretrage normalne. Kako laboratorijska, tako i radiološka dijagnostika ne pokazuju nikakve abnormalne promjene. Uzimanje anamneze, historije bolesti, fizikalni pregled uz isključivanje drugih patologija su dovoljni kod uspostave dijagnoze.

Smjernice i algoritmi za dijagnostiku u reumatologiji kod raširenih muskuloskeletnih bolova predlažu analizu C-reaktivnog proteina (CRP), sedimentacija eritrocita (SE), antinuklearna antitijela (ANA-e), humani leukocitni antigen (HLA podtipovi), reumatoidnog faktora (RF) te nivo kalcija, fosfata, vitamina D, alkaline fosfataze i B12/folata. Ukoliko su ANA, HLA, RF negativni, a SE, CRP, kalcij, fosfati, vitamin D u normalnim vrijednostima onda se simptomi pacijenta mogu prepisati fibromialgiji, a ne nekoj drugoj reumatskoj bolesti.

Na osnovu dijagnostičkih kriterija iz 1990-e godine bilo je sasvim dovoljno palpatorno naći minimalno 11 od 18 napetih i/ili bolnih tačaka:

1. lateralni dio ključne kosti,

2. descedentni trapezius,

3. područje oko lateralnog epikondila,

4. medijalni dio koljena,

5. veliki trohanter,

6. gornji lateralni kvadrant m. gluteus maximusa,

7. baza vrata u području processusa spinozusa C7,

8. područje između kičmenog stuba i lopatica,

9. potiljak.

Međutim, iako se ovaj dijagnostički kriterij i dan danas koristi on više nije validan jer nije utemeljen na dokazima. Također, mora se uzeti u obzir da ukoliko kliničar dovoljno jako palpira navedene tačke može da izazove i bolnu reakciju i kod potpuno zdravih osoba. To nam govori da ovaj dijagnostički metod nosi vrlo visok rizik od lažno pozitivnih rezultata.

Godine 2016. Američki koledž reumatologije izbacuje nove smjernice koje bi se trebale koristiti u svrhu dijagnoze fibromialgije, a one se sastoje iz 3 kriterija.

Bitno je naglasiti da se moraju isključiti druga stanja koja mogu biti reumatološke, hormonalne ili neurološke prirode, te po potrebi uputiti odgovarajućim specijalistima.

Tretman stanja

Nažalost, ne postoji lijek za fibromialgiju. Znajući ovo, od ključnog značaja je razvijanje dugoročnih strategija i tehnika samozbrinjavanja. EULAR (europska liga protiv reumatizma) preporučuje sljedeće farmakološke i nefarmakološke mjere.

EULAR u svojim smjernicama napominje da od svih navedenih mjera samo aerobne vježbe i vježbe snage imaju iza sebe jake dokaze, dok za sve ostale navedene intervencije postoje samo slabi dokazi. Terapiju određuju uglavnom ljekari specijalisti porodične medicine ili reumatolozi.

Od ključnog značaja je i briga o generalnom zdravlju što podrazumijeva poboljšanje kvalitete sna, poboljšanje prehrabenih navika, redukciju stresa, povećati nivo fizičkih aktivnosti (ne važi za okupacionu fizičku aktivnost koja se odnosi na posao), prestanak konzumacije cigareta i alkohola.

Bitno je objasniti pacijentu da su njegovi simptomi i tegobe stvarni i da nije sve „samo u glavi“. Određene aktivnosti u svakodnevnom životu mogu biti bolne, ipak vježbanje neće naškoditi i može poboljšati simptome.

Literatura:

1. Macfarlane GJ, Kronisch C, Dean LE, et alEULAR revised recommendations for the management of fibromyalgiaAnnals of the Rheumatic Diseases 2017;76:318-328.

2. Galvez-Sánchez CM, Reyes Del Paso GA. Diagnostic Criteria for Fibromyalgia: Critical Review and Future Perspectives. J Clin Med. 2020 Apr 23;9(4):1219. doi: 10.3390/jcm9041219. PMID: 32340369; PMCID: PMC7230253.

3. Queiroz LP. Worldwide epidemiology of fibromyalgia. Curr Pain Headache Rep. 2013 Aug;17(8):356. doi: 10.1007/s11916-013-0356-5. PMID: 23801009.

4. Macfarlane GJ, Kronisch C, Dean LE, et alEULAR revised recommendations for the management of fibromyalgiaAnnals of the Rheumatic Diseases 2017;76:318-328.

5. Fitzcharles MA, Ste-Marie PA, Goldenberg DL, Pereira JX, Abbey S, Choinière M, Ko G, Moulin DE, Panopalis P, Proulx J, Shir Y; National Fibromyalgia Guideline Advisory Panel. 2012 Canadian Guidelines for the diagnosis and management of fibromyalgia syndrome: executive summary. Pain Res Manag. 2013 May-Jun;18(3):119-26. doi: 10.1155/2013/918216. PMID: 23748251; PMCID: PMC3673928.

6. Wolfe F, Clauw DJ, Fitzcharles MA, Goldenberg DL, Häuser W, Katz RL, Mease PJ, Russell AS, Russell IJ, Walitt B. 2016 Revisions to the 2010/2011 fibromyalgia diagnostic criteria. Semin Arthritis Rheum. 2016 Dec;46(3):319-329. doi: 10.1016/j.semarthrit.2016.08.012. Epub 2016 Aug 30. PMID: 27916278.

7. Cameron Elias-Jones. Crash course Rheumatology and Orthopaedics Edition, 3. Publisher, Mosby, Elsevier., 2013. ISBN, 0723436312, 9780723436317.

Fiziološki šumovi kod dece

Sun, 17 Dec 2023 18:37:16 GMT

Fiziološki (funkcionalni) šumovi najčešće nastaju na mestima povezivanja struktura nesrazmernih po veličini. Ovako nastao poremećaj protoka može izazvati vibriranje mekotkivnih struktura, što dovodi do nastanka šuma. Procenjuje se da se kod oko 80% dece u nekom razdoblju života može čuti funkcionalni šum na srcu. Nazivaju se i šumovima zdravog srca.

Osnovne karakteristike funkcionalnih šumova su da su sistolni ili kontinuirani, a nikad dijastolni, intenzitet im nije veći od III stepena , nisu udruženi sa pojavom trila, nižeg su ili srednjeg tonaliteta i mogu imati muzikalan karakter .

Svi funkcionalni šumovi se pojačavaju u anemiji, ležećem položaju, naporu i pri povišenoj telesnoj temperaturi odnosno u uslovima koji povećavaju udarni volumen srca . Svi fiziološki šumovi su praćeni urednim EKG zapisom i urednim ultrazvukom srca.

Najčešći funkcionalni šum kod dece je vibratorni (Still-ov) šum . To je kratak ejekcioni muzikalni sistolni šum, nižeg ili srednjeg tonaliteta, intenziteta I-III stepena. Ovaj šum nastaje na početku ili u sredini sistole, lokalizovan je duž leve ivice sternuma sa ograničenom propagacijom i znatno je glasniji u ležećem, a slabiji u sedećem položaju. Najčešće se javlja kod dece uzrasta 3-7 godina.

Funkcionalni plućni sistolni šumovi takodje su česti kod dece i adolescenata i nastaju kao posledica turbulentnog kretanja krvi bilo na spoju desne komore i plućne arterije ili na spoju stabla i grana plućne arterije. To su duvajući, kratki sistolni šumovi srednjeg do višeg tonaliteta, I-II stepena, koji se najbolje čuju u drugom ili trećem medjurebrnom prostoru levo od sternuma.

Kod novorođenčadi i mlade odojčadi često se čuju funkcionalni plućni šumovi u obema aksilama. Imaju prolazan karakter i gube se tokom sazrevanja plućne vaskularne mreže. Ako se čuje ovaj šum kod odojčadi posle 6 meseci starosti, treba posumnjati na suženje stabla plućne arterije I uraditi EKG gde se može videte hipertrofija desne komore u slučaju ozbiljne stenoze.

Venski huk je jedini kontinuirani funkcionalni šum. Nastaje zbog turbulentnog protoka krvi na mestu ulivanja unutrašnjih jugularnih vena, potključnih vena, odnosno brahiocefaličnih vena u gornju šuplju venu. Venski huk se najbolje se čuje u donjem delu vrata, neposredno lateralno od pripoja sternokleidomastoidnog mišića, ali se često čuje u infraklavikularnom predelu, glasnije sa desne strane. Dijastolna komponenta je glasnija od sistolne. Bolje se čuje kada pacijent okrene glavu na suprotnu stranu od mesta gde se sluša šum, a smanjuje se okretanjem glave u pravcu strane na kojoj se sluša šum; može se izgubiti laganim pritiskom na jugularnu venu. Čuje se u uspravnom položaju, dok se gubi u ležećem.

Literatura:

1. Perišić V, Janković B. Pedijatrija za studente medicine. Medicinski fakultet, Beograd, 2010Ne

Park MK, Salamat M. Park’s Pediatric Cardiology for Practitioners E-Book. Elsevier Health Sciences; 2020.

Historija je sada: odobrena prva CRISPR-Cas9 genska terapija za anemiju srpastih ćelija i β-talasemiju

Sun, 10 Dec 2023 13:39:35 GMT

Ovaj časopis je prije nešto više od dvije godine sa interesovanjem pisao o potencijalu CRISPR-Cas9-a ( članak ). Danas nastavljamo pisati o ovom historijskom terapijskom modalitetu, čija važnost je potvrđena dodjelom Nobelove nagrade 2020.g. Emmanuelle Charpentier i Jennifer Doudni za „razvoj prezicne tehnologije uređivanja genoma“.

Nevjerovatna je činjenica da Science 2008. piše: „Human Fetal Hemoglobin Expression Is Regulated by the Developmental Stage-Specific Repressor BCL11A” *, a da nakon samo 15 godina imamo odobrenu terapiju o kojoj autor tada govori.

16. novembra ove godine agencija za lijekove Ujedinjenog Kraljevstva (MHRA) odobrila je terapiju koja se temelji na modifikaciji ekspresije gena koji diktiraju dvije rijetke hemoglobinopatije: anemiju srpastih ćelija i β-talasemiju . Terapija je nazvana Casgevy i prvi put koristi naprednu molekularnu tehnologiju poznatu kao CRISPR . U redovima koji slijede objasniti ćemo je CRISPR, kako radi Casgevy nastavljajući rad kolege Kosijera koji je pisao u ovom časopisu.

CRISPR je skraćenica od C lustered R egularly I nterspaced S hort P alindromic R epeats, a u svojoj osnovi je ponovljena kratka sekvenca nukleotida koje se nalaze u genomima prokariota npr. bakterija. Te sekvence su izvedene iz DNK patogena, npr. virusa koji su ranije inficirali bakterije i služe za zaštitu bakterija od budućih infekcija istim patogenima. Bakterije mogu prepoznati i izrezati DNK virusa pomoću posebnih enzima koji se zovu CRISPR-asocirani proteini (Cas). Time vrše ključnu ulogu u antiviralnom odgovoru. Jedan od najpoznatijih i najčešće korištenih enzima je Cas9, CRISPR-Cas9 je postao široko korišten alat za uređivanje genoma u mnogim organizmima pa i kod ljudi. Ova tehnologija je postala poznata široj zajednici nakon što je 2018. godine, He Jiankui, ljekar iz Kine objavio da su rođene prve bebe imune na HIV . Implatirao je 2 embrija sa izmjenjenim CCR5 genom. Rođene su tri bebe koje su danas zdrave dok je He isključen iz naučne zajednice odslužio trogodišnju zatvorsku kaznu. Popularizaciji CRISPR-Cas9 je pridonio i dokumentarac Human Nature.

Uređivanje genoma predstavlja promjenu sekvence DNK u ćeliji i koristi za ispravljanje grešaka u genima koji uzrokuju bolesti, dodavanje novih funkcija ili karakteristika, ili istraživanje uloge gena u biologiji i medicini. CRISPR-Cas9 radi tako što koristi molekulu RNK koja služi kao vodič za pronalaženje i ciljanje određenog dijela DNK u genomu. Kada Cas9 dođe do ciljanog mjesta, on reže oba lanca DNK i omogućava umetanje, brisanje ili zamjenu dijelova DNK. Ovaj proes se naziva genska terapija .

Casgevy je genska terapija koja koristi CRISPR-Cas9 za liječenje anemije srpastih ćelija i β-talasemije, dvije nasljedne bolesti krvi koje su uzrokovane mutacijama u genima koji kodiraju hemoglobin.

Casgevy se primjenjuje tako što se uzmu heatopoeetične multipotentne matične ćelije iz koštane srži pacijenata i koriste CRISPR-Cas9 za uređivanje gena BCL11A koji sprječava proizvodnju oblika hemoglobina koji se stvara samo u fetusima, zvanog fetalni hemoglobin (HbF) . Fetalni hemoglobin ima veći afinitet za kisik u odnosu na odrasli hemoglobin (HbA). Modifikacijom ekspresije ovog gena, Casgevy omogućava proizvodnju fetalnog hemoglobina, koji se ne odlikuje patologijom hemoglobina kao kod ljudi s anemijom srpastih ćelija ili β-talasemijom.

Fetalni hemoglobin je ključni mehanizam koji se može koristiti u budućim terapijama anemije srpastih ćelija i beta-talasemijje.

Prije nego što se genski modifikovane matične ćelije vrate u koštanu srž potrebno je da se za to steknu uslovi, a oni jesu da se domaćin pripremi kako bi se spriječilo odbacivanje (graft vs host) od strane imunološkog sistema te spriječile autouimune i aloimune bolesti koje bi mogle slijediti nakon ovakvih transplantacija.

Nakon pripreme pacijenta, genski uređene matične ćelije se vraćaju u tijelo putem infuzije, slične transfuziji krvi. Mijeloidne matične ćelije onda koloniziraju koštanu srž i počinju proizvoditi crvena krvna zrnca koja sadrže fetalni hemoglobin.

Casgevy je prva odobrena terapija za uređivanje gena koja koristi CRISPR-Cas9 tehnologiju i predstavlja veliki korak naprijed kako za hematologiju tako i za gensku i CRISPRtehnologiju. Nakon što je odobrena u Ujedinjenom Kraljevstvu, očekuje se da će biti odobrena i u drugim zemljama, prije svega u SAD-u. Objava odluke FDA je najavljena za 8 decembar. Iskreno se radujem danu kada će genska terapija biti mogućnost u našoj domovini.

*Vijay G. Sankaran et al. Human Fetal Hemoglobin Expression Is Regulated by the Developmental Stage-Specific Repressor BCL11A.Science 322,1839-1842(2008).DOI: 10.1126/science.1165409

Literatura:

1. The First CRISPR Drug: Vertex Pharmaceuticals’ Casgevy Wins U.K. Approval for Sickle Cell Disease (genengnews.com)

2. Scientist who edited babies’ genes says he acted ‘too quickly’ | Gene editing | The Guardian

Infekcija virusom humane imunodeficijencije (HIV)

Fri, 01 Dec 2023 16:46:00 GMT

Virus humane imunodeficijencije (HIV) je retrovirus. Restrovirusi su RNA virusi čije je glavno obilježje sposobnost umnažanja (replikacije) mehanizmom reverzne transkripcije kojim nastaje kopija DNA koja se ugrađuje u genom stanice domaćina. Svijetu su poznata dva tipa HIV-a: HIV-1 i HIV-2. Uzročnik većine infekcija je HIV-1, ali značajan udio infekcija uzrokuje i HIV-2 - osobito u dijelovima zapadne Afrike.

Epidemiologija

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da je 2022. oko 39 milijuna ljudi diljem svijeta, uključujući 1,5 milijuna djece (< 15 godina), živjelo s HIV-om – od toga 53% bile su žene i djevojke. U 2022. novozaraženih je bilo približno 1,3 milijuna. Među osobama koje žive s HIV-om u 2022., otprilike 86% je znalo svoj HIV status, a 76% je pristupilo liječenju. Oko 630 000 ljudi umrlo je od bolesti povezanih s AIDS-om, u usporedbi s 2,0 milijuna 2004. i 1,3 milijuna 2010. godine. Zahvaljujući međunarodnim naporima, od 2022. procjenjuje se da je 29,8 milijuna ljudi koji žive s HIV-om imalo pristup antiretrovirusnoj terapiji (u usporedbi sa 7,7 milijuna u 2010.), dramatično smanjujući smrtnost i prijenos u mnogim zemljama.

Prijenos HIV infekcije

Putevi prijenosa virusa su nezaštićeni spolni odnos sa neliječenom HIV inficiranom osobom (u najveći rizik se svrstava nezaštićeni analni spolni odnos zbog najosjetljivije sluznice, a kao rjeđi načini prijenosa slijede vaginalni i oralni), korištenje igala i ostalog pribora za injektiranje droga koje je prethodno koristila osoba koja je inficirana HIV-om, primanje neprovjerene transfuzije krvi, organa i stanica zaražene osobe (danas je rizik vrlo mali jer se svi darivatelji krvi, organa i tkiva prethodno testiraju na HIV, sifilis i hepatitis C), s neliječene HIV pozitivne majke na njezino dijete tijekom trudnoće, poroda i dojenja. Tjelesne tekućine kao što su slina, suze i znoj, ne sadrže virus u količini dovoljnoj za nastanak zaraze. Dokazano je da osobe s HIV infekcijom liječene antiretrovirusnom terapijom, koje imaju nemjerljive količine virusa u krvi, ne prenose virus spolnim putem svojim partnerima.

Patofiziologija HIV infekcije

Cijeli proces odvija se u limfocitima T u koje virus prodire pomoću CD4 molekula i kemokinskih receptora za koje će se vezati. Nakon pričvršćivanja, HIV RNA i pripadajući enzimi otpuštaju se u stanicu domaćina. Za početak virusne replikacije nužno je postojanje reverzne transkriptaze - RNA ovisna DNA polimeraza. Ona kopira HIV RNA, proizvodeći potom provirusnu DNA. Ovaj mehanizam kopiranja sklon je greškama, što rezultira čestim mutacijama, a time i novim genotipovima HIV-a. Na taj se način olakšava stvaranje različitih oblika virusa koji se mogu oduprijeti kontroli imunološkog sustava domaćina i antiretrovirusnih lijekova. Provirusna DNA potom ulazi u jezgru stanice domaćina i integrira se u DNA domaćina. Cijeli proces ulaska i integracije odvija se pomoću HIV enzima - integraze. Sa svakom staničnom diobom, integrirana provirusna DNA se udvostručuje zajedno s DNA domaćina. Nakon toga, provirusna HIV DNA može se prepisati u HIV RNA i prevesti u HIV proteine, kao što su glikoproteinske ovojnice 41 i 120. Ovi HIV proteini se sastavljaju u HIV virione na unutarnjoj membrani stanice domaćina i pupaju sa površine stanice unutar ovojnice modificirane ljudske stanične membrane. Svaka stanica domaćina može proizvesti tisuće viriona. AIDS je rezultat kontinuirane i dosljedne replikacije HIV-a. Velika brzina replikacije HIV-a i visoka učestalost transkripcijskih pogrešaka pomoću HIV reverzne transkriptaze rezultiraju mnogim mutacijama, povećavajući mogućnost stvaranja sojeva otpornih na imunitet domaćina i lijekove.

Klinička slika

Na samom početku primarna HIV infekcija može biti asimptomatska ili uzrokovati prolazne nespecifične simptome (akutni retrovirusni sindrom). Akutni retrovirusni sindrom obično počinje unutar 1 do 4 tjedna od infekcije i traje 3-14 dana. Neki od simptoma su groznica, malaksalost, umor, grlobolja, artralgija, generalizirana limfadenopatija i septički meningitis. Ponekad, zbog svoje sličnosti, simptomi mogu podsjećati nadruge bolesti, npr. infektivne mononukleoze ili nespecifičnog virusnog sindroma. Nakon što prvi simptomi nestanu, većina pacijenata, čak i bez liječenja, nema simptome ili ima samo nekoliko blagih, povremenih, nespecifičnih simptoma. Simptomi tijekom ovog relativno asimptomatskog razdoblja mogu biti posljedica izravno HIV-a ili oportunističkih infekcija. Najčešći su limfadenopatija, bijeli plakovi zbog oralne kandidijaze, herpes zoster, proljev, umor, vrućica s povremenim znojenjem itd. Asimptomatske, blage do umjerene citopenije (npr. leukopenija, anemija, trombocitopenija) također su česte.

Sindrom stečene imunodeficijencije (AIDS)

AIDS se definira kao HIV infekcija s jednim ili više od sljedećeg:

· Jedna ili više bolesti koje definiraju AIDS

· Broj CD4+ T limfocita < 200/mcL

· Postotak CD4+ stanica od ≤ 14% od ukupnog broja limfocita

Bolesti koje definiraju AIDS uključuju:

· Ozbiljne oportunističke infekcije

· Određeni karcinomi (npr. Kaposijev sarkom, ne-Hodgkinov limfom ) za koje je predisponirana neispravna stanično posredovana imunost

· Neurološka disfunkcija

· Sindrom iscrpljivanja

Dijagnoza i dijagnostički testovi

Otkrivanje antitijela na HIV osjetljivo je i specifično osim tijekom prvih nekoliko tjedana od infekcije. Taj period naziva se "razdoblje prozora" akutne HIV infekcije. Međutim, HIV p24 antigen (osnovni protein virusa) već je prisutan u krvi tijekom većeg dijela tog vremena i može se otkriti analizama. Trenutačno se preporučuje imunotest kombinacije antigen/antitijelo 4. generacije - otkriva antitijela na HIV-1 i HIV-2, kao i p24 HIV antigen. Ukoliko je rezultat testa pozitivan, radi se analiza za razlikovanje HIV-1 i HIV-2 i analiza HIV RNA pomoću ELISA-e ili Western blot-a. Testovi na licu mjesta pomoću krvi ili sline mogu se obaviti brzo i jednostavno, omogućujući testiranje u različitim okruženjima i trenutno izvještavanje pacijenata. Pozitivni rezultati ovih brzih testova trebali bi se potvrditi standardnim krvnim testovima (npr. ELISA sa ili bez Western blota) u zemljama s velikim resursima i ponavljanjem s jednim ili više drugih brzih testova u zemljama s visokim opterećenjem HIV-om. Negativne testove nije potrebno potvrditi.

Liječenje

Kada govorimo o liječenju HIV infekcija, postoje dvije mogućnosti: kombinacije antiretrovirusnih lijekova (antiretrovirusna terapija [ART], koja se ponekad naziva visoko aktivna ART [HAART] ili kombinirana ART [cART]) i kemoprofilaksa oportunističkih infekcija u bolesnika s visokim rizikom. Liječenje ART-om preporučuje se svim pacijentima, jer se komplikacije povezane s bolešću mogu pojaviti čak i kod neliječenih pacijenata s visokim brojem CD4+ i jer se toksičnost antiretrovirusnih lijekova smanjila kako su razvijeni novi lijekovi.

Opća načela antiretrovirusne terapije

· Smanjite razinu HIV RNA u plazmi na nemjerljivu (tj. < 20 do 50 kopija/mL)

· Vratiti broj CD4 na normalnu razinu (obnova ili rekonstitucija imunološkog sustava)

Prevencija

Cjepiva protiv HIV-a jako je teško razviti jer površinski proteini HIV-a lako mutiraju, što rezultira ogromnom raznolikošću antigenskih tipova. U ovom trenutku ne postoji učinkovito cjepivo protiv AIDS-a. Mala je vjerojatnost da se HIV-om zarazite nekim nesretnim slučajem na koji niste mogli utjecati, a mnogo veća da infekciju dobijete zbog rizičnog ponašanja. Najvažnije preventivne mjere su: izbjegavanje seksualnih odnosa izvan veze temeljene na uzajamnom povjerenju, pravilna uporaba kondoma, izbjegavanje korištenja droge intravenozno, izbjegavanje seksualnih odnosa u stanju opijenosti alkoholom ili drogama koji smanjuju sposobnost rasuđivanja i povećavaju vjerojatnost neodgovornog spolnog ponašanja, korištenje mjera zaštite i zaštitne opreme (rukavice, naočale, maske i dr.) prilikom rukovanja krvlju, organima ili tjelesnim izlučevinama u profesionalnom doticaju s potencijalno zaraženim osobama i materijalom.

Postekspozicijska profilaksa (PEP)

Preventivni tretman je indiciran nakon:

· Prodorne ozljede koje uključuju krv zaraženu HIV-om (obično ubodi iglom)

· Teška izloženost sluznice (oka ili usta) zaraženim tjelesnim tekućinama kao što su sperma, vaginalne tekućine ili druge tjelesne tekućine koje sadrže krv (npr. amnionska tekućina)

Cilj je započeti PEP što je prije moguće nakon izlaganja ako je profilaksa opravdana. CDC preporučuje pružanje PEP unutar 24 do 36 sati nakon izlaganja; dulji interval nakon izlaganja zahtijeva savjet stručnjaka.

Literatura:

1. Justiz Vaillant AA, Gulick PG. HIV and AIDS Syndrome. 2022 Sep 20. In: StatPearls. Treasure Island (FL): StatPearls Publishing; 2023 Jan–. PMID: 30521281.

2. Deeks SG, Overbaugh J, Phillips A, Buchbinder S. HIV infection. Nat Rev Dis Primers. 2015 Oct 1;1:15035.

3. Maartens G, Celum C, Lewin SR. HIV infection: epidemiology, pathogenesis, treatment, and prevention. Lancet. 2014;384(9939):258-271.

4. https://www.msdmanuals.com/professional/infectious-diseases/human-immunodeficiency-virus-hiv/human-immunodeficiency-virus-hiv-infection

HPV INFEKCIJA I VAKCINACIJA

Sun, 26 Nov 2023 05:49:12 GMT

Znamo da su danas sve češće polno prenosive bolesti upravo zbog toga što sve više mladih stupa u rane seksualne odnose bez primene zaštite uz minimalnu prosvećenost o mogućim infekcijama. U ovom članku ćemo objasniti šta je HPV infekcija i kako se zaštititi od mogućnosti pojave.

HPV ili humani papiloma virus se prenosi seksualnim kontaktom, infekcija nastaje tokom vaginalnog ili analnog seksualnog odnosa. Osoba može dobiti HPV infekciju iako njen partner nema znake ili simptome infekcije, čak i posle više godina od seksualnog kontakta sa inficiranom osobom jer HPV virus osaje latentan u organizmu oko 2 godine. Većina ljudi nije ni svjesna toga da je inficirana nitiznaju da mogu preneti HPVsvom partneru.

Znamo da postoji više od 120 tipova HPV od kojih oko 40 mogu uzrokovati genitalne infekcije kod muškaraca i žena. Ovi virusi također mogu dovesti do infekcije sluzokože usta i ždrela. Neki od ovih tipova su i visoko onkogeni pa mogu razviti malignitete kao sto su HPV16 i HPV18.

Kao posledica HPV virusa može doći do:
- Gentialnih kondiloma (bradavice u predelu genitalija)
- Karcinoma cerviksa (grlić materice kod žena)
- Orofaringealnog karcinoma (karcinom usne duplje i ždrela)
- Karcinoma anusa
- Karcinoma vulve i vagine kod žena
- Karcinoma penisa kod muškaraca

Postavlja se pitanje kako još može da se prenese HPV?

Naravno, trudnice, ukoliko su inficirane HPV virusom, mogu infekciju preneti novorodjenčetu prilikom prolaska kroz porodjajni kanal. U tоm slučајu, kod bebe može doći do razvoja rekuretne respiratorne papilomatoze (RRR) , retkog stanja koje se karakteriše pojavom kondiloma u usnoj duplji i ždrelu.

Sada da objasnimo šta postižemo imunizacijom i kada je najbolje primeniti vakcinu protiv ovog virusa

Vakcinacija je jeftin i efikasan metod za smanjenje rizika od zaraznih bolesti. Po prvi put, dr H. zur Hausen iz Univerziteta u Hajdelbergu u Nemačkoj, 12. februara 1985. otkrio je HPV. Rana prevencija HPV vakcinacijom je siguran i efikasan metod protiv ove bolesti.

Tri profilaktičke HPV vakcine s u odobrene za ciljanje visokorizičnih tipova HPV-a i zaštitu protiv poremećaja povezanih sa HPV-om. Ove postojeće vakcine su zasnovane na rekombinantnoj DNK tehnologija i prečišćeni L1 proteini se sklapa da formira prazne ljuske HPV-a. Međutim, terapeutske vakcine se razlikuju od ovih profilaktičke vakcine. Oni su izazvali ćelijski posredovan imunitet protiv transformisanih ćelija, umesto da neutrališu antitela. Druga generacija profilaktičkih HPV vakcina , napravljena od alternativnih virusnih komponenti korišćenjem isplativih proizvodnih strategija, trenutno prolazi kroz klinička istraživanja.

Ko i kada treba da primi vakcinu?

Naravno, da bi vakcina bila efikasna mora se primiti pre izlaganja HPV-u tj pre stupanja u seksualne odnose.

Vakcinu trebaju primiti deca uzrasta od navršenih 9 godina.

Tinejdzeri oba pola koji kao deca nisu primili vakcinu mogu da je prime u kasnijem periodu. Osobe ženskog pola mogu da prime vakcinu do 26. godine a muškarci do 21. godine sa tim što muškarci dobijaju kvadrivalentnu vakcinu.

Kao i svak a vakcina koja je uvedena kao prevencija odredjenih bolesti i ova vakcina je prošla detaljna dvogodišnja ispitivanja. Za obe HPV vakcine, Gardasil i Cervarix , vrši se neprestano praćenje pojave neželjenih reakcija. U Srbiji, praćenje neželjinih reakcija nakon vakcinacije u nadležnosti je Agencije za lekove i medicinska sredstva Srbije i Instituta za javno zdravlje Srbije. Klinička ispitivanja su pokaala da vakcina pruža skoro 100% zaštitu od prekanceroznih lezija , a kvadrivalentna HPV vakcina i od genitalnih kondiloma izazvanih tipovima kji se nalaze u vakcini.

Kada se i zvrši imunizacija može doći do crvenila i otoka na mestu uboda, može se javiti osećaj bola ali su svi ovi simptomi kratkog i prolaznog karaktera. Takodje može se javiti i blaga do umereno povišene temperature koja se kreće u intervalu 37,7-38,8 stepena Celzijusa

LITERATU RA

https: //z-lib.is/book/hpv-infections
https ://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/30397675/
http s://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/20304221/
Medicinska mikrobiologija, Smilja Kalenić, 2013.
Robinsove osnove patologije, V. Kumar, A.K. Abbas, J.C Aster, 2021

Akutni pankreatitis

Sat, 11 Nov 2023 18:23:49 GMT

Akutna upala pankreasa je upalni proces egzokrinog dijela pankreasa, koji je najčešće praćen jakim bolovima u gornjem dijelu abdomena te povišenim vrijednostima serumske amilaze i lipaze.

Etiologija

Najčešći uzroci pankreatitisa su holelitijaza i alkoholizam. Pored njih postoji i niz drugih, znatno rjeđih uzroka poput hiperlipidemije, hiperkalcemije, hiperaparatireoidizma, infektivnih agenasa i toksina, djelovanja nekih lijekova poput furosemida, valproične kiseline, mesalazina, prednizona i drugih, te idiopatske upale pankreasa. Češći uzrok pankreatitisa kod žena je holelitijaza, dok je kod muškaraca konzumiranje alkohola.

Epidemiologija

Akutni pankreatitis predstavlja rastući problem u Europi i Americi. Incidenca akutnog pankreatitisa je različita u pojedinim zemljama i ovisna je o etiološkim faktorima. Kreće se u rasponu od 5,4 do 73,4 oboljelih na 100 000 stanovnika, sa niskom incidencom u Engleskoj i Holandiji, srednjom u Njemačkoj i Škotskoj, a izrazito visokom u Americi i Finskoj.

Klasifikacija

Prema Atlanta klasifikaciji iz 2012. godine razlikujemo 3 stepena bolesti, blagi, umjereno teški i teški oblik. Blagi pankreatitis karakteriziran je odsutnošću lokalnih i sistemskih komplikacija te organskog zatajenja. Umjereno teški pankreatitis obilježava prolazno zatajenje organa (< 48 h) ili lokalne ili sistemske komplikacije u odsutnosti trajnog zatajenja organa. Teški pankreatitis obilježava trajno zatajenje organa (>48 h), a može zahvatiti jedan ili više organa.

Patofiziologija

Postoje mnoge teorije, ali niti jedna od njih ne obuhvata u potpunosti iznimno složenu patogenezu akutnog pankreatitisa. Klasična i opće prihvaćena teorija temelji se na aktivaciji tripsina unutar samog tkiva pankreasa. Prema toj teoriji patogeneza akutnog pankreatitisa temelji se na pretvaranju tripsinogena u tripsin (inaktivnog oblika tripsina u aktivan oblik) u tkivu pankreasa. Uslijed djelovanja ranije spomenutnih možebitnih uzroka pankreatitisa, dolazi do unutarćelijskih oštećenja koja mogu uzrokovati stapanje lizosoma sa zimogenim tjelašcima acinusnih stanica egzokrinog djela pankreasa, te tako uzrokovati oslobađanje inaktivnih enzima i aktivaciju tripsinogena katepsinom D, kojeg posjeduju lizosomi. Kada se skupi dovoljna količina aktivnog tripsina on pretvara ostale inaktivne oblike enzima pankreasa u aktivne, koji počinju razlagati sam pankreas. Produkti razgradnje zdravog tkiva pankreasa privlače leukocite usljed čega dolazi do razvoja upale u tom području.

Klinička slika

Akutni pankreatitis se najčešće klinički prezentira jakim bolovima u epigastriju. Bol uglavnom nastupa naglo, nekoliko sati nakon masivnog obroka ili ekscesivnog unošenja alkoholnih pića. Bol može biti pojasnog karaktera i širiti se ispod desnog rebarnog luka i u leđa.

Mehanizam ovih bolova objašnjava se iritacijom celijačnog pleksusa zbog kompresije edematoznog i uvećanog pankreasa te uticaja proteolitičkih enzima na nervne strukture. Bolest je često praćena abdominalnom distenzijom, paralitičkim ileusom i pleuralnim izljevom lijevo. Često se javlja smanjena peristaltika, što u konačnici može rezultirati razvojem paralitičkog ileusa.

Pomenutim bolovima, može biti pridružena mučnina i povraćanje. U najtežim kliničkim slikama dominiraju simptomi dispneje, tahikardije, cijanoze i poremećaja zgrušavanja krvi zbog razvoja hipovolemijskog šoka. Mogu biti prisutne promjene na koži u vidu plavkastih ekimoza, koje nastaju kao posljedica krvarenja. Takve kožne promjene su tipične za teški oblik akutnog pankreatitisa i u literaturi se opisuju kao dva tipična znaka: Cullenov znak i Turnerov znak. Cullenov znak se prezentira plavom bojom kože u području umbilikusa. Ovaj znak nastaje kao posljedica krvarenja u trbušnu šupljinu. Turnerov znak predstavlja plavo-crvenu ili zeleno-smeđu preobojenost kože u području slabina, a znak je razgradnje hemoglobina u tkivu tog područja. Kod starije djece znaci akutnog pankreatitisa nalikuju onima kod odraslih, te je kod njih bol u gornjem dijelu abdomena s eventualnim pojasastim širenjem vodeći simptom.

U mlađim dobnim skupinama, naročito kod dojenčadi i male djece, klinička slika je drugačija. Kod njih je obično prisutan difuzni abdominalni bol, a češće su izraženi i mučnina, povraćanje, distenzija abdomena, žutica, povišena tjelesna temperatura, iritabilnost i letargija. Pankreatitis bez bolova, iako je rijedak, svejedno se može susresti u praksi. On se obično može razviti kod bolesnika na dijalizi, u postoperativnim situacijama, posebno kod transplantacije bubrega, zatim kod Legionarske bolesti, a pojedini se slučajevi mogu prezentirati kao subkutana masna nekroza (panikulitis).

Dijagnoza

Dijagnostika akutnog pankreatitisa temelji se na laboratorijskim i slikovnim metodama uz karakterističnu kliničku sliku. Od laboratorijskih testova najbitnije je odrediti vrijednosti serumske amilaze i lipaze. Serumska amilaza bilježi visoki porast u akutnom pankreatitisu već u prvom danu bolesti i ostaje povišena tokom sljedećih pet do deset dana. Vrijednosti amilaze u akutnom pankreatitisu su najčešće 3 puta veće od referentnih vrijednosti. Od ostalih nalaza u laboratorijskim pretragama može se pronaći hipokalcijemija, izrazita leukcitoza, hipertrigliceridemija, hiperglikemija, te povišene jetrene transaminaze. Prisutna je i hipoalbuminemija i porast serumske laktat dehidrogenaze. Od slikovnih pretraga ultrazvuk abdomena je prva linija dijagnostike zbog svoje dostupnosti i neinvazivnosti. Njime se može ponekad otkriti i etiologija bolesti, kao u slučajevima holelitijaze. Tokom razvoja bolesti dolazi do oslobađanja eksudata, koji se širi na mezenterij tankoga crijeva, što se može vidjeti na preglednoj RTG snimci abdomena kao promjena u prikazu kontura crijeva. Osim toga, moguće je i opaziti znak tzv. stražarske vijuge u epigastriju kao posljedica jedne ili više vijuga jejunuma koji nastaje zbog širenja eksudata. Može se napraviti i kompjuterizirana tomografija te magnetska rezonanca gušterače kod težih slučajeve ili neadekvatnog odgovora na terapiju. ERCP ili endoskopska retrogradna holangiopankreatografija je dijagnostičko-terapijski postupak, koji kombinira metode videoendoskopije i radiološke dijaskopije, kako bi se prikazalo bilijarno stablo s pankreatičnim vodom i omogućilo endoskopske terapijske intervencije u tom području. Putem ERCP-a mogu se odstraniti bilijarni kamenci, riješiti ekstrahepatalna opstrukcija drenaže žuči različitih drugih uzroka, uzeti uzorci tkiva četkanjem i biopsijom za izvođenje patohistološke i citološke dijagnostike. Za pouzdanu procjenu težine pankreatitisa koriste se i kombinirani biohemijski i klinički indeksi. Najčešće je u upotrebi Ransonov indeks, koji objedinjuje i biohemijske i kliničke parametre.

Ransonovi kriteriji za procjenu težine akutnog pankreatitisa

· U prvih 48 sati:

- Dob veća od 55 godina

- Leukociti >15x10 ⁹ /l

- Glukoza >10 mmol/l – bez anamneze diabetes melitusa

- Korigirani kalcij u serumu >2mmol/l

- Urea >16 mmol/l – ne popravlja se nakon intravenske nadoknade tekućine

- Hematokrit – pad veći od 10%

- LDH >600 ij/l

- pO ₂ <60 mmHg

- AST >200 mg/l

- Metabolička acidoza

- Albumini u serumu manji od 32 g/l

Prognoza:

0-2 znaka: mortalitet manji od 5%

3-4 znaka: mortalitet 20%

5-6 znakova: mortalitet 40%

7-8 znakova: mortalitet 90-100%

Tretman

Liječenje akutnog pankreatitisa se ne temelji na određenom specifičnom lijeku već na suportivnim mjerama. Liječenje može biti konzervativno i hirurško. Konzervativno liječenje obuhvata intravensku hidraciju, adekvatnu nutriciju, kupiranje bola i primjenu antibiotika, ako je to neophodno. Endoskopska retrogradna holedokopankreatografija primjenjuje se kod pacijenata koji imaju holangitis ili bilijarnu opstrukciju. Hirurško liječenje provodi u slučaju ako su prisutni žučni kamenci u žučnoj kesi ili bilijarnom stablu, kao i kod inficirane nekroze pankreasa koja traje duže od 4 sedmice, a provedena je antibiotska terapija i pacijent je hemodinamski stabilan. Inicijalna terapija akutnog pankreatitisa sastoji se od agresivne intravenske hidracije unutar 12 do 24 sata i to 250 – 500 ml infuzije kristaloida na sat ako nije takva hidracija kontraindicirana drugim komorbiditetima. U svrhu analgetske terapije, najčešće se koriste opiodi. Lijekovi izbora su fentanil, pentozacin i meperidin. Drugi autori preporučuju multimodalni pristup u kojem se kombinira paracetamol, metamizol i blagi opioidi.

Prognoza

Prognoza akutne upale gušterače znatno ovisi o težini bolesti. Blaga do srednje teška akutna upala gušterače je bolest s pozitivnim ishodom i mortalitetom 0-5%. Mortalitet teške akutne upale gušterače s posljedičnim razvojem sterilne nekroze je oko 10%, dok je u slučaju inificirane nekroze oko 30%. Mortalitet je povišen i u pacijenata s lošim prognostičkim znakovima kao i kod pacijenata starije dobi.

Literatura

1. Vucelić, B i sar. (2002). Gastroenterologija i hepatologija. Zagreb: Medicinska naklada.

2. Vrhovec B. i sar. (2008). Interna medicina. Zagreb: Naklada Ljevak.

3. Petrač D, Lukenda J. (2021). Interna medicina. Zagreb: Medicinska naklada.

4. Kristina B.D., Goran P. Acute pancreatitis in children. Medicina fluminensis 2015, Vol. 51, No. 2, p. 204-210.

5. Buchler M. Objectification oft the severity of acute pancreatitis. Hepato-Gastroenterol 1991;38:101-108.

6. Kim J. Training in Endoscopy: Endoscopic Retrograde Cholangiopancreatography. Clin Endosc. 2017;50(4):334-9.

PRIVREMENA HEMOSTAZA

Thu, 26 Oct 2023 13:21:45 GMT

Krvarenje je isticanje krvi iz, traumom ili patološkim procesom, oštećenog krvnog suda. U metode privremene hemostaze ubrajaju se: digitalna kompresija, kompresivni zavoj, Esmarhova poveska, tamponada rane, te hvatanje krvnog suda hvataljkom.

DIGITALNA KOMPRESIJA

Zasniva se na prekidu dovoda krvi u područje oštećene krvne žile. Prstima se napravi pritisak iznad mjesta krvarenja (između rane i srca). Metoda se izvodi prvenstveno kod hemoragije na glavi i ekstremitetima.

Ilustracija 1: Mjesta za digitalnu kompresiju

Krvarenje na poglavini, iz čeonog i tjemenog dijela, zaustavlja se pritiskom na a.temporalis superficialis sa odgovarajuće strane.

Krvarenje iz usta, donje vilice i jezika zaustavlja se pritiskom palca na a.lingualis (korijen jezika).
Krvarenje u ustima i glavi zaustavlja se pritiskom na a.carotis odgovarajuće strane (sa jagodicama četiri prsta).

Ilustracija 2: Pritisak na a.carotis

Krvarenje iz ruke (prvenstveno ramena i nadlaktice) zaustavlja se pritiskom na a.axillaris vrhovima palčeva, u fossa axillaris. Krvarenje iz ruke najlakše se zaustavlja pritiskom na a.brachialis (jagodicama četiri prsta na unutrašnju stranu nadlaktice, ispod m.bicepsa).

Krvarenje na šaci može se zaustaviti pritiskom na a.radialis et a.ulnaris iznad šake (na mjestu gdje se pipa puls). Pritisak se izvodi istovremeno na obe arterije. Krvarenje iz prstiju može se zaustaviti ispreplitanjem prstiju obe šake.

Krvarenje iz noge zaustavlja se pritiskom na a.femoralis ili stisnutom šakom u preponskom dijelu.

Krvarenje iz potkoljenice zaustavlja se pritiskom u zatkoljenoj jami, na a.poplitea.

KOMPRESIVNI ZAVOJ

Najbolji je način privremene hemostaze. Preko rane i neposredne okoline stavi se nekoliko slojeva gaze i cirkularno se postavi zavoj. Može se koristiti paketić prvog zavoja, koji se sastoji od jastučića gaze sa pričvršćenom trakom zavoja.

Ilustracija 3: Postavljanje kompresivnog zavoja

U nedostatku gaze može se staviti čisto prepeglano platno – savijeno u jastučić. Zavoj ne smije biti previše stegnut, jer može doći do ishemije ispod mjesta kompresije.

Znaci ishemije su: hladan ekstremitet, blijed i modar. Osim za vrat i za glutealno područje, kompresivni zavoj je pogodan za sve dijelove tijela.

Dodatno se može poboljšati zaustavljanje krvarenja elevacijom. Elevacija je podizanje ekstremiteta iznad razine srca, čime se smanjuje dotok krvi u ozlijeđeni ekstremitet.

ESMARHOVA POVESKA

Indikacije za korištenje Esmarhove poveske su: traumatska amputacija i tako zdrobljen ekstremitet da će amputacija sigurno uslijediti. Esmarhova poveska postoji kao standardno sredstvo u opremi HMP. To je široka platnena ili gumena traka sa mehanizmom za zatezanje. Kao priručna sredstva mogu se koristiti kaiš, gumeno crijevo, trougla marama, kravata. Nikada ne koristiti tanke predmete, kao što su uže, žica i slično.

Ilustracija 4: Trougla marama kao sredstvo za podvezivanje amputiranog ekstremiteta

Poveska se s tavlja na zdravi dio tijela, iznad povrede. Nikada je ne stavljati direktno na kožu, nego preko gaze ili odjeće. Stavljanju poveske prethodi manuelna kompresija. Najbolje je da je stavlja dvoje ljudi, tako da prvi vrši manuelnu kompresiju i elevaciju ekstremiteta, a drugi da stavlja povesku. Odmah po postavljanju na povesku napisati kada je postavljena (tačno vrijeme). Steže se toliko da stane krvarenje. Imobilisati ekstremitet kako bi se omogućilo mirovanje. Ne preporučuje se da poveska stoji duže od 2h, zbog toga je važno zabilježiti vrijeme njenog postavljanja. Ukoliko je situacija takva da mora stajati duže od 2h, onda se mora popuštati svakih 15 minuta.

TAMPONADA RANE

Ova metoda se koristi za područje koje je nepodesno za kompresivni zavoj (npr. vrat, glutealno područje, kod povreda grudne i trbušne duplje). Također se koristi kod krvarenja iz prirodnih otvora.

Defekt se popunjava sa slojevima gaze, složenim u ranu – isti princip kao kod epistakse. Važno je da materijal mora biti sterilan. Upisati broj i dužinu gaze. Povrijeđeni dio se može imobilisati. Da bi metoda bila efikasna, po njenom završetku u rani ne smije ostati prazan prostor.

Ilustracija 5: Princip nosne tamponade kod epistakse

HVATANJE KRVNOG SUDA PEANOM

Ova metoda se koristi kod velikih arterijskih krvarenja. Mora je izvesti stručno lice. Krvna žila se uhvati i stegne (proksimalni i distalni kraj), da bi se onemogućilo daljnje krvarenje. Hvataljka kojom se uhvati oštećena krvna žila ostavi se u rani, preko nje se stavi sterilna gaza i zatim zavoj. Metoda se još naziva i “ostavljeni pean”. Važno je biti oprezan, jer neposredno uz arteriju se nalazi i nerv, te ga je moguće prikliještiti i tako izazvati posljedičnu paralizu. Metod je izuzetno efikasan, ali dodatno oštećuje krvni sud, pa definitivna hemostaza traži složeniju hiruršku proceduru.

LITERATURA

1. Hasaničević E. (2009). Osnove prehospitalne urgentne medicine. Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj.

2. Kalezić N. (2013). Inicijalni tretman urgentnih stanja u medicini. Medicinski fakultet Beograd.

3. Tomljanović B. (2011). Temeljni hitni medicinski postupci. Hrvatski zavod za hitnu medicinu.

4. Vucović D. (2015). Urgentna medicina. Global – Sound. Beograd.

Premenopauzalna idiopatska osteoporoza: Šta nakon denosumaba?

Thu, 26 Oct 2023 13:01:59 GMT

Osteoporoza je progresivna metabolička bolest kostiju koja se odlikuje smanjenom gustoćom kostiju, i posljedično uzrokuje povećan rizik od fraktura. Jedan od glavnih faktora koji utječu na nastanak osteoporoze je pad nivoa estrogena u menopauzi, koji reguliše resorpciju i formiranje koštanog tkiva.

Patofiziologija osteoporoze je složena i uključuje poremećaje u metabolizmu kalcija, fosfora, vitamina D i mnogih molekula koje utječu na koštano tkivo.

Terapija osteoporoze ima za cilj da spriječi ili uspori gubitak koštanog tkiva, ali i da potakne genezu novih osteocita. Jedan od mogućih terapijskih modaliteta je kombinacija različitih lijekova koji djeluju na različite mehanizme u koštanoj homeostazi.

Kombnovana terapija se u pravilu sadrži od bifosfonata koji inhibiraju resorpciju kostiju tako što se vežu za hidroksiapatit i spriječavaju djelovanje osteoklasta; zatim od teriparatida koji je sintetički oblik paratireoidnog hormona koji za cilj ima povećavanje aktivnosti osteoblasta i kranje - denosumaba koji je monoklonalno antitijelo koje blokira receptor aktivatora nuklearnog faktora kappa-B liganda (RANKL), koji je ključan za diferencijaciju i aktivaciju osteoklasta.

Tretman bifosfonatima * nakon upotrebe teriparatida ** a onda denosumaba *** kod premenopauzalne idiopatske osteoporoze, pokazao je da se gustina kostiju (Bone Mineral Density) održava u fiziološkim granicama u prvoj godini nakon prestanka terapije denosumabom, prema rezultatima male, nerandomizirane ekstenzije faze 2 kliničkog ispitivanja.

Bisfosfonati se preporučuju pacijenticama nakon što su završile terapiju denosumabom jer se zna da prestanak terapije antiresorptivnim lijekovima (inhibitori osteoklasta) povećava degradaciju kostiji, smanjuje gustinu kostiju pa povećava rizik od vertebralnih fraktura. Iako postoje dokazi koji podržavaju ovaj terapijski modalitet za žene u postmenopauzi, nije bilo dokaza o ovoj terapiji u premenopauzalnim idiopatskim osteoporozama.

U ovoj studiji, ni dužina tretmana denosumabom ni početak menopauze nije utjecao na rezultate gustine kostiju . Sedmična terapija alendronskom kiselinom uspješnije je inhibirala C-terminalni telopeptid kao pokazatelja razgradnje kosti nego zoledronska kiselina i time dovela do boljeg održavanja gustine kostiju nego jedna doza zoledronske kiseline. Istraživači su dakle sugerisali da jedna doza ZOL-a neće spriječiti gubitak koštane mase tokom godine i preporučili alendronsku kiselinu.

Rano je reći jesu li ovi rezultati razlog promjene prakse, ali je važno reći da se terapijski modalitet za osteoporozu može koristiti kod premenopauzalnih žena sa osteoporozomu koje su rijetka i nedovoljno proučavana grupa, a ovi podaci će nadam se pomoći u donošenju nekih odluka o liječenju.

Početkom 2000-ih vjerovalo da su premenopauzalne žene sa niskom gustoćom kostiju doživjele neku vrstu neodređenog i privremenog stresa i da će se BMD vjerovatno poboljšati vremenom. Ali sada vidimo da je uzročnik stalna patologija i da je u pitanju cjeloživotna dijagnoza.

Kako ne postoje praktične smjernice za liječenje osteoporoze u premenopauzi rodila se kontroverza oko toga kako liječiti žene sa niskom gustoćom kostiju koje nemaju historiju fraktura. U pravilu pacijenti koji imaju česte frakture boluju od osteoporoze ali koja terapija je odgovarajuća pacijenticama koje u premenopauzi imaju niske nivoe gustine kostiju bez fraktura.

Studija je bila nastavak ispitivanja naizmjeničnog pristupa liječenju koje je početo sa 2 godine teriparatida (Movyma, 20µg dnevno) nakon čega je uslijedila studija od 2-3 godine liječenja denosumabom (60mg svakih 6 mjeseci). Sedam mjeseci nakon zadnje terapije denosumabom, pacijenti su godinu dana liječeni po svom izboru ili alendronskom kiselinom (70mg semično; n = 18) ili jednom dozom zoledronske kiseline(5mg IV; n = 6).

Lijekovi kod nas:

* Bisfosfonati , M05BA; alendronska kiselina (Promass tbl, Dronat tbl), ibandronska kiselina (Bonviva tbl, Idika tbl), zoledronska kiselina (Zoledronska Kiselina Fresenius Kabi - koncentrat za rastvor za infuziju)

** Teriparatide , H05AA; Movyma, rastvor za inj. u ulošku

*** Denosumab , M05BX; Prolia

Literatura:

1. Shane, Elizabeth et al. “Denosumab After Teriparatide in Premenopausal Women With Idiopathic Osteoporosis.” The Journal of clinical endocrinology and metabolism vol. 107,4 (2022): e1528-e1540. doi:10.1210/clinem/dgab850

2. Registar lijekova Bosne i Hercegovine 14e, 2023.

3. Novak, Srdan. “Antiresorptivni lijekovi u lijecenju osteoporoze” [[Antiresorptive agents in the treatment of osteoporosis]. Reumatizam vol. 61,2 (2014): 89-94.

AMIOTROFIČNA LATERALNA SKLEROZA (ALS)

Sat, 21 Oct 2023 21:39:50 GMT

Amiotrofična lateralna skleroza, poznata kao ALS, rijetka je neurološka bolest koja pogađa motorne neurone u mozgu i kičmenoj moždini. Kako motorni neuroni odumiru, prestaju slati impulse mišićima, usljed čega dolazi do slabljenja mišića, fascikulacija i atrofije. Na kraju, mozak gubi sposobnost kontrole voljnih pokreta.

ALS je identificirao francuski neurolog Jean-Martin Charcot 1869. godine, ali je međunarodno poznat postao 1939. godine kada je završio karijeru igrača bejzbola, Loua Gehriga, po kome još i nosi naziv (Lou Gehrigova bolest). Bolest može biti sporadična (SALS) u kojoj ne postoji porodična historija bolesti i iznosi 90% slučajeva i porodična (FALS) koja se javlja u 10% slučajeva.

PATOFIZIOLOGIJA

Patologiju ALS-a karakterizira gubitak piramidalnih Betz ćelija u motornom korteksu, kao i gubitak i degeneracija velikih ćelija prednjih rogova kičmene moždine i donjih kranijalnih motornih jezgara moždanog stabla. Degenerirajući motorni neuroni pokazuju intracelularne agregate koji formiraju različita inkluzijska tijela: ubikvitinirane inkluzije (nalaze se uglavnom u donjim motornim neuronima moždanog stabla i kičmene moždine), Bunina tijela (male eozinofilne, hijalinske intracitoplazmatske inkluzije koje se pozitivno boje na cistatin C i transferin i smatraju se specifičnim za ALS) i inkluzije hijalinskog konglomerata (izrazito imunoreaktivni na neurofilamente i uglavnom se nalaze u motornim neuronima porodičnih ALS pacijenata).

Otprilike 25-40% svih porodičnih slučajeva (i mali postotak sporadičnih) uzrokovano je defektom gena C9ORF72, koji čini protein koji se nalazi u motornim neuronima i nervnim stanicama u mozgu. Neke osobe sa ovim genom također razvijaju tip frontotemporalne degeneracije (FTD, oblik demencije) uzrokovanu atrofijom temporalnog i frontalnog režnja mozga.

Patološke karakteristike ALS-a uključuju i agregaciju nerastvorljivih proteina unutar ćelija, s tim da tip proteinskog agregata varira među pacijentima. Smatra se da većina pacijenata ima akumulaciju TAR DNK vežućeg proteina 43 (TDP-43), dok mala grupa pacijenata ima akumulaciju superoksid dismutaze 1 (SOD1). Opisani su brojni mogući putevi bolesti, uključujući mitohondrijalnu disfunkciju, ekscitotoksičnost glutamate, probleme s autofagijom i izmijenjen metabolizam RNK. Također, smrt motornih neurona može biti “nećelijska autonomna”, što znači da druge vrste ćelija kao što su astrociti, mikroglije i eventualno oligodendrociti mogu uzrokovati smrt motornih neurona. Ranije se smatralo da je smrt neuronskih ćelija u ALS-u posljedica apoptoze koja je posredovana kaspazama. Dokazi za apoptozu kod ALS-a pronađeni su TUNEL bojenjem ljudskih tkiva i mjerenjem bcl-2 (porodica proteina odgovorna za kontrolu apoptoze). Drugi su otkrili povećan p53 kod ALS-a. Još jedan uobičajen oblik ćelijske smrti kod neurodegenerativnih bolesti je i nekroptoza, upalni oblik ćelijske smrti koji je nezavisan od kaspaze i uključuje aktivaciju RIP kinaze.

Bolest je progresivna, što znači da se simptomi vremenom pogoršavaju.

Rani simptomi uključuju:

· Trzanje mišića u nogama, rukama, ramenima i jeziku

· Grčenje mišića

· Ukočenost mišića

· Slabost mišića koja zahvata ruke, noge, vrat i dijafragmu

· Nerazumljiv ili nazalan govor

· Poteškoće u žvakanju i gutanju

Napredovanjem bolesti osobe gube mogućnost stajanja, hodanja, korištenja ruku i šaka, javljaju se disfagija, dizartrija, neuropatija, dispneja, koja se pogoršava vremenom, pa stanje zahtjeva korištenje mehaničkog ventilatora. Pacijenti također razvijaju anksiozni poremećaj i depresiju. ALS ne utiče na sposobnost okusa, dodira, mirisa ili slušanja. Većina ljudi s ALS-om umire od respiratorne insuficijencije, obično u roku od tri do pet godina od pojave prvih simptoma. Međutim, oko 10% ljudi s ALS-om preživi deceniju ili više.

Faktori rizika za ALS uključuju:

· Starost-Iako se bolest može pojaviti u bilo kojoj dobi, simptomi se najčešće razvijaju između 55. i 75. godine.

· Spol—muškarci imaju malo veću vjerovatnoću da razviju ALS. Međutim, starenjem razlika između spolova nestaje.

· Rasa i etnička pripadnost

DIJAGNOZA

Amiotrofičnu lateralnu sklerozu teško je rano dijagnosticirati jer može imati simptome slične drugim bolestima. Testovi za isključivanje drugih stanja ili pomoć u dijagnostici ALS-a mogu uključivati elektromiografiju (EMG), magnetnu rezonancu (MRI), nalaze krvi i urina, biopsiju mišića i nerava.

Slika 1. EMG zdravog i pacijenta sa ALS-om

Slika 2. MRI pacijenta sa ALS-om

LITERATURA

1. Amyotrophic lateral sclerosis (ALS) (no date) National Institute of Neurological Disorders and Stroke. Available at:

https://www.ninds.nih.gov/health-information/disorders/amyotrophic-lateral-sclerosis-als

2. Understanding als (2023) The ALS Association. Available at:

https://www.als.org/understanding-als

3. Pathology of amyotrophic lateral sclerosis (no date) Pathology of Amyotrophic Lateral Sclerosis - an overview ScienceDirect Topics. Available at:

https://www.sciencedirect.com/topics/medicine-and-dentistry/pathology-of-amyotrophic-lateral-sclerosis

4. PMC - National Center for Biotechnology Information. Available at:

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC7186478/

5. Amyotrophic lateral sclerosis (ALS) (2023) Mayo Clinic. Available at:

https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/amyotrophic-lateral-sclerosis/diagnosis-treatment/drc-20354027

6. EMG data pattern of a normal person and the ALS patient. Available at:

https://www.researchgate.net/figure/EMG-data-pattern-of-a-normal-person-and-the-ALS-patient_fig7_275201881

7. Cannon, A.E. et al. (2023) Neuroimaging findings in preclinical amyotrophic lateral sclerosis models-how well do they mimic the clinical phenotype? A systematic review, Frontiers. Available at:

https://www.frontiersin.org/articles/10.3389/fvets.2023.1135282/full

Prednosti peritonealne dijalize nad hemodijalizom

Sat, 21 Oct 2023 21:27:13 GMT

Sigurno ste se već nebrojeno puta imali priliku susresti sa pojmom hemodijaliza i čuti o tome koliko je iscrpna i stresna procedure koju provode mnogi bubrežnih bolesnici. Međutim, da li ste imali priliku čuti ili čitati nešto o peritonealnoj dijalizi koja ima brojne prednosti u odnosu na hemodijalizu?!

Peritonealna dijaliza je procedura koja pacijentima može pružiti neovisan i fleksibilniji način života u odnosu na onaj koji bi imali sa hemodijalizom, ali je pacijenti nerijetko odbijaju iz straha od obaveze da sami kontrolišu čitav proces, te zbog straha od potencijalnih komplikacija povezanih sa infekcijom. Brojne edukacije, pomoć ljudi iz sredine, te pogodnosti peritonealne dijalize zasigurno bi mogle promijeniti vaše stavove. Glavna prednost peritonealne dijalize jeste mogućnost njenog izvođenja u domu bolesnika, na pauzi na poslu, na putovanju, ili bilo kojoj drugoj lokaciji, što smanjuje potrebu za stalnim medicinskim nadzorom nad bolesnikom. Upravo zbog toga, peritonealna dijaliza ostavlja prostora ukoliko su bubrežni bolesnici u snazi da budu zaposleni, te da ne moraju u potpunosti mijenjati svoje radne i životne navike. U periodu godišnjih odomora, pacijenti nesmetano mogu putovati te tokom putovanja obavljati dijalizu onako kako to rade svakodnevno, što je u potpunosti fleksibilnije u odnosu na hemodijalizu.

Sa druge strane, u slučaju hemodijalize pacijenti su isključivo ograničeni na dijalizu u dijaliznim centrima, što ih obavezuje da provode vrijeme u bolnici tokom dijalize 3-4 sata, uglavnom 3 puta sedmično. Dakle, ukoliko je pacijent obavio dijalizu u centru u ponedjeljak, njegov idući termin je srijeda, zatim petak, a ukoliko postoji potreba dolaze i više od 3 puta sedmično. Osim toga, pacijenti su nakon svakog dijaliznog tretmana iscrpljenji i umorni, te su rijetko u prilici da budu zaposleni, te da nesmetano obavljaju svakodnevne životne obaveze, što je omogućeno osobama na peritonealnoj dijalizi. Kada planiraju putovanje, ovi pacijenti se moraju najprije javiti u dijalizni centar države / mjesta u kojem planiraju boraviti, kako bi mogli odlaziti na dijalizu onim danima kojima bi to trebali raditi i u svom gradu.

Sam proces peritonealne dijalize se odvija preko potrbušnice (peritoneuma), a to je membrana koja pokriva trbušne organe i obavija trbušnu šupljinu. Peritoneum ima veliku površinu, kao i bogatu mrežu krvnih sudova, a djeluje kao propusni filter pa je shodno tome pogodna za filtraciju. Preko cjevčice (katetera), kroz trbušni zid, tekućina se uvodi u peritonealni prostor smješten u trbušnoj šupljini. Određeni vremenski period tekućina ostaje u ovoj šupljini i tokom tog vremena otpadne tvari iz krvotoka prelaze u tekućinu, a zatim se tekućina se izvodi van šupljine, odbaci se i zamijeni svježom tekućinom.

Cjevčice (kateteri) koje se primjenjuju su uglavnom mekane silikonske, gumene ili porozne poliuretanske cjevčice, a omogućavaju brz i bezbjedan način za protok tekućine. Cjevčica se uvede bolesniku tokom operativnog zavata u operacionoj sali, te se može koristiti godinama ukoliko ne dođe do komplikacije uzrokovane lokalnom infekcijom. Tokom perioda između dijaliza, kada se cjevčica ne koristi, na njen kraj se stavlja čep.

Slika 1. Prikaz principa na kojem se zasniva odvijanje peritonealne dijalize preko trbušnog zida

Razlikuju se dvije glavne vrste peritonealne dijalize i to su:

1. Automatska ciklična intermitentna peritonealna dijaliza (APD) je procedura tokom koje se pripremi aparat koji automatski ubacuje tekućinu u peritonealnu šupljinu, a zatim po završetku izvlači tekućinu iz nje. Čitav proces traje između 8-12 sati, a uglavnom se odvija dok bolesnici spavaju – dakle tokom noći, što bolesnicima ostavlja prostora za nesmetano obavljanje svakodnevnih aktivnosti tokom dana. Procedura se ponavlja 6 do 7 puta sedmično, tokom noći.

Slika 2. Prikaz automatske ciklične intermitentne peritonealne dijalize (APD)

2. Kontinuirana (trajna) ciklična peritonealne dijaliza (CAPD) je procedura tokom koje se tekućina se ostavlja duže vrijeme unutar trbušne šupljine, a ona je ispušta i nadomješta 4-5 puta na dan. Tekućine su pakovane u plastičnim vrećicama iz kojih se ona zatim uvodi u trbušnu šupljinu putem katetera. Iako bolesnici ovu proceduru moraju obavljati nekoliko puta na dan, njena prednost je što svaka izmjena tekućine traje samo 30-45 minuta, te ne iziskuje nadzor medicinskog osobalja i može se obaljati na bilo kojem mjestu gdje se bolesnik zatekne.

Slika 3. Prikaz pripreme za kontinuiranu cikličnu peritonealnu dijalizu (CAPD)

Slika 4. Pacijent koji primjenjuje CAPD iz udobnosti svog doma

Pored brojih spomenutih prednosti peritonealne dijalize nad hemodijalizom, važno je spomenuti da se u manjem broju slučajeva ipak mogu pojaviti i pojedine komplikacije. Ukoliko se ispravno provodi, prema uputama ljekara, mnogi bolesnici na dijalizi nemaju nikakve komplikacije. Međutim, najčešće komplikacije mogu biti u vidu:

1. Krvarenja – krvarenja mogu nastati kako u trbušnoj šupljini, tako i u unutrašnjim organima, a do toga može doći prilikom samog postavljanja katetera.
2. Začepljenja katetera - u tom slučaju je spriječen protok tekućine, a razlog tome su krvni ugrušci ili drugi material
3. Infekcija – Infekcije mogu zahvatiti kožu na mjestu katetera ili u njegovoj neposrednoj blizini, te peritoneum / potrbušnicu. Infekcije su uglavnom najteži vid komplikacije, obzirom da se svaka infekcija može proširiti i na okolne organe u trbušnoj šupljini ili ukoliko uzročnik infkecije dospije u krv, onda i sepsu. Najčešći razlog nastanka ovih komplikacija jeste odstupanje od sterilnosti prilikom samog postupka dijalize.
Veoma je važno na vrijeme primijetiti već prve znake infekcije, kako bi se što prije i što adekvatnije moglo terapijski djelovati
4. Hipoalbuminemija – koja predstavlja smanjenje koncentacije albumina (proteina) u serumu, hiperglikemija – povećanje nivoa šećera u krvi, hernije / kile su jedne od veoma rijetkih komplikacija.

U svakom slučaju, nema mnogo razloga za razmišljanje i brigu o potencijalnim komplikacijama peritonealne dijalize, jer su one zaista rijetke, ali sa ciljem prevencije komplikacija neophodno je da bolesnik prikupi sve infomacije od svog doktora o načinu održavanja i primjene same peritonealne dijalize, te da se konsultuje sa njim ukoliko primijeti bilo kakve promjene koje se razlikuju od svakodnevnih. Postoje i pojedini razlozi kada se peritonealna dijaliza ne smije primjenjivati, a to su: upala trbušnog zida, postojanje otvora između grudne i trbušne šupljine, u slučaju nedavne povrede trbuha ili u slučaju ugrađivanja presatka (umjetna krvna žila) unutar trbušne šupljine u skorijem periodu.

Druga metoda je hemodijaliza, postupak kojim se krv odstranjuje iz tijela, što zahtijeva pristup krvotoku, a taj pristup je u najvećem broju slučajeva arteriovenska fistula. Krv izlazi iz organizma te se pročišćava kroz aparat izvan tijela, označen kao dijalizator, a po završetku prečišćavanja se ponovo vraća u krvotok.

Slika 5. Prikaz arteriovenske (AV) fistule

Arteriovenska fistula, kao što i sam naziv govori, je veza između arterije i vene, a kako bi se ova dva krvna suda povezala neophodna je hiruška intervencija. Međutim, arteriovenska fistula uspostavlja svoje djelovanje tek za 6 – 8 sedmica, što je pacijentima koji zahtijevaju hemodijalizu mnogo vremena. Zbog toga, dok se čeka AV- fistula, obično se ugradi kateter u venu te se to koristi kao pristup krvotoku. Vene koje se najčešće koriste za pristup su: v. jugularis na vratu ili v. subclavia na grudnom košu, ispod ključne kosti.

Slika 6. Prikaz AV – fistule i sistema kanalića putem kojih krv izlazi i ulazi u krvotok.

Slika 7. Venski kateter apliciran u v. jugularis interne na vratu

Slika 8. Venski kateter apliciran u v. subclaviu dextru

Nakon aplikacije venskog katetera u v. subclaviu važno je uraditi kontrolni RTG grudnog koša kako bi se utvrdilo samo mjesto konačne aplikacije katetera, njegova dužina, te da se isključi postojanje pneumotoraksa, kao moguće komplikacije za vrijeme postavljanja katetera.

Slika 9. Kontrolni RTG grudnog koša nakon postavljanja venskog katetera u v. subclaviu sinistru

AV – fistula ili venski kateter su povezani dalje na cijevčicu te krv osobe protječe kroz nju, te u konačnici dospijeva do dijalizatora. Dijalizator se sastoji od sistema sitnih cjevčica, te sa jedne strane protječe krv, a sa druge strane između cjevčica je tekućina / dijalizat. Ova tekućina je po svom hemijskom sastavu slična fiziološkim tjelesnim tekućinama. Važno je napomenuti da je pritisak na strani dijalizata niži od pritiska krvi, te upravo na ovaj način se odvija filtracija.
Dakle, otpadne, štetne materije i spojevi se filtriraju tj. prelaze kroz membranu cjevčica u tekućinu / dijalizat, te u konačnici se krv putem cjevčica prečišćena vraća u organizam bolesnika.

Slika 10. Prikaz dijalizatora na čija se oba kraja nastavljaju cjevčice, od kojih putem jedne neprečišćena krv dolazi do dijalizatora, a putem druge prečišćena odlazi iz dijalizatora.

Tokom same procedure važno je aplicirati bolesniku heparin, a to je lijek za sprječavanje zgrušavanja krvi unutar dijalizatora.
Osim toga, veoma je važno kontrolisati tjelesnu težinu bolesnika prije same procedure kako bi se odredio višak tekućine koju bolesnik nosi u sebi, a neophodno je da tog dana odstrani. Treba spomenuti ulogu hemodijalize u akutnim / urgentnim (privremenim) stanjima, kada je potrebna samo 1 ili nekoliko hemodijaliza sa ciljem otklanjanja određenih supstanci štetnih po organizam.

Što se tiče komplikacija tokom samog trajanja hemodijalize je najčešća hipotenzija tj. naglo smanjenje krvnog pritiska pacijenta za vrijeme hemodijalize, a uzrok tome je prebrzo odstranjivanje tekućine iz organizma bolesnika.
Stoga je veoma važno na samom aparatu pratiti krvni pritisak bolesnika na početku procedure, te adekvatno regulisati protok krvi kroz krvne sudove.

Osim toga, uzrok hipotenzije može biti vazodilatacija (proširenje krvnih sudova usljed čega se snižava krvni pritisak), a nastaje usljed topline krvi tokom procedure. Nerijetko se kao komplikacija kod dijaliznih bolesnika javlja sekundarni hiperparatireoidizam, a to je posljedica neadekvatne funkcije bubrega usljed hronične bubrežne insuficijencije. Takav bubreg u smanjnoj količini izlučuje fosfate, praktički ih zadržava u organizmu, a to dalje dovodi do smanjenja nivoa kalcijuma. Kako bi se nadoknadio nedostatak kalcijuma u organizmu povećava se aktivnos paratireoidne žlijezde, te se samim tim povećava sekrecija paratireoidnog hormona.

Ostale uopštene komplikacije koje se mogu javiti su: glavobolja, mučnina, povraćanje, grčevi, svrab (pruritus), bol u grudnom košu ili leđima. Nadam se da će u narednom periodu oboljeli od hronične bubrežne insuficijencije istražiti i koristiti mogućnosti primjene peritonealne dijalize čime će sigurno povećati kvalitet svog života.

REFRENCE:

1. Harrisonov priručnik interne medicine

2. https://hr.mykidneyjourney.com/hr/mogucnosti-lijecenja/peritonejska-dijaliza-kod-kuce

3. https://www.hemed.hr/Default.aspx?sid=12946

4. https://vaskularnahirurgija.me/dijalizni-pristupi/

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-za-pacijente/bolesti-bubrega-i-mokracnih-putova/zatajenje-bubrega/hemodijaliza

RANI NEONATALNI PERIOD NEDONOŠČADI

Fri, 06 Oct 2023 13:46:15 GMT

Nedonošče je novorođenče rođeno prije očekivanog vremena koje je potrebno za dovršenje rasta i razvoja organa i organskih sistema, neophodnih za preživljavanje ili funkcioniranje istovjetno onome u donešena novorođenčeta. Rani neonatalni period je period prvih sedam dana te kao takav za nedonošće predstavlja najvažniji i odlučujući period života. Gestacija je vrijeme proteklo od prvog dana posljednje menstruacije do dana rođenja djeteta. Određivanje gestacijske dobi je važno za procjenu rizika od mortaliteta i morbiditeta novorođenčeta. Gestacijska dob i rodna masa pojedinačno nisu dovoljne za procjenu stanja ploda pa se obje uzimaju u obzir.

Ilustracija 1- Ekstremna nedonešenost

PODJELA NEDONOŠČADI

Glavno obilježje nedonošenog djeteta je niska porođajna masa i nekompletna razvijenost organskih sistema, koja prerano rođenoj djeci otežava prilagodbu na izvanmaternični život i izlaže ih čestim patofiziološkim poteškoćama. Perinatalni problemi prijevremeno rođene djece posljedica su njihove termoregulacijske nestabilnosti, respiratorne, kardiovaskularne, gastrointestinalne, neurološke i imunološke nezrelost. Ekstremna nedonošenost vodeći je uzrok smrti i pobola u novorođenčadi. Podjela nedonoščadi prema gestacijskoj dobi:

· kasna nedonoščad – od 34. do 36. tjedna gestacije

· umjerena nedonoščad – od 28. do 33. tjedna gestacije

· ekstremna nedonoščad – prije 28. tjedna gestacije

Podjela prema rodnoj masi:

· mala rodna masa - 1500 do 2499 grama

· izrazito mala rodna masa - 1000 do 1499 grama

· ekstremno mala rodna masa - 500 do 999 grama

FIZIČKE I PATOFIZIOLOŠKE OSOBINE NEDONOŠČETA

Izgled nedonošenog djeteta ovisi u kojem je gestacijskom tjednu rođeno. Što je djetetova gestacijska dob kraća to su razlike u usporedbi s donošenim djetetom veće i bolje uočljive. Najčešće razlike prematurnog djeteta i onog rođenog na vrijeme mogu se uočiti po veličini glave, turgoru kože, ekstremitetima, kosi, očima i ušima, genitalijama i mišićnom tonusu. Glava mu je neproporcionalno velika u odnosu na trup, rijetko plače, muskulatura mu je hipotonična. Koža je ružičasta, tanka, gotovo prozirna. Česta je pojava skleredema; potkožno tkivo na opip tvrdo i otečeno. Zato na tabanima i dlanovima postoje zabilježeni edemi. Grudni koš je mekan s vidljivim uvlačenjem ksifoida pri udisaju. Spolni organi su ili mali ili nerazvijeni.

Ilustracija 2- Komplikacije ranog rođenja

Nedonošče, zbog nezrelosti regulacije disanja, ,,zaboravi“ disati tj. periodi disanja se izmijenjuu s periodima apneje. Kod nedonoščadi nedostaje plućni surfaktant pa u neliječenim slučajevima nastaje hiposurfaktoza ili hijalinomembranska bolest koja se očituje ubrzanim i otežanim disanjem i cijanozom kože s početkom u prvim satima života. Poznato je da tek rođena djeca imaju poteškoće s termoregulacijom, no kod nedonoščadi je to posebno izraženo zbog manjka potkožnog masnog tkiva i energije u obliku glikogena. Proizvodnju topline ometa nedostatna oksigenacija. Prijevremeno rođeno novorođenče ima jedinstveni neurorazvojni i bihevioralni fenotip, uključujući zaostatke u motornim sposobnostima, kognitivnom funkcioniranju, vidu, sluhu. Oštećenje motornih sposobnosti je najčešće zabilježen negativan ishod kod nedonoščadi.

Isti mehanizmi dovode do hiperbilirubinemije (povećane razine bilirubina u krvi) u nedonoščeta. Osnovni uzroci pojavi hiperbilirubinemije su povećana količina bilirubina u jetrenim stanicama i njegovo smanjeno izlučivanje. Nedonoščad imaju veći hematokrit odnosno masu eritrocita u odnosu na volumen krvi i kraći životni vijek eritrocita. Postnatalna razgradnja hemoglobina uslijed promijenjenih okolišnih uvjeta (višeg parcijalnog tlaka kisika) dovodi do povećane razine bilirubina u cirkulaciji i povećane potrebe za metaboliziranjem u jetri. Razlozi pojave anemije u novorođenčadi mogu biti gubitak krvi, pojačana razgradnja crvenih krvnih zrncad i/ili smanjena proizvodnja istih. Nedonoščad su još osjetljivija na ovu prilagodbu zbog endogenih faktora poput niskih zaliha željeza koje su dobili od majke tijekom kraćeg trajanja trudnoće, te bržeg rasta i razvoja u odnosu na terminsku novorođenčad i time potrebe za većom proizvodnjomcrvenih krvnih zrncad i hemoglobina. Nedonoščad su podložna anemiji i zbog ijatrogenih faktora poput čestih laboratorijskih testiranja.

Bolest hijalinih membrana ili sindrom (idiopatskog) respiratornog distresa najčešće se pojavljuje u vrlo male nedonoščadi zbog manjka surfaktanta. Klinički se prikazuje kao respiratorna insuficijencija ubrzo nakon rođenja. Dispneja se razvija u prva dva dana i u toj je akutnoj fazi smrtnost najveća. Nedonoščad koja prežive taj period najčešće se u idućim danima oporavljaju. Ona u koje se razvije bronhopulmonalna displazija imaju respiratorne smetnje i ovisna su o kisiku mjesecima. Osnovni problem hijalinomembranske bolesti jesu kolabirane, nestabilne i slabo ventilirane alveole. Postoje dva cilja početnog intenzivnog liječenja kojima je svrha zaštititi nedonoščetov mozak. Naglasak se stavlja na važnost opskrbljenosti mozga kisikom i osigurati adekvatan protok krvi kroz mozak (održavanje srčanog tlaka i srčane frekvencije).

Svakom nedonoščetu se vrši neurološki pregled gdje se pregledavaju refleksi, mišićni tonus, zjenice i pokretanje ekstremiteta, te obavezno i UZV mozga. Simptomi infekcije su često slabo izraženi zbog nezrelog imunog sistema i nezrelih mehanizama reakcije na infekciju. Zbog toga infekcije mogu vrlo često poprimiti fulminantan tok i dovesti do smrtnog ishoda. Sepsa je najčešći uzrok smrtnog ishoda u nedonoščadi, kasna nedonoščad imaju dva puta veći rizik od sepse u odnosu na terminsku novorođenčad. Specifična imunost je narušena kod kasne nedonoščadi jer dobiju manje količine imunoglobulina G preko posteljice tijekom trudnoće, ali i preko kolostruma i majčinog mlijeka uslijed poteškoća hranjenja.

NJEGA TOKOM RANOG NEONATALNOG PERIODA NEDONOŠČADI

Njega nedonoščeta počinje u rađaonici ili operacionoj sali zavisno o načinu poroda odnosno da li je beba donešena prirodnim porođajem ili carskim rezom. Pri porodu nedonoščeta prisustvuje specijalist ginekolog i babica, specijalist neonatolog i medicinska sestra iz neonatološke jedinice intenzivnog liječenja. Nakon poroda pupčana vrpca se ne podvezuje odmah već tek kad prestane pulsirati jer se na taj način nedonoščetu daje još krvi bogate željezom. Dijete treba odmah osušiti sterilnim, suhim ručnikom da se smanji gubitak tjelesne temperature, te se ne preporučuje kupati prvih dana nakon rođenja zbog mogućnosti od infekcije, samo se prebriše sterilnom vatom umočenom u toplo sterilno parafinsko ulje. Zatim se daje preventivno vitamin K jednokratno u mišić da se spriječe krvarenja kojima je nedonošče veoma sklono i konačno prema vitalnosti djeteta i njegovoj tjelesnoj težini određuje mu se smještaj.

Za prijenos nedonošenog djeteta koriste se prijenosni inkubatori s ugrađenim uređajima za automatsko reguliranje kisika, temperature, i vlažnosti zraka. Nedonoščad se smještaju u specijalizirane ustanove ili odjele gdje se njega provodi u posebnim krevetićima ili u inkubatorima. Posebnu pažnju treba obratiti na zaštitu od infekcija pa je zbog toga, svima osim majkama i stalnom zdravstvenom i pomoćnom osoblju, zabranjen pristup.

Ilustracija 3- Inkubator za smještaj nedonošćeta

LITERATURA

1. Kuvačić I., i sur.: “Porodništvo. 1. Izdanje”: Medicinska naknada, Zagreb, 2009.

2. Đelmiš J., Orešković S.: “Fetalna medicina i opstetricija”: Medicinska naklada, Zagreb, 2014.

3. Bralić I.: “Rast kao prediktor zdravlja djece”: Medicinska naklada, Zagreb, 2014.

4. Mardešić D.: “Pedijatrija”: Školska knjiga, Zagreb, 2005.

5. Zergollern Lj.: “Pedijatrija 1.dio”: Naprijed, Zagreb, 1994.

6. Prlic N.: “Zdravstvena njega – udžbenik za srednju medicinsku školu”: Školska knjiga, Zagreb, 2020.

SPECIFIČNOST KOMUNIKACIJE U ZDRAVSTVU

Fri, 06 Oct 2023 13:39:38 GMT

Komunikacija u zdravstvu zapravo predstavlja oblike javnog komuniciranja prilagođenog zdravstvenom kontekstu. Riječ komunikacija dolazi od latinske riječi communicare (dijeliti). Komunikacija predstavlja temelj zdravstva gdje ukoliko je nema dolazi do velikih propusta u samom cilju odnosno liječenju pacijenata. Komunikacija ne podrazumjeva samo komunikaciju između liječnika i pacijenta nego i komunikaciju između medicinske sestre i pacijenta, medicinskog i nemedicinskog tima unutar ustanove, te u krajnjem slučaju komunikacija između zdravstvenih ustanova.

VRSTE KOMUNIKACIJE

Komunikaciju dijelimo na dvosmjerne, jednosmjerne, verbalne i neverbalne oblike. Dvosmjerna interpersonalna komunikacija je gdje jedna osoba prenosi drugoj informaciju, poruku, zahtijev, pitanje dok druga osoba svojom reakcijom daje povratnu informaciju. Jednosmijerna komunikacija je kada se ne traži nikakva povratna informacija.

Verbalna je komunikacija ona koju pojedinac ostvaruje govorom i/ili pismom, kao zapisom govora. Verbalna je komunikacija jedna od osnovnih aktivnosti čovjeka kao društvenog bića, zato što ostvaruje interakciju sa životnom i radnom okolinom i mijenja svoje ponašanje kao odgovor na poruke koje prima komunikacijom. Neverbalna komunikacija metoda je kojom ljudi komuniciraju bez riječi, namjerno ili nenamjerno. Neverbalna komunikacija u upotrebi je za izražavanje emocija, pokazivanje stavova, odražavanje osobina ljudske jedinke, ali i za poticanje ili mijenjanje verbalne komunikacije. Sam čin hospitalizacije za pacijente je stresan i izaziva osjećaj otuđenosti, komunikacijom a posebno nevrebalnom (pogledom, osmijehom ili dodirom) mi kao zdravstveni radnici možemo uliti povjerenje te smanjiti osjećaj samoće i otuđenosti koja pacijentu stvara na poslijetku i strah.

Ilustracija 1- Primjer neverbalne komunikacije

KOMUNIKACIJA IZMEĐU PACIJENTA I ZDRAVSTVENIH DJELATNIKA

Ljekar treba da uvažava činjenicu da pacijent na specifičan način zavisi od njega i njegove prognoze, dijagnoze i načina liječenja. Tako se u odnosu ljekar – pacijent miješaju pacijentova osjećanja. Humanizam i humanistička etika zasnivaju se bitnim dijelom na ljudskoj dubokoj intrapsihičkoj potrebi komunikacije tako da ta humanističko etička potreba čovjeka, jeste i dio specifičnosti odnosa ljekar – bolesnik.

Komunikacija između medicinske sestre i bolesnika je važna jer doprinosi bržem oporavku bolesnika kroz pridržavanje zdravstvenih preporuka te smanjuje osjećaj straha i tjeskobe. Komunikacijom se mogu olakšati stresne situacije, emocionalno proživljavanje pojedinca, donošenje odluka i slično. Zdravstveni djelatnici kroz komunikaciju trebaju pokušati bolesniku objasniti podatke o tipu bolesti od koje boluje, razgovarajte s njim i potaknite ga da razgovara s drugima, te kroz neverbalnu komunikaciju uliti osjećaj sigurnosti. Komunikacijom je potrebno potaknuti bolesnika da zadrži svoj uobičajeni životni stil, ali i upozorite na moguće promjene (ukazati na njih kako bi iznenađenja, pa time i strah bili manji).

Najčešće greške pri komuniciranju zdravstvenih djelatnika i pacijenta jesu te da zdravstveni djelatnik upotrebljava riječi koje pacijent ne razumije, nedovoljno glasno ili prebrzo govori, u razgovoru koristi mnogo riječi i detalja. S druge strane pacijent možda ima problema sa čulom sluha pa čuje pola od izgovorenog, što zdravstveni djelatnik govori pacijent ne sluša i razmišlja o drugim stvarima ili je prosto izgubio mogućnost da razumije izgovorene riječi.

Ilustracija 2- Komunikacija zdravstvenih djelatnika usmjerena na zadovoljstvo pacijenta

KOMUNIKACIJA IZMEĐU ZDRAVSTVENIH DJELATNIKA

Neophodno je da svaki zdravstveni djelatnik vješto usmjeri svoj stav u komunikaciji sa radnicima zdravstvenog i nezdravstvenog profila, jer sve je pitanje mjere i harmonije. Dobar odnos se mora graditi na svim razinama počev od odnosa između medicinskih sestara/tehničara, medicinska sestra/tehničara sa liječnikom, medicinskih djelatnika sa nemedicinskim osobljem do odnosa prema pratnji pacijenta ili njegovoj posjeti tokom hospitalizacije.

Deontološki odnos ljekara sa medicinskim djelatnicima podrazumjeva poštovanje moralnih normi ponašanja, prije svega prema kolegama, ali i prema drugim uposlenicima ustanove. Deontološki aspekt ponašanja prema kolegama regulisan je i zakonima o ljekarskim komorama, posebno zakonom koji reguliše privatnu ljekarsku praksu. Deontološki aspekt te komunikacije podrazumjeva i zahtjev od ljekara da se pridržava etičkih normi u odnosu na nemedicinsko osoblje u zdravstvenoj ustanovi. Osnova te komunikacije je nefavorizovanje profesije ljekara i zdravstvenih djelatnika.

Medicinska sestra komunicira s djelatnicima unutar svoje ustanove: liječnicima, drugim medicinskim sestrama, ali i suradnicima iz drugih ustanova, djelatnicima u zdravstvu (psiholozima, socijalnim radnicima ili djelatnicima policije). U takvim interakcijama se mogu javiti problemi hijerarhije, neorganiziranosti, nedovoljno jasno određenih zaduženja, a posljedice su nejasna i nepotpuna komunikacija, sukobi i nezadovoljstvo suradnika i bolesnika.

LITERATURA

1. Čaušević R.: ”Psihološke osnove i prevencija trauma”: TDP, Sarajevo, 2007.

2. Havelka Meštrović A.: “Zdravstvena psihologija- Psihosocijalne osnove zdravlja, 3. dopunjeno i prošireno izdanje: Naklada Slap, Zagreb, 2020.

3. Lučanin D., Lučanin JD.: “Komunikacijske vještine u zdravstvu”: Zdravstveno Veleučilište: Naknada Slap, Zagreb, 2010.

4. https://hrcak.srce.hr/174629

Disekcija aorte

Sat, 02 Sep 2023 10:27:39 GMT

Disekcija aorte je oboljenje, koje karakterizira prodor krvi između slojeva aorte, što nastaje kao posljedica razdora intime.

Etiologija

Faktori rizika, koji znatno doprinose razvoju disekcije aorte su:

- Arterijska hipertenzija i ateroskleroza

- Marfanov sindrom

- Bikuspidalna aortna valvula

- Aortitis

- Trudnoća

Epidemiologija

Disekcija aorte se pretežno javlja u starosnoj dobi iznad pedesete godine života, uz izuzetak kod osoba, koje boluju od Marfanovog sindroma, kod kojih do razvoja ovog stanja može doći već oko tridesete godine života.

Patofiziologija

U podlozi ovog oboljenja je puknuće intime, čime je omogućen ulazak krvi u područje medije što dovodi do raslojavanja aorte, te stvaranja takozvanog ‘lažnog’ lumena, koji se širi anterogradno. Nastali hematom najčešće rupturira u neki od okolnih prostora, ovisno o lokalizaciji same disekcije. Ukoliko je zahvaćena ascedentna aorta, može doći do rupture u perikard, a ako je zahvaćena descedentna aorta ruptura se može očekivati u području pleuralnog prostora.

Klasifikacija

Slika 1. Stanfordova i De Bakey klasifikacija disekcije aorte

U upotrebi su dvije vrste klasifikacija disekcije aorte: Stanfordova i De Bakeyeva klasifikacija.

DeBakeyeva podjela uključuje i ulazno mjesto i smjer širenja te dijeli disekciju na četiri tipa:

· tip I: disekcija počinje u ascedentnoj aorti, proteže se preko luka aorte i zahvata i descedentnu aortu,

· tip II: disekcija je ograničena na ascedentnu aortu,

· tip IIIa: disekcija je ograničena na descedentnu aortu,

· tip IIIb: disekcija uključuje descendentnu aortu i dio ili cijelu abdominalnu aortu.

Stanfordova klasifikacija je nešto jednostavnija i bazira se samo na mjestu ulaska krvi u stijenku krvne žile.

· Stanford A disekcija počinje u ascedentnoj aorti, pa prema tome uključuje DeBakey tip I i II,

· Stanford B počinje u descendentnoj aorti distalno od izlazišta lijeve arterije subklavije.

Klinička slika

Disekciju aorte karakterizira pojava jakih, iznenadnih bolova u grudima i/ili u leđima , koji su kod tipa A izraženi više retrosternalno, dok su kod tipa B dominantniji u području leđa sa širenjem u abdomen. Također, tip A se može prezentovati i razlikom u kvaliteti pulsa i visini arterijskog krvnog pritiska na gornjim ekstremitetima. Kod nekih pacijenata, usljed ishemije mogu biti prisutni i simptomi, nastali kao rezultat pritiska na nervne elemente, poput parestezija usljed kompresije na spinalne nerve, promuklosti zbog kompresije rekurentnog laringealnog nerva, te Hornerovog sindroma, nastalog kao rezultat kompresije na simpatičke ganglije. Pojava sinkope upućuje na razvoj tamponade perikarda ili pak na zahvaćenost brahiocefaličnih krvnih sudova. Zabilježeni su i rijetki slučajevi disekcije aorte, koji nisu bili praćeni bolovima. Atipična klinička slika je krakteristična za starije osobe sa brojnim komorbiditetima.

Dijagnoza

U postavljanju dijagnoze mogu se koristiti različiti dijagnostički modaliteti. Primarno se može načiniti RTG snimak grudnog koša, na kojem će biti vidljivo proširenje medijastinuma, neovisno o kojem tipu disekcije se radi.

Slika 2. RTG snimak disekcije aorte

Kako bi se isključio akutni koronarni sindrom, neophodno je uraditi i EKG, koji inače ne pokazuje nikakve promjene, osim u slučajevima kada se disekcija širi na koronarne krvne sudove. Dijagnozu disekcije aorte najlakše je potvrditi transtorakalnim ultrazvukom srca. U upotrebi su i CT, kao i aortografija te magnetna rezonanca.

Slika 3. CT angiogram disekcije aorte

Svaka dijagnostička procedura ima svoje prednosti i nedostatke, tako da bi bilo idealno kombinirati ih, naprimjer CT će nam dati adekvatne podatke o lokaciji ulaznog i izlaznog puknuća, dužini disekcije, te uključenosti aortnih grana, dok će s druge strane ehokardiografija pružiti podatke o zahvaćenosti zaliska, odnosno o eventualnom postojanju aortne regurgitacije te rupture u perikard.

Tretman

Tretman podrazumjeva primjenu konzervativnih i hirurških metoda. Cilj konzervativne, medikamentozne terapije kod akutne disekcije aorte jeste smanjivanje vrijednosti arterijskog krvnog pritiska uz idealnu vrijednost sistolnog krvnog pritiska od 100 do 120 mmHg. Inicijalna terapija za kontrolu krvnog pritiska su intravenski primjenjeni beta blokatori. Ukoliko je kod pacijenta kontraindicirana primjena beta blokatora, primjenjuju se kalcijevi antagonisti. U slučaju iznimno jakih bolova, u svrhu analgezije se može primjeniti i morfij. Prehospitalni tretman podrazumjeva:

- pacijenta postaviti u poluležeći položaj na leđima,

- kisik davati u slučajevima, ako je SpO2<94% (10L/min),

- otvoriti minimalno 2 venska puta venskom kanilom od 18G ili 20 G,

- plasirati transurinarni kateter,

- ukoliko je pacijent hipertenzivan opcije su:

· Uradipil: 10 mg iv postepeno; 5ml/sat putem perfuzora

· Beta blokatori: Propranolol se daje u dozi od 0,5 mg iv odmah, a zatim 1–2 mg svakih 3–5 min dok puls ne uspori na 60–70/min ili do ukupne doze od 0,15 mg/kg kroz 30–60 min. Doza se može ponoviti iv svaka 2–4 sata da se održi β−blokada. Bolesnicima s HOPB–om ili astmom može se dati selektivniji β–blokator. Opcije su metoprolol 5 mg iv do ukupno 4 doze u razmaku 15 min ili esmolol 50–200 μg/kg/min u trajnoj iv infuziji ili labetalol (α– i β–adrenergički blokator) 1–2 mg/min u trajnoj iv infuziji ili 5–20 mg iv odjednom uz dodatnu dozu od 20–40 mg svakih 10–20 min dok se ne postigne kontrola krvnog tlaka ili se ne da ukupno 300 mg, nakon čega slijede dodatne doze od po 20–40 mg svakih 4–8 sati prema potrebi.

· Kalcijevi antagonisti: Alternativa β–blokatorima su blokatori Ca– kanala (npr. verapamil 0,05–0,1 mg/kg iv odjednom ili diltiazem 0,25 mg/kg [do 25 mg] iv odjednom ili 5–10 mg/h u trajnoj infuziji).

- ukoliko je pacijent hipotenzivan potreban je oprez pri nadoknadi tečnosti (vrlo malo!)
- u slučaju intenzivnih bolova može se primijeniti morfij u dozi od 2,5 – 5 mg iv uz razblaživanje sa 10 ili 20 ml fiziološke otopine, te postepeno davanje po 2 mg iv,

- kako bi se spriječilo povraćanje primjenjuje se metoklopramid u dozi od 10 mg, u polaganoj intravenskoj injekciji,

- cilj terapije je postizanje vrijednosti sistolnog krvnog pritiska 100-120/min uz puls<60/min,

- primjena vazodilatatora je kontraindicirana.

Hiruške, odnosno endovaskularne procedure se u biti izvode u slučaju komplikacija disekcije aorte tip B, po Stanfordovoj klasifikaciji. Indikacije za takav terapijski pristup su perzistentna hipertenzija ili bol koja ne reaguje na primjenu konzervativne terapije, širenje disekcije duž stijenke, okluzija nekog od glavnih ogranaka aorte što kao posljedicu ima ishemiju organa, povećanje promjera disecirajuće aorte te ruptura.

Prognoza

Polovina neliječenih pacijenata kod disekcije tipa A preživi prvih 48 sati, dok 80% njih umire u periodu od dvije sedmice zbog rupture aorte. Smrtnost pacijenata kod disekcije tipa B, liječene konzervativnim metodama u prvom mjesecu iznosi oko 10%.

Literatura

1) Disekcija aorte u: Interna medicina. Božidar Vrhovac i suradnici. (2008). Zagreb.

2) Disekcija aorte u Interna medicina. Gerd Herold i suradnici. (2016). Mostar.

Slike

Slika 1. Stanfordova i De Bakeyeva klasifikacija. Preuzeto iz:

https://www.researchgate.net/publication/361629127_CT_evaluation_of_aortic_dissection_and_other_acute_aortic_syndromes_An_update

Slika 2. RTG snimak disekcije aorte. Preuzeto iz:

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2658251/

Slika 3. CT angiogram disekcije aorte. Preuzeto iz:

https://casereports.bmj.com/content/14/5/e241633

Važnost samopregleda dojki: ključni korak u ranom otkrivanju raka dojke

Tue, 29 Aug 2023 09:41:38 GMT

Rak dojke je jedna od najčešćih i najopasnijih bolesti koja pogađa žene širom svijeta. Rano otkrivanje igra ključnu ulogu u uspješnom liječenju i poboljšanju prognoze. U tom kontekstu, samopregled dojki postaje ključni korak u ranom otkrivanju raka dojke. Samopregled predstavlja jednostavnu i besplatnu metodu kojom žene mogu redovno provjeravati svoje dojke kako bi identificirale bilo kakve promjene ili znakove upozorenja.

Preporučuje se da žene iznad 20 godina redovno izvode samopregled dojki jednom mjesečno. Samopregled dojki je postupak koji omogućuje ženama da osjete i pregledaju svoje dojke kako bi otkrile eventualne promjene ili abnormalnosti. Idealno vrijeme za samopregled je 7-10 dana nakon početka menstruacije, kada su dojke najmanje osjetljive i manje podložne hormonskim promjenama. Međutim, ako više nemate menstruaciju, možete odabrati isti dan u mjesecu, na primjer, prvi dan, i označiti ga u svom kalendaru kako biste se redovno podsjetili da obavite ovaj važan samopregled.

Samopregled dojki je jednostavan postupak koji uključuje vizualni pregled i opipavanje dojki.

Tokom vizualnog pregleda, trebali biste tražiti bilo kakve promjene u veličini, obliku, boji ili teksturi dojki, kao i izbočine, udubljenja, promjene bradavice ili izlučivanje iz bradavice.
Nakon toga, slijedi palpacija dojki, koja se sastoji od laganih pokreta prstima po dojkama kako biste otkrili eventualne kvržice ili druge neobične promjne. Važno je pregledati cijelo područje dojki, uključujući pazuh i područje ključne kosti.

Redovnim izvođenjem samopregleda dojki, možete postati svjesnije svog tijela i primjetiti eventualne promjene koje se mogu javiti. U slučaju da primijetite bilo kakvu abnormalnost ili zabrinjavajuću promjenu, svakako se obratite svom ljekaru radi daljnjeg pregleda i procjene. Samopregled dojki nije zamjena za redovite mamografske preglede ili posjete ljekaru, ali je važan korak ka održavanju zdravih dojki i prevenciji eventualnih problema.

Obično nema simptoma u ranim fazama raka dojke. Međutim, kako tumor napreduje, mogu se primijetiti sljedeće promjene u izgledu ili osjećaju dojke:

1. Pojava kvržicee ili zadebljanja u ili blizu dojke ili u području pazuha

2. Promjena veličine ili oblika dojke

3. Uvlačenje ili nabiranje kože dojke

4. Bradavica koja je uvučena prema unutra

5. Iscjedak (tekućina) iz bradavice, posebno ako je krvav

6. Ljuštenje, crvenilo ili oticanje kože na dojci, bradavici ili oko bradavice (areola). Koža može imati brazde ili udubljenja, slično izgledu kože naranče.

Važno je napomenuti da ovi simptomi nisu uvijek povezani s rakom dojke, već mogu biti rezultat drugih zdravstvenih problema. Ukoliko primijetite bilo koji od navedenih simptoma, preporučuje se posjetiti zdravstvenog stručnjaka radi daljnje procjene i dijagnostike.

SAMOPREGLED DOJKI

VIZUALNI SAMOPREGLED ISPRED OGLEDALA

Korak 1. Započnite tako da pogledate svoje dojke u ogledalu s ravno držanim ramenima i rukama na bokovima. Pri pregledu obratite pažnju na sljedeće:

Oblik : Uporedite jednu dojku s drugom. Jedna dojka može prirodno biti veća od druge, ali nagle promjene u veličini ne bi trebale nastati.

Koža: Provjerite postoji li osip, crvenilo, uvlačenje, naboranje ili izgled kože sličan korici naranče.

Bradavice: Provjerite postoji li bilo kakva fizička promjena poput iznenadnog uvlačenja, perutanja, crvenila, svrbeža, oticanja ili iscjedka.

Venski uzorak: Pogledajte postoji li primjetno povećanje veličine ili broja vena u usporedbi s drugom dojkom.

Neprestani svrbež: Svrbež koji se ne olakšava lokalnim losionima ili lijekovima.

Korak 2: Podignite ruke i pregledajte dojke obračajući pažnju na sve prethodno navedene promjene.

Korak 3: Potražite znakove sekrecije iz dojke: dok ste pred ogledalom, obratite pažnju na bilo kakve znakove izlučivanja tekućine iz jedne ili obje bradavice (ova tekućina može biti vodena, mliječna, žućkasta ili krvava).

SAMOPREGLED DODIROM

Provjerite prisutnost kvržica ili nepravilnosti u dojkama tako što ćete ih osjetiti dok ležite. Koristite desnu ruku da pregledate lijevu dojku, a zatim lijevu ruku da pregledate desnu dojku. Koristite čvrst, glatki dodir s prvih nekoliko jagodica prstiju, držeći prste ravno i skupa. Pritisnite prstima i izvodite kružne pokrete.

Pregledajte cijelu dojku od vrha do dna, s jedne na drugu stranu - od ključne kosti do gornjeg dijela trbuha i od pazuha do dekoltea. Možete započeti kod bradavice, krećući se u sve većim krugovima sve dok ne dosegnete vanjski rub dojke. Također možete pomjerati prste vertikalno gore i dolje, u redovima. Ovaj pristup gore-dolje obično najbolje funkcioniše za većinu žena.

Obavezno osjetite svo tkivo od prednje do stražnje strane dojki: za kožu i tkivo neposredno ispod nje koristite lagani pritisak; koristite srednji pritisak za tkivo u sredini dojki; koristite čvrsti pritisak za duboko tkivo u stražnjem dijelu. Kada dosegnete duboko tkivo, trebali biste moći osjetiti do rebara.

Važno je da ne paničite ako primijetite kvržicu u dojci, jer većina žena ima kvržice ili zadebljanja u dojkama koje su benignog (ne-kancerogenog) karaktera. Postoje brojni uzroci ne-kancerogenih kvržica u dojkama, uključujući normalne hormonalne promjene, benigna stanja dojke ili povrede. Ukoliko primjetite bilo kakvu promjenu, obavijestite ljekara.

Literatura:

1. https://www.nationalbreastcancer.org/breast-self-exam/

2. https://www.breastcancer.org/screening-testing/breast-self-exam-bse

3. https://www.maurerfoundation.org/6-symptoms-of-breast-cancer/

4. https://www.maurerfoundation.org/about-breast-cancer-breast-health1/how-to-do-a-bse-breast-self-exam/

5. https://www.nationalbreastcancer.org/breast-cancer-faqs/how-often-should-i-do-a-breast-self-exam-bse/

Slike:

1. https://www.freepik.com/premium-vector/breast-self-exam-instruction-breast-cancer-monthly-examination-infographics_33855103.htm

2. https://www.insider.com/guides/health/how-to-check-for-breast-cancer

Stil života kao ključna strategija u prevenciji arterijske hipertenzije i kardiovaskularnih bolesti

Wed, 02 Aug 2023 08:09:11 GMT

Stil života igra ključnu ulogu u prevenciji arterijske hipertenzije i kardiovaskularnih bolesti. Promjene u prehrani, redovna tjelesna aktivnost, upravljanje stresom i izbjegavanje loših navika poput pušenja i pretjeranog konzumiranja alkohola mogu značajno smanjiti rizik od ovih ozbiljnih zdravstvenih problema. Ulaganje u zdrav stil života nije samo ulaganje u sadašnje, već i u buduće zdravlje, koje omogućava dugotrajan i kvalitetan život.

Visok krvni pritisak, poznat kao hipertenzija, definiše se kao sistolni krvni pritisak iznad 140 mm Hg i/ili dijastolni krvni pritisak iznad 90 mm Hg. Hipertenzija je najveći faktor rizika za srčane bolesti, moždani udar, bubrežne komplikacije i preranu smrt. U Evropi se procjenjuje da prevalenca hipertenzije iznosi između 30% i 45%, s tendencijom povećanja nivoa krvnog pritiska kako ljudi stare. Hipertenzija predstavlja glavni faktor rizika za kardiovaskularne bolesti kao što su koronarna bolest srca, infarkt miokarda i moždani udar. Nedavna istraživanja ukazuju na to da se oko 25% srčanih udara u evropskoj regiji može direktno pripisati hipertenziji, a smatra se da je hipertenzija odgovorna za otprilike 40% svih godišnjih smrtnih slučajeva u Evropi.

Prevencija hipertenzije i povezanih bolesti ima ključnu ulogu u očuvanju zdravlja. Nažalost, predviđa se da će se do 2025. godine broj ljudi s hipertenzijom povećati na 60%, što će postaviti izazov pred socio-ekonomske i zdravstvene sisteme.

U svjetlu ovih saznanja, važno je naglasiti ulogu stila života u prevenciji arterijske hipertenzije i kardiovaskularnih bolesti. Usvajanje zdravih stilova života može značajno smanjiti rizik od razvoja hipertenzije. Redovno vježbanje, uravnotežena prehrana bogata voćem, povrćem i ograničenim unosom soli te izbjegavanje štetnih navika poput pušenja i pretjerane konzumacije alkohola mogu doprinijeti održavanju zdravog krvnog pritiska.

Edukacija i svjesnost o važnosti zdravog stila života mogu igrati ključnu ulogu u smanjenju broja ljudi s hipertenzijom i povezanim bolestima, te stvaranju zdravijeg društva u cjelini.

Evo nekoliko ključnih aspekata zdravog života koji mogu pomoći u održavanju normalnog krvnog pritiska:

1. Unos soli: Postoji obilje čvrstih dokaza koji upućuju na vezu između visokog unosa soli i povišenog krvnog pritiska. Preporučuje se smanjiti dodavanje soli pri pripremi i konzumiranju hrane. Takođe je važno izbjegavati ili ograničiti konzumaciju namirnica visokim sadržajem soli, kao što je brza hrana i prerađena hrana uključujući i hljeb i žitarice s visokim sadržajem soli.

2. Pravilna ishrana: Preporučuje se usvajanje pravilne ishrane koja obiluje cjelovitim žitaricama, voćem, povrćem, višestruko nezasićenim mastima i mliječnim proizvodima, uz istovremeno smanjenje unosa hrane bogate šećerom, zasićenim mastima i transmasnim kiselinama. Jedna od preporučenih dijeta je DASH dijeta. Važno je povećati unos povrća bogatog nitratima, kao što su lisnato povrće i cvekla, za koje se zna da snižavaju krvni pritisak. Također, korisne namirnice koje treba uključiti u prehranu su one bogate magnezijem, kalcijem i kalijem, poput avokada, orašastih plodova, sjemenki i mahunarki.

3. Konzumacija alkohola: Postoji jasna veza između konzumacije alkohola, krvnog pritiska, prevalence hipertenzije i rizika od kardiovaskularnih bolesti. U cilju održavanja zdravog krvnog pritiska, preporučuje se pridržavanje dnevne granice konzumacije alkohola. Za muškarce, ta granica je do dva standardna pića dnevno, dok je za žene preporučeno ograničenje na 1,5 standardno piće dnevno. Važno je napomenuti da jedno standardno piće obično sadrži oko 10 grama alkohola. Održavanje umjerene konzumacije alkohola u skladu s tim smjernicama može pomoći u smanjenju rizika od visokog krvnog pritiska i povezanih kardiovaskularnih problema.

4. Prestanak pušenja: Pušenje se smatra jednim od glavnih faktora rizika za razvoj arterijske hipertenzije i drugih kardiovaskularnih oboljenja. Postoji snažna veza između pušenja i povećanja krvnog pritiska, što može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema. Stoga se snažno preporučuje prestanak pušenja kako bi se smanjio rizik od hipertenzije i drugih bolesti srca i krvnih sudova. Prestanak pušenja donosi brojne zdravstvene koristi i doprinosi poboljšanju opšteg kardiovaskularnog zdravlja. Ukoliko imate naviku pušenja, savjetuje se potražiti podršku i pomoć od zdravstvenih stručnjaka kako bi se uspješno ostavili pušenja.

5. Tjelesna aktivnost: Istraživanja su pokazala da redovna aerobna tjelovježba ima pozitivan učinak na prevenciju i liječenje hipertenzije. Aerobne vježbe umjerenog intenziteta, poput hodanja, trčanja, vožnje bicikla, joge ili plivanja, tijekom 30 minuta, 5-7 dana u sedmici, ili intervalni trening visokog intenziteta (HIIT) koji uključuje izmjenu kratkih razdoblja intenzivne aktivnosti s razdobljima oporavka lakših aktivnosti, mogu pomoći u smanjenju krvnog pritiska. Također, trening snage i vježbe otpora se preporučuju 2-3 puta sedmično. Ove vrste tjelesne aktivnosti mogu poboljšati cirkulaciju, sniziti krvni pritisak, poboljšati funkciju srca i krvnih žila te doprinijeti općem zdravlju. Važno je prilagoditi vježbe individualnim sposobnostima i posavjetovati se sa ljekarom ili stručnjakom za tjelesnu aktivnost prije početka bilo kakvog programa vježbanja, posebno ako već imate dijagnosticiranu hipertenziju ili druge zdravstvene probleme.

6. Tjelesna težina: Studije provedene u različitim populacijama jasno ukazuju na direktan, gotovo linearni odnos između indeksa tjelesne mase (BMI) i krvnog pritiska. Rizik od hipertenzije kontinuirano raste s povećanjem antropometrijskih mjerenja kao što su obim struka, omjer struka i kukova te omjer struka i visine, paralelno s povećanjem BMI-a. Otprilike 40% odraslih osoba s hipertenzijom u Sjedinjenim Državama ima prekomjernu tjelesnu težinu (BMI ≥30 kg/m²), dok više od trećine gojazne populacije pati od hipertenzije (sistolički/dijastolički tlak ≥140/90 mm Hg) u usporedbi s manje od petine osoba normalne tjelesne težine. Kliničke studije su višestruko pokazale da gubitak tjelesne težine smanjuje rizik od hipertenzije i krvni pritisak kod odraslih osoba koje već imaju dijagnosticiranu hipertenziju.

7. Redovno mjerenje krvnog pritiska: Omogućuje preventivno djelovanje protiv hipertenzije. Na taj način prate se vrijednosti krvnog pritiska i mogu se prepoznati eventualne promjene ili abnormalnosti te potražiti pravovremena medicinska pomoć. Redovno mjerenje krvnog pritiska može pomoći u otkrivanju visokog krvnog pritiska u ranoj fazi i omogućiti ranu intervenciju radi smanjenja rizika od hipertenzije i povezanih zdravstvenih problema.

Slika 1. Kako prevenirati hipertenziju

Svjetski dan hipertenzije: podizanje svijesti i promocija zdravlja srca

Svake godine, 17. maja, obilježava se Svjetski dan hipertenzije, poseban dan posvećen podizanju svijesti o važnosti praćenja krvnog pritiska i globalnom problemu visokog krvnog pritiska koji pogađa milijardu ljudi širom svijeta. Organizacije i stručnjaci širom svijeta nastoje podići svijest o ovom važnom pitanju zdravlja, pružiti informacije o prevenciji, dijagnostici i upravljanju hipertenzijom te inspirisati ljude da preuzmu aktivnu ulogu u brizi o svom krvnom pritisku.

Slika 2. Svj etski dan hipertenzije

Literatura:

1. Henner Hanssen and others, Personalized exercise prescription in the prevention and treatment of arterial hypertension: a Consensus Document from the European Association of Preventive Cardiology (EAPC) and the ESC Council on Hypertension, European Journal of Preventive Cardiology, Volume 29, Issue 1, January 2022, Pages 205–215, https://doi.org/10.1093/eurjpc/zwaa141

2. Carey R, Muntner P, Bosworth H, et al. Prevention and Control of Hypertension. J Am Coll Cardiol. 2018 Sep, 72 (11) 1278–1293. https://doi.org/10.1016/j.jacc.2018.07.008

3. Unger, T. Borghi, C. Charchar, F. Khan, N.A. Poulter, N.R. Prabhakaran, Do. Ramirez, A. et al. International Society of Hypertension global hypertension practice guidelines. Journal of Hypertension: 2020;38:982-1004. Dostupno na: https://journals.lww.com/jhypertension/Fulltext/2020/06000/2020_International_Society_of_Hypertension_global.2.aspx

4. World Hypertension Day – May 17. https://www.cdc.gov/globalhealth/healthprotection/resources/awareness/world-hypertension-day.html

Slike:

1. https://www.cdc.gov/globalhealth/healthprotection/resources/awareness/world-hypertension-day.html

2. https://www.dreamstime.com/seven-ways-to-prevent-high-blood-pressure-ways-to-prevent-high-blood-pressure-image130565937

3. https://www.freepik.com/free-vector/tiny-cardiology-doctor-nurse-examining-heart-blood-pressure-prescribing-treatment-medical-cardiovascular-checkup-flat-vector-illustration-anatomy-hospital-heart-diseases-health-care-concept_21683392.htm#query=blood%20pressure&position=4&from_view=keyword&track=ais

Značaj palijativne njege kroz holistički pristup pacijentu

Tue, 01 Aug 2023 09:35:29 GMT

Palijativna njega je pristup brizi o bolesnicima koji se suočavaju sa neizlječivim bolestima i teškim simptomima. Cilj palijativne njege je poboljšanje kvalitete života pacijenata i njihovih porodica kroz ublažavanje fizičkih, emocionalnih, socijalnih i duhovnih poteškoća. Holistički pristup, koji je temelj palijativne njege, prepoznaje da pacijenti nisu samo tijela koja trebaju medicinsku intervenciju, već cjelovite osobe s različitim potrebama i dimenzijama. Ovaj pristup uključuje sve aspekte pacijentovog života i pažljivo se bavi svakim od njih.

U holističkom pristupu, palijativni tim sastoji se od različitih stručnjaka, uključujući ljekare, medicinske sestre, socijalne radnike. Ovi stručnjaci surađuju kako bi osigurali sveobuhvatnu zdravstvenu njegu pacijentima.

Holistički pristup palijativnoj njezi naglašava važnost timskog rada, komunikacije i individualizirane njege. Ovakav pristup pomaže pacijentima da se osjećaju cijenjeno, slušano i podržano tokom svih faza bolesti, omogućujući im da dostojanstveno žive svoje preostale dane. Individualizirana briga uzima u obzir specifične potrebe svakog pacijenta, uzimajući u obzir njihove fizičke, emocionalne, socijalne i duhovne potrebe.

Upravljanje bolom

Bol na kraju života često je povezan s patologijom koja uzrokuje bolest i na kraju dovodi do smrti. Anksioznost i depresija često prate bol, stoga je važno rješavati ove dodatne probleme kako bi se postiglo potpuno olakšanje. Neuspjeh u rješavanju prisutne anksioznosti može dovesti do značajnog stresa na kraju života. Bol je često prisutan kod pacijenata koji pate od najčešćih uzroka smrti širom svijeta, kao što su rak, zatajenje srca, hronična opstruktivna plućna bolest (HOPB) i rak pluća. Uključivanje palijativne medicine u njegu umirućeg pacijenta može poboljšati olakšanje boli.

Pristup pacijentu na kraju života za upravljanje boli uključuje temeljnu procjenu primarne dijagnoze i stepena zahvaćenosti organskih sistema. Bitno je obaviti sveobuhvatan razgovor s pacijentom kako bi se uvidio tok bolesti, što pomaže uspostavljanju odnosa između njegovatelja i pacijenta te unaprjeđuje komunikaciju. Ciljeve njege treba postaviti rano i poduzeti sve napore kako bi se striktno poštovale želje pacijenta.

Fizički pregled obuhvata procjenu faktora koji mogu doprinijeti boli od glave do pete. Fizički znakovi boli uključuju izgled lica, nemir, ubrzano disanje i ubrzanu srčanu frekvenciju. Pacijenta se prilikom prijema educira da koristi skaliranu ljestvicu kako bi pokazao intenzitet boli te odabere broj koje najbolje opisuje njegovu bol. Liječenje boli na kraju života uključuje nefarmakološke mjere, farmakološke mjere i psihosocijalne mjere. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je razvila ljestvicu protiv bolova od raka koja vodi njegovatelje pri odabiru farmakoloških agensa za upravljanje bolom.

Farmakološko upravljanje bolom

Nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID) su često prvi izbor farmakološkog tretmana za bol na kraju života.

Opioidni analgetici se smatraju "zlatnim standardom" za liječenje boli na kraju života jer pružaju snažno analgetsko olakšanje. Opioidi djeluju putem interakcije s opioidnim receptorima (mu, delta ili kapa) te oponašaju endogene opioidne peptide. Farmakokinetika različitih opioida može se koristiti za pravilno liječenje boli na kraju života. Važno je uzeti u obzir vrijeme do postizanja najjačeg analgetskog učinka pri odabiru odgovarajućeg lijeka. Postoje različiti načini primjene opioida, kao što su oralna, intravenska, potkožna, intramuskularna, transmukozna, nazalna, transdermalna i rektalna primjena. Općenito, oralni opioidi postižu vrhunski analgetski učinak u roku od približno 1 sata, dok intravenozne doze opioida djeluju vrlo brzo, oko 10 minuta nakon primjene. Doze opioida treba prilagoditi individualno i prema postignutom analgetskom učinku. Morfin sulfat je odobren za liječenje umjerenih do jakih akutnih ili hroničnih bolova. Oksikodon je još jedan snažan opioid koji se koristi za umjerene do jake bolove. Hidromorfon je također moćan opijatni analgetik dostupan u oralnom, supkutanom ili sublingvalnom obliku. Fentanil je popularan zbog različitih načina primjene i predvidljivih analgetskih učinaka. Osim što se koristi kao infuzija za sedaciju i analgeziju kod pacijenata na mehaničkoj ventilaciji, može se koristiti i kao transdermalni flaster kod pacijenata koji ne mogu oralno uzimati lijekove. Važno je pažljivo ukloniti korišteni flaster prije postavljanja novog kako bi se izbjeglo predoziranje. Tramadol je odobren za liječenje umjerenih do umjereno jakih bolova. Kada se odabire opioidno sredstvo, treba uzeti u obzir individualne potrebe pacijenta.

Nefarmakološke strategije za upravljanje bolom

Nefarmakološke strategije za upravljanje bolom obuhvataju mjere usmjerene na izbjegavanje okidača boli i pružanje psihosocijalne podrške tokom kraja života. Nefarmakološke strategije za upravljanje bolom uključuju:

Položaj: Pravilno pozicioniranje glave vrata mogu pomoći u izbjegavanju grčeva u vratu. Ovo je osobito važno za pacijente koji provode dugo vremena u ležećem položaju. Također, primjena gel jastučića od pjene može pomoći u sprječavanju ulceracija, na primjer, gel jastučića za nosni most kod neinvazivne ventilacije.

Njega očiju: Upotreba umjetnih suza i lubrikanata može pomoći u izbjegavanju bolnih stanja kao što je keratitis (upalna bolest rožnice). Redovita primjena ovih sredstava održava hidrataciju očiju i smanjuje nelagodu.

Oralna njega: Pravilna oralna njega i redovita hidratacija su ključne kako bi se izbjegle bolne ulceracije usne šupljine i karijes. Redovno čišćenje zuba, hidratacija usne šupljine i primjena posebnih gelova ili losiona za njegu mogu pomoći u održavanju oralnog zdravlja i smanjenju nelagode.

Prevencija dekubitusa: Često premještanje i rasterećenje dijelova tijela koji su podložni pritisku može pomoći u izbjegavanju dekubitalnih rana koje se javljaju uslijed pritiska na kožu tijekom dužeg vremena. Korištenje posebnih pomagala za rasterećenje, kao i pravilna njega kože, može pomoći u sprječavanju ovih bolnih stanja.

Ove nefarmakološke mjere mogu biti korisne kao dodatak farmakološkom liječenju boli i pružiti holistički pristup u upravljanju boli na kraju života. Važno je prilagoditi strategije pojedinačnim potrebama pacijenta i surađivati s medicinskim timom radi pravilne primjene.

Psihosocijalna podrška

Psihosocijalna njega na kraju života obuhvata procjenu i tretman psiholoških simptoma, rješavanje socijalne patnje, pružanje duhovne podrške, podršku ožalošćenima, brigu o zdravstvenim radnicima i podršku porodici i njegovateljima. Prilagođavanje njege individualnim potrebama pacijenata i porodici, uz timski pristup, ključni su za sveobuhvatnu podršku na kraju života.

Komunikacija i planiranje : Redovno savjetovanje s pacijentom dok još može donositi odluke omogućuje im da izraze svoje želje i potrebe u vezi s njegom. Ovo uključuje i raspravu o ciljevima njege, mogućnostima za simptomatsko liječenje i odlukama o kraju života. Uključivanje pacijentove porodice u ove razgovore također je važno radi boljeg razumijevanja i podrške.

Higijena i dostojanstvo: Pažnja koja se posvećuje redovnoj higijeni i čišćenju, prilagođena pacijentovim potrebama i toleranciji, pridonosi održavanju higijene i dostojanstva pacijenta te poštovanju njihove samosvijesti. Ovaj aspekt zdravstvene njege važan je kako bi se osigurala udobnost pacijenta i njegovo najbolje moguće stanje tokom procesa bolesti.

Duhovna podrška: Duhovna podrška je također važan dio holističkog pristupa. Duhovnost se shvaća kao širi pojam koji obuhvata vjeru, duhovna uvjerenja i smisao života. Duhovno savjetovanje može pružiti podršku pacijentu i porodici. Ovo može pomoći u suočavanju s neprihvaćanjem smrti i pružanju utjehe i smirenosti pacijentu.

Edukacija pacijenata i porodice: Edukacija o upravljanju boli, lijekovima, mogućim nuspojavama i alergijskim reakcijama od iznimne je važnosti u ublažavanju boli na kraju života. Pružanje informacija o ovim temama pacijentima i članovima obitelji omogućuje bolje razumijevanje i aktivno sudjelovanje u procesu zdravstvene njege. Ova edukacija pomaže osigurati da pacijenti budu svjesni mogućnosti liječenja boli i razumiju kako se nositi s nuspojavama lijekova, čime se poboljšava njihovo iskustvo i kvaliteta života.

Priprema za kućnu njegu: Ako porodica razmišlja o otpuštanju pacijenta u kućno okruženje, važno je pružiti im edukaciju o pravilnoj njezi pacijenta kod kuće. To uključuje upute o primjeni lijekova, pružanju fizičke udobnosti, prevenciji komplikacija i osiguranju sigurnosti pacijenta. Sve ove mjere zajedno pomažu u osiguravanju cjelovite njege pacijentima na kraju života i jačanju međuljudskih odnosa unutar porodice. Osiguravanje podrške i pravilne edukacije ključno je za osiguranje optimalne njege i smanjenje anksioznosti pacijenta i porodice.

Socijalna patnja: Socijalna patnja može proizaći iz različitih izvora kao što su siromaštvo, nedostatak osnovnih potreba poput hrane, odjeće ili stambenog prostora, stigma i diskriminacija zbog bolesti, seksizma, rasizma ili vjerskih predrasuda. Palijativna njega treba uključiti strategije za rješavanje socijalne patnje, poput pružanja materijalne podrške, pomoći u stambenom zbrinjavanju i borbe protiv stigmatizacije.

Sudjelovanje članova porodice u palijativnoj njezi: Porodica ima iznimnu važnost jer pridonosi povećanju kvalitete njege za pacijenta i podržava dobrobit samih članova porodice. Oni imaju ključnu ulogu u pružanju emocionalne podrške pacijentima, pružajući im utjehu, razumijevanje te slušajući njihove emotivne potrebe. Porodica i članovi također aktivno sudjeluju u fizičkom aspektu njege pacijenta, pomažući im u svakodnevnim aktivnostima kao što su oblačenje, hranjenje, higijena, mobilnost i primjena lijekova. Važno je naglasiti da članovi porodice također pružaju podršku pacijentu kroz koordinaciju palijativne njege. Oni mogu djelovati kao veza između pacijenta i zdravstvenog tima, pružajući važne informacije o pacijentovim potrebama i promjenama u stanju. Također mogu pružiti povratne informacije o učinkovitosti njege kako bi se osiguralo da se pruža odgovarajuća i prilagođena njega. Porodica i zdravstveni tim zajedno rade na ostvarivanju zajedničkih ciljeva njege, pružajući sveobuhvatnu podršku pacijentu u svakom aspektu njihove palijativne njege.

Socijalna podrška ima ključnu ulogu u palijativnoj njezi i može značajno poboljšati kvalitetu života pacijenata s neizlječivim bolestima. Emocionalna podrška od drugih ljudi pomaže im suočiti se s anksioznošću i depresijom te poboljšava njihovu kvalitetu života. Društveni odnosi i povezivanje s drugima pružaju smisao i podršku u suočavanju s egzistencijalnim izazovima. Osiguravanje društvene podrške pacijentima važan je dio palijativne njege i pridonosi njihovom cjelokupnom blagostanju.

Literatura:

1. Sinha A, Deshwal H, Vashisht R. End-of-Life Evaluation and Management of Pain. Available from: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK568753/

2. Bradley N, Lloyd-Williams M, Dowrick C. Effectiveness of palliative care interventions offering social support to people with life-limiting illness-A systematic review. Eur J Cancer Care. 2018 May;27(3):e12837. doi: 10.1111/ecc.12837 https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC6001732/

3. Saarinen, J, Mishina, K, Soikkeli-Jalonen, A, Haavisto, E. Family members’ participation in palliative inpatient care: An integrative review. Scand J Caring Sci. 2021; 00: 1– 12. https://doi.org/10.1111/scs.13062

4. World Health Organisation: Palliative care. https://www.who.int/health-topics/palliative-care

SPINALNI EPIDURALNI APCES

Tue, 02 May 2023 21:02:22 GMT

Upala CNS-a može zahvatiti mozak, kičmenu moždinu i moždane ovojnice. U tom slučaju govorimo o enceflitisu, mijelitisu, meningitisu, spinalnom epiduralnom apcesu, ali i nihovim kombinacijama. Upalu mogu uzrokovati bakterije, virusi, gljivice, paraziti i nekonvencionalni uzročnici – prioni. Infekcije se najčešće šire hematogenim putem iz nekog udaljenog žarišta u tijelu, moguće je i per continuitatem iz okoline, ali mnogo rjeđe. Najrjeđi oblik predstavlja širenje virusa dužinom nervih vlakana, zbog toga što je CNS dobro zaštićen od invazije mikroorganizama svojim ovojnicama kako koštanim tako i membranskim, ali po njihovom prolsku, moždano tkivo pruža malo otpora infekciji.

Spinalni epiduralni apces se definiše kao nakupina koja može da izazove mehanički pritisak na kičmenu moždinu. Najčešća lokalizacija apcesa, odnosno mjesto formiranja je torakalni predio. Najčešći uzročnik je Staphyloccocus aureus, koji dospjeva u epiduralni prostor preko opće cirkulacije ili propagijacijom iz okoline (lumbalna punkcija, otvorene rane, infekcije kože). Od ostalih uzročnika zabilježena je Escherichia colli, te miješani anaerobi. Rjedak, ali moguć uzročnik je tuberkuloza torakalne kralježnice - Pottova bolest. Važno je napomenuti i oralnu higijenu, ne zanemarivati simpome, jer komplikacije odontogenog apcesa kao što su otežano gutanje kod submndibularnog ili pterigomandibularnog apcesa, mogu se cirkultorno širiti i dovesti do spinalnog epiduralnog apcesa sa većim komplikacijama.

Uz opće simptome (povišena tjelesna temperatura, malaksalost) razvija se slika transverzalnog mijelitisa (bol u leđima, paraplegija, poremećaj senzibiliteta i funkcije sfinktera). Prisutni su lokalni ili radikularni bolovi u leđima i osjetljivost na perkusiju. Klinička slika postaje sve teža, jer ukoliko se ne pristupa adekvatnom liječenju, tjelesna tempertura raste, dolazi do kompresije kralježične moždine, te kompresija korijena lumbalnih živaca može izazvati parezu donjih udova, pa se javlja i sindrom kaude ekvine. Neurološki ispadi napreduju kroz nekoliko sati do nekoliko dana.

Dijagnoza se postavlja pomoću MRI , ponekada se radi mijelografija plus CT. Laboratorijsk pretrage, uzorci krvi i sekreta s infektivnih područja se stavljaju na podloge. Lumbalna punkcija je kontraindicirana, jer tim zahvatom se može potaknuti nastajnje hernijacije ako apces uzrokuj potpunu opstrukciju.

Liječenje se sastoji od velikih doza antibiotika, sa ili bez aspiracije parenteralnom iglom, dok kod nuroloških smetnji često se radi zahvat neurohirurške drenaže. Iako je statistički pojava epiduralnog spinalnog apcesa mala, potrebno je obratiti pažnju na pacijenta sa progrsivnim bolovima u kralježnici, postupno pojačanu ukočenost, slabljenje sfinktera, i ukočenost vrata jer upravo ukočen vrat može dovesti do letalnog uzroka takvog apcesa !

LITRATURA:

1.Kostić V. Neurologija za studente medicine. Medicinski fakultet Beograd, 2009
2. Vranjšević D. Diferencijalna dijagnoza u neurologiji. Medicinski fakltet Beograd, 2004

3. Zukić T. & saradnici. Neurologija. Privatna ambulanta Zukić, Sarajevo, 2008
4. Deljo D. Bolesti nervnog sistema. Labirint Zenica, 2014

Tretman djece sa autizmom

Sat, 25 Mar 2023 03:47:49 GMT

Šta je autizam?

Autizam je nastao od grčke riječi authos - sam.

Pojam autizam razvio je švicarski psihijatar Eugen Bleuler (1911). Njime je opisao jedan od osnovnih simptoma shizofrenije. Isti termin upotrijebio je i američki dječiji psihijatar Leo Kanner još 1943. godine. Prema epidemiološkim istraživanjima, na 10000 novorođene djece rađa se 4-5 djece sa autizmom. Kada je riječ o autističnom spektru poremećaja govori se o 10-15 djece na 10000 novorođenih.

Fizički izlged ove djece je sasvim normalan, intelignentni su, njihov izraz lica i neobično ponašanje doveli su mnoge do zaključka da se radi o razmaženoj djeci. Međutim, to nije istina zato što su brojna istraživanja o uzrocima ovog poremećaja kod djece doveli do potpunog objašnenja problema. Djeca s autizmom se fizički ne razlikuju od osoba koje ga nemaju.

Autizam je neurorazvojni poremećaj što uključuje poremećaje govora, percepcije, pažnje i motoričkih pokreta. Autizam je teško stanje koje traje cijeli životni vijek. Osobe sa autizmom se razlikuju od osoba koje imaju mentalnu retardaciju ili oštećenje mozga, iako je moguće da kod neke djece postoji i taj poremećaj. Autizam je češći kod dječaka nego kod djevojčica. Još uvijek nije poznat uzrok pojave autizma. „Prema WHO međunarodnoj klasifikaciji bolesti (ICD-10, 2006) autizam se ispoljava „prije treće godine“ života. Djeca sa autizmom su obilježena kao djeca sa oštećenjem socijalne intreakcije, govora koji se koristi u socijalnoj komunikaciji ili simboličkoj ili imaginacijskoj igri.“

2. april se obilježava kao Svjetski dan svjesnosti o autizmu.

1. AUTIZAM I GENETIKA

Uticaj gena većinom se razlikuje od poremećaja do poremećaja, svaki je individualan ispecifičan na svoj način. Mutacije gena se mogu dogoditi i prilikom začeća i razvoja iako ne postoji genska predispozicija za razvoj autizma u porodici.

Poremećaj autizma povezan je sa X hromozomom (kao daltonizam i hemofilija). Kod zahvaćenih dječaka upućivalo je na mogućnost da je autizam povezan sa X hromozomom, kod pojedinih porodica zahvaćenost dječaka dokazala se nasljednost po muškoj liniji što je isključilo X hromozom kao jedini ili predominantni način nasljeđivanja.

Genetika igra veliku ulogu u razvoju autizma, međutim ne zna se radi li se o jednom genu ili kombinaciji gena.

Znakove autizma prvenstveno zapažaju roditelji odnosno majka koja je najviše sa djetetom. To zapažanje su promjene njenog djeteta kroz igru.

2. KLINIČKA SLIKA

Klinička slika je jedinstvena kod autističnog poremećaja, iako zavisi od slučaja do slučaja. Kod autističnog poremećaja postoje različiti slučajevi autizma ali su po etiologiji slični.

„Kanner navodi pet dijagnostičkih kriterija: nemogućnost uspostavljanja odnosa s ljudima i stvarima, zakašnjeli razvoj govora i uporaba govora na nekomunikativan način, ponavljajuće stereotipne igre i opsesivno inzistiranje na održavanje određenog reda, nedostatak mašte te dobro mehaničko pamćenje i normalan tjelesni izgled.“

Autizam se pojavljuje u prve tri godine života, s razdobljem normalnog razvoja ili bez njega. Kod simptoma autizma navodi se više: zaostajanje u govoru i nemogućnost pronalaženja odgovarajuće riječi, ne shvata druge osobe šta govore, ima ograničenu sposobnost imitacije, pretežno je fokus na jednoj vrsti predmeta, nema želje za druženjem ili igranjem sa drugom djecom, pretežno se igra s igračkama na drugačiji i neobičan način, često radi repetitivne radnje (gleda u jednom smjeru, vrti rukama, prstima), pokriva uši kod jakog zvuka koji drugim osobama sasvim normalan.

Autizam je često praćen s ostalim poremećajima kao što su intelektualne poteškoće, epileptični napadi, senzorna osjetljivost, nizak mišićni tonus.

Kod djece sa autizmom još dok su u dojenačkoj dobi može se primijetiti prvi znakovi bolesti poput: odbijanja dojenja ili bočice, poremećaji sna, plačljivost, pretjerana mirnoća ili nemir, mišićna atonija ili rigiditet. Kod neke djece nedostaje emocionalna povezanost s roditeljima, nedostatak pogleda oči u oči. U dobi od pet godina pola ove djece nema razvijen ekspresivni govor, a manji dio djece koja govore imaju specifičan govor koji se razlikuje od svih drugih govornih poremećaja. Djeca s oštećenjem sluha razviju mimiku i gestu kao način komuniciranja, dok djeca s autizmom iskazuju potrebe preko plača, vriskanja ili nekim drugim neadekvatnim oblicima komunikacije. Roditelji, nastavnici ili oni koji provode vrijeme s takvim djetetom znaju jasno šta ono želi. Dijete s autizmom je poremećenih gotovo svih funkcija za ASŽ, socijalnih, kognitivnih, motornih i emocionalnih.

3. TOK I PROGNOZA

Autizam se vremenom razvija, tako što u većini slučajeva djeca s autizmom u doba puberteta dobiju izražene epileptične napade, promjene na EEG. Tok poremećaja i prognoze ovog stanja kod djece zavisi o njihovom intelektualnom funkcionisanju, razvoju govora, u dječijoj dobi to je psihomotorni nemir dok u kasnijoj dobi to je već agresija i autoagresija što komplikuje terapiju. Istraživanja pokazuju da djeca s autizmom imaju normalan životni vijek.

„Velika Lotterova studija o toku i prognozi autističnog poremećaja navodi da 62-74% djece ima lošu prognozu (trajna hendikepiranost i ovisnost o tuđoj pomoći), a tek od 5-17% zahvaćenih ima dobru prognozu.“

4. VRSTE AUTIZMA

Kao i svaki poremećaj tako i ovaj ima više vrsta.

Pervazivni razvojni poremećaji – gdje kod djeteta nije jasno definisano stanje a postoje poremećaji koji su jako teška oštećenja vještine socijalne interakcije, verbalne i neverbalne komunikacije uz postojanje stereotipnog ponašanja do interesa i aktivnosti. Klasifikacija prema DSM-IV obuhvata pet podskupina:

· Aspergerov poremećaj – je ozbiljan hronični neurorazvojni poremećaj koji se definiše socijalnim deficitima i ograničenim interesima, slično kao autizam, ali kod ovog poremećaja dobro je razvijen govor i očuvane kognitivne sposobnosti po čemu se i razlikuje od autizma i drugih pervazivnih razvojnih poremećaja. Ovaj poremećaj se još naziva i autistična psihopatija. Djeca sa ovim poremećajem imaju normalan razvoj do 18 mjeseca gdje posle toga dolazi do regresije odnosno vraćanja unazad. Djeca sa ovim poremećajem ne mogu ostvariti kontakt oči u oči i sa poteškoćama obavljaju dvije radnje odjednom kao npr. gledaju i slušaju. Dijete je kao odsutno, ali kada mu se postavi pitanje on ima spreman odgovor. Uzroci ovog poremećaja nisu poznati.

· Rettov poremećaj – je progresivni neurorazvojni poremećaj koji se pojavljuje isključivo kod djevojčica i to od 6-18 mjeseca. Na početku ovog stanja dijete izgleda kao sa autističnim poremećajem. Ovakva djeca su u prirodi mirna, ali ne jako napredna, stajanje na nogama kasni, gubitak ravnoteže, zastoj u razvoju, dijete postepeno regredira odnosno zatvara se u svoj autistični svijet, ne komunicira sa okolinom. U ovoj fazi djece se obično pojavljuju epileptični napadi odnosno parcijalni ili generaliziovani napadi. Rettov sindrom je posljedica X-hromosomske mutacije MECP2 gena na distalnom dijelu X-hromosoma. Ova mutacija kod muškarca je smrtonosna. Još uvijek ne postoji kauzalna terapija.

· Dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu – Hellerova demencija – progresivno oštećenje jezičnog razumijevanja i izražavanja, intelektualnih, socijalnih i komunikacijskih vještina. Pojavljuje se između 2 i 4 godine i počinje postepeno.

· Pervazivni razvojni poremećaj, odnosno neodređen (atipični autizam) – ovaj poremećaj se naziva kada poremećaji kod djeteta ne odgovaraju kriterijima za dijagnosticiranje autizma. Također, kod ove djece nalaze se poremećaji autizma koji utiču na radno, socijalno ili drugo funkcionisanje djeteta, ali svojom jačinom, trajanjem ili brojem ne zadovoljavaju kriterije već opisanih poremećaja. Ova vrsta autizma često se dijagnosticira u djece sa mentalnom retardacijom i djece s težim razvojnim poremećajem govora koja imaju i autističnih poremećaja.

5. TERAPIJA I REHABILITACIJA

Kod autizma imamo dvije vrste tretmana: farmakoterapija i rehabilitacija.

FARMAKOTERAPIJA

Kod ovog poremećaja kao i kod svakog najbitnije je poduzeti na vrijeme odgovarajuće mjere odnosno započeti sa terapijama na vrijeme odnosno na prve simptome treba reagovati. Još uvijek nema lijeka koji bi mogao izliječiti autizam, ovi lijekovi se uglavnom koriste da smire stanja u kojima se dijete nađe, a koja ga ometaju u funkcionisanju.

Kod farmakoterapije imamo:

· Antipsihotici – odnosno skupina lijekova koja se najviše primjenjivala kod djece s autizmom, psihozom i intelektualnim oštećenjem. Dokazalo se da su to najučinkovitiji lijekovi koji pomažu tim stanjima u većini slučajeva, mada postoje i oni u kojima nisu došli do konkretnog djelovanja. Danas se najviše koriste atipični antipsihotici odnosno noviji antipsihotici. Ovi lijekovi se uglavnom koristi zbog nepoželjnih simptoma (agresija, hiperaktivnost).

· Stabilizatori raspoloženja – dokazano je da djeca sa autizmom dobiju epileptičan napad u svom životu bar jednom. Antiepileptici su uglavnom korišteni zbog tog napada kod djece sa autizmom ali kod bipolarnih afektivnog poremećaja.

· Alfa-adrenergični agonisti – ovi lijekovi se koristi zbog toga što stimuliraju presinaptičke receptore da oslobode noradrenalin, snize razinu serotonina u krvi i povećavaju protok dopamina.

· Antikonvulzivi

· Vitaminska terapija i prehrana

REHABILITACIJA

Kod rehabilitacije najbitnije je uključiti cijeli multidisciplinarni tim koji će aktivno raditi na poboljšanju i pronalasku načina kako dijete sa autizmom može uživati ASŽ što samostalnije.

Ovaj tim uključuje pedijatar, neurolog, psiholog, fizioterapeut i radni terapeut, logoped, defektolog. U ovom slučaju cilj tima jeste podrška djetetu u smanjenju posljedica poteškoća vezanih uz simptome autizma odnosno socijalizacija, komunikacija i ponašanje, te podrška roditeljima djece sa autizmom.

Kod pristupa djeci s autizmom imamo nekoliko programa rane inetrvencije a to su:

· Primijenjena analiza ponašanja (ABA) koja se može podijeliti na Lovaasov PDN i savremenu primijenjenu analicu ponašanja,

· Razvojni individualizirani model utemeljen na odnosu (DIR i Greenspanov model),

· TEACCH (Teach and Educating Adults and Children with Communication Handicap,

· SCERTS (Social Communication, Emotional Regulation, Transactional Support).

Svaki od ovih programa je sveobuhvatan, što znači da se koristi u podučavanju raznih funkcionalnih vještina kako bi se postiglo što bolje funkcionisanje djeteta.

Bihevioralni tretman

Mnoge osobe koje koriste ovaj tretman za djecu s autizmom povezuju primjenjenu analizu ponašanja (ABA) jednom od najčešće strukturiranih tehnika odnosno podučavanje diskriminativnim nalozima.

Program ABA se zasniva na pretpostavci da djeca imaju veće šanse da ponove ponašanja ili odgovore koji su nadograđeni odnosno ojačani i da će manje vjerovatno nastaviti ponašanja koja nisu nadograđena. Na kraju, podrška se postepeno smanjuje do trenutka kada dijete može učiti bez konstantnog nadograđivanja. Program ABA nije liječenje autizma, ni mučenje djeteta.

Ovaj program je prepoznat kao siguran i efikasan tretman za djecu sa smetnjama u razvoju u ovom slučaju konkretno za djecu sa autizmom. Ovaj program trebao bi se provoditi najmanje 20-25 sati sedmično. Za uspješnost savladavanja programa vrlo je važno da svi koji su u kontaktu sa djetetom provode principe ovog načina učenja. ABA tehnike mogu sagraditi vještine kao što su slušanje, gledanje i imitiranje, te kompleksne vještine kao što su čitanje, konverzacija i razumijevanje tuđe perspektive. Ovaj program će poboljšati sposobnosti djeteta u komunikaciji, socijalnim vještinama, igri, ličnoj njezi i školskim vještinama.

ABA terapija sadrži detaljan program za učenje:

• Usvajanja društveno-prilagođenih ponašanja i smanjenje nepoželjnih oblika ponašanja kroz učenje alternativnih obrazaca ponašanja.

• Uspostavljanja kontakta pogledom i fokusiranja pažnje.

• Imitacije (koja je preduslov za razvoj i upotrebu govora i jezika).

• Smanjivanja stereotipija i repetitivnih radnji kako bi se povećao obim pažnje i kako bi se djeca usmjerila na učenje društveno-korisnih aktivnosti.

• Razvijanje samostalnosti u svakodnevnim aktivnostima (oblačenje, pranje zuba, vezivanje pertli…).

• Uspostavljanja senzorne integracije – putem obezbjeđivanja senzornih iskustava u kontekstu svrsishodnih aktivnosti, planiranjem i izvođenjem adaptivnih ponašanja.

• Razumijevanja i produkcije govora (izražavanje potreba, imenovanje, odgovaranje na pitanja).

• Podsticanje kognitivnog razvoja.

• Usvajanja socijalnih vještina i igre u interakciji sa vršnjacima.

• Razvijanje simboličke igre.

Kako poticati dijete da ostvaruje kontakt očima?

Prilikom provođenja tretmana terapeuta sa djetetom koje je autističnog spektra i koje ne ostvaruje kontakt očima može se provesti sljedeća vježba:

1. Terapeut treba sjesti nasuprot djeteta, zovnuti dijete imenom, staviti (kartu, sliku, figuru,...) u visini svojih očiju. Kada dijete uspostavi kontakt očima u trajanju od 1s terapeut mu odmah daje taj predmet. Nakon odrađene te vježbe radimo istu tu samo kada dijete uspostavi kontakt očima odlažemo mu dati predmet na nekoliko sekundi da bismo provjerili da li dijete uspostavlja kontakt spontano a nakon toga mu dajemo predmet.

2. Terapeut treba sjesti iza djeteta, zovne ga imenom, a zatim mu motivator stavi ispred očiju i povlači u visinu svojih očiju. Od djeteta se očekuje da se okrene i prati pogledom motivator i pogleda u terapeuta. Nakon određenog vremena ponavljati tu vježbu sa odlaganjem vremena.

Vokalni zahtjevi

Ako dijete nešto želi jesti, piti, igrati se, ukoliko je verbalno pokazuje prstom željeni predmet i može ponoviti riječi koje mu se kažu, počinje se raditi na verbaliziranju zahtjeva.

1. Kada dijete pokaže prstom predmet npr.: vodu, terapeut mu kaže „voda“ i tek kada se uspostavi kontakt da dijete izgovori riječ daje mu se traženo.

2. Kada dijete ne pokazuje prstom ako izostaje verbalni zahtjev, terapeut mu govori „voda“ kako bi dijete to ponovilo i daje mu isto.

PECS (Upotreba slika)

Ako dijete nešto želi, putem slike mogu postaviti zahtjev ali i da nauči da slijedi druge upute, znači dijete traži željeni predmet tako što pokaže sliku istog.

1. Terapeut drži sliku autića i izgovara „Idemo po autić“, odmah nakon izgovorenog zahtjeva, terapeut sa slikom odvodi dijete do mjesta gdje je autić i uzima jedan i daje mu.

Plan koji se koristi za rad sa djecom koja su nisko funkcionalna sastoji se od par cjelina.

1. IMITACIJA GRUBIH MOTORNIH VJEŠTINA

Daj pet, pljesni rukama, maši, potapšaj koljena i sl.

NAPOMENA: idemo sa 15-20 imitacija.

2. INSTRUKCIJA IZ JEDNOG KORAKA (verbalno)

Kažemo djetetu: Daj pet. Dijete treba da na verbalnu uputu da pet.

3. IMITACIJA SA PREDMETIMA

Počinjemo sa dva predmeta npr.: čaša i olovka. Dijete treba da pokaže date predmete. Jedan po jedan. Radi se po jedna imitacija 15-20 imitacija. Nakon usvajanje jedne prelazimo na drugu.

4. DIJELOVI TIJELA

Dijete treba da pokaže dijelove tijela (pokaži glavu, nos,...), uvijek radimo po jedan dio tijela, kada dijete uspoji prelazimo na drugi. Prvo ide fizičko navođenje a zatim verbalna uputa, (15-20 imitacija.

5. POKAZNA GESTA UZ IMITACIJU

Npr.: najbolje je uzeti fotografiju roditelja i pitati: pokaži mamu, tatu,... isto možemo raditi i sa predmetima. Navedenu radnju raditi uz fizičko navođenje a zatim kroz verbalnu uputu.

6. POKAZNA GESTA UZ INSTRUKCIJU

Npr.: kažemo djetetu donesi mi čašu, pokazujući na istu. Dijete treba da donese čašu.

7. POKAZNA GESTA NA PREDMETIMA

Npr.: pokaži mi vrata, pokaži sto itd.

Plan koji se koristi za rad sa djecom koja su funkcionalna sastoji se od par cjelina.

1. STVARI KOJE IDU ZAJEDNO U SVAKODNEVNOJ AKTIVNOSTI

Npr.: sir-miš (pokazati do 20 parova da dijete usvoji receptivno), doktor-slušalice, noga-čarape, nakon toga EKSPRESIVNA FAZA, npr.: „Šta miš jede?“ 15-20 parova.

2. LOGIČKO ZAKLJUČIVANJE

Npr.: postavimo djetetu tri predmeta na sto (telefon, flaša, olovka). Postavimo pitanje: „Iz čega pijemo vodu?“ Nakon toga dijete treba da pokaže flašu.

Kod EKSPRESIVNE FAZE postavljamo isto pitanje: „Iz čega pijemo vodu?“ dijete treba da odgovori: „Pijemo iz flaše.“ Radimo od tri ponuđena predmeta gdje idemo obrnutim smjerom tek kad nauči 15-20 predmeta.

3. BOJE

RECEPTIVNA FAZA: pokaži 3 boje, nakon usvojene 3 idemo na 4, itd. Idemo do 11 boja. EKSPRESIVNA FAZA: pokažemo boju dijete je imenuje.

4. KATEGORIJE

Životinje, hrana, odjeća, hrana u kući, prevozna sredstva. Na početku idemo sa tri stvari (jabuka, gaće, avion). Npr.: dajemo djetetu jabuku dijete treba da stavi na kategoriju hrane itd. Nakon usvojene 3 prelazimo na 4 itd. Idemo do 5 kategorija.

EKSPRESIVNI NIVO: „Gdje je hrana?“, „Gdje su prevozna sredstva?“, „Gdje je odjeća?“, „Šta je to?“, dijete odgovara: „To je hrana, odjeća,...“.

5. ZANIMANJA

Počinjemo sa 3 zanimanja. RECEPTIVNA FAZA: npr.: „Pokaži mi policajca, doktora, frizera. Sa djetetom idemo sa usvajanjem do 10 najčešćih zanimanja.

EKSPRESIVNA FAZA: npr.: pokažemo sliku i pitamo: „Ko je to?“.

PROGRAM OBUKE DJECE U AUTISTIČNOM SPEKTRU

Vještine prisustva

1. Samostalno sjedi na stolici

2. Pravi kontakt očima kao odgovor na svoje ime

3. Pravi kontakt očima kao odgovor na instrukciju „Pogledaj me“

4. Odgovara na uputu „Spusti ruke“.

Vještine imitacije

1. Imitira pokrete makromotorike

2. Imitira djelovanje na predmete

3. Imitira pokrete fine motorike

4. Imitira oralne pokrete

Vještine receptivnog jezika

1. Prati jednosložne upute

2. Identificira dijelove tijela

3. Identificira predmete

4. Identificira slike

5. Identificira poznate ljude

6. Prati glagolske upute

7. Identificira glagole na slikama

8. Identificira predmete iz okoline

9. Pokazuje na slike u knjizi

10. Identificira funkciju predmeta

11. Identificira posjedovanje

Pre-akademske vještine

1. Spajanje

· Istih predmeta

· Istih slika

· Predmete sa slikama

· Boje, oblike, slova, brojeve

· Različite predmete

· Predmete prema asocijacijama

2. Završava jednostavne aktivnosti samostalno

3. Identificira boje

4. Identificira oblike

5. Identificira slova

6. Identificira brojeve

7. Broji napamet do 10

8. Broji predmete

Vještine samopomoći

1. Pije iz čaše

2. Pri jelu koristi viljušku i kašiku

3. Skida cipele

4. Skida čarape

5. Skida pantalone

6. Skida majicu

7. Koristi maramicu/ubrus

8. Toalet trenirano za uriniranje

ŠTA SE MOŽE OČEKIVATI OD ABA TRETMANA?

Od ABA tretmana možemo očekivati da će djeci sa autizmom i drugim razvojnim smetnjama pomoći da razviju značajne sposobnosti u različitim oblastima. Razvoj tih sposobnosti se ne dešava brzo, većina djece zahtijeva intenzivnu i dugotrajnu intervenciju za razvoj sposobnosti korak po korak. Međutim, ovaj tretman treba da bude ili sproveden ili nadgledan od strane kvalifikovanog profesionalca u ovome, tj. Edukovan i certificiran terapeut.

Ulogu u svemu tome ima i roditelj koji će naučene vježbe primijenjivati i kod kuće. Samim tim sam terapeut će uspjeti sporije postići željeni efekat u odnosu kada ima podršku i kući koja se konstantno odvija.

LITERATURA:

1. H. Remschmidt, Autizam – pojavni oblici, uzroci, pomoć; Zagreb, 2009.

2. Z. Bujas Petković, Jasmina Frey Škrinjar i suradnici, Poremećaji autističnog spektra značajke i edukacijsko-rehabilitacijska podrška; Zagreb, 2010.

3. https://sveoautizmu.com/blog/upoznajte-se-s-autizmom/sto-je-autizam/

4. Dr.sci. Amela I., Razvojni govorno-jezički poremećaji, materijal za predavanja šk.2016/17 god.,

5. A. Fatušić, N. Salihović, tretman djece sa poremećajima u autističnom spektru (Vodič za roditelje), Tuzla, 2016.

6. https://www.lingualogos.com/tretmani/aba-terapija/

7. https://www.logomedica.rs/aba-metoda/

8. http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-za-pacijente/zdravlje-djece/dusevni-poremecaji/autizam

Ekstrapiramidalni sistem

Fri, 24 Mar 2023 15:33:21 GMT

Kako bi se izdvojio od piramidalnog sistema i piramidalnih puteva koji su odgovorni za direktnu kontrolu voljne motorike, sistem i putevi koji imaju uticaja na koordinaciju, planiranje, pripremu, automatizam i finoću voljne motorne aktivnosti, a nisu dio piramidalnog sistema, nazvani su ekstrapiramidalnim.

Ekstrapiramidalni sistem ima glavnu ulogu u prilagođavanju i finom podešavanju voljnih pokreta kojima upravlja piramidalni sistem. Također, ima ulogu u kontroli nevoljnih pokreta i posturalnog tonusa.

Ukratko, njegove uloge su sljedeće:

· Održavanje i podešavanje držanja

· Planiranje i priprema nevoljnih pokreta

· Fino podešavanje i prilagođavanje voljnih pokreta. Čini ih tako preciznijim i ispravnijim

· Kontrola refleksnih reakcija

· Kontrola automatskih voljnih pokreta (npr. hodanje, vožnja bicikla, pisanje)

· Inhibicija nevoljnih pokreta

Ekstrapiramidalni sistem čini skup subkortikalnih i struktura moždanog stabla čiji motorni putevi ne prolaze kroz piramide produžene moždine. Kako je filogenetski stariji, na prvo mjesto se izborio filogenetski mlađi, piramidalni sistem i učinio ekstrapiramidalni sebi podređenim, tako da on igra važnu ulogu u izgradnji i kontroli pokreta koji ne zahtjevaju aktivaciju pažnje. Zapravo, ekstrapiramidalni sistem kontroliše nesvjesnu komponentu voljne motorne aktivnosti. Kada hodamo, svjesno i voljno angažujemo muskulaturu koju kontroliše piramidalni sistem. Međutim, da bismo za vrijeme hoda ostali uspravni i održali posturalni tonus, za tu nesvjesnu komponentu voljne motorne aktivnosti kakvo je hodanje, odgovoran je ekstrapiramidalni sistem.

Njegovu glavnu komponentu čine jezgra bazalnih ganglija (nucleus caudatus, putamen i globus pallidus nucleus lentiformisa – čine zajedno corpus striatum). Nadalje, to su jezgra moždanog stabla (retikularna i vestibularna jedra ponsa i medulle oblongate, nucleus ruber, substantia nigra, nucleus intersitialis – Cajal i corpora quadrigemina mezencefalona) te retikularne formacije mezencefalona. Ovdje valja spomenu i mali mozak koji se svojim putevima vezuje s moždanim stablom čineći važnu komponentu ovog sistema. Sve ove strukture međusobno komuniciraju asocijativnim putevima te moduliraju motornu aktivnost. Smještene su duboko u bijeloj masi moždanih hemisfera te primaju informacije iz različitih dijelova kore velikoga mozga. Kako bi ispoljili svoju funkciju u različitim dijelovima tijela, neophodno ih je povezati s kičmenom moždinom, a kako drugo nego nervnim putevima. Njih je ukupno četiri, a ime su dobili po tome koje dijelove ovog sistema povezuju s kičmenom moždinom. Važno je napomenuti da svi ovi putevi ne započinju u nivou bazalnih ganglija, nego u nivou moždanog stabla.

Putevi ekstrapiramidalnog sistema

Retikulospinalni put

Jedan je od puteva kortikoretikulospinalnog sistema. Ovaj sistem objedinjuje sve puteve retikarlne formacije koji započinju u moždanom stablu. Informacije prikupljaju iz područja kore velikog mozga, a prenose ih na prednje rogove kičmene moždine.

Retikulospinalni put grade nerva vlakna koja retikalrna jedra ponsa i medulle oblongate povezuju s kičmenom moždinom. Dijeli se u dva puta u zavisnosti od toga polaze li od jedara ponsa ili medulle oblongate.

Pontini retikulospinalni put (medijalni) silazi prema kičmenoj moždini ne ukrštajući svoja vlakna na suprotnu stranu. Završava u funiculus anterior kičmene moždine gdje stupa u interakciju s alfa i gama motornim neuronima koji su odgovorni za inervaciju ekstenzora trupa i gornjih ekstremiteta. Ovaj put, stoga, podešava/modulira voljne pokrete ovih mišića preko alfa moto neurona, dok će preko gama moto neurona imati ulogu u održavanju tonusa i refleksnoj aktivnosti ovih mišića.

Medularni retikulospinalni put (lateralni) silazi prema kičmenoj moždini tako da dio njegovih vlakana prelazi na suprotnu stranu (kontralateralno) a dio ne mijenja pravac kretanja ka kičmenoj moždini (ostaje ipsilateralno). Vlakna ovog puta završavaju u funiculus lateralis kičmene moždine te preko interneurona stupaju u vezu s neuronima intermedijalne zone sive mase kičmene moždine, te skupa inhibiraju aktivnost alfa i gama motornih neurona. Tako medularni retikulospinalni put ima posve drugačiju ulogu od pontinog. On inhibirajući aktivnost ekstenzora trupa i gornjih ekstremiteta olakšava aktivnost njihovih fleksora.

Pojednostavljeno, uloga ovog puta je u kontroli tonusa i ukočenosti mišića trupa i gornjih ekstremiteta ujednačavajući antagonističku aktivnost fleksora i ekstenzora.

Vestibulospinalni put

Vestibulospnalni put grade nerva vlakna koja vestibularna jedra ponsa i medulle oblongate povezuju s kičmenom moždinom. Dijeli se u dva puta u zavisnosti od toga polaze li od jedara ponsa ili medulle oblongate.

Medijalni vestibulospinalni put započinje iz medijalnog vestibulanog jedra (Švelbovog) lociranog u medulli oblongati. Silazi prema kičmenog moždini, stupa u vezi s motornim neuronima koji inerviraju mišiće vrata i gornjih ekstremiteta.

Lateralni vestibulospinalni put z apočinje iz lateralnog vestibularnog jedra (Ditrihovog) lociranog u ponsu. Silazi prema kičmenoj moždini i stupa u vezu s interneuronima i motornim neuronima VII i VIII lamine kičmene moždine koji aktiviraju mišiće ekstenzore i osiguravaju uspravan položaj tijela.

Pojednostavljeno, uloga ovog puta jeste održavanje posutralnog tonusa (uspravnog položaja tijela) i balans tijela. Tačnije, uloga ovog puta jeste da održi balans i adekvatan položaj tijela dok se osoba priprema za određeni pokret. Dok pokret traje, sinergični djelujući s piramidalnim sistemom, održava adekvatan položaj tijela.

Rubrospinalni put

Rubrospinalni put grade nerva vlakna koja nucleus ruber mezencefalona povezuju s kičmenom moždinom. Zapravo, ovaj put šalje signale koje nucleus ruber objedinjuje, a dolaze iz područja kore velikoga mozga kao i malog mozga. Silazeći prema kičmenoj moždini mijenja pravac i prelazi na suprotnu stranu te završava u ventrolateralnom dijelu kičmene moždine. Tu stupa u kontakt s neuronima lamine V, VI i VII kičmene moždine čiji motoneuroni inerviraju fleksore tijela.

Pojednostavljeno, uloga ovog puta jeste održavanje tonusa ovih mišića i podešavanje/moduliranje motorne aktivnosti predvođene piramidalnim sistemom.

Tektospinalni put

Poznat je još i kao kolikulospinalni put. Započinje iz gornjih kolikula (colliculi superiores) mezencefalona. Silazi prema kičmenoj moždini prelazeći na suprotnu, kontralateralnu stranu i završava u prednjim rogovima kičmene moždine stupajući u vezu s motornim neuronima lamina VI, VII i VIII. Preko gornjih i donjih kolikula, tektospinalni put prima auditivne stimuluse iz auditivnih puteva i vizuelne stimuluse iz retine i kortikalnih vidnih centara.

Na osnovu ovih informacija zaključujemo da je tektospinalni put odgovoran za uspostavljanje veze između auditivnih i vizuelnih stimulusa i mišićne aktivnosti.

Pojednostavljeno, ovaj put se aktivira onda kada začujemo iznenadnu buku ili bivamo izloženi jarkom izvoru svjetlosti. On šalje informaciju mišićima glave, vrata i gornjih ekstremiteta da reaguju što rezultira u zaklanjaju očiju ili ušiju rukama, žmirenjem i pravljenjem grimase. Također, ovaj put odogovoran je i za koordinaciju mišića vrata prilikom zakretanja glave prema izvoru svjetlosti ili zvuka.

Putevi ekstrapiramidalnog sistema. Izvor: HealthJade.

Sada, kada smo objasnili neuroanatomiju i neurofiziologiju ekstrapiramidalnog sistema valja spomenuti još jednu, jako bitnu stvar, a to je – koji neurotransmiteri, kao glasnici ovih puteva, sudjeluju u prenošenju informacija iz ovih jezgara do kičmene moždine. Ako se pitate zašto je to bitno, odgovor leži u tome što poremećaj rada ovih neurotransmitera (bilo da se radi o propadanju izvora njihove sinteze ili da je u pitanju njihova disfunkcionalnost) dovodi do kliničkih obilježja onoga što nam je poznato kao ekstrapiramidalni sindrom. Neutrotransmiteri koji čine funkcionalnim gore navedene puteve su: dopamin, noradrenalin, serotonin, acetilholin, gamaaminobuterna kiselina (GABA) i dr.

Navedeni neurotransmiteri funkcionišu tako što međusobnim odnosom i djelovanjem pojačavaju ili smanjuju učinak jednih ili drugih čineći tako jedinstvenu hemijsku ravnotežu u kontekstu povezanosti njihove koncentracije sa njihovim neurofiziološkim učinkom.

Neurohemijska anatomija bazalnih ganglija. Kratice: GP – globus pallidus; c/p – kaudatus i putamen, P – tvar P, DA – dopamin, ACK – acetilholin, 5-HT – serotonin. Izvor: Gamulin S, Marušić M, Kovač Z i sur. Patofizologija. Sedmo izdanje. Zagreb: Medicinska naklada, 2011.

Patološka zbivanja na nivou bazalnih ganglija, mjesta sinteze navedenih neurotransmitera, mogu dovesti do hipokinetičkih i hiperkinetičkih poremećaja, odnosno do: akinetičko – rigidnog sindroma kojeg prati osiromašenje pokreta te horeoatetoze i diskinezije koje prati obilje nehotičnih pokreta. Temelj funkcionisanja bazalnih ganglija predstavlja ravnoteža u dopaminergičkom i acetilholinergičkom glasničkom/neurotransmiterskom sistemu. Kako sam gore naveo, funkcija jednog ovisiće o funkciji drugog neurotransmitera. Tako kod propadanja dopaminergičkog sistema prevladava acetilholinergički što se očituje hipokinetičkim poremećajem, dok će u obrnutom slučaju kod propadanja acetilholinergičkog sistema doći do horeoatetoza i diskinezija tj. hiperkinetičkog poremećaja.

Nadzor nad dopaminergičkim sistemom čini gamaaminobuterna kiselina (GABA) koja svojim inhibitornim učinkom smanjuje učinak dopamina.

Tako će u Parkinsonovoj bolesti zbog smanjene količine dopamina nadvladati acetilholinski sistem koji dovodi do rigidnosti, hipokinezija ili akinezija. U suprotnom slučaju, kod Hantingtonove bolesti ili u slučaju atetoza i hemibalizma, dolazi do poremećaja u funkcionisanju acitilholinergičkog sistema i izostanka inhibicije GABA-ergičnih neurona na dopaminergičke neurone u supstanciji nigri. Dopamin je tako u prevlasti i dovodi do pojave obilja nekontroliranih pokreta tj. kliničkih znakova hiperkinetičkog karaktera.

Neki dokazani ili pretpostavljeni poremećaji neurotransmitera. Izvor: Gamulin S, Marušić M, Kovač Z i sur. Patofizologija. Sedmo izdanje. Zagreb: Medicinska naklada, 2011.

Literatura:

Šljivić B.Anatomija centralnog nervnog sistema. Jedanaesto izdanje. Beograd: Naučna knjiga, 1988.
Heimer L. Mozak i kičmena moždina. Drugo izdanje. Sarajevo: Svjetlost, 2002.
Guyton AC, Hall JE. Medicinska fiziologija. Dvanaesto izdanje. Zagreb: Medicinska naklada, 2012.
Gamulin S, Marušić M, Kovač Z i sur. Patofizologija. Sedmo izdanje. Zagreb: Medicinska naklada, 2011.
Lee J, Muzio MR. Neuroanatomy, Extrapyramidal System. [Updated 2022 Nov 9]. In: StatPearls [Internet]. Treasure Island (FL): StatPearls Publishing; 2022 Jan-.
Internetski izvor:
https://www.osmosis.org/learn/Pyramidal_and_extrapyramidal_tracts?fbclid=IwAR3Tuq_RdNgO0cYSoRLJ_mdZy4wZFFHzhAJlnfsLKPZQUnGGpZ-hc4rizpE

Djelovanje posta na organizam i priprema za post

Wed, 22 Mar 2023 11:47:12 GMT

Poznato je da u svim religijama postoji obavezni post, s tim što je kod muslimana post najstrožiji i najzahtjevniji. Ima više dimenzija, kao što su: fizička, duhovna, kognitivna, emotivna i druge. Sve dimenzije moraju biti balansirane kako bi organizam funkcionisao pravilno tokom ovog mjeseca. Ponavljanjem istih grešaka iz godine u godinu tokom posta, narušava se zdravlje i opće stanje svake osobe.

Benefiti posta

kratkotrajno gladovanje podstiče brži metabolizam i za mnoge gubitak kilograma ograničenim unosom kalorija
čisti probavni trakt i pomaže jetri da očisti tijelo od toksina
bolja kontrola šećera u krvi i smanjen rizik za DM tip 2
sama filozofija posta zasniva se činjenju dobrih dijela i dobrom ponašanju kako prema drugima tako i prema nama samima te na taj način može imati pozitivne psihološke efekte, poboljšava samokontrolu i samopouzdanje, smanjuje depresiju i nervozu
regulacija nivoa holesterola i triglicerida
regulacija krvnog pritiska
poboljšava imuni odgovor

Postoje stanja u kojima je post kontraindiciran , a to su:

djeca u rastu i razvoju
trudnice i dojilje
pacijenti sa uznapredovalim karcinomom, dijabetesom, tuberkulozom
pacijenti koji imaju ozbiljne KVS bolesti
osobe sklone hipoglikemijskim krizama

15 dana puni energije -> 15 dana „mrtvi umorni"

Zašto?

Loša priprema i organizacija dana
Sehur(prvi obrok) 1-2 čaše vode, pojedemo nešto na silu i kasnije ustajemo gladni i nervozni
Započinjemo snažno sa velikim ciljevima, ali nivo energije već sredinom mjeseca je na 25%
Iftar (drugi obrok) kad nastupi jedenje počinjemo naglo i obilno, što dovodi do bolova u stomaku, opstipacije, mučnine i brzog poremećaja elektrolita i krvnog pritiska
Gledate sat i odbrojavate minute do kraja što dodatno otežava post i opterećuje mozak
Produktivnost kroz obaveze često i ne postoji
Povremena glavobolja je postala dio posta, jednostano ste navikli nakon 10 dana
Krenete sa 60kg, završite kraj mjeseca sa 70kg ili 50kg, što niste željeli

Par načina pripreme za sigurniji i lakši post mjeseca Ramazana ( 5-10 dana pripreme prije početka mjeseca)

Planiranje i unos umjerene količine hrane i manje porcije bez pretjerivanja
Priprema adekvatnih koraka unosa ishrane za način početka/prekida posta
Regulisanje sna kroz rano spavanje- rano buđenje ili ukoliko radite kasno spavanje-rano buđenje i popodnevno kratko spavanje.
Kvalitetan san pomaže da se smanji osjećaj gladi smanjenjem hormona gladi –grelina, i regulaciju apetita povećanjem hormona- leptina.
Smanjiti unos kafe ili kofeina, jer prvi dani će proći uz glavobolje koje ne želite kao naviku
Ustajanje ranije i doručak u ranim satima, jer tokom posta se budite relatvno rano i lakše ćete prihvatiti obrok
Dnevne aktivnosti prilagoditi sebi - kada ćete tokom dana raditi teže stvari, a kada lakše Izbaciti užine i pokušati izbjeći „grickanje u hodu“
Povećati dobra djela i, ko može, dobrovoljni post kao odličan način pripreme Pripremi spisak ciljeva i dobrih navika koje želiš postići radeći na sebi

Za više info preporučujemo:

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/36942412/

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/36940770/

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/36940635/

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/36932771/

INTERAKCIJE FITOPREPARATA S KONVENCIONALNIM LIJEKOVIMA

Wed, 08 Mar 2023 12:13:37 GMT

Ljudski je rod od davnina koristio biljke s ciljem smanjenja boli, poboljšanja i održavanja ravnoteže zdravlja te liječenja bolesti. Svjedoci smo kako donedavna dominacija sintetskih lijekova slabi, a biljke ponovno postaju predmet sve većeg interesa. Primjena fitopreprata u očuvanju zdravlja te prevenciji i liječenju različitih oboljenja u stalnom je porastu. S tim na umu, kao i s činjenicom da biljni pripravci postaju sve popularniji, farmaceuti bi obavezno trebali postavljati pitanja o uporabi ovih proizvoda kao dio prikupljanja medikacijske povijesti. Farmaceut, kao stručnjak za prirodne i sintetske lijekove, može profesionalno djelovati u razvijanju svijesti o potrebi odgovornog i racionalnog samoliječenja fitopreparatima pod stručnim nadzorom. Nadalje, utvrđeno je da će manje vjerojatno pacijenti prijaviti nuspojave biljnih pripravaka, u usporedbi sa sličnim događajima uzrokovanih konvencionalnim lijekovima, vjerojatno zato što smatraju da su te nuspojave manje opasne ili ne smatraju da su nuspojave povezane s biljnim pripravcima, niti da se one trebaju prijaviti zdravstvenim djelatnicima. Zbog pacijentove dominantne percepcije biljnih pripravaka kao potpuno sigurnih, vrlo su učestale pojave samoliječenja i neprijavljivanja uporabe biljnih pripravaka, čak ni kad se uzimaju istovremeno s propisanom farmakološkom terapijom. Također, kao i pri primjeni konvencionalnih lijekova, moguće su nuspojave, interakcije s lijekovima, a u nekim slučajevima su kontraindicirani. Farmaceutski pristup racionalnoj fitoterapiji podrazumijeva i sigurnu primjenu ljekovitih biljnih pripravaka, uzimajući u obzir moguće kontraindikacije i neželjene učinke. Interakcije fitopreparata s lijekovima danas su također prepoznate kao značajan čimbenik rizika koji utječe na ishod terapije i zdravlje pacijenata. Stoga,

RACIONALNA FITOTERAPIJA podrazumijeva primjenu standardiziranih ljekovitih biljnih pripravaka (fitopreparata) s definiranim sastavom i sadržajem terapijski aktivnih tvari , sigurnu primjenu fitotopreparata kojima je neškodljivost dokazana relevantnim znanstvenim metodama, primjenu fitopreparata kojima je učinkovitost potvrđena pretkliničkim i kliničkim istraživanjima (evidence-based), predviđanje i izbjegavanje potencijalnih neželjenih učinaka i interakcija s drugim lijekovima te stručno praćenje i dokumentiranje primjene u praksi. Pri primjeni fitopreparata treba voditi računa o mogućim kontraindikacijama, neželjenim učincima i interakcijama s lijekovima. Unatoč potencijalno štetnim nuspojavama i interakcijama s konvencionalnim lijekovima, biljni pripravci često se uzimaju bez savjetovanja s farmaceutom ili liječnikom. Drugim riječima, pacijenti se sve više okreću samoliječenju. Stoga se upravo nepridržavanje terapije i uzimanje biljnih pripravaka „na svoju ruku“ smatra jednom od glavnih prepreka u postizanju terapijskog cilja. Među zdravstvenim djelatnicima, farmaceuti su, zbog svoje dostupnosti, u odličnom položaju pružiti znanstveno utemeljene informacije i pomoći pacijentima u donošenju ispravne odluke prije početka terapije biljnim pripravkom. Savjetodavna uloga farmceuta očituje se kroz informiranje pacijenta o lijekovima, sudjelovanje pri izboru bezreceptnih (OTC) lijekova za samoliječenje, praćenje farmakoterapije te prepoznavanje interakcija, kontraindikacija i nuspojava. Osim toga, farmaceuti su i najdostupniji zdravstveni djelatnici, ali i posljednji s kojima je pacijent u kontaktu prije početka terapije. Sve u svemu, ljekarnici su u idealnoj poziciji u kojoj mogu pacijentima pružiti znanstveno provjerene informacije i osigurati racionalnu (fito)terapiju.

Aktivna briga o zdravlju trebala bi biti stil života, kako pacijenata tako i zdravstvenih profesionalaca. Stoga je nužno osvijestiti stručnu i širu javnost o ovoj problematici, a podatke o mogućim opasnostima uključiti u programe obrazovanja i trajne edukacije zdravstvenih djelatnika. Biljni pripravci nikako se ne bi smjeli promatrati kao "prirodni" i stoga netoksični, tj. potpuno sigurni, kao što mnogi pacijenti vjeruju. U slučaju da podatci o nekom biljnom proizvodu nisu poznati ili nisu dostupni, iz sigurnosnih razloga valja se pridržavati općenitih preporuka, prema kojima se biljni lijek uzima u razmaku ne manjem od dva sata od primjene konvencionalnog lijeka te se prekida s uzimanjem svih biljnih proizvoda najmanje sedam dana prije planiranog operativnog zahvata. Farmaceuti bi trebali savjetovati pacijente koji uzimaju lijekove uske terapijske širine da istodobno ne uzimaju biljne proizvode, jer u tim uvjetima postoji veliki rizik od nastanka interakcija i posljedičnih nuspojava, uključujući i nedjelotvornost propisane terapije. Danas se interakcije uvelike istražuju te su prepoznate kao značajan čimbenik rizika za ishod terapije i zdravlje pacijenata, budući da, prema istraživanjima, oko 40% pacijenata uz propisanu farmakoterapiju uzima i fitopreparate, a gotovo polovica o tome ne izvješćuje svog liječnika. Povećan rizik od klinički značajnih interakcija fitopreparat-lijek pojavljuje se kod osoba starije dobi i/ili oboljelih od kroničnih bolesti, posebice onih koji uzimaju antikoagulanse, lijekove za kardiovaskularne bolesti, sedative, antidepresive, antidijabetike, citostatike ili imunosupresive. Nadalje, vrlo su opasne interakcije s lijekovima uske terapijske širine, poput varfarina i digoksina. S tim u vezi, ističe se najveća pojavnost interakcija s pripravcima gospine trave, češnjaka, ginkga i ginsenga. Za žene koje su trudne ili dojilje, ne postoje regulatorne smjernice za zaštitu ove populacije i upotrebe fitopreparata općenito se ne preporučuje. Također, nema dokaza koji ukazuju da je uporaba biljnih preparata sigurna kod djece. U EU fitopreparati mogu se registrirati kao biljni lijekovi, tradicionalni biljni lijekovi i kao dodatci prehrani.

BILJNI LIJEK je lijek s primjenom utemeljenom na vlastitim (i dodatno bibliografskim) dokazima o sigurnosti i djelotvornosti (klinički dokazi), lijek sa znanstveno utemeljenom dugotrajnom medicinskom primjenom (djelatne tvari imaju priznatu djelotvornost i prihvatljivu sigurnost primjene tijekom najmanje deset godina u EU) – „well established use”. TRADICIONALNI BILJNI LIJEK je lijek s tradicionalnom medicinskom primjenom (pojednostavljen postupak registracije; bibliografski dokaz o djelotvornosti tradicionalnog biljnog lijeka ili njemu podudarnog lijeka koji je u medicinskoj uporabi najmanje 30 godina u EU). Veliki je dio fitopreparata još uvijek registriran u kategoriji DODATAKA PREHRANI . Statistički gledano 16% bolesnika uzima istovremeno fitopreparate i lijekove, a njih manje od 40% o tome izvještava svog liječnika. Interakcije fitopreparata s lijekovima mogu biti : farmakodinamičke i farmakokinetičke. Iako mehanizmi interakcija nisu dovoljno istraženi, smatra se da najčešće nastaju zbog djelovanja biljnih sastavnica na aktivnost sustava CYP 450 enzima i P-glikoproteina. Interakcijom nazivamo promjenu, pojačanje ili smanjenje, terapijskog učinka određenog lijeka, zbog uzajamnog djelovanja dvaju ili više terapijskih agensa. Interakcije fitopreparata s lijekovima temelje se na istim farmakodinamičkim i farmakokinetičkim mehanizmima kao i interakcije lijek-lijek.

Farmakodinamičke interakcije pojavljuju se kod istodobne primjene fitopreparata i lijekova koji imaju isti ili antagonistički farmakološki učinak ili nuspojave koje nastaju zbog kompeticije za ista receptorska mjesta ili zbog djelovanja na isti fiziološki sustav. Najčešće se mogu predvidjeti na temelju poznavanja njihove farmakodinamike.

1. Aditivne: fitopreparat potencira djelovanje lijeka (fitopreparat s antiagregacijskim djelovanjem + varfarin )

2. Antagonističke: fitopreparat reducira djelovanje lijeka (fitopreparat koji je antagonist dopaminskih receptora + levodopa).

Farmakokinetičke interakcije nastaju kada fitopreparat utječe na apsorpciju, distribuciju metabolizam ili izlučivanje lijeka te time mijenja njegovu aktivnost (jače ili slabije djelovanje). Nadalje, zabilježena su 34 lijeka koja stupaju u interakciju s fitopreparatima: antitrombotici (varfarin, aspirin), antidepresivi i sedativi (midazolam, alprazolam), anti-HIV (inidavir), za kardiovaskularni sustav (digoksin, nifedipin), imunosupresivi (ciklosporin), citostatici (irinotekan) - većina se primjenjuje oralnim putem, mnogi imaju uski terapijski indeks (varfarin, digoksin, teofilin, ciklosporin), 28 lijekova (82%) su supstrati za različite CYP enzime (CYP3A4 i CYP2C9), 10 lijekova (29 %) su supstrati za P-glikoprotein. Oni lijekovi koji ne stupaju u interakcije s fitopreparatima su ibuprofen i paracetamol. Među opisanim interakcijama, najbrojnije su interakcije s pripravcima GOSPINE TRAVE . Među interakcijama fitopreparata s imunosupresivima ističe se interakcija ciklosporina i gospine trave koja je jedna od najozbiljnijih interakcija fitopreparat-lijek uopće (najbolje dokumentirana). VARFARIN – je kumarinski antikoagulans koji stupa u interakcije s mnogim lijekovima, fitopreparatima i hranom. Varfarin u interakciji sa pripravcima ginka, češnjaka te biljnih pripravaka sa kumarinima rezultirat će aditivnim učinkom te posljedičnim krvarenjem.

Zelen gospine trave - Hyperici herba

Kontroliranim kliničkim studijama dokazana je djelotvornost suhog ekstrakta zeleni gospine pri liječenju blagih do umjerenih depresivnih epizoda te kratkotrajnom liječenju simptoma blagih depresivnih poremećaja. Glavni sastojci zeleni gospine trave su floroglucinski derivati (hiperforin, adhiperforin), naftodiantroni (hipericin, pseudohipericin), flavonoidi, uključujući biflavone (biapigenin, amentoflavon) i procijanidine. Brojna farmakološka istraživanja upućuju na slična farmakološka svojstva suhog ekstrakta gospine trave i sintetskih antidepresiva. Prikazani mehanizmi djelovanja uključuju inhibiciju ponovne pohrane serotonina, noradrenalina i dopamina, porast broja 5-HT1, 5-HT2 i dopaminergičkih receptora u postsinaptičkoj membrani neurona te povećani afinitet vezanja za GABA-ergičke receptore. Ako nakon četiri tjedna primjene izostane terapijski odgovor, potrebno je savjetovati se s liječnikom. Jako je važno napomenuti da je tijekom liječenja potrebno izbjegavati intenzivno izlaganje sunčevu svjetlu ili UV-zračenju zbog moguće reakcije preosjetljivosti (crvenilo kože sa svrbežom) uzrokovane sastojkom hipericinom. U nedostatku podataka primjena se ne preporučuje u trudnica, dojilja i osoba mlađih od 18 godina. U terapijskim dozama nuspojave su rijetke i obično blage. U literaturi se navodi gastrointestinalna iritacija, suhoća usta, konstipacija, umor, vrtoglavica, blage alergijske reakcije. Najbolje dokumentirane interakcije fitopreparat-lijek uključuju pripravke gospine trave. Gospina trava može uzrokovati farmakokinetičke i farmakodinamičke interakcije. Hiperforin je sastojak odgovoran za farmakokinetičke interakcije putem indukcije metaboličkih enzima citokrom P450 (CYP), ponajviše CYP3A4, CYP2C9 i CYP2C19 te indukcije ekspresije membranskog P-glikoproteina, odgovornog za transport lijekova kroz crijevni epitel. Posljedica je ubrzana eliminacija ili smanjena apsorpcija drugih lijekova, a time i njihova smanjena terapijska koncentracija u plazmi. Stoga je kontraindicirana primjena gospine trave s imunosupresivima (ciklosporin, takrolimus), antiviroticima – inhibitorima HIV-proteaze (aprenavir, indinavir), citostaticima (irinotekan, imatinib) i varfarinom (antikoagulans). Farmakodinamičke interakcije pojavljuju se kod istodobne primjene gospine trave s antidepresivima iz skupine inhibitora ponovne pohrane serotonina (npr. sertralin, paroksetin) te s agonistima serotoninskih receptora (anksiolitik buspiron, antimigrenici iz skupine triptana). Zabilježeno je i stanje zvano serotoninski sindrom, zbog previsoke razine serotonina u središnjem živčanom sustavu, koje može ugroziti život. Pretjerana aktivnost serotonina uzrokuje simptome kognitivne (nemir, hipomanija, halucinacije, glavobolja, koma), autonomne (ubrzani srčani ritam, brze promjene krvnog tlaka, povišena tjelesna temperatura, mučnina, proljev) i somatske prirode (nevoljni trzaji mišića, gubitak koordinacije, pojačani refleksi). Poznate interakcije gospine trave s konvencionalnim lijekovima su sljedeće: Smanjuje serumsku razinu statina, smanjuje antikoagukacijski učinak varfarina, smanjuje serumske razine digoksina, pojačava hipoglikemijski učinak hipoglikemika, uzrokuje blagi sertoninski sindrom u kombinaciji sa antidpersivima (SSRI), smanjuje razinu ciklosporina (odbacivanje presađenog organa), smanjuje učinak oralnih kontraceptiva, smanjuje razine indinavira.

Ginkov list - Ginkgo folium

Listovi ginka sadrže diterpene ginkolide, seskviterpen bilobalid i flavonoide. Ginko se primjenjuje kod oslabljene moždane i periferne cirkulacije jer smanjuje viskoznost krvi, a istovremeno djeluje i relaksirajuće na stijenku krvne žile te tako povećava protočnost krvi. Također se primjenjuje za simptomatsko liječenje sindroma blage do umjerene demencije, poremećaja moždane cirkulacije, vrtoglavice, tinitusa (šuma u ušima) i periferne vaskularne bolesti, odnosno intermitentne klaudikacije. Preporučena dnevna doza za odrasle je 120 – 240 mg standardiziranog ekstrakta, podijeljena u 2 – 3 uzimanja. Iako nema vremenskog ograničenja primjene, nakon 12 tjedana potrebno je savjetovati se s liječnikom o ishodu terapije koja se u slučaju pozitivnog odgovora može nastaviti. Zbog ograničenih podataka o neškodljivosti ne preporučuje se primjena kod djece, trudnica i dojilja. Aktivni markeri, osim kao vazodilatatori, djeluju antitrombocitno i antagonisti su receptora za učinak aktivacije trombocita. Premda u kontroliranim kliničkim studijama nisu dokazane, temeljem pojedinih prikaza slučajeva ne mogu se izuzeti moguće interakcije ginka s antitromboticima ili antikoagulansima. Osobito teški štetni događaji su kod istodobne primjene s acetilsalicilnom kiselinom (spontana hifema), varfarinom (intracerebralno krvarenje) i ibuprofenom (nesvjesno stanje s masivnim krvarenjem u moždano tkivo uz smrtni ishod). Stoga, interakcija ginka s varfarinom i aspirinom može povećati opasnost od kravarenja. Najčešće nuspojave uključuju gastrointestinalne tegobe (mučninu, povraćanje), alergijske reakcije na koži, glavobolju, krvarenje iz nosa.

Azijski ginseng - Panax Ginseng

Za pripravu ljekovitih preparata koristi se korijen ginsenga. Azijski ginseng je jedna od najvažnijih biljaka tradicionalne kineske medicine. Ginseng se u tradicionalnoj medicini koristi kao adaptogen, afrodizijak i stimulans. Ima tonizirajuće i centralno-stimulirajuće djelovanje. Korijen sadržava triterpenske saponine (ginsenozide), aminokiseline, vitamine (posebno niacin i folnu kiselinu), alkaloide, fenolne spojeve i flavonoide. Zbog potencijalnog estrogenog djelovanja pacijentice s karcinomom dojke bi trebale uzimati ginseng s oprezom. Azijski ginseng može smanjiti učinkovitost blokatora kalcijevih kanala, kemoterapije i lijekova protiv HIV/AIDS, određenih statina i antidepresiva. Također, ginseng može povećati hipoglikemijski učinak inzulina te antagonizirati učinak antikoagulansa.

Sabalov plod - Sabalis serrulatae fructus

Plodovi sabal palme bogati su biološki aktivnim tvarima koje pripadaju različitim skupinama organskih spojeva. Sadrže ulje sa 75% masnih kiselina ( kaprinska, oleinska, linolna, linolenska, laurinska, palmitinska, stearinska…) te 25% neutralnih spojeva uključujući slobodne i esterificirane sterole i estere masnih kiselina. Sabal se najčešće koristi za olakšavanje i liječenje tegoba benigne hiperplazije prostate (BHP). Mehanizam djelovanja: antiandrogeni (inhibicija 5-α-reduktaze, koji u prostati katalizira pretvorbu testosterona u dihidrotestosteron, a koji prema znanstvenim istraživanjem ima izuzetno važnu ulogu u nastanku BHP) i protuupalni učinak. Uobičajna doza za olakšavanje tegobe BHP, u tom slučaju se kreće u granicama od 100-400 mg dva puta na dan. Najviše kliničkih ispitivanja najviše se provodeno je na pacijentima kojima je u terapiji ordinirano po 160 mg ekstrakta dva puta na dan. Njegove najčešće potencijalne interakcije su sljedeće: povećanje učinka varfarina (potrebno je pratiti terapiju), povećanje neželjenih učinaka estrogenskih derivata (potrebno je pratiti terapiju).

Cimicifugin podanak - Cimicifugae rhizoma

Ekstrakt biljne droge sadrži tri glavne skupine kemijskih spojeva: triterpene cikloartenalnog tipa (aktein, cimicifugozid, cimiracemozidi), fenole (npr. fenolne kiseline) i flavonoide (izoflavon formononetin). Kliničke farmakološke studije ukazuju da primjena proizvoda s etanolnim i izopropanolnim suhim ekstraktom cimicifuge može ublažiti manje neurovegetativne tegobe menopauze kao što su navale vrućine i znojenje. Mehanizam djelovanja nije točno definiran. Ranije se pretpostavljalo da djeluje poput estrogena, međutim novije studije pokazuju da nema učinka na razinu hormona u serumu. Noviji podaci ukazuju na to da sastavnice droge djeluju na serotoninske receptore. Vezanjem na serotoninske receptore smanjuju simptome valova vrućine i poboljšavaju raspoloženje. Dnevna doza ekstrakta mora odgovarati količini od 40 mg biljne droge, a preporučeno vrijeme primjene je do najdulje tri mjeseca. Primjena je kontraindicirana kod trudnica, dojilja i pacijenata s tumorima ovisnim o estrogenu (npr. karcinom dojke ili maternice). Ne preporučuje se istodobna primjena s hormonskom nadomjesnom terapijom bez prethodnog savjetovanja s liječnikom. Najčešće prijavljene nuspojave preparata s cimicifugom su želučane tegobe, a visoke doze ove biljke mogu izazvati glavobolje, povraćanje i vrtoglavicu. Nadalje, klinički izražene interakcije nisu uočene, dok je zabilježen slučaj akutnog porasta jetrenih enzima kod istodobne primjene s atorvastatinom.

LITERATURA:

1. Interakcije biljnih s konvencionalnim lijekovima – J.Cvek, A.Balažin i S.Tomić, 2010.

2. Regulativa biljnih lijekova: aspekti ocjene djelotvornosti i sigurnosti primjene – Darko Trumbetić, 2017.

3. Stavovi ljekarnika o sigurnosti, učinkovitosti i racionalnoj uporabi biljnih pripravaka – Batinić Dorotea, 2019.

4. Williams CT. Herbal Supplements: Precautions and Safe Use. Nurs Clin North Am. 2021 Mar;56(1):1-21.

5. Fitopreparati - potencijalne interakcije s lijekovima – prof.dr.sc. Sanda Vladmir Knežević

6. Uloga ljekarnika u sigurnoj i učinkovitoj primjeni biljnih proizvoda – Josipa Bukić, 2020.

7. Fitopreparati za žene u menopauzi – Peteljak Ivana, 2015.

8. In Phrama Sabal Palma – mr.sc. Jasminka Papić, dipl.ing.

9. Usporedba sastava fitosterola iz korijena koprive, vrbovice i sabal palme – Ema Ritoša, 2020.

10. Webinar: „Interakcije biljnih pripravaka i lijekova u liječenju kroničnih bolesti“ – prof.dr.sc. Sanda Vladmir-Knežević

Behcetova bolest

Sun, 05 Mar 2023 03:53:19 GMT

Behçetova bolest je hronična, multisistemska, inflamatorna bolest karakterizirana vaskulitisom i manifestacijama na centralnom nervnom sistemu, gastrointestinalnom traktu, srcu, plućima i bubrezima.

Otkrio ju je turski dermatolog Hulusi Behçet 1937. godine i opisao kao trijadu aftoznih oralnih ulkusa, genitalnih lezija i povratnih upala oka. Najčešća je duž starog Puta svile, koji se proteže od istočne Azije do Sredozemnog mora. Ova karakteristična geografska distribucija sugeriše na postojanje genetske pozadine i zajedničkih faktora životne sredine.

GWAS (Genome-wide association studies) podaci pokazuju povezanost između višestrukih genetskih polimorfizama (HLA-B51, ERAP1, IL10 i IL23R-IL12RB2) i povećane osjetljivosti na Behçetovu bolest.

HLA-B51 se pokazao kao najbitniji genetski faktor povezan sa Behçetovim sindromom jer pokazuje epistatičku interakciju sa osjetljivim alelom aminopeptidaze endoplazmatskog retikuluma (ERAP)1 koji kodira Hap10 alotip.

Uprkos bliskoj povezanosti HLA-B51 sa Behçetovim sindromom, genetski markeri nisu nužno od pomoći u dijagnosticiranju Behçetovog sindroma.

Patofiziologija

Bolest se nekada klasificira i kao autoimuna sa rekurentnim upalnim promjenama, povišenim IgG-om u likvoru, aftoznim stomatitisom, ulceracijama na koži i gastrointestinalnom traktu i uveitisom. Nepoznate je etiologije sa nepredvidivim egzacerbacijama i remisijama .

Klinička slika

Prvi simptom bolesti su bolni, aftozni ulceri na usnama, jeziku, unutrašnjosti obraza, grlu i krajnicima, najčešće praćeni sličnim ulceracijama na genitalijama (skrotum kod muškaraca i vulva kod žena).

Bolest zatim zahvata oči uzrokujući prednji i stražnji uveitis. Prednji uveitis karakteriše bol, zamagljen vid, osjetljivost na svjetlost i suzenje ili crvenilo oka. Stražnji uveitis često uzrokuje manje simptoma ali oštećuje retinu.

Slika 1. Posteriorni uveitis sa infiltratom retine i hemoragijom

Ukoliko se proširi na centralni nervni sistem (Neuro-Behçetova bolest) može dovesti do meningoencefalitisa, tromboze cerebralnih venskih sinusa, poremećaja u pokretima, mijelopatskog sindroma i intrakranijalne hipertenzije. Neuro-Behçetova bolest može se javiti kao parenhimalni i neparenhimalni tip.

Cerebrospinalna tekućina parenhimalnog oblika uglavnom pokazuje pleocitozu, povećan nivo proteina i normalnu glukozu. Neparenhimalni oblik, koji najčešće uzrokuje trombozu cerebralnih venskih sinusa, ima normalan sadržaj cerebrospinalne tekućine uz povišen pritisak iste.

MRI mozga u akutnom stanju bolesti pokazuje lezije koje se protežu od talamusa do mesencefalona, dok hronični oblik bolesti karakteriše atrofija moždanog stabla.

Slika 2. MRI parenhimalnog oblika Neuro-Behçetove bolesti (lezije mesencefalona koje se protežu do crus cerebri i stražnjeg kraka kapsule interne sa intenzivnim lezijama bazalnih ganglija)

Dijagnoza i liječenje

Ne postoji laboratorijski test kojim se bolest može otkriti pa se dijagnoza temelji na ljekarskom pregledu uz laboratorijske analize krvi i urina, CT i MRI snimke i patergijski test (papulo–pustulozna reakcija na ubod kože iglom).

Budući da ne postoji specifičan lijek, liječenje je simptomatsko kortikosteroidima i imunosupresivima.

Literatura

1. JLC;, N.I.G.A. (no date) Immunopathogenesis of behçet disease, Current rheumatology reviews. U.S. National Library of Medicine.

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/30987569/

2. B;, S.D.W. (no date) Behçet's disease, Orphanet journal of rare diseases. U.S. National Library of Medicine.

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/22497990/

3. Behcet's Disease (2022) Johns Hopkins Vasculitis Center.

https://www.hopkinsvasculitis.org/types-vasculitis/behcets-disease/

4. Behçet disease: Medlineplus Genetics (no date) MedlinePlus. U.S. National Library of Medicine

https://medlineplus.gov/genetics/condition/behcet-disease/

5. van der Houwen TB;van Hagen PM;van Laar JAM; (no date) Immunopathogenesis of Behçet's disease and treatment modalities, Seminars in arthritis and rheumatism. U.S. National Library of Medicine

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35038644/

6. Takeno, M. (2022) The Association of Behçet's syndrome with HLA-B51 as understood in 2021, Current opinion in rheumatology. U.S. National Library of Medicine.

https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC8635258/

7. Borhani-Haghighi A;Kardeh B;Banerjee S;Yadollahikhales G;Safari A;Sahraian MA;Shapiro L; (no date) Neuro-Behcet's Disease: An update on diagnosis, differential diagnoses, and treatment, Multiple sclerosis and related disorders. U.S. National Library of Medicine.

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/31887565/

8. Ocular attack in posterior pole in a patient with Behçet's disease

https://www.researchgate.net/figure/Ocular-attack-in-posterior-pole-in-a-patient-with-Behcets-disease-showing-retinal_fig2_343314402

9. How is Behçet's diagnosed? (2021) Behçet's UK.

https://behcetsuk.org/how-is-behcets-diagnosed/

10. MRI imaging from November 2019 -definite diagnosis of parenchymal Definite diagnosis of Parenchymal Neuro-Behcet Disease with migration (development and disappearance) of lesions.

https://www.researchgate.net/figure/MRI-imaging-from-November-2019-Definite-diagnosis-of-Parenchymal-Neuro-Behcet-Disease_fig2_344209618

Akutni apendicitis

Sat, 04 Mar 2023 12:20:49 GMT

Akutni apendicitis je akutna upala crvuljka (appendix vermiformisa). Caecum ili slijepo crijevo predstavlja početni dio debelog crijeva. Nalazi se u takozvanoj cekalnoj jami, u području desnog donjeg dijela abdomena. Postoji nekoliko varijacija u poziciji apendiksa, a to su: retrocekalna, parakolična, postilealna, preilealna, subcekalna te pelvična pozicija . U 2/3 slučajeva apendiks je preklopljen prema gore, iza cekuma, što se označava kao retrocekalni položaj. Medijalni položaj podrazumjeva da je apendiks lokaliziran ispred (preilealno) ili iza (postilealno) tankog crijeva. Ako se apendiks nalazi između cekuma i lateralne trbušne stjenke onda govorimo o lateralnoj poziciji.

Slika 1. Anatomija appendix vermiformisa.

Etiologija

Najvažniji faktori, koji mogu doprinijeti razvoju akutne upale apendiksa su:

· Opstrukcija lumena apendiksa fekolitom (kalficifiranim komadićem fecesa) ili stranim tijelom,

· Opstrukcija lumena uzrokovana hiperplazijom submukoznih limfnih folikula,

· Opstrukcija cekuma ili ascedentnog kolona najčešće uzrokovana karcinomom,

· Enterokolitis koji dovodi do širenja upale na apendiks.

Epidemiologija

Može se pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi, međutim najveća pojavnost je u periodu između desete i tridesete godine života. Rizik za pojavu apendicitisa u toku života procentualno iznosi 7-8%. Atipična klinička slika se javlja u 40% slučajeva.

Patofiziologija

Tačan mehanizam koji dovodi do pojave akutnog apendicitisa još uvijek nije dovoljno razjašnjen. Postoji niz različitih hipoteza, koje nastoje dati objašnjenje. Smatra se da opstrukcija apendiksa limfoidnom hiperplazijom ili fekolitom, praćena koegzistirajućom sekundarnom bakterijskom infekcijom, dovodi do pojave apendicitisa. Potencijalni uzrok samog apendicitisa može biti i ishemija, s obzirom na činjenicu da neadekvatna cirkulacija dovodi do morfoloških promjena. Pored navedenih hipoteza, nastanak apendicitisa nastoji objasniti i higijenska hipoteza, koja se bazira na pretpostavci da je apendicitis uzrokovan enteralnom infekcijom, do čijeg razvoja je došlo još u toku djetinjstva ili rane odrasle dobi. Najčešći uzročnici apendicitisa su Escherichia coli i Streptococcus faecalis.

Klinička slika

Prvi simptom koji može ukazivati na razvoj akutnog apendicitisa jeste bol u stomaku, čija je najčešća lokalizacija u području epigastrija ili periumbilikalno. Na pojavu bola se nadovezuju mučnina i povraćanje. Poslije 4-6 sati bolovi se iz centralnog dijela premještaju u desno ileocekalno područje, te mogu biti praćeni povišenom tjelesnom temperaturom, kao i dijarejom zbog podražaja ileuma. Shodno navedenom, prema Murphyu tipična klinička slika apendicitisa predstavlja centralnu bol, koegzistirajuću mučninu i povraćanje, te premještanje bolova u desno ileocekalno područje. Pored opisanih, tipičnih slučajeva, postoje također i atipični oblici apendicitisa, kod kojih nije tako lako postaviti dijagnozu, a uzrok pojavi istih jesu lokalizacija apendiksa ili dob bolesnika. Kod bolesnika sa retrocekalnom lokalizacijom apendiksa, usljed razvoja apendicitisa, bol se javlja više bočno ili čak u desnom gornjem dijelu abdomena. Veliki broj bolesnika ima izraženu difuznu bolnost abdomena, koja može trajati i nekoliko dana, bez jasne lokalizacije. Čak može biti najintenzivnija izražena u desnom kostovertebralnom uglu. Kod pelvičnog apendicitisa, bol je u početku prisutna u području epigastrijuma, ali se brzo spušta u donji dio abdomena. Zbog nadražaja mjehura i rektuma, prisutan je nagon na mokrenje i defekaciju. Subhepatični apendicitis predstavlja još jednu atipičnu formu apendicitisa, koja nastaje kao posljedica pokretnog cekuma i visokog položaja apendiksa. Jako ga je teško razlikovati od akutnog holecistitisa. Pored lokalizacije, atipična forma se može javiti i ovisno o dobi bolesnika. Kod starijih pacijenata nije lako dijagnosticirati apendicitis, zbog slabo izražene kliničke slike u smislu neodređenih bolova u abdomenu, gubitka apetita te povišene tjelesne temperature. Također, izazov u dijagnostičkoj obradi predstavljaju i trudnice. U ranoj trudnoći, dijagnoza se postavlja na isti način kao i kod pacijentica, koje nisu trudne. Međutim, nakon polovine drugog tromjesečja, gravidna materica potiskuje apendiks kranijalno, tako da se bol javlja u području gornjeg desnog dijela abdomena, što može asocirati i na holecistitis ili pijelonefritis.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na osnovu adekvatno uzete anamneze i fizikalnog pregleda. Pored pomenutih mogu se koristiti i laboratorijski nalazi, ultrazvuk, kompjuterizovana tomografija (CT), magnetna rezonanca (MRI), bodovni sistemi i laparoskopija. Fizikalni pregled je od izuzetnog značaja. Palpatorno bolna osjetljivost McBurneyeve (sredina linije koja spaja pupak i desnu spinu ilijaku anterior superior) i Lanzove tačke (granica između desne i srednje trećine linije, koja spaja obje spine ilijake anterior superior) je osobito izražena u toku apendicitisa. Pored palpacije te dvije tačke, u sklopu fizikalnog pregleda se vrši i ispitivanje karakterističnih testova i znakova:

· Grassmanov znak – prilikom perkusije trbušne stjenke najjače izražena bolnost je u području apendiksa,

· Blumbergov test – pri popuštanju pritiska ileocekalno dolazi do pojačavanja boli (povratna osjetljivost),

· Rowsingov test – pritisak na lijevu ilijačnu jamu izaziva bol u području ileocekalne regije, do čega dolazi zbog razvoja lokalnog peritonitisa oko apendiksa zbog potiskivanja plinova iz distalnog kolona prema cekumu,

· Owingov znak – bol u području apendiksa pri kašlju,

· Hornov znak – bol u donjem desnom kvadrantu prilikom povlačenja desnog testisa ka dolje.

Najčešće korišteni laboratorijski testovi su broj leukocita i CRP. Pacijenti imaju umjereno povišen broj leukocita sa dominacijom neutrofila. Razina CRP-a je povezana sa razvojem infekcije apendiksa. Vrijednosti iznad 50 mg/dl nam mogu ukazivati na razvoj nekroze i perforacije apendiksa. Kada su u pitanju slikovne metode, prva koja se primjenjuje jeste ultrazvuk. Za razliku od pomenutog, kompjuterizovana tomografija smanjuje procenat negativnih apendektomija.

Slika 2. Alvaradov skor

U dijagnostici akutnog apendicitisa svoju svrhu su pronašli i bodovni sistemi. Najčešće primjenjivan bodovni sistem jeste Alvaradov bodovni sistem . Poenta ovog, ali i drugih bodovnih sistema jeste da koriste simptome, znakove te laboratorijske nalaze u svrhu isključivanja ili pak potvrđivanja dijagnoze akutnog apendicitisa. Broj ostvarenih bodova uz pomoć ovog sistema se opisuje na sljedeći način:

· 5 ili 6 bodova – moguća upala apendiksa,

· 7 ili 8 bodova – vjerovatna upala apendiksa,

· 9 ili 10 bodova – najvjerovatnije se radi o akutnoj upali apendiksa.

Uz nalaz kompletne krvne slike, neophodno je imati i nalaz diferencijalne krvne slike, kako bi se adekvatno izvršilo bodovanje.

Tretman

Akutni apendicitis se liječi hirurškim putem, hitnom apendektomijom odnosno odstranjivanjem samog apendiksa. Ukoliko je došlo do razvoja peritonitisa, u sklopu tretmana se primjenuje i antibiotska terapija. Primarno se upotrebljavaju antibiotici iz skupine cefalosporina i gentamicin, dok se kasnije terapija koriguje ovisno o nalazu antibiograma. Moguć je i konzervativni tretman.

Prognoza

Kod rano izvedenog operativnog zahvata, mortalitet kod akutnog apendicitisa je manji od 1%. Ukoliko dođe do razvoja komplikacija, prognoza je lošija, odnosno može zahtjevati ponovne operativne zahvate i rezultirati nešto dužim oporavkom.

Literatura:

1) Akutni apendicitis u: Hirurgija. Kirurgija. (2020). Sarajevo: Dobra knjiga – UEHBH.

2) Prpić I. i saradnici. Kirurgija za medicinare. (2002). Zagreb: Školska knjiga.

3) Dubravko Jalšovec. (2005). Sustavna i topografska anatomija čovjeka. Zagreb: Školska knjiga.

4) Alvarado A. A practical score for the early diagnosis of acute appendicitis. Ann Emerg Med. 1986;15(5):557-64.

5) Apendicitis u: MSD priručnik dijagnostike i terapije. (2018).

6) Šoša T, Sutlić Ž, Stanec Z, Tonković I i saradnici. Kirurgija. (2007). Zagreb: Naklada Ljevak.

Slike:

Slika 1. Anatomija appendix vermiformisa. Preuzeto sa: https://basicmedicalkey.com/abdomen-4/

Slika 2. Alvaradov skor. Preuzeto sa: https://litfl.com/alvarado-score/

Pulpitis

Thu, 02 Mar 2023 14:04:11 GMT

ŠTO JE TO PULPITIS?

Zapaljenje pulpe (pulpitis) predstavlja oboljenje zubne pulpe koje nastaje kao posljedica intoksinacije ili infekcije iz kariozne lezije,a rijetko kao posljedica drugih faktora. Zapamtite, spriječiti neku bolest je puno bolja opcija nego da istu liječimo! Pulpitis je itekako dobar primjer bolesti koju pacijent nije na vrijeme spriječio.

Pulpitis je upala zubne pulpe do koje dolazi zbog neliječenog karijesa, traume ili višestrukih popravaka. Pulpitis se može razviti kada karijes prodre duboko u dentin, kad su pri liječenju zuba poduzeti višestruki invazivni zahvati ili kad se zbog trauma prekinu krvne i limfne žile koje opskrbljuju pulpu. Započinje kao reverzibilna promjena kod koje se zub može spasiti običnim ispunom. Kako dolazi do edema unutar krutog oklopa dentina, remeti se cirkulacija, dolazi do nekroze pulpe, a to pogoduje infekciji.

Posljedice infekcije kod pulpitisa obuhvaćaju apikalni parodontitis, periapikalni apsces, celulitis i osteomijelitis čeljusti. Širenje iz gornjih zubi može izazvati gnojni sinusitis, meningitis, moždani apsces, orbitalni celulitis i trombozu kavernoznog sinusa. Širenje iz donjih zubi može uzrokovati Ludwigovu anginu, parafaringealni apsces, medijastinitis, perikarditis, empijem i jugularni tromboflebitis.

Slika 1

TIJEK UPALE

Klasifikacija

1. Akutni pulpitis- a) serozni ili gnojni

b) parcijalni ili totalni

2. Kronični pulpitis- a) otvoreni i zatvoreni

3. Reverzibilni pulpitis

4. Ireverzibilni pulpitis

5. Hiperplastični pulpitis.

Akutni pulpitis

Pulpitis acuta serosa: Kada bakterije probiju do pulpe u početnom stadijumu dolazi do nakupljanja tečnosti eksudata u pulpi i to u blizini granice između pulpe i dentina. Sloj odontoblasta je ovdje u potpunosti očuvan, a inflamatorne stanice prije svega neutrofilni granulociti počinju da se nakupljeju u pulpi naročito oko proširenih krvnih sudova koji su krcati eritrocitima.

Pulpitis acuta partialis: Za subjektivni nalaz karakterističan je spontani bol,koji se javlja i danju i noću.Bolovi mogu biti isprovocirani termičkim nadražajem.Bolovi se postepeno pojačavaju,traju oko 30 minuta,zatim lagano prestaju.Pacijent može da lokalizuje bol.Prag nadražaja je snižen a nalaz perkusije negativan

Pulpitis acuta totalis: Za subjektivni nalaz karakterističan je spontan bol.Bol je veoma intenzivan,nastaje i na najmanji nadražaj.Pojačava se u horizontalnom položaju ili pri fizičkom naprezanju.Pacijent ne moze da odredi koji ga zub boli jer bolovi iradiraju.Nalaz perkusije je pozitivan a prag nadražaja snižen.

Pulpitis acuta purulenta: nakon seroznog dolazi gnojni pulpitis u kojem dolazi do nekroze odontoblasta a u pulpi se nakuplja upalni inflitrat pre svega od neutrofilnih granulocita, malo limfocita i plazma stanica dok su krvni sudovi dilatirani i ispunjeni eritrocitima. Nagomilavanjem sve većeg broja neutrofila oni praktično prožimaju cijelu pulpu i tako nastaje acuta purulenta. Unutar pulpe se mogu stvoriti mikroapscesi.

Važno za napomenuti da je u parcijalnom pulpitisu zahvaćena samo koronalna pulpa dok je u totalnom zahvaćena cijela pulpa!

Za subjektivni nalaz karakterističan je spontan, jak, pulsirajući i iradirajući bol.Pojačava se na toplo i u horizontalnom položaju.

Histološki prisutan apsces i u njemu bakterije.Nalaz perkusije je negativan a prag nadražaja povišen.

Eksudat koji se nakuplja u pulpi vrši pritisak na krvne žile koje opskrbljuju pulpu. One prolaze kroz apikalni otvor koji je dosta uzak te se optok krvi zaustavlja što dovodi do staze. Slijedi nekroza tkiva koja če pogodovati nastanku gangrene i tako dobijamo pulpitis acuta gangrenosa.

Kronični pulpitis

Kronični pulpitis može nastati prelaskom akutnog u kronični pulpitis,a može i od početka imati kroničan tok.

U zavisnosti da li je krov cavuma dentisa otvoren ili zatvoren,kronični pulpitis može biti:

a)pulpitis chronica aperta-otvoreni kronični pulpitis.

b)pulpitis chronica clausa-zatvoreni kronični pulpitis

Za subjektivni nalaz karakteristično je odsustvo bola jer zbog slabe eksudacije ne dolazi do značajnijeg povećanja intrapulparnog tlaka.

Prag nadražaja je povišen

Pulpitis chronica aperta- otvoreni kronični pulpitis.

Patohistološki uočava se proliferacijska upala sa stvaranjem granulacije. Na površini se može naći nekrotično tkivo.Pacijent ima slabe bolove koji se povećavaju pri žvakanju.

Pulpitis chronica clausa- zatvoreni kronični pulpitis

Patohistološki se uočava kronični apscesi u pulpi bez bakterija.Pacijent nema bolove, osim na topli nadražaj.Najčešće se javlja u vidu internog granuloma pulpe.

Pulpitis chronica irreversibile

To je jaka upala, koja ne prolazi uklanjanjem uzročnika. Pulpa nema sposobnost oporavka, te brže ili sporije postaje nekrotična. Bol kod ireverzibilnog pulpitisa može biti spontani i kontinuirani bol, oštar ili tup, difuzan, i trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati. Kako bol jača, sve ga je teže lokalizirati. Aplikacija vanjskih podražaja, poput hladnog i toplog, može dovesti do dugotrajnog bola

Pulpitis chronica hiperplastica

(polip pulpe) oblik je ireverzibilnog pulpitisa do kojeg dolazi prerastanjem kronično upaljene pulpe kroz karijesom razorenu krunu zuba. Njegov nastanak dovodi se u vezu s dobrom prokrvljenošću mlade pulpe, odgovarajućom drenažom i proliferacijom pulpnog tkiva. Ponekad se pojavljuju simptomi ireverzibilnog pulpitisa, poput spontanog i dugotrajnog bola na hladno i toplo, a često boli i tijekom žvakanja, zbog mehaničkog podraživanja tkiva. Za zube s hiperplastičnim pulpitisom indicirana je endodontska terapija.

Slika 2: Prikaz polipa pulpe

Vidjeli smo što se sve može desiti ukoliko smo, grubo rečeno,neodgvorni prema sebi i prema svom zdravlju. Vaša usta su ogledalo Vas i Vašeg zdravlja te Vas ovim putem napominjem i skrećem pozornost da održavate Vaše cjelokupno i oralno zdravlje. Redovno i pravnilno održavajte oralnu higijenu kako bi se izbjegle bolesti kao što su karijes, periodnotitisi i pulpitisi. Naravno, posjete Vašim stomatolozima održavajte redovno najmanje jednom u 6 mjeseci. Ukoliko se tog budete pridržvali garantiram Vam da će zdravlje Vaše usne duplje biti itekako održivo i na zavidnom nivou.

Reference:

Endodoncija mliječnih zuba: https://hrcak.srce.hr/file/125315
Budakov P, Eri Ţ i sar. Patologija. Univerzitet u Novom Sadu, Medicinski fakultet Novi Sad, 2022.
Muhamed Šeremet,Mirza Kahvić- Periodontalna oboljenja,SVIJETLOST
Preventivna stomatologija,Erih Jelinek,Zdravko Rajić, JUMENA Zagreb

TENIOZA ČOVJEKA

Thu, 23 Feb 2023 12:55:53 GMT

Tenioza ( tenijaza ) čovjeka rasprostranjena je u cijelom svijetu, a naročito u područjima sa lošim zoohigijenskim uvjetima. Meso cisticerkoznih goveda i svinja, kao izvor infestacije čovjeka može predstavljati značajan zdravstveni problem.

Rod : TAENIA

Taenia spp.

Tenije spadaju u duge cestode, gravidni članci su duži nego širi. Kod nekih vrsta rostelum može nedostajati ali ga većina posjeduje i na njemu se nalazi jedan ili dva niza malih ili velikih hitinoznih kukica. Razvoj se odvija u toplokrvnim kičmenjacima, a kao razvojni oblici mogu biti: cysticercus, coenurus, strobilocercus.

Spolno zreli članak Taenia spp.

Genitalni otvori su jednostruki i položeni nepravilno naizmje nično. U pravilu imaju veliki broj testikula, a ovarij i vitelogene žlijezde se nalaze medialno blizu stražnjeg ruba članka.

Gravidni članak Taenia spp.

Uterus leži medijano po dužini članaka i u gravidnim člancima ima više horizontalnih bočnih ogranaka.

Jaja imaju tri ovojnice: vanjsku (tanku), srednju i unutarnju. Srednja je smeđa i radijalno isprugana. Vanjska se brzo raspadne, a unutarnja je tanka i nježna. Unutar opni nalazi se oncosphera ili embrio hexacanth.

Familija : TAENIIDAE

Rod : Taenia

Taeina saginata dužine je 4-8 m, a primjerci mogu biti dugi čak do 25 m. Domaćin je čovjek, a međudomaćin su goveda. Lokalizacija parazitiranj: adulti a u tankom crijevu čovjeka, razvojni oblici u muskulaturi (žvakači mišići, jednjak, srce, ..) goveda.

Scolex u obliku kruške, sa četiri eliptične siske, rostelum zakržljao, bez kukica. U gravidnim člancima, koji su znantno duži od zrelih, cjelokupni medijalni prostor ispunjava razgranati uterus ispunjen jajima. Lateralnih ogranaka mogu imati 14-32. Spolni otvori su položeni nepravilno naizmjenično. Jaja su slabo ovalna, posjeduju očuvane samo dvije ovojnice, od kojih je vanjska znantno deblja i radijalno isprugana, a u jajetu se nalazi embrio sa tri para kukica (embrio hexacanth). Jaja su dužine 40-50 mikrona, a širine 39-41.

Razvojni ciklus

Čovjek se infestira konzumirajući sirovo, termički nedovoljno obrađeno ili slabo sušeno goveđe meso. Nakon 100 dana mogu se naći jaja ili gravidni članci u fecesu. Članci izlaze aktivno i noću, mimo akta defekacije, obzirom da je kod njih dobro razvijena glatka muskulatura. Moguća je i intrauterina infestacija ploda putem krvotoka majke ali je veoma rijetka.

Kao međudomaćini u biološkom ciklusu su goveda. Životinje hranom ili vodom unesu u probavni trakt jaja, a iz njih se u tankom crijevu oslobodi oncosphera koja aktivno migrira u kapilarni krvotok zida crijeva, odakle venskim, a zatim arterijskim krvotokom dospije u poprečno-prugastu muskulaturu.

Razvojni ciklus Taenia Saginata

U interfibrilarnim mišićnim prostorima iz oncosphere razvije se larvalni stadij tipa cysticercus, koji se naziva Cysticercus Bovis ili Cysticerus Inermis. Razvoj cisticerkusa traje 10-18 sedmica, obično ostaju infektivni 9 mjeseci ili više.. Cisticerkusi imaju eliptičan oblik, dugi su 7-9 i široki 5-6 mm.

Taenia Solium

Taenia Solium dužine je 3-5 m, a širine oko 0,8 mm. Domaćin je čovjek, a međudomaćin svinja . Lokalizacija parazitiranja : adulti a u tankom crijevu čovjeka, razvojni oblici u muskulaturi (žvakači mišići, jednjak, srce,dijafragma, interkostalni, poprečno-prugasti mišići, ..) svinja. U konačnom domaćinu Taenia Solium može živjeti do 25 godina. Skoleks posjeduje rostelum sa dva reda kukica. Po svojoj građi zreli članci su potpuno identični člancima Taenia Saginata. Gravidni članci su dugi 10-12 mm, široki 5-6 mm, a uterus ima obično 7-12, a rijetko do 16 lateralnih ogranaka. Jaja su sferična, 26-34 mikrona, što je važno za diferenciranje od jaja Taenia Saginata.

Pored svinje ostali prelazni domaćini su : goveda, ovce, koze, konji, često i čovjek. Potpuno razvijen cisticercus ( Cysticercus Cellulosae) je ovalan, oblika zrna graha, dug do 20 i širok do 10 mm. Unutrašnjost mu je ispunjena bistrom tekućinom, a na njegovom unutrašnjem zidu je pričvršćen jedan scolex. Kada čovjek jede sirovo, slabo sušeno ili nedovoljno termički obrađeno meso, u njegovom tankom crijevu za 2-3 mjeseca razvije se trakavica do spolne zrelosti.

Na osnovu veličine cisticerka može se sa približnom sigurnošću ustanoviti vrijeme infestacije prijelaznog domaćina, što je važno u sudskoj veterini. Cisticerki star 20 dana izgledaju kao nježni prozirni mjehurići, veličine glavice pribadače, bez ovojnice,. Sa 40 dana imaju začetak scolexa koji je naznačen kao mutna tačkica. Veliki su poput zrna gorušice, sa 60 dana kao zrno graška okruženi vezivnotkivnom ovojnicom i sa razvijenim siskama i kukicama na rostelumu, a sa 90 dana cisticerki su potpuno razvijeni.

Epidemiologija

Raširenost tenioze čovjeka u direktnoj je vezi sa raširenošću cisticerkoze kod goveda i svinja. Visok stepen infestacije povezan je sa niskim kulturnim, higijenskim i ekonomskim nivoom stanovništva. Rasprostranjenost ovisna od načina ishrane stanovništva. U jednoj osobi obično parazitira jedna T.solium i više T.saginata. Jaja su veoma otporna u vanjskoj sredini u vodi 5, fecesu 10 sedmica, silaži i biljkama od 12 sedmica do 6 mjeseci). Goveda i svinje mogu direktno uzeti jaja ili preko biljaka i vode. Čovjek se infestira konzumirajući meso sa cisticerkusima. Cisticerkusi u životinjama i vanjskoj sredini su veoma otporni.

Patogeneza

Djelovanje trakavica na organizam domaćina može se svesti na : Oduzimanje hrane i esencijalnih supstanci neophodnih za organizam ; Mehaničko – adulti pijavkama i rostelumom (T.solium) oštećuju tkiva uzrokujući zapaljenja; Toksično (alergijsko) – metabolički produkti poslije resorpcije ili uginuli oblici paraziti mogu djelovati na centralni i hematopoetični sistem (leukocitoza, eozinofilija) domaćina.

Patološko-anatomske promjene

Težina patološko-anatomskih promjena zavisi od broja razvojnih oblika parazita i trajanja infestacije. U akutnoj fazi kod životinja mogu se zapaziti krvarenja u muskulaturi, u hroničnoj fazi meso vodnjikavo i puno cisticerkusa. Cisticerkusi mogu degenerisati pa se može ustanoviti vezivnotkivna čahura, unutra gnoj i detritusna masa žućkaste ili sivkaste boje.

Klinička slika

Zavisi od stepena infestacije (broja progutanih bobica/iskrica), njihovoj lokalizaciji i općeg stanja osobe.

Osjećaj težine u trbuhu , bol, dijareja, opstipacija, kolike sa gubitkom apetita, mršravost, anemija.

Autoinfekcijom (konzumiranjem jaja Taenia) u oku će uzrokovati smetnje vida, sljepoću ; u mozgu epileptiformne napade, hidrocefalus i smrt (cerebralna cisticerkoza čovjeka). U potkožnom tkivu neće biti izraženi simptomi.

Dijagnoza

Koprološki pregled (metoda flotacije, celofanski otisak) nalaz jaja i članaka u fecesu)

Serološki pregled (ELISA test, IFAT...)

Terapija

Niklozamid u dozi od 2 g ( djeca od 0,5 – 1 g )

Mebendazol u dozi od 50 – 100 mg/kg kroz 3 dana

Terapija cerebralne cisticerkoze :

Praziquantel u dozi od 50 mg/kg dnevno, kroz 15 dana

Albendazole u dozi od 15 mg/kg dnevno, kroz 28 dana

Profilaksa

Zasniva se na mjerama prekidanja biološkog ciklusa razvoja parazita u kompleksu čovjek – goveda/svinje: poboljšanje zoohigineskih uslova, higijensko klanje životinja i provođenje veterinarsko-sanitarnog pregleda mesa i pri privatnom klanju životinja, dehelmintizacija ljudi na osnovu stvarnih potreba i rezultata parazitoloških pregleda, edukacija.

Literatura

1. Čanković M., Jažić A.: Parazitologija domaćih životinja, Čanković M., Sarajevo, BiH,

1998.

2. Georgi, R. J.: Parasitology for Veterinarians. Second edition. W.B. Saunders

Company, New York. USA, 1974.

3. Omeragić J., Zuko Almedina, Jažić A.: Priručnik iz veterinarske parazitologije.

Veterinarski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2018. CIP 636.09:576.89(075.8); ISBN

978- 9958-599-71-2

4. Šibalić S., Cvetković Lj.: Osnovi dijagnostike parazitskih bolesti domaćih životinja.

Beograd, Srbija, 1983.

Putevi i veze malog mozga

Mon, 20 Feb 2023 22:06:32 GMT

Mali mozak (cerebellum) je dio centralnog nervnog sistema (CNS-a) smješten u stražnjoj lobanjskoj jami ( fossa cranii posterior ). Sastoji se od dvije hemisfere ( haemispheria cerebelli) između kojih se nalazi suženi, neparni režanj (vermis). Vermis obavlja funkcije kojima mali mozak nadzire aksijalne pokrete tijela, vrata, ramena i bokova. Hemisfere malog mozga podijeljene su u intermedijernu i lateralnu zonu. Intermedijerna zona hermisfere učestvuje u nadzoru nad mišićnim kontrakcijama dijelova gornjih i donjih ekstremiteta, posebno šaka, stopala, te prstiju. Lateralna zona hemisfere zajedno sa motoričkom korom učestvuje u sveukupnom planiranju uzastopnih motoričkih pokreta.

Vermis, lateralna i intermedijerna zona malog mozga dobijaju aferentne nervne signale iz odgovarajućih dijelova tijela, motoričkog područja kore velikog mozga i moždanog stabla. One šalju signale u ta ista područja motoričke kore velikog mozga, nulceus rubera i retikularne formacije moždanog stabla. Veliki dio lateralnih dijelova cerebelarnih hemisfera nema topografsku zastupljenost tijela. Ta područja dobijaju aferentne signale iz moždane kore i to iz premotoričkog područja frontalne kore, somatosenzoričkog područja i drugih senzoričkih asocijacijskih područja parijetalne kore. Na taj način cerebelarne hemisfere ostvaruju funkciju u planiranju i usklađivanju brzih uzastopnih mišićnih aktivnosti tijela što se dešavaju u dijeliću sekunde.

Funkcija cerebelluma odvija se preko aferentnih i eferentnih neurona povezanih u neuronske lance, a preko kojih je cerebellum povezan sa pojedinim jedrima u CNS-u i korom velikog mozga.

Mali mozak određuje vremenski slijed motoričkih aktivnosti, te nadovezivanje jednog pokreta na drugi (npr. trčanje, tipkanje i govor). Kontroliše jačinu mišićne kontrakcije kada se mijenja opterećenje mišića, te nadzire agonističku i antagonističku skupinu mišića.

Veze malog mozga:

1. Aferentne (ushodne, dovodne, senzitivne) veze

Preko aferentnih neurona u cerebellum dolaze obavijesti iz lokomotornog sistema (mišića, tetiva, zglobova, periosta), vestibularnog aparata i drugih dijelova CNS-a.

1.1. Aferentni putevi iz drugih dijelova mozga:

Tr. kortikopontocerebellaris

Počinje u motoričkoj i premotoričkoj kori velikog mozga, te u somatosenzoričkom području, potom prolazi kroz jedra ponsa. Ulazi u mali mozak kroz srednje pedunkule i završi u kori malog mozga kao mahovinasta vlakna.

Tr. olivocerebellaris

Formiraju ga aksoni neurona donjeg olivarnog jedra. U mali mozak ulazi kroz donje pedunkule, ukršten, te završava kao puzava vlakna na Purkinjeovim neuronima. Učestvuje u regulaciji tačnosti motoričkih pokreta.

Tr. vestibulocerebellaris

Čine ga aksoni neurona nc. vestibularis medialis et inferior i neurona ganglion vestibuli. Vlakna ulaze kroz donje pedunkule i kao mahovinasta vlakna završe u korteksu flokulonodularnog režnja. Vrši nadzor nad mišićima za održavanje ravnoteže.

Tr. reticulocerebellaris

Formiraju aksoni neurona retikularne formacije produžene moždine i ponsa. Vlakna uglavnom završavaju u području vermisa. Prenosi osjetna vlakna senzibilnih kranijalnih nerava u koru malog mozga.

1.2. Aferentni putevi s periferije:

Tr. spinocerebellaris ventralis

Formiraju ga aksoni neurona lamine V-VIII donje polovine kičmene moždine. Vlakna se ukrste u kičmenoj moždini, a zatim kroz gornje pedunkule ulaze u mali mozak. Prije završetka u kori malog mozga, vlakna se ponovo ukrste i završavaju na ipsilateralnoj strani. Donosi proprioceptivne (duboki svjesni senzibilitet) informacije iz donjih dijelova tijela.

Tr. spinocerebellaris dorsalis

Čine ga aksoni neurona Clarkeove kolumne (nuclei thoracicus), koja se pruža od C8-L3 spinalnog segmenta. U mali mozak vlakna ulaze kroz donje pedunkule i završe u korteksu ipsilateralne strane kao mahovinasta vlakna. Prenosi grubi duboki senzibilitet iz mišića trupa i udova.

2. Eferentne veze:

Duboko u malom mozgu, s obje strane, smještene su tri duboka cerebelarna jedra: nc. dentatus, nc. interpositus i nc. fastigii. Prenos signala odvija se preko: cerebelarne kore i dubokih senzoričkih aferentnih puteva → malog mozga → dubokih jedra malog mozga → da bi na kraju završila u drugim dijelovim mozga.

Eferentni putevi:

· Započinje u vermisu, zatim kroz n. Fastigii dospijeva u medularni i pontalni dio moždanog stabla. Ovaj sklop djeluje zajedno s organom za održavanje ravnoteže i vestibularnim jedrima moždanog stabla, te nadzire ravnotežu, a sa retikularnom formacijom moždanog stabla učestvuje u nadzoru stava tijela.

· Put koji započinje u intermedijernoj zoni, a zatim kroz n. interpositus ide u ventrolateralnu i ventroanteriornu zonu talamusa, u moždanu koru, pojedine središnje strukture talamusa, bazalne ganglije, nc. ruber i retikularnu formaciju gornjeg dijela moždanog stabla. Ovaj sklop učestvuje u usklađivanju recipročnih kontrakcija agonističkih i antagonističkih mišića u perifernim dijelovima udova, šaka i prstiju.

· Put koji započinje u kori lateralne zone cerebelarne hemisfere, ide u nc. dentatus, potom u ventrolateralno i ventroanteriorno jedro talamusa i završava u moždanoj kori. Pomaže usklađivanje uzastopnih motoričkih aktivnosti započetih u moždanoj kori.

Sve informacije koje dolaze aferentnim putevima u koru malog mozga iz lokomotornog aparata, vestibularnog aparata ili iz drugih dijelvoa CNS-a budu obrađene u kori, zatim preko eferentnih neurona i talamusa završavaju u ekstrapiramidnom korteks ili na jedrima ekstrapiramidnog sistema.

FUNKCIJA MALOG MOZGA U NADZORU MOTORIKE

1. Vestibulocerebellum -zajedno s moždanim stablom i kičmenom moždinom učestvuje u nadzoru ravnoteže i pokreta za stav tijela.

Vestibulocerebellum je važan u nadzoru uravnoteženosti kontrakcije agonističkih i antagonističkih mišića kičmene moždine, bokova i ramena za vrijeme brzih promjena položaja tijela. Glavni problema u nadzoru ravnoteže jeste potrebno vrijeme da bi se signali o stavu tijela i brzini kojom se izvode pokreti prenijeli iz različitih dijelova tijela u mozak. Signali s periferije obavještavaju mozak koliko se brzo i u kojem smjeru pomiču pojedini dijelovi tijela. Funkcija vestibulocerebeluma je da na osnovu tih informacija unaprijed izračuna gdje će se pojedini dijelovi tijela nalaziti u sljedećih nekoliko milisekunda. Rezultat tih proračuna je ključ prema kojem mozak određuje idući pokret u nizu. Pretpostavlja se da se tokom nadzora ravnoteže informacije iz periferije tijela i iz vestibularnog aparata iskorištavaju u tipičnom sklopu povratne kontrole, kako bi se unaprijed ispravili motorički signali za stav tijela i time održala ravnoteža.

2. Spinocerebellum -povratni nadzor nad pokretima distalnih dijelova udova posredovanjem intermedijarne cerebelarne kore i n. interpozitusa

Za vrijeme izvođenja pokreta intermedijarna zona svake cerebelarne hemisfere dobija dvije vrste informacija:

a) Informacije iz motoričke kore velikog mozga i nukleus rubera u mezencefalonu koje mali mozak obavještavaju o namjeravanom slijedu pokreta u nekoliko sljedećih djelića sekunde i

b) Povratne signale iz perifernih dijelova tijela, posebno distalnih dijelova proprioceptora udova, koji mali mozak obavještavaju o stvarnim pokretima što se upravo izvode.

Stanice duboke jezgre n. intrepozitusa šalju ispravljačke signale:

a) natrag u motoričku koru velikog mozga preko relejnih talamičkih jezgara i

b) u magnocelularni dio nukleus rubera iz kojeg polazi rubrospinalni trakt.

Rubrospinalni i kortikospinalni trakt inerviraju najlateralnije motoneurone u prednjim rogovima sive mase kičmene moždine, tj. neurone koji nadziru distalne dijelove ekstremiteta. Ovaj dio cerebelarnog motoričkog nadzornog sistema omogućuje glatke, usklađene pokrete agonističkih i antagonističkih mišića distalnih dijelova udova pri izvođenju brzih pokreta.

Mali mozak ima funkciju u sprječavanju prebacivanja pokreta i u „prigušivanju“ pokreta. Npr. kada motorna kora naredi „uhvati olovku na stolu“, mišići agonisti i sinergisti se aktiviraju u cilju izvođenja pokreta, uz istovremeno aktiviranje mišića fiksatora i dekontrakciju antagonista, zahvaljujući čemu ruka krene prema olovci. Međutim, kada pokrenemo ruku razvije se inercija, te da bi se zaustavio pokret mora se savladati inercija. Zbog inercije svi pendularni pokreti teže prebacivanju cilja i time bi ruka prebacila mjesto gdje se nalazi olovka. Tada na scenu stupa kontrolni sistem malog mozga koji na osnovu informacija o pokretu koje dobija iz receptora, zaustavi pokret u namjeravanoj tački, te tako spriječi prebacivanje i tremor.

Cerebelarni nadzor nad balističkim pokretima

Balistički pokreti su pokreti kod kojih je cijeli pokret unaprijed planiran, dužina mu je odmjerena i zatim prestaje npr. pokreti prstiju pri kucanju teksta ili trzajni pokreti očiju tj. pokreti očiju kada čovjek čita. Ako bi se odstranio mali mozak došlo bi do tri promjene u izvođenju balističkih pokreta:

a) Pokreti sporo započinju i nedostaje im dodatni početni poticaj, koji daje mali mozak,

b) Snaga pokreta je slaba i

c) Pokreti sporo završavaju i obično znatno prebacuju cilj

To znači kada nema cerebelarnog sklopa, motorička kora mora „jako razmišljati“ da bi pokrenula balistički pokret, zatim mora ponovo razmišljati i potrošiti dodatno vrijeme da ga zaustavi. Time je izgubljen automatizam balističkih pokreta.

1. Cerebrocerebellum-lateralna zona cerebelarne hemisfere učestvuje u planiranju, nadovezivanju i vremenskom usklađivanju složenih pokreta

Lateralna cerebelarna područja ostvaruju veze sa motoričkom korom i to s premotoričkim, primarnim i asocijacijskim somatosenzoričkim područjem. Lateralne zone malog mozga učestvuju u dva aspekta motoričkog nadzora:

a) U planiranju pokreta koji se nadovezuju jedan na drugi-lateralne zone komuniciraju s premotoričkim i senzoričkim dijelovima moždane kore, te postoje dvosmjerni putevi između kortikalnih područja i odgovarajućih područja bazalnih ganglija. „Plan“ uzastopnih pokreta počinje u senzoričkim i premotoričkim područjima kore, te se potom prenosi u lateralne zone cerebelarnih hemisfera. Tako da se lateralne zone bave onim što će se dogoditi za vrijeme idućeg pokreta u slijedu, djeliću sekunde ili možda nekoliko sekunda poslije.

b) U određivanju „vremenskog slijeda“ uzastopnih pokreta-lateralne zone imaju podsvjesnu sposobnost predviđanja dokle će se pojedini dijelovi tijela pomaknuti za određeno vrijeme, a bez te sposobnosti čovjek ne može odrediti kada mora započeti idući korak. Prema tome, sljedeći pokret može započeti ili prerano ili prekasno.

Postoji tvrdnja da mali mozak pomaže u interpretaciji prostorno-vremenskih odnosa u osjetnoj informaciji, koji se brzo mijenjaju. Npr. reakcija golmana kada hvata loptu. Na osnovu kretanja slike lopte na mrežnjači oka, mali mozak preko nervnih puteva dobija informaciju o tome, izračunava unaprijed vrijeme i mjesto eventualnog pada lopte, ali i refleksni motorni program, odnosno program pokreta u cilju hvatanja lopte.

REFERENCE:

1. Guyton i Hall, Medicinska fiziologija, Medicinska naklada- 13. izdanje, Zagreb, 2017. g.

2. Ilić A., Anatomija centralnog nervnog sistema, Savremena administracija, Beograd, 2007. g.

3. Šećerov-Zečević D., Hižar-Špirić I., Anatomija centralnog nervnog sistema, Svjetlost, Sarajevo, 1990. g.

4. Šljivić B., Anatomija centralnog živčanog sistema, Savremena administracija, Beograd 1996. g.

FAST protokol u politraumi

Sat, 04 Feb 2023 23:17:51 GMT

Traumatske povrede predstavljaju vodeći uzrok smrti među osobama mlađim od 45 godina, a većina njih umire zbog hipovolemijskog šoka, s toga je neophodno brzo postavljanje dijagnoze. Standardne dijagnostičke procedure su kompjuterizovana tomografija (CT), kao zlatni standard u dijagnostici trauma i ultrazvuk (UZ). ¹

FAST je akronim od Focused Abdominal Sonography for Trauma , i predstavlja ciljani ultrazvučni pregled traumatizovanih pacijenata. Cilj pregleda je detekcija slobodne tečnosti (krvi) intraperitonealno, perikardijalno i intrapleuralno. To je brz pregled u trajanju od nekoliko minuta, pri kome se orijentišemo o prisustvu krvi, koja se ultrasonografski prikazuje kao anehogena senka. FAST ima veliku specifičnost i senzitivnost, >90%. ²

Pri izvodjenju FAST-a pretražuju se 4 prostora u abdomenu: gornji desni kvadrant – hepatorenalni, gornji levi kvadrant – splenorenalni prostor, suprapubični i subkostalni prostor. (Slika 1.) Sve se češće radi i prošireni E-FAST protokol koji obuhvata i standardizovani pregled pluća u cilju detekcije pneumotoraksa.

Slika 1. Prikaz 4 standardna položaja UZ sonde tokom izvođenja FAST protokola.

a) desni gornji kvadrant – konveksna sonda se usmerava dorzomedijalno u nivou donjih rebara s desne strane od prednje do nivoa srednje aksilarne linije. U ovoj poziciji dobro se vidi jetra, desni bubreg, Morrisonov prostor, dijafragma i desni subfrenični prostor.

b) levi gornji kvadrant – sonda se postavlja dorzomedijalno od srednje do zadnje aksilarne linije iznad levog rebarnog luka. Ovim pristupom vidi se slezina, levi bubreg, splenorenalni prostor, leva hemidijafragma i levi subfrenični prostor.

c) karlični prostor – sonda se postavlja u poprečni suprapubični prostor , 4 cm iznad simfize. Pomerajući sondu nadole vizuelizuju se mokraćna bešika, vezikouterini i rektouterini (Douglaso prostor) kod žena odnosno rektovezikalni prostor kod muškaraca.

d) perikardijalni prostor – Ultrazvučna sonda se postavlja ispod ksifoidnog nastavka sternuma pri čemu se usmerava prema levom ramenu u sagitalnom preseku.

e) prednji torakalni pristup – za detekciju pneumotoraksa se koristi linearna sonda.

Indikacije

PERITONEUM I RETROPERITONEUM

Ultrazvučna detekcija slobodne tečnosti u peritonealnoj duplji se detektuje ultrasonografski u recesusima koji su u odnosu sa povređenim organom, a nakon toga i u najnižim recesusima. U okviru FAST protokola pregledaju se hepatorenalni, splenorenalni, vezikouterini i rektouterini odnosno rektovezikalni recesus. Retroperitonealno krvarenje predstavlja jednu od najozbiljnijih komplikacija akutne abdominalne traume, zato što retroperitonealni prostor može da primi veću količinu krvi bez kliničkih znakova i simptoma dok se hipovolemija javlja u kasnijoj fazi . ³ Dodatni problem u detekciji retroperitonealnog hematoma je i taj što se pregled obavlja u trenutku kada je hematom već formiran, pri čemu je njegova ehogenost veoma slična ehogenosti retroperitonealnom masnom tkivu.

Slika 2. Desni gornji kvadrant – slobodna tečnost u Morisonovom prostoru i perirenalno kao posledica laceracije jetre

TRAUMA PARENHIMATOZNIH ORGANA

Trauma jetre

Traumatske lezije parenhima jetre imaju različitu ultrasonografsku prezentaciju. One mogu biti anehogene, hipoehogene i hiperehogene promene. Laceracije se prikazuju kao linearne promene, dok je parenhimska kontuzija najčešće heteroehogena. (Slika 3.) Perihepatični ili subkapsularni hematom može biti anehogen, hipoehogen ili hiperehogen. ^4,5

Slika 3. Lacerokontuziona lezija jetre subkapsularno (strelica) u vidu nepravilne hiperehogene zone

Trauma slezine

Trauma parenhima i hematom slezine pokazuju sličnu ultrazvučnu prezentaciju kao traume jetre. Za razliku od jetre, trauma slezine su jednostavnije za detekciju, zato što laceracije najčešče dopiru do kapsule što omogućava prepispleničnoj krvi da dopre u laceracionu zonu i čini je vidljivom. Postavljanje pacijenta u desni lateralni dekubitus omogućava lakšu detekciju slobodne tečnosti oko gornjeg pola slezine (Slika 3.)

Slika 4. Slobodna tečnost oko gornjeg pola slezine

Trauma pankreasa

Kontuzije i hematoma pankreasa se ultrazvučno prezentuju kao fokalne hipoehogene promene, dok se laceracije vide kao linearne hipoehogene promene. Kompletna laceracija koja prolazi kroz telo pankreasa naziva se transekcija ili fraktura pankreasa. Svaka povreda pankreasa koja zahvata polovinu debljine pankreasa je visokosuspektna za povredu glavnog pankreatičnog kanala, što zahteva hitnu hiruršku intervenciju. ^6,7

Trauma bubrega

Manje traume bubrega se teško detektuju ultrazvučnim pregledom zbog nepovoljne anatomske pozicije i minimalnih promena u ehoteksturi. Uporedni pregled oba bubrega mogu biti od koristi. Hematom i laceracije se vide kao heteroehogene promene.

Slika 5. Hronični perirenalni hematom (zvezdica)

TRAUMA ŠUPLJIH ORGANA

Trauma digestivne cevi

Traumatska ruptura kolona najčešće nastaje kada je prisutna veća količina slobodne intraperitonealne ili retroperitonelane tečnosti pri čemu se uočavaju interna eha, slična “snegu koji pada”, kao posledica prisustva fekalnog sadržaja. ⁵ Kontuzije mezenterijuma se mogu detektovati kao lokalizovano povišena ehogenost mezenterijuma sa “bulging” efektom ka okolnim strukturama, dok se hematom u mezenterijumu vidi kao hipoehogena promena okružena hiperehogenom reakcijom.

Slika 6. Traumatski intramuralni hematom jejunuma

Trauma mokraćne bešike

Traume mokraćne bešike se mogu podeliti na ekstraperitonealne i intraperitonealne . Ultrazvučni znaci rupture mokraćne bešike su defekt zida, nepravilne konture, a u slučaju ekstraperitonealne rupture vidi se kao nepravilne trakaste tečne kolekcije u ehogenom perivezikularnom prostoru. Kod intraperitonealnih ruptura nakon aplikacije fiziološkog rastvora dolazi do ispunjavanja peritonealnih prostora. ⁸ (Slika 4.)

Slika 7. Slobodna tečnost u rektovezikalnom prostoru

VASKULARNA TRAUMA

Vaskularne trauma u abdomenu se mogu podeliti na; arterijske i venske. Traume abdominalne aorte su česte i najozbiljnije povrede,ali su ređe u odnosu na traume torakalne aorte.U tupoj abdominalnoj traumi najčešće nastaje traumatska disekcija abdominalne aorte i to najčešće u nivou a. mesentericae inferior. ⁹ Traume abdominalnih vena su najčešće trauma manjih retroperitonealnih vena, koje formiraju veće retroperitonealne hematome.

Slika 8. Ruptura aneurizme aorte (žuta strelica) sa masivnim hematomom (crvena strelica)

TRAUME GRUDNOG KOŠA

Prošireni FAST pregled (E-FAST) obuhvata i standardizovani pregled grudnog koša u cilju detekcije pneumotoraksa, gde za razliku od ostalih pristupa koristimo linearnu sondu.Znak lung sliding odnosno “klizanje pleure” u B modu, nastaje kao posledica kretanja visceralne preko parijetalne pleure, u skladu sa srčanim radom i respiratornim ciklusom. U M modu se naziva i znakom “morske obale” ili seashore sign. Izostanak “klizanja” pleure uz prisustvo A – linija i postojanje lung point znaka ima visoku specifičnost i senzitivnost za dijagnozu pneumotoraksa. (Slika 2. i 3.)

Slika 9. Pneumotoraks

Tumačenje FAST protokola

Značaj FAST protokola je u tome što možemo na jednostavan i brz način da donesemo odluku o potrebnom tretmanu traumatizovanih pacijenata. Nakon primarnog pregleda i inicijalne terapije, procenjuje se hemodinamika. Ukoliko je pacijent hemodinamski nestabilan,a FAST pozitivan neophodna je urgentna eksplorativna laparotomija. Ukoliko je FAST negativan a pacijent i pored terapije hemodinamski nestabilan, potrebno je tražiti druge vrste šoka. U slučaju da je pacijent hemodinamski stabilan, a FAST pozitivan preporuka je dalja evaluacija u vidu CT grudnog koša, abdomena i male karlice. Međutim, ako je FAST inicijalno negativan potrebno je da se ponovi ultrazvučni pregled između 30 minuta i 6 sati, u zavisnosti od stanja pacijenta.

PREDNOSTI I MANE FAST PROTOKOLA

Prednosti FAST protokola su mnogobrojne. FAST pregled je brz, jednostavan, bezbedan, ne zahteva transport i prethodnu pripremu i može se ponoviti više puta. Razvoj ultrasonografije u trauma je doprineo smanjenju upotrebe invazivnih dijagnostičkih procedura, brojne studije pokazale su da FAST protokol skraćuje vreme od momenta nastanka trauma do potrebne hirurške intervencije, skraćuje dužinu hospitalizacije, smanjuje broj komplikacija kao i upotrebu CT-a.

S druge strane, FAST protokol dosta zavisi od iskustva izvođača, telesnog habitusa pacijenta, od uticaja crevnog meteorizma i opreme. Jedna od mana je i ta što lažno pozitivan nalaz može da se javi u slučaju ascita, peritonealne dijalize, rupture ovarijalne ciste i ruptuirane ektopične trudnoće.

Literatura:

1. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK470479/

2. Dolich MO, McKenney MG, Varela JE, Compton RP, McKenney KL, Cohn SM. 2,576 ultrasounds for blunt abdominal trauma. J Trauma. 2001; 50(1):108–12

3. Vázquez Martínez JL, Quiñones Coneo KL, Villegas TV, Sánchez Porras M, Macarrón CP, Pérez AC, et al. Applicability of a modified EFAST protocol (r-EFAST) to evaluate hemodynamically unstable patients after percutaneous cardiac intervention. Crit Ultrasound J. 2017; 9:12.

4. Richards JR, McGahan JP. Focused assessment with sonography in trauma (FAST) in 2017: What radiologists can learn. Radiology. 2017; 283:30–48.

5. Wongwaisayawan S, Suwannanon R, Prachanukool T, Sricharoen P, Saksobhavivat N, Kaewlai R. Trauma Ultrasound. Ultrasound Med Biol. 2015; 14:2543–2561.

6. Iacono C, Zicari M, Conci S, Valdegamberi A, De Angelis M, Pedrazzani C, et al. Management of pancreatic trauma: A pancreatic surgeon’s point of view. Pancreatology. 2015; 1–7. 12.

7. Odedra D, Mellnick VM, Patlas MN. Imaging of Blunt Pancreatic Trauma: A Systematic Review. Can Assoc Radiol J. 2020; 71:1–8.

8. Lal M, Kumar A, Singh S. Intraperitoneal urinary bladder rupture diagnosed with ultrasound: An uncommon image. Indian J Urol. 2019; 35:307–308.

9. Genoveze EA, Fonio P, Floridi C, Macchi M, Maccferri A, Ianora A, Cagini L, Carrafiello G. Abdominal vascular emergencies: US and CT assessment. Crit Ultrasound J. 2013; 5(Suppl 1):S10.

TERAPIJA KAŠLJA

Tue, 31 Jan 2023 01:58:26 GMT

Farmaceuti kao najdostupniji zdravstveni djelatnici, vrlo često su prva linija raznoraznih upita i nedoumica s kojima se pacijenti susreću. Farmaceut kao pružatelj farmaceutske skrbi, treba nastojati utvrditi uzrok i prirodu kašlja, procijeniti ozbiljnost problema, na ispravan način savjetovati korištenje receptnih i bezreceptnih lijekova i drugih nefarmakoloških mjera za ublažavanje kašlja, te uputiti pacijenta liječniku ukoliko procijeni da je to potrebno. U sljedećem tekstu pobliže ću objasniti važnost i ulogu farmaceuta u savjetovanju pacijenata sa simptomima kašlja, zbog kojeg pacijenti često dolaze u ljekarnu i s kojom se farmaceuti susreću u praksi.

Kašalj je jedan od najčešćih razloga posjeta ljekarni, a statistički je peti najčešći simptom posjete liječniku. Pacijenti koji dolaze u ljekarnu vrlo često traže savjet zbog prisutnog kašlja ili „uzimaju ono što su koristili i ranije“. U pravo u takvim situacijama dužni smo uputiti pacijentu nekoliko pitanja kako bi prikupili detaljnu anamnezu te dobili konkretnije i šire informacije. Prvo pitanje koje upućujemo pacijentu koji traži bezreceptni lijek jeste upitati za koga je, zatim koliko dugo traje kašalj, je li suh ili produktivan, postoje li drugi simptomi poput vrućice i otežanog disanja, pušite li, imate li drugih bolesti poput astme, GERB-a, KOPB-a te pijete li neke lijekove. Također potrebna je upitati pacijenta koji se žali na kašalj - koliko dugo traje kašalj? Ako kašalj traje duže od 7 dana, potrebno je posjetiti liječnika. Također, ono što nikako ne trebamo zaboraviti jeste to da moramo postići balans između ublažavanja kašlja i refleksa kašlja kojeg ne smijemo u potpunosti spriječiti, jer se njegova obrambena funkcija mora održati.

Što je kašalj?

Kašalj je prirodni obrambeni mehanizam kojim se refleksno ili namjerno pokušavaju očistiti dišni putovi od sekreta i drugih stranih tvari. Refleks kašlja je vrlo kompleksan te se nalazi pod kontrolom centra u produženoj moždini. On je zaštitni mehanizam čišćenja traheobronhalnog stabla od sekreta, iritansa, infektivnih agensa ili stranog tijela. Uzroci kašlja su brojni, a najčešće su to upale gornjih i donjih dišnih putova te tumori bronha. Kašalj nije bolest, nego simptom stanja ili bolesti čiji se uzročnik mora utvrditi te u skladu s tim i preporučiti odgovarajuća terapija. U normalnim okolnostima kašalj ima važnu zaštitnu fiziološku ulogu održavanja dišnih putova i pluća prohodnima. Važno je naglasiti da bronhijalna sluz ima protektivnu ulogu, no kod upala pluća i dišnih putova dolazi do prevelikog lučenja sluzi i posljedično otežanog ulaska zraka u pluća.

Podjela kašlja

Prema smjernicama American College of Chest Physicians, postoje tri vrste kašlja s obzirom na trajanje. Akutni kašalj traje do 3 tjedna, subakutni od 3 do 8 tjedana i kronični više od 8 tjedana.

· Akutni kašalj javlja se najčešće kod upala gornjega dišnog sustava, prehlada, sinuitisa, pertusisa, pneumonija te kardijalnog popuštanja.

· Kronični kašalj kod pušača javlja se kao posljedica kronične opstruktivne plućne bolesti i bronhiektazija (karakteristični napadaji kašlja ujutro uz iskašljavanje gustog sekreta) te bronhalnog karcinoma (česta pojava krvi u iskašljaju). U nepušača, koji ne uzimaju ACE-inhibitore i imaju normalan rendgenski nalaz toraksa, najčešći uzroci kašlja su postnazalni drip, gastroezofagealni refluks i astma. Psihogeni kašalj je nešto rjeđi, a dijagnosticira se isključivanjem drugih uzroka. Žgaravica, promuklost i kroničan noćni ili ranojutarnji kašalj, posebno bez drugih simptoma, ukazuju na GERB. Nadalje, kronični kašalj s iskašljavanjem gnojnog sadržaja u pušača ukazuje na kronični bronhitis. Liječenje podrazumijeva kontrolu osnovnog uzroka. U ovakvim slučajevima slabu pomoć treba očekivati od antitusika ili mukolitika iako bolesnici često pribjegavaju tom tretmanu. Tako razlikujemo produktivni kašalj (vlažni, odnosno mokri kašalj) i neproduktivni (odnosno suhi nadražajni kašalj).

Lijekovi (antitusici i ekspektoransi)

Produktivni kašalj karakterizira prekomjerno stvaranje sluzi koju je teško iskašljati. Kod suhog kašlja nema sluzi, ali postoji snažan podražaj na kašalj. Vrlo je važno je ispravno procijeniti vrstu kašlja jer o tome ovisi njegovo liječenje.

Sintetski antitusici blokiraju centar za kašalj u produženoj moždini (centralno) ili opuštaju muskulaturu bronha (periferno djelovanje). Sluzi kao djelatne tvari biljnih ekstrakata oblažu sluznicu gornjih dišnih putova te na taj način ublažavaju suhi kašalj (periferno djelovanje).

Ekspektoransi olakšavaju iskašljavanje tako što razrjeđuju nakupljeni sekret povećavajući njegovo izlučivanje i uklanjanje (mukolitici, sekretolitici i sekretomotorici). Simptomatskom se terapijom ublažavaju simptomi, ali i poboljšava kvaliteta života pacijenata te preveniraju komplikacije.

Simptomatska i nespecifična terapija neproduktivnog kašlja antitusicima primjenjuje se kad uzrok kašlja nije poznat ili ne postoji specifična terapija te u slučajevima kad kašalj nema svoju funkciju, a s druge strane uzrokuje nelagodu i narušava kvalitetu života. Antitusici mogu izazvati neželjeno usporenje mukocilijarnog klirensa i retenciju sekreta štetnu za bolesnike s astmom, kroničnim bronhitisom i KOPB-om. Pacijente s dijagnosticiranim kroničnim bolestima (astma, KOPB, kronični bronhitis) povezanima s kašljem ili simptomima i znakovima koji upućuju na njih, treba uputiti liječniku i ne preporučiti im samoliječenje.

Pacijentima s pušačkim kašljem nije indicirana niti primjena antitusika niti ekspektoransa, te u ovom slučaju treba preporučiti prestanak pušenja.

Primjena centralnih atitusika ne bi trebala imati mjesto u pedijatrijskoj populaciji zbog nedovoljnih studija o učinkovitosti takvih lijekova kod djece. Kašalj kod te populacije možemo liječiti tradicionalnim biljnim lijekovima ili nefarmakološkim mjerama. U ublažavanju takvog kašlja možemo djelovati na dva načina:

1. mehanički: zaštitom respiratornih puteva djelatnom tvari koja ih oblaže i na taj način smanjuje kontakt iritansa sa sluznicom (bijeli sljez, islandski lišaj, trputac) i pod

2. djelovanjem direktno na centar za kašalj u produljenoj leđnoj moždini te time sprečavajući refleks kašlja (butamirat, deksometorfan, folkodin, morfin).

Centralni antitusik s neopoidnim djelovanjem:

Butamirat (BRp i Rp)- je neopioidni antitusik koji umiruje kašalj djelujući na centar za kašalj u središnjem živčanom sustavu. Osim što koči refleks kašlja, on djeluje umjereno spazmolitički na mišiće bronha. Može se primjenjivati već nakon navršene 1. godine života, ali se kod mlađih od 12 godina ne primjenjuje duže od 3 dana. Kod starijih od 12 godina, njegova primjena ograničena je na 5 dana. Butamirat se ne preporučuje trudnicama ni dojiljama kao ni bolesnicima s depresijom disanja i hipoventilacijom.

Centralni antitusici s opoidnim djelovanjem: opoidni lijekovi, osim što su analgetici, imaju i antitusičko djelovanje. Njih koristimo ih u situacijama kada smo isprobali sve druge načine zaustavljanja kašlja, a oni nisu donjeli olakšanje pacijentu. To su: kodein, folkodin, dekstrometorfan i morfin.

Kodein (Rp i BRp)- njegovo antitusičko djelovanje je praćeno sedativnim učinkom. Stoga ga je najbolje primjenjivati uvečer. Dobro se apsorbira iz GI trakta, a djelovanje mu nastupa 30 min nakon primjene. Kodein se ne smije koristiti u djece ispod 12 godina, a istodobna primjena sa sedativnim lijekovima (benzodiazepini) može rezultirati sedacijom, respiratornom depresijom, komom i smrću. Kodein možemo naći u bezreceptnom režimu u kombinaciji pripravaka s paracetamolom, propifenazonom i koefinom, u dozi od 10 mg. Takvi pripravci ponajviše se upotrebljavaju kod migrena. Navedena doza kodeina trebala bi sinergistički djelovati na jačanje analgetskog učinka. Također, postoji rizik od razvoja ovisnosti kod primjene duže od 3 dana.

Folkodin hidrat (Rp) je derivat morfina. Djeluje na centar za kašalj u produljenoj moždini. Folkodin hidrat također ima blago sedativno i slabo analgetičko djelovanje. Njegova istodobna primjena sa sedativnim lijekova kao što su benzodiazepini ili lijekovima srodnim benzodiazepinima može rezultirati sedacijom, respiratornom depresijom, komom i smrću. Folkodin se ne smije primjenjivati istodobno s MAO inhibitorima, kao i u razdoblju od dva tjedna od uzimanja zadnje njihove doze.

Dekstrometorfan (BRp)- je vjerojatno najčešće neopioidno sredstvo za kašalj. Derivat je morfinana. Značajan je po učinkovitom antitusičkom djelovanju, ali bez popratnog analgetskog učinka. Vrlo rijetko izaziva nuspojave. Dekstrometorfan u kombinaciji s paracetamolom i pseudoefedrinom dolazi u bezreceptnom režimu. Potreban je oprez kod istovremene primjene dekstrometorfana i nekih antidepresiva ( SSRI I MAO inh.), jer može doći do povišenja tlaka i ubrzanog rada srca. Sljedeći je morfin (Rp) - prirodni alkaloid opijuma. On ima depresivno djelovanje na disanje i centre za kašalj čak i u terapijskim dozama. Rijetko se daje za indikaciju suhog kašlja, osim ako nije u sklopu nekih težih dijagnoza kao što je karcinom.

Tradicionalni lijekovi biljnog porijekla se preporučuju kao antitusik kod suhoga, podražajnog kašlja te su prva pomoć kod uklanjanja suhog kašlja.

Ekstrakt bijelog sljeza - Korištenje korijena bijelog sljeza u farmaciji temelji se na tradicionalnoj primjeni. Kao demulcens, korijen bijelog sljeza se primjenjuje u simptomatskom liječenju nadražaja sluznice usne šupljine i grla praćenog suhim kašljem te kod blažih oblika gastrointestinalnih tegoba.

Ekstrakt trputca - se najčešće koristi za liječenje i ublažavanje suhog kašlja koji nastaje kao posljedica infekcija i iritacija u dišnim putovima, i to u obliku čajeva, tableta i sirupa.

Ekstrakt islandskog lišaja - tradicionalni biljni lijek za ublažavanje nadražaja sluznice kod upale usne šupljine i ždrijela te pridruženog suhog, nadražajnog kašlja. Djeluje kao demulcent tako da sluzi oblažu sluznicu, dok gorke lišajne kiseline doprinose antimikrobnom i protuupalnom djelovanju. Preporučuje se sirup uzeti dva sata nakon uzimanja lijekova, jer sluz sirupa može utjecati na apsorpciju nekih lijekova. Nakon uzimanja lijekova s biljnim drogama koje djeluju kao demulcensi preporuča se da bolesnik ne uzima hranu niti piće jer mogu ubrzati odstranjivanje lijeka sa sluznice usta i ždrijela. Sirup od islandskog lišaja indiciran je kod djece starije od 1 godine, a sirup trputca preporučuje se kod djece od 4 godine.

Lijekovi koji podstiču i ubrzavaju uklanjanje bronhijalne sluzi iz dišnih putova zovu se ekspektoransi , a dijele se na tri glavne skupine: sekretolitici pojačavaju bronhijalnu sekreciju i na taj način razmekšavaju i otapaju bronhijalnu sluz, mukolitici kod otežanog iskašljavanja guste sluzi (N-acetilcistein, ambroksol, bromheksin) mijenjaju fizikalnokemijska svojstva sluzi smanjujujući viskoznost sluzi i razrjeđujući sluz.

Sekretomotorici - potiču uklanjanje sluzi povećanjem pokretljivosti cilijarnih resica (eteričnaulja).

Acetilcistein (BRp) je indiciran za liječenje akutnih i kroničnih bolesti dišnog sustava s obilnom sekrecijom guste sluzi i otežanim iskašljavanjem. Djeluje brzo, a terapijski učinak postiže se već nakon 24 sata. Liječenje acetilcisteinom ne smije trajati duže od 4-5 dana. Nadalje, acetilcistein smanjuje učinak antibiotika pa se kod istovremene primjene mora napraviti razmak od najmanje dva sata. Mogu ga koristiti djeca od 1 godine. Malo je klinički podataka o primjeni acetilcisteina u trudnica i dojilja, pa se primjena ne preporučuje.

Bromheksin (BRp) je indiciran za olakšavanje kašlja kod bolesti dišnog sustava popraćenih izlučivanjem viskoznog sekreta (traheobronhitis, KOPB, upala pluća, bronhiektazije). Koristi se najdulje 6 dana. Njegov učinak primjećuje se otprilike 5 sati nakon uzimanja lijeka a potpuni terapijski učinak postiže se nakon nekoliko dana. Bromheksin treba s oprezom davati bolesnicima s teškim oštećenjem jetrene funkcije, te moguće je prolazno povišenje vrijednosti transaminaza. Malo je klinički podataka o primjeni bromheksina u trudnica i dojilja, pa se primjena ne preporučuje. Ambroksol, supstituirani benzilamin, metabolit je bromheksina.

Ambroksol (BRp) počinje djelovati 30 minuta nakon peroralne primjene i traje 6 – 12 sati, ovisno o jačini pojedinačne doze. Smije se koristiti najduže 4-5 dana bez savjetovanja s liječnikom. Kontraindikacija kod primjene ambroksola je aktivna ulkusna bolest. Ambroksol ima FDA kategoriju rizika C. Ne preporučuje se trudnicama, pogotovo tijekom prvog tromjesečja, niti dojiljama jer se izlučuje u mlijeko. Tijekom primjene mukolitika moguće su probavne tegobe (mučnina, povraćanje, proljev, bol u abdomenu) te rijetko reakcije preosjetljivosti.

Tradicionalni biljni lijekovi otapaju bronhijalnu sluz i pojačavaju bronhijalnu sekreciju iz dišnih putova (sekretolitici).

Ekstrakt timijana koristi se za ublažavanje nadražaja grla i olakšavanje iskašljavanja u akutnim upalama dišnog sustava. Djelatna tvar je ekstrakt timijanove zeleni. Tvari sadržane u timijanovoj zeleni navodno potpomažu iskašljavanje, a esencijalno ulje timijanove zeleni ima antiseptička svojstva. Kontraindikacije za primjenu ekstrakt timijana su poznata preosjetljivost na bilo koju biljku iz porodice Lamiaceae. Zbog nedovoljne ispitanosti u kliničkim studijama ne preporučuje se koristiti niti tijekom trudnoće i dojenja.

Ekstrakt lišća bršljana - Koristi se kao ekspektorans u liječenju bolesti dišnog sustava. Točan mehanizam djelovanja nije poznat. Bršljan se koristi i kod suhog i kod produktivnog kašlja te kod katara pušača. Primjena kod djece mlađe od 2 godine je kontraindicirana zbog rizika od pogoršanja respiratornih simptoma. Primjena tijekom trudnoće i dojenja se ne preporučuje. Moguće nuspojave lijekova koji sadrže timijanovu zelen i bršljanov list su gastrointestinalne tegobe (mučnina, dijareja, povraćanje) i alergijske reakcije (urtikarija, osip kože, dispneja).

Ekstrakt korijena jaglaca ili jagorčevine koristi se kao ekspektorans u akutnim upalama dišnog sustava. Ne smije se primjenjivati tokom trudnoće i dojenja, a kontraindikacije za njegovu primjenu su anamneza akutnog opstruktivnog laringitisa kod djece i astma.

Mješavina eteričnih ulja – mješavina eteričnih ulja eukaliptusa, slatke naranče, limuna i mirte kojoj se prepisuje sekretolitički i sekretomotorički učinak. Indikacija za primjenu je akutni i kronični bronhitis i sinusitis. Ne primjenjuje se u trudnoći i dojenju. Ekspektoransi biljnog podrijetla su sigurni za primjenu. Nuspojave na ove lijekove su rijetke i nema mnogo podataka o njima. Mogući su poremećaji probavnog sustava (bol u gornjem dijelu trbuha, proljev, mučnina, povraćanje) i poremećaji imunološkog sustava (reakcije preosjetljivosti, uključujući svrbež i urtikariju, osip.

Nadalje, neizostavno je spomenuti da kašalj može biti neželjeni efekat terapije: inhalacionim kortikosteroidima, beta-blokatorima, nesteroidnim antiinflamatornim lijekovima, sitagliptinom, metpotreksatom, topiramatom, risperidonom i dr. ACE inhibitori inhibiraju razgradnju bradikinina i drugih kinina, koji se akumuliraju u plućima i uzrokuju suhi i perzistentni kašalj koji ne odgovara na lijekove protiv kašlja. Kašalj ne mora nastupiti odmah nakon primjene lijeka niti u njegovom liječenju pomaže promjena drugog lijeka iz iste skupine.

Uloga farmaceuta (u samoliječenju, prepoznavanju, preporuke za ostale terapijske mogućnosti, situacije u kojima se ne preporučuje samoliječenje…)

Farmaceuti trebaju da poznavaju situacije u kojima pacijenta treba uputiti liječniku I ne preporučiti samoliječenje, a to su kašalj kod djece mlađe od četiri godine, pojava osipa s ili bez povišene temperature kod djece, dijagnosticirana ili moguća kronična bolest, poput astme, KOPB-a, kroničnog bronhitisa, zatajenja srca, prisustvo nekih od popratnih simptoma: nedostatak daha, bol u prsima, hemoptiza (iskašljavanje krvi), zimica, noćno znojenje, osjećaj stisnutoga grla, otečeni gležnjevi i noge, cijanoza, iznenadan gubitak težine, svrbež, neprestane glavobolje, kod gustog, žutog, zagasitog, žućkastosmeđeg, zelenog ili gnojanog sekreta (sluz), kašalj se stalno ponavlja, osobito noću, kašalj koji traje dulje od sedam dana ili se stalno vraća, kašalj koji se iznenada pogoršao, iako gripa ili prehlada prolazi, kod sumnje na kašalj uzrokovan nuspojavom lijekova, sumnja na hripavac, ako nakon sedam dana korištenja lijeka ili pripravka za samoliječenje nije došlo do poboljšanja simptoma, sumnja na GERB, kod osoba s kroničnim bolestima (šećerna bolest, bolesti srca, kronične respiratorne bolesti, terapija imunosupresivima) kod kojih infekcije predstavljaju velik rizik te pušački kašalj koji se iznenada promijenio.

Pored navedenih lijekova važno je spomenuti I dodatne terapijske mogućnost koje uvelike mogu biti dopuna liječenju, te pomoći olakšanju tegoba.

Kao broj jedan uvijek bih navela konzumiranje dovoljne količine tekućine. Voda je najbolji izbačivač sekreta iz pluća. Za produktivan kašalj, da bi se sekret što više razblažio i izbacio neophodno je piti što više tekućine, a kod suhog kašlja za vlaženje sluznice i smanjenje iritacije. Također, uz uzimanje mukolitika svakako je potrebno preporučiti uzimanje većih količina tekućine (osigurati optimalnu hidriranost) jer to pojačava mukolitički učniak lijeka.
Kod neproduktivnog kašlja može se dodatno uz sirup koristiti bombone za postepeno otapanje u ustima (oriblete) na bazi bijelog sljeza ili pantenola, a kod produktivnog kašlja kao što smo naveli piti puno vode ili toplog čaja s medom ili limunom.
Inhalacija odnosno udisanje vodene pare može olakšati iskašljavanje, naročito kod bolesnika s KOPB-om. Inhaliranjem potičemo znojenje, olakšavamo kašalj i izbacivanje sekreta iz nosa te vlažimo iritiranu sluznicu nosa i grla.
Prostoriju u kojoj bolesnik boravi redovito treba provjetravati i vlažiti (ovlaživači zraka, voda, posude ili mokar ručnik na radijatoru). Kašalj koji se javlja u prehladi i nastaje zbog “slijevanja sekreta” iz gornjih dišnih putova ne treba liječiti sirupima. Ovdje je vrlo važno čišćenje nosa te eventualno uporaba dekongestivnih kapi za nos. Kada prestane curenje nosa, prestat će i kašalj.
Nadalje, tijekom spavanja korisno je i podignuti uzglavlje (nekoliko jastuka, ili kod male djece, podignuti madrac za 10 cm). Ne smijemo zaboraviti da se med i propolis također se mogu preporučiti kod kašlja, ali i za ublažavanje iritacije sluznice grla koja je oštećena kašljanjem.

MJERE FIZIKALNE TERAPIJE (POSTRURALNA DRENAŽA, VJEŽBE DISANJA) preporučuju se naročito kod pacijenata s KOPB-om. Naravno tu je i prestanak pušenja te prestanak izlaganja pacijenta pasivnom pušenju.

LITERATURA:

1. CASI, Priručnik za samoliječenje 2017.

2. Inpharma - Liječenje kašlja i iskašljavanja

3. Inpharma – Centralni antitusici br. 82

4. Farmakoterapijski priručnik 7. izdanje Igor Francetić i sur.

5. Nura Ismailovski – Biljni lijekovi za liječenje kašlja u djece, Zagreb 2022.

6. Kašalj: kratki pregled etiologije, dijagnostike i liječenja, Mile Bogdan, Zagreb 2015.

7. Kašalj, Branimir Nestorović i Katarina Milošević, 2014.

8. Dykewicz MS. Cough and angioedema from angiotensin-converting enzyme inhibitors: new insights into mechanisms and management. Curr Opin Allergy Clin Immunol. 2004 Aug;4(4):267-70

9. HALMED – Metotreksat, uputa o lijeku

10. HALMED – Topiramat, sažetak opisa svojstava lijeka

11. HALMED – Risperidon, sažetak opisa svojstava lijeka

PURPURE I VASKULITISI

Tue, 24 Jan 2023 11:50:19 GMT

Vaskulitisi predstavljaju heterogenu skupinu bolesti čija je glavna karakteristika upala stijenke krvnih žila (arterija, arteriola, kapilara i venula) praćena proliferacijom, a u nekim slučajevima i nekrozom. Promjena koju najčešće vidimo na koži jest purpura – eritematozna papula koja ne blijedi na vitropresiju. Osim što se može pojaviti kao samostalna, primarna bolest (vaskulitis je dominantan patološki nalaz), često se pronađe kao prateći simptom nekih drugih autoimunih bolesti (sklerodermije, sistemskog i dubokog eritematodesa).

Etiopatogeneza

Mehanizmi i uzroci nastanka bolesti uglavnom ostaju nepoznati, no prema današnjim saznanjima sve upućuje na povezanost sa imunopatogenetskim procesima. Dva najčešća mehanizma oštećenja krvnih žila jesu reakcija preosjetljivosti tip III (oštećenje uvjetovano odlaganjem imunokompleksa) i reakcija preosjetljivosti tip IV (oštećenje posredovano stanicama).

Klasifikacija vakulitisa

GIGANTOCELULARNI ARTERITIS

Definicija . Gigantocelularni arteritis poznat još i kao temporalni arteritis, sustavni je panarteritis obilježen pojavom upalnog infiltrata uz stvaranje multinuklearnih orijaških (divovskih) stanica. Može zahvatiti bilo koju veliku i srednje veliku arteriju - najčešće su to ogranci karotidne arterije (a. temporalis, a. vertebralis, a.ophtalmica i a. ciliaris posterior). Pretežno se javlja u starijih osoba a kod najvećeg broja pacijenata povezan je sa polimijalgijom reumatikom (klinički sindrom bolnosti i ukočenosti mišića vrata, ramenog ili zdjeličnog obruča koja traje više od mjesec dana).

Etiopatogeneza . Iako su mehanizmi nastanka svih vaskulitisa nepoznati, današnje studije upućuju da je u podlozi svega imunološki poremećaj. Ono što govori u prilog tome jest dokaz imunoglobulina i komplemenata u bioptatu metodom imunoflorescencije te povišen broj limfoblasta i imunoglobulina kod bolesnika s polimijalgijom reumatikom.

Klinička slika. Simptomi koji se javljaju na početku su glavobolja, slabost, umor, klaudikcija čeljusti. Nakon toga često dolazi do povećanja tjelesne temperature, pojave polimijalgije reumatike te gubitka na težini. Specifičan nalaz je pojava bolne osjetljivosti i palpatornih čvorova na području a. temporalis uz odustnost pulsa, poremećaj vida te neuralgije u području lica.

Dijagnoza. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, laboratorjskog nalaza, angiografije i biopsije zahvaćene krvne žile.

- Laboratorjski nalazi: normokromna i normocitna anemija, ubrzana sedimentacija, povišenje alkalne fosfataze te blago povišenje transaminaza.

- Angiografija: služi za određivanje najpogodnijeg mjesta za biopsiju (lokalizacija lezije).

- Biopsija i patohistološka dijagnostika: panarteritis (upala koja zahvaća sve slojeve stijenke), miješani upalni infiltrat (mononukleari, polimorfonukleari, eozinofili, divovske stanice), nekroza medije, isprekidana lamina elastika interna, jako izražena proliferacija intime (do okluzije). Sve navedene promjene su segmentalne.

Liječenje. Nakon što se uspostavi dijagnoza, kreće se sa koritkosteroidnom terapijom. Učinak liječenja i daljnje prilagođavanje doze provodi se uzastopnim određivanjem i praćenjem vrijednosti sedimentacije. Većina pacijenata jako dobro odgovara na terapiju a kako bi se prevenirao relaps, terapija se provodi i do dvije godine. U većini slučajeva postiže se potpuna remisija.

TAKAYASUOV ARTERITIS

Definicija. Takayasouv arteritis kronični je vaskulitis aorte i njezinih ogranaka. Zahvaća bilo koji dio aorte i bilo koji ogranak a najčešće se pojavljuje kod mlađih žena, prije 40-e godine.

Etiopatogeneza. Kao i kod svih ostalih vaskulitisa, uzrok je imunološke prirode (humoralna ili stanično posredovana oštećenja). Na humoralnu imunoreakciju upućuje hipergamaglobulinemija te nalaz reumatoidnog faktora i imunokompleksa, dok na staničnu imunorekaciju upućuje nalaz NK stanica i kiler limfocita T u bioptatu. Najveći dio kliničke slike uvjetovan je suženjem pojedinih ogranaka aorte.

Patologija. Proksimalni dio aorte i njezini ogranici najčešće su zahvaćeni dijelovi kod ovog oblika vaskulitisa. Početna lezija najprije zahvaća mediju, a kasnije se razvije slika panartirtisa sa upalnim infiltratom koji se sastoji od monocita i plazma stanica. Komplikacije koje mogu nastati jesu disekcija, aneurizma i fibroza.

Klinička slika. Bolest je kroničnog tijeka. Na početku se većinom jave umor, malaksalost, artralgije a ponekad se na nogama može javiti eritema nodosum. Kasnija simptomatologija ovisi o zahvaćenosti pojedinih ogranaka:

- Ogranci luka aorte: glavobolja, vrtoglavica, poremećaji vida, hladni gornji udovi, teško mjerljiv krvni tlak, oslabljene pulsacije.

- Koronarne arterije: angina pektoris.

- Renalne arterije: sekundarna renovaskularna hipertenzija.

- Mezenterične arterije: abdominaln angina, ishemija crijeva.

- Ilijačne arterije: intermitentne klaudikcije, parastezije, hladnoća nogu.

Dijagnoza. Postavlja se na osnovu kliničke slike, fizikalnog i laboratorijskog nalaza a definitivno se potvrđuje angiografijom.

- Anamneza i fizikalni nalaz: znakovi upale, promjene arterijskog pulsa, teško mjerljiv krvni tlak, šumovi nad većim arterijama i sl.

- Laboratorijski nalazi: normokromna normocitna anemija, ubrzana sedimenacija, trombocitoza, pozitivan reuma faktor.

- Angiografija: CT-angiografija najbolja je metoda za utvrđivanje lokalizacije i proširenosti promjena.

Liječenje. Kortikosteoridna terapija glavni je oblik liječenja. Najprije se započinje jako visokim dozama a kada dođe do smirivanja simptoma, postupno snižavati dozu. Kod onih pacijenata kod kojih se ne uspije postići odgovor kortikosteroidima, daju se citostatici. Prijeteće ili nastale komplikacije (stenoza, aneurizma i sl.) liječiti kirurški. Uz liječnički nadzor, petogodišnje preživljenje penje se i do 90%.

NODOZNI POLIARTERITIS

Definicija. Poliarteritis nodosa je nekrotizirajući vaskulitis malih i srednje velikih krvnih žila. Najčešće zahvaćene krvne žile jesu bubrežne, koronarne, krvne žile jetre, gušterače, slezene, mišića, perifernih živaca i mozga. Ono što je karakteristično jest činjenica da je plućna cirkulacije očuvana a puno češće zahvaća muškarace starije životne dobi nego kod žene.

Etiopatogeneza. Nastanak ovog tipa vaskulitisa objašnjen je reakcijom preosjetljivosti tip II. Naime, antigeni s antitijelima stvaraju imunokomplekse i odlažu se iz cirkulacije u stijenku krve žile. 15-30% pacijenata u serumu ima pozitivne HbsAg i HbsAt.

Patologija. Tipičan mikroskopski nalaz pokazuje fibrinoidnu transmuralnu nekrozu, dok makroskopski nalazimo čvorasta zadebljanja najčešće na račvištima arterija. Posljedično dolazi do proliferacije intime i suženja lumena, intraluminalne tromboze te aneurizmatskog proširenja zahvaćenih krvnih žila.

Klinička slika. Pacijenti najprije razviju nespecifične simptome a potom specifične ovisno o zahvaćenom organu ili organskom sustavu.

- Nespecifični simptomi: vrućica, anoreksija, glavobolja, artralgije, mijalgije, bolovi u trbuhu i sl.

- Specifični simptomi:

o Bubreg: prisutnost hipretenzije javlja se u više od polovine bolesnika dok preostala većina ima asimptomatske patološke nalaze urina.

o Muskuloskeletni sustav: pojava artritisa, artralgija i mijalgija

o Srce: kongestivno zatajenje, pleuralni izljevi, aritmogeni poremećaji.

o Probavni sustav: mučnina, povraćanje, abdominalna bol.

o Koža: makulopapularni, papularni ili urtikarijski osip; koža iznad zahvaćene krve žile je topla i crvena.

o Periferni živčani sustav: periferna neuropatija, parastezije, osjećaji umora i slabost udova.

o Središnji živačni sustav: CVI, epilepsija, mentalni poremećaji.

Dijagnoza. N a dijagnozu nodoznog poliarteritisa treba pomišljati kod bolesnika sa povišenom temperaturom i gubitkom tjelesne mase, nejasnom slikom ishemične bolesti srca ili cerebralne ishemije, akutnim abdomenom nejasne etiologije, patološkim nalazom urina i hipertenzijom, miopatijom ili neuropatijom te kožnim osipom. Sve ovo trebalo bi pobuditi sumnju na nodozni poliarteritis. Dodatna potvrda dijagnoze proizilazi iz laboratorijskih nalaza i to prisutnosti leukocitoze, anemije, ubrzane sedimentacije, trombocitoze, prisutnosti cirkulirajućih imunokompleksa, pozitivan Rh faktor, snižena aktivnost komplementa, negativna antinuklearna antitijela, proteinurija, hematurija, azotemija). Definitivna potvrda podrazumijeva angiografiju i biopsiju zahvaćene krvne žile.

Liječenje. Uvijek se započinje kortikosteroidnom terapijom a nakon povlačenja simptoma postupno se smanjuje doza. Ukoliko izostane reakcija na kortikosteroide primjenjuju se citostatici. Pored ovoga, treba provoditi i simptomatsko liječenje. Liječeni imaju petogodišnju stopu preživljenja od 60% dok neliječeni ili oni sa komplikacija umiru unutar jedne godine od postavljene dijagnoze.

KAWASAKIEVA BOLEST

Kawasakieva bolest predstavlja arteritis malih i srednje velikih krvnih žila udruženih sa promjenama na sluznici i povećanjem limfnih čvorova. Najčešće se javlja kod djece a uzrok je nepoznat. Pretpostavljeno je da se radi o imunološkom mehanizmu. U akutnom stadiju dominiraju febrilnost, eritem i edem dlanova i tabana, egzantem po koži te cervikalni limfadenitis. Poslije nastupa deskvamacija a kod trećine pacijenata i kardiovaskularne komplikacije: aneurizma kioronarnih arterija i infarkt miokarda.

WEGENEROVA GRANULOMATOZA

Definicija. Wegenerova granulomatoza je rijedak vaskulitis koji se očituje trijasom: granulomi dišnih puteva, granulomatozni nekrotizirajući vaskulitis i fokalni segmentalni glomerulonefritis. Uglavnom obolijevaju muškarci mlađe i srednje životne dobi.

Etiopatogeneta. Smatra se da ovaj oblik vaskulitisa nastaje ulaskom patogena kroz dišne puteve gdje potakne neutrofilni upalni odgovor koji dovede do stvaranja granuloma u dišnim putevima. S obzirom da su većina oboljelih kronični nosioci S. sureusa, on se može smatrati kao potencijalni okidač imunološkog procesa. Uloga c-ANCA protutijela koji je pozitivan u više od 80% oboljelih, ostaje nejasna.

Patologija. Mikroskopski nalazimo transmuralne lezije koje karakterizira infiltracija polimorfonuklearima, monocitima, orijaškim multinuklearnim stanicama i granulomima te fibrinoidna nekroza. Promjene mogu zahvatiti gornji i donji dio dišnog sustava, kožu, oči, bubrege, srca i živčani sustav. Fokalni segmentalni glomerulonefritis promjena je koju nalazimo u bubregu a obilježena je stvaranjem upalnih polumjeseca u Bowmanovoj čahuri.

Klinička slika. Najprije se javljaju nespecifični simptomi poput temperature, slabosti, malaksalosti, umora, gubitka na težini, artralgije i mijalgije, dok se kasnije pojavljuje i odgovarajuća specifična simptomatologija. Ukoliko vaskulitis zahvati gornje dijelove dišnog sustava najčešće se javlja bol u sinusima, iscjedak iz nosa te destruktivne promjene. Simptomi koji ukazuju na plućne lezije jesu bol u prsima, kratkoća daha, sukrvav ili gnojni iskašljaj i hemoptiza. Zahvaćenost bubrežnog sustava očituje se asimptomatskim poremećajem urina ili bubrežnom insuficijencijom, dok bi simptomi zahvaćenosti sustava za vid podrazumjevali pojavu episkleritisa, uveitisa i ptoze zbog orbitalnog granuloma.

Dijagnoza. Postavlja se na temelju anamneze, kliničkog pregleda, laboratorijskih nalaza, radiološke obrade te biopsije i patohistološke dijagnostike.

- Laboratorijski nalazi: ubrzana sedimentacija, leukocitoza, treombocitoza, pozitivan Rh faktor kod 60% pacijenata, pozitivna c-ANCA kod 80% pacijenata.

- Radiološka obrada: RTG sinusa govori u prilog sinusitisa dok na RTGu pluća nalazimo čvoraste promjene i infiltrate

- Biopsija i PHD: najbolji uzorak za biopsiju jesu dostupni granulomi dišnog sustava a pored toga radi se i biopsija bubrega. Uz odgovarajuće laboratorijske nalaze, ova pretraga predstavlja zlatni standard u postavljanju dijagnoze.

Liječenje. Liječenje započinjemo ciklofosfamidom i prednizonom. Prednizon se obično ukida nakon 4 tjedna postupno smanjujući dozu dok se ciklofosfamid daje još godinu dana nakon povlačenja simptoma.

CHURG-STRAUSSOV SINDROM

Definicija. Churg-straussov sindrom je sistemski vaskulitis koji zahvaća male i srednje velike arterije a klinički je povezan sa astmom i eozinofilijom. Gledano histološki, ovaj oblik vaskulitisa jako nalikuje nodoznom poliarteritisu uz činjenicu da može biti zahvaćena i plućna cirkulacija.

Etiopatogeneza. Mehanizam nastanka objašnjen je reakcijom preosjetljivosti tip III. Još uvijek nije jasna povezanost imunokompleksa sa atopijskim sindromom (astma, eozinofilija). Bolest zahvaća pluća unutar koji se vidi stvaranje intravaskularnih i ekstravaskularnih granuloma.

Klinička slika. Najprije se javljaju nespecifični simptomi poput temperature, slabosti, malaksalosti, umora, gubitka na težini. Plućni simptomi (astma i plućni infiltrat) javljaju se obično prije početka sustavnog oblika bolesti u kojem mogu biti zahvaćeni koža, mišići, probavni sustav, periferni živci, srce i urinarni trakt.

Dijagnoza. Postavlja se na temelju anamneze, kliničkog nalaza, laboratorijskih nalaza (ubrzana sedimentacija, leukocitoza, eozinofilija, povišeni IgE), radiološkog nalaza pluća (prolazni infiltrati koji traju tjednima ili mjesecima). Konačna dijagnoza potvrđuje se biopsijom i PHD nalazom.

Liječenje. Provodi se kortikosteroidima a kod težih slučajeva uključuje se i ciklofosfamid. Bolest ima jako progresivan tijek gdje petogodšnje preživljenje za liječene osobe iznosi 60% a za neliječene 4%.

HENOCH-SCHONLEINOVA PURPURA

Definicija. Ovaj oblik anafilaktoidne purpure je sustavni oblik vaskulitisa koji se očituje netrombocitopeničnom purpurom, artritisom te promjenama na crijevima i bubrezima. Najčešće se javlja u sječijoj dobi, rijetko poslije 20. godine.

Etiopatogeneza . Bolest nastaje kao posljedica žarišnih oštećenja stijenki kapilara i sitnih krvnih žila u koži ali i drugim organima. Većina bolesnika nedavno je preboljela virusnu infekciju a kod nekih se nađe i alergija na hranu ili lijekove.

Patologija. Gledano histološki nalazimo infiltraciju polimorfonuklearima i fibrinoidnu nekrozu na prekapilarnim arteriolama, kapilarama i postkapilarnim venulama.

Klinička slika. Karakterističan trijas podrazumijeva palpabilnu purpuru, artritis i bol u trbuhu. Počinje akutno visokim temperaturama i drugim općim infektivnim simptomima.

- Koža: makula napreduje u papulu a ona u petehiju. Za razliku od purpura druge etiologije, zbog upalne infiltracije ove promjene su palpabilne.

- Artritis: zahvaća skočne zglobove i koljena ali bez trajnih oštećenja.

- Crijevni simptomi: koliko, povraćanja, hematemeza ili melena. Često imitira sliku akutnog abdomena a može nastati i crijevni infarkt!

- Bubreg: patološki nalaz urina, umjerena uremija i hipertenzija.

- Mozak: vrlo rijetko zahvaćen.

Dijagnoza. Dijagnozu postavljamo na temelju kliniče slike i kliničkog nalaza, laboratorijskih nalaza (blaga leukocitoza ponekad sa blagom eozinofilijom, povišene serumske vrijednosti IgA, mikrohematurija, proteinurija, eritrocitni cilindri u urinu), biopsije kože i PHD nalaza.

Liječenje. Kod blažih oblika indicirano je mirovanje i čeka se spontana remisija. Ukoliko se pojave teži simptomi uvode se kortikosteroidi a iznimno i citostatici (ciklofosfamid). Bolest obično traje 4 tjedna.

Literatura:

1. Božidar Vrhovac, Branimir Jakšić, Željko Reiner, Boris Vucelić; Interna medicina 4. izdanje.

2. Asja Prohić; Dermatovenerologija udžbenik i atlas, Sarajevo 2012.

3. https://www.printo.it/pediatric-rheumatology/HR/info/9/Rijetki-juvenilni-primarni-sistemski-vaskulitisi

4. Jatwani S, Goyal A. Vasculitis. In: StatPearls. Treasure Island (FL): StatPearls Publishing; August 9, 2022.

5. Katsambas A, Stefanaki C. Life-threatening purpura and vasculitis. Clin Dermatol. 2005;23(3):227-237.

6. Lipozenčić J i sur, (2008). Dermatovenerologija. Zagreb. Medicinska naklada.

7. Langford CA. Vasculitis. J Allergy Clin Immunol. 2010;125.

TRAUMATSKE POVREDE I PRVA POMOĆ KOD POVREDE ZUBA

Wed, 04 Jan 2023 20:22:20 GMT

UVOD

Traumatske povrede zuba i parodontalnih tkiva događaju se iznenada, i neočekivano. Praćene su bolom i krvarenjem što izaziva strah kako kod djece, tako i kod roditelja. Ono štoje jako važno jeste pravovremeno djelovanje i zbrinjavanje povrede zuba i okolnih tkiva.

Slika 2. Ilustrativni prikaz svih trauma zuba u stalnoj denticiji (tvrdih zubnih tkiva i periodontalnog ligamenta)

Slika preuzeta sa: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/full/10.1111/j.1600-9657.2011.01059_1.x

POVREDE mogu biti:

Povrede mliječnih zuba

Povrede stalnih zuba

Dijagnostički protokol

Dijagnostički protokol podrazumijeva anamnezu, klinički pregled, postavljanje dijagnoze, te je potrebno napraviti rtg snimak,i postaviti plan terapije. Anamneza je od iznimne važnosti gdje je osim općih podataka pacijenta potrebno saznati vrijeme, mjesto i način na koji je povreda nastala, dob povrijeđenog pacijenta koja nam daje uvid u podatak da li je povrijeđeni zub sa završenim ili nezavršenim rastom i razvojem korijena. Osim toga u anamnezi saznajemo opće zdravstveno stanje pacijenta, subjektivne tegobe, da li je ranije imao slične povrede, te da li mu je ukazana pomoć. Klinički pregled podrazumijeva detaljan pregled tvrdih i mekih tkiva, lica i vilica. Intraoralni i ekstraoralni pregled obuhvata inspekciju i palpaciju, gdje je potrebno posvetiti pažnju na duboke i uske rane u kojima se mogu naći dijelovi tvrdih zubnih tkiva ili podloge na koju je pacijent pao. Svako odstupanje i deformitet lica i okluzije može upućivati na frakturu kostiju lica i vilica. Pregled tvrdih zubnih tkiva obuhvata inspekciju, palpaciju, perkusiju, pokretljivost povrijeđenog zuba, ispitivanje frakturne linije i površine, ispitivanje vitaliteta zuba, utvrđivanje promjene boje zuba, prosvjetljivanje zuba, i analizu rtg snimka. Analiza rtg snimka je važna za postavljanje dijagnoze, ali i kao vrlo važan sudsko-medicinski dokument.

Slika 3. RTG snimak na kojem je moguće vidjeti frakturu cakline na jednom centralnom sjekutiću, dok je na drugom moguće vidjeti udruženu frakturu krune i korijena.

Slika preuzeta sa: https://theoralcarecentre.com.sg/traumatic-dental-injuries/

Terapija

Terapija povrede tvrdih zubnih tkiva i pulpe zavisi od težine same povrede, te da li je u pitanju povreda stalnog ili mliječnog zuba. Infrakcija cakline su česte povrede, ali zbog izostanka subjektivnih tegoba prođu neopaženo, terapija podrazumijeva aplikaciju fluorida, i eventualnu primjenu tečnog kompozita ako je infrakcija vidljiva. Fraktura cakline zahtijeva nadoknadu izgubljenog dijela cakline kompozitnim materijalom, a ukoliko je u pitanju fraktura cakline mliječnog zuba, oštre rubove je potrebno zaobliti gumicom. Fraktura cakline i dentina zahtjeva kompozitnu nadogradnju nedostajućeg dijela zuba, uz prethodno

sprovedene dijagnostičke testove koji će diferencirati vitalitet zuba.

Slika 4. Fraktura cakline (gornja slika), kompozitna nadogradnja frakturiranog dijela (donja slika)

Slika preuzeta sa: https://pin.it/4NBMo8v

Faktura cakline i dentina s otvorenom pulpom - kod ove povrede se uočava veći gubitak cakline i dentina i otvor povrijeđene pulpe. Zub je osjetljiv na mehaničke podražaje, terapija se ogleda u sprovođenju endodontske terapije i estetsko-funkcionalnog zbrinjavanja zuba. Endodontski tretman zavisi od stepena povrijeđenosti pulpe, te varira od direktnog prekrivanja pulpe, do vitalne amputacije i vitalne ekstripacije, što sve zavisi kako od stepena povrede, tako i od stepena razvoja korijena, i vremena proteklog od trenutka povrede do početka tretmana.

Fraktura korijena može biti uzdužna, kosa i horizontalna. Uzdužna fraktura korijena ima najlošiju prognozu, te ukoliko je frakturna linija duboko pozicionirana, subgingivalno, takav zub je osuđen na ekstrakciju. Kosa i horizontalna fraktura imaju nešto bolje terapijske prognoze, a naročito horizontalne frakture pozicionirane u apikalnoj i srednjoj trećini korijena, terapija je splint (fiksacija zuba) tokom 4 sedmice, a ukoliko je frakturna linija u cervikalnoj trećini, splint ostaje čak i do 4 mjeseca. Potreban je kontrolni rendgen snimak svakih 6-8 sedmica, te nakon 4 mjeseca.

Fraktura alveolarnog nastavka - rijetka je povreda; može biti zahvaćen jedan ili više zuba koji su pomični zajedno sa alveolarnim nastavkom. Terapija se sprovodi u lokalnoj anesteziji, reponira se frakturirani fragment, te se imobilizira pomoću fleksibilnog splinta, te se pacijentu savjetuje mekša ishrana i adekvatna oralna higijena. Splint se uklanja nakon 4 sedmice, uz prethodni kontrolni snimak.

Slika 5. Ilustracija frakture korijena u srednjoj trećini

Slika preuzeta sa: https://rawsondental.com.au/horizontal-tooth-fracture/

Terapija povrede parodontanih tkiva

Potres/contusio traumatica dentis - najblaži oblik luksacijske povrede, praćen je blagim otokom i neznatnom hemoragijom unutar periodontalnog ligamenta, te poktreljivost u fiziološkim granicama. Ne zahtjeva poseban terapijski tretman osim upute pacijnetu o konzumiranju mekše i kašaste hrane, adekvatne oralne higijene i hemijske kontrole plaka.

Subluksacija zuba/subluxatio traumatica dentis - veći stepen pokretljivosti zuba, prisutno je i krvarenje iz parodonta. Terapija podrazumijeva savjete o prehrani i adekvatnoj oralnoj higijeni, ukoliko pacijent nema tegoba pri govoru i prehrani. Kod težih slučajeva gdje pacijent nije u mogućnosti zatvoriti usta zbog popratnih bolova, moguća je imobilizacija fleksibilnim splintom u trajanju od 2 sedmice.

Ekstruzijska luksacija/luxatio traumatica dentis- zub je djelomično pomičan iz alveole, parodontno tkivo je djelomično ili potpuno oštećeno, a alveolarna kost je očuvana. Klinički se očituje kao „produžen zub“, bolan na palpaciju i perkusiju, i test vitailita je negativan. Terapija se ogleda u digitalnoj repoziciji i imobilizcaiji fleksibilnim splintom u trajanju od 2 sedmice. Repozicija se radi prstima, uz blagi kontinuirani pritisak krune, pri čemu se zub vraća u alveolu. Poželjno je repoziciju učiniti bez lokalne anestezije, zbog mogućnosti negativnog djelovanja vazokonstriktora na krvne žile, jer je u ovoj fazi revaskularizacija ekstrudiranog zuba od iznimne važnosti. Obzirom je repozicija vrlo bolan proces, savjetuje se upotreba lokalnog anestetika bez vazokontstriktora. Kontrolni pregledi se preporučuju nakon 2, 4 i 8 sedmica, te 6 mjeseci i godinu dana, vrši se provjera vitaliteta zuba i rtg kontrola.

Intruzijska luksacija/intrusio traumatica dentis - nju karakteriše utiskivanje zuba u alveolu. Alveola može biti djelomično ili potpuno promijenjena. Klinički je moguće uočiti zub koji je utisnut u avleolu, sa blagim gingivalnim krvarenjem, oštećenje periodontalnog ligamenta, zub je „zaglavljen“ u koštanoj strukturi, i perkusijom se čuje visok ton, a test vitaliteta je negativan. Terapija se ogleda u praćenju spontane erupcije, ortodontske ili hirurške ekstruzije; potrebno je spriječiti nastanak ankiloze, koja nastaje kao posljedica kada dođr do zamjene periodontalnog tkiva, koštanim. Nakon ekstruzije zuba hirurškim putem, potrebno je imobilizirati takav zub fleksibilnim splintom u trajanju od 6-8 sedmica. Ukoliko je potrebno sprovodi se endodontski tretman, ako se pojave znakovi nekroze pulpe. Terapija intrudiranih mliječnih zuba zavisi prije svega od odnosa sa zamtekom stalnog zuba. Ukoliko je došlo do kontakta zametka stalnog zuba i intrudiranog mliječnog zuba, potrebna je ekstrakcija intrudiranog mliječnog zuba, dok se u svim ostalim slučajevima čeka spontana erupcija uz redovne kontrolne preglede.

Slika 6. Ilustrativni prikaz intruzije zuba

Slika preuzeta sa: https://dental-worthing.co.uk/tooth-pushed-in-emergency-

Lateralna luksacija/luxatio lateralis traumatica dentis - povreda gdje je zub može biti pomjeren u bilo kojem pravcu, osim aksijalnlo. Kod ove luksacije periodontalna vlakna su pokidana i nagnječena, te je prisutna fraktura zida alveole. Terapija podrazumijeva repoziciju koja se radi u lokalnoj anesteziji, i imobilizaciju fleksibilnim splintom u trajanju od 4 sedmice. Kod lateralne ekstruzije mliječnih zuba nije potreban znatan tretman ukoliko ne stvara smetnje pri jelu i govoru, ukoliko postoje neznatne smetnje u okluziji, dovoljno je izbrusiti prematurni kontkat, dok je kod izraženih lateralnih luksacija, gdje je prisutno veće oštećenje potpornog tkiva, terapija je ekstrakcija tog zuba.

Slika 7. Ilustracija lateralne luksacije

Slika preuzeta sa: https://abumaizar.com/traumatic-injuries/

Avulzija/avulsio traumatica dentis - teška povreda gdje je došlo do potpunog izbijanja zuba iz zubne čašice. Kod ove povrede periodontalna vlakna su potrgana i neurovaskularni splet je prekinut, gdje su često udružene frakture koštanih struktura/alveole.

Slika 8. Ilustracija avulziranog zuba

Slika preuzeta sa: https://www.raananadental.com/en/if-you-lose-your-tooth-en/

Najbolja terapija jeste vraćanje avulziranog zuba u alveolu odmah nakon povrede, te postava fleksibilnog splinta u trajanju od 2 sedmice. Endodontski tretman je obavezan kod zuba sa završenim rastom i razvojem korijena. Kod zuba sa nezavršenim rastom i razvojem potrebno je sačekati period revaskularizacije, te ukoliko odgovor bude negativan, i dođe do nekroze, potrebno je sprovesti endodontski tretman.

Slika 9. Ilustracija fleksibilnog splinta

Slika preuzeta sa: https://abumaizar.com/traumatic-injuries/

Povrede mliječnih zuba nosi rizik za oštećenje zuba zamjenika, koji su postavljeni blizu vrha korijena mliječnih zuba. Kako se većina povreda u dječjem uzrastu dešava se između 2. i 3. godine života, terapijski postupak kod traume mliječnih zuba se zasniva na ekstrakciji zuba.

Slika 10. Odnos traume korijena mliječnog zuba na zametak stalnog zuba.

Slika preuzeta sa: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/full/10.1111/j.1600-9657.2011.01059_1.x

PRVA POMOĆ KOD TRAUME ZUBA

Obzirom da traumatske povrede dentoalveolarnog sistema nastaju naglo i iznenada kao posljedica neke sile koja može biti direktna ili indirektna; ono što je najbitnije jeste utvrditi opće stanje povrijeđenog, utvrditi da uz povredu orofacijalnih tkiva nema udruženih povreda ostatka tijela.

Slika 12. Tri potrebna koraka u zbrinjavanju avulziranog zuba na mjestu nesreće

http://www.amazingsmileskc.com/2016/07/01/summer-sports-pool-fun-knocked-teeth/steps-for-avulsed-tooth/

Mnogi kada se zadese na mjestu nesreće osjećaju određenu averziju i strah da reponiraju takav zub. Ukoliko osoba koja pomaže unesrećnom nema dovoljno hrabrosti da reponira zub, potrebno je da se zub transportuje u adekvatnom mediju kao što je Hanck's balanced otopina, fiziološka otopina, niskomasno mlijeko, ili naposlijetku pacijentova pljuvačka, gdje je moguće da pacijent na podu usne duplje, ispod jezika sačuva avulzirani zub, uz poseban oprez da se ne proguta prilikom transporta do prve stručne pomoći. Ono što nikako nije poželjno jeste da se avulzirani zub transportuje u suhoj maramici, gdje postoji velika mogućnost da se periodontalna vlakna na površini korijena trajno oštete.

Slika 13. U slučaju nemogućnosti replantiranja avulziranog zuba na mjestu nesreće, 2 moguća medija za transport avulziranog zuba

Slika preuzeta sa: https://friscokidsdds.com/dental-trauma-in-children/

Postoji nešto što se u stomatologiji naziva „zlatni sat “, što podrazumijeva adekvatan period koji je će uticati na poizitivan ishod terapije, jer ukoliko se zub replantira unutar sat vremena nakon ozljede, prognoze za ostanak takvog zuba su vrlo dobre. U suprotnom svako odgađanje, i sve duže od 60 min nakon traume smanjuje vjerovatnoću pozitivnog terapijskog ishoda u smislu revaskularizacije zuba, i raste potencijalna mogućnost nastanka komplikacija.

U situacijama traumatskih ozljeda, najbitnije je ostati pribran, fokusirati se kako najbolji način pomoći unesrećenom, te potražiti stručnu pomoć što prije.

Slika 14. Ilustracija „zlatnog“ sata za transport i replantaciju avulziranog zuba.

https://www.researchgate.net/figure/The-tooth-has-been-replanted-prior-to-the-patient-arriving-at-the-dental-office-or-clinic_fig13_288181044

Slika 15. Ilustracija 5 koraka prve pomoći kod avulzije zuba (direktna i odgođena replantacija)

Slika preuzeta sa: http://www.lacewoodendodontics.com/avulsed.html

Slika 16. Vodić za prvu pomoć u slučaju dislokacije, frakture i avulzije zuba

Literatura:

1. Povrede zuba- vodič za svakodnevnu praksu, Dejan M, Bojan P, Vanja P, Dušan Š, Ana

V, Tamara V, Duška P, Tatjana K, Stomatološke kliničke sveske, Beograd 2016.

2. Dječja dentalna medicina, Hrvoje Jurić, Naklada Slap, Zagreb 2015.

3. Dečja stomatologija- praktikum Dragan B, Marko V, Radoje S, Momir S, Mirjana D. I,

Zoran H. V, Dejan M, Mihajlo G, Jelena M, Vanja P, Mirjana V, Olivera J, Vesna Ž,

Beograd 2006.

Mirror therapy / Terapija ogledalom / Zrcalna terapija

Tue, 03 Jan 2023 00:18:07 GMT

Moždani udar je vodeći uzrok invaliditeta u razvijenim zemljama. Jedna od najrasprostranjenijih rehabilitacijskih tehnika u kliničkoj praksi je terapija ogledalom.

Terapija ogledalom (eng. mirror therapy MT ili mirror visual feedback - MVF) je terapija za tretman bola ili invaliditeta koji više pogađa jednu stranu tijela nego drugu. Izmislio ga je Vilayanur S. Ramachandran za liječenje pacijenata nakon amputacije, koji su imali fantomski bol u udovima (eng. phantom limb pain - PLP). Ista tehnika se pokazala korisnom kod pacijenata nakon moždanog udara sa unilateralnim smetnjama. MT se preporučuje kao jednostavna i jeftina metoda liječenja motorne disfunkcije.

Smatra se da kombinovanjem somatosenzorne stimulacije sa MT rezultati mogu biti bolji i da se motorni deficit može brže ispraviti. Ovo se objašnjava povećanim senzornim inputom. Ova dva pristupa u određenoj mjeri dijele isti mehanizam kortikalne reorganizacije. Kombinacija oba pristupa može olakšati senzomotorni korteks koji kontroliše kretanje i može povećati somatosenzorni input i daljnju efikasnost liječenja.

MT se izvodi kao ponavljana bimanuelna simetrična vježba pokreta tokom koje pacijent pomiče zahvaćeni ekstremitet koliko god može dok gleda refleksiju nezahvaćenog ekstremiteta u ogledalu. Ogledalo se koristi za stvaranje reflektivne iluzije zahvaćenog ekstremiteta kako bi se mozak natjerao da misli da se pokret dogodio bez boli, ili da se stvori pozitivna vizuelna povratna informacija o pokretu udova. Uključuje postavljanje zahvaćenog ekstremiteta iza ogledala. Ogledalo je postavljeno tako da se umjesto skrivenog ekstremiteta pojavljuje odraz suprotnog uda.

Dokazano je da primjena MT-a nakon moždanog udara može rezultovati korisnim efektima na performanse pokreta, motoričku kontrolu i osjećaj temperature, ali su efekti manji u populaciji sa hroničnim posljedicama moždanog udara. MT je pokazala bolje rezultate od konvencionalne rehabilitacije u brojnim studijama, a u kombinaciji sa somatosenzornom stimulacijom pokazuje veću efikasnost i smanjeno vrijeme oporavka.

MT se može koristiti čak i kod osoba koje imaju potpunu plegiju nakon moždanig udara, jer koristi vizualne podražaje za stvaranje željenog odgovora u zahvaćenom ekstremitetu. Dokazano je da MT ima efekte ne samo na motorička oštećenja već i na senzorna tj. specifično na bol. MT se pokazao efikasnim i izvodljivim pristupom rehabilitaciji osoba koje su preživjele moždani udar u akutnoj, subakutnoj i hroničnoj fazi. Buduća istraživanja fokus trebaju staviti na opširnu analizu dugoročnih efekata i utjecaj na aktivnosti svakodnevnog života.

REFERENCE:

1. Lin KC, Chen YT, Huang PC, Wu CY, Huang WL, Yang HW, Lai HT, Lu HJ. Effect of mirror therapy combined with somatosensory stimulation on motor recovery and daily function in stroke patients: A pilot study. J Formos Med Assoc. 2014 Jul;113(7):422-8.

2. Gandhi DB, Sterba A, Khatter H, Pandian JD. Mirror Therapy in Stroke Rehabilitation: Current Perspectives. Ther Clin Risk Manag. 2020 Feb 7;16:75-85.

3. Pérez-Cruzado D, Merchán-Baeza JA, González-Sánchez M, Cuesta-Vargas AI. Systematic review of mirror therapy compared with conventional rehabilitation in upper extremity function in stroke survivors. Aust Occup Ther J. 2017 Apr;64(2):91-112

4. Madhoun HY, Tan B, Feng Y, Zhou Y, Zhou C, Yu L. Task-based mirror therapy enhances the upper limb motor function in subacute stroke patients: a randomized control trial. Eur J Phys Rehabil Med. 2020 Jun;56(3):265-271

5. Samuelkamaleshkumar S, Reethajanetsureka S, Pauljebaraj P, Benshamir B, Padankatti SM, David JA. Mirror therapy enhances motor performance in the paretic upper limb after stroke: a pilot randomized controlled trial. Arch Phys Med Rehabil. 2014 Nov;95(11):2000-5

Kako pretilost utiče na trudnoću i carski rez

Wed, 21 Dec 2022 15:49:31 GMT

Žene koje se žele ostvariti kao majke, često trudnoću smatraju najljepšim periodom bez obzira što sama trudnoća nosi niz poteškoća koje itekako imaju utjecaj na zdravlje majke. Kako se bliži kraj trudnoće, sve buduće majke se nadaju da će moći svoje novorođenče donijeti ''prirodnim putem'' na svijet. Međutim, u koliko zdravlje majke i zdravlje djeteta postane ugroženo, majka se mora podvrgnuti carskom rezu.

Carski rez jedna je od najvećih operacija u području abdomena i kao i svaka operacija sa sobom nosi određene rizike kao što su: pojačano krvarenje nakon poroda, mogućnost infekcija, alergijske reakcije na lijekove, tromboza, ozljeda unutarnjih organa majke te ozljeđivanje novorođenčeta. Upravo su ti rizici glavni razlozi, zašto su ljekari uvijek skloniji vaginalnom porodu, a na carski rez se odlučuju u posebnim okolnostima.

Najčešći razlog kada moramo razmišljati o carskom rezu jeste pretilost kod majke. Pretilost ili gojaznost (debljina, adipositas, obesitas) je prekomjerno nakupljanje masnih tkiva u tijelu zbog povećanja broja masnih ćelija ili zbog povećanja njihovog volumena. Pretilost uvijek predstavlja patološko stanje i nosi razne rizike po zdravlje kao što su:

Povećan krvni pritisak/ hipertenzija
Hiperholesterolemija (povišen holesterol u krvi)
Razvoj šečerne bolesti tip 2 (dijabetes mellitus)
Povećava rizik za kardiovaskularne bolesti (srčani i moždani udar)
Pospješuje aterosklerozu
Opterećuje zglobove i kralježnicu
Povećava rizik za nastanak žučnih kamenaca, hernija (kile), proširenje vena
Jedan je od razloga prijevremene smrti

Nakon što zatrudne, buduće majke sa većim BMI = body mass index ≥30 kg/m ² , imaju veću stopu ranih pobačaja i kongenitalnih anomalija, uključujući defekte neuralne cijevi. Osim koegzistencije već postojećeg dijabetes melitusa i hronične hipertenzije, pretile žene češće imaju hipertenziju uzrokovanu trudnoćom, gestacijski dijabetes, tromboemboliju, makrosomiju i spontane intrauterine smrti u drugoj polovici trudnoće. Sve su to indikacije za carski rez.

Carski rez započinje horizontalnim rezom kože u donjem dijelu trbuha, tj. bikini zoni. Zatim se presijeca ovojnica trbušnih mišića (mišići se samo razdvajaju) i trbušna maramica te se pristupa maternici. Poslije otvaranja maternice, presijecaju se plodovi ovoji i slijedi porod djeteta. Nakon poroda majci se daje injekcija oksitocina koji će potaknuti stezanje tj. kontrakcije maternice i time zaustaviti krvarenje. Na samom kraju operacije uklanja se posteljica te se rezovi svih navedenih slojeva zatvaraju šavovima.

Nakon carskog reza, pretile žene imaju veću učestalost za razvoj infekcija i otežano cijeljenje rane. Čak i u koliko majka uspije imati prirodan porod, djeca rođena od pretilih majki imaju veću učestalost makrosomije i distocije ramena, što može biti vrlo nepredvidljivo i dodatno otežati porod.

Prevencija pretilosti je najbolji način da se spriječe ove komplikacije, kao i da sama trudnoća bude što lakša. Budući da je trudnoća najgore vrijeme za mršavljenje, žene s visokim BMI treba poticati da izgube težinu prije začeća. Tokom savjetovanja, buduće majke treba educirati o komplikacijama povezanim s visokim BMI. U ranoj trudnoći, osim što treba paziti na veću povezanost pobačaja, pretilim majkama se savjetuje da što češće rade ultrazvućni pregled, kako bi imali uvid na kongenitalne anomalije oko 18 do 22 sedmice.

Ultrazvuk treba ponoviti blizu termina kako bi se provjerila procijenjena težina fetusa i kako bi se isključila makrosomija. Također, kod pretilih majki, potrebno je pratiti šećer u krvi, kao i simptome hipertenzije. Carski rez se, naravno, radi pod anestezijom (spinalnom ili epiduralnom), dok je u hitnim stanjima potrebna opća anestezija, tako da su potrebne konsultacije anesteziologa, prije i poslije, carskog poroda. Kada se radi carski rez, mnogi ljekari preferiraju rez iznad pannusa, kako bi se izbjegla infekcija kože. Nakon carskog reza, potrebno je preuzeti mjere sprječavanja komplikacija tromboembolije korištenjem kompresijskih čarapa i rano kretanje.

Nakon carskog reza, često se majke podvrgnuju profilaktičnoj terapiji zacjeljivanje rane negativnim pritiskom. Smatra se da takav vid terapije smanjuje učestalost pojave infekcija na mjestu hirurškog zahvata. Terapija rane negativnim pritiskom (NPWT) je metoda izvlačenja tekućine i infekcije iz rane kako bi se pomoglo njenom zacjeljivanju. Preko rane se zalijepi poseban zavoj i pričvrsti se nježna vakuum pumpa. Ljekar može preporučiti NPWT ukoliko majka ima opekotine, dekubitus, dijabetički ulkus, hroničnu ranu ili ozljedu. Ova terapija može u tim stanjima pomoći da rana zacijeli brže i uz manje infekcija. Međutim NPWT je dobar izbor za neke pacijentice, ali ne za sve. Razna istraživanja koja su sprovedena u Sjedinjenim Američkim državama, kao i Evropskim državama, nisu dale značajan uspjeh zacjeljivanja ovog vida rane. Prednost jeste ta što se incizijska terapija rane pod negativnim pritiskom značajno je smanjila eksudat rane. No, razna dostupna istraživanja ne podržavaju primjenu terapije rana pod negativnim pritiskom među pretilim ženama za prevenciju komplikacija na ranama carskim rezom. Ljekar je taj koji odlučuje da li je pacijentica dobar kandidat za ovu vrstu terapije na temelju vrste rane i njenog zdravstvenog stanja. Ova terapija može pomoći spojiti rubove rane i postiči rast novog tkiva. Ponekad u toku liječenja je potrebna primjena antibiotika i fiziološke otopine koja se može dati preko rane.

Oporavak nakon carskog reza uobičajeno traje oko 6 sedmica. Tokom prve dvije sedmice majke se moraju odmarati, te ne bi trebale dizati teške predmet. Zbog pritiska na ožiljak, poželjno je spavati na leđima ili boku. Zbog sprječavanja nastanka zatvora, potrebno je unositi velike količine tekućine, jesti raznovrsnu hranu bogatu vlaknima i nakon dvije sedmice početi sa kretanjem. Ako se javi bol preporučuje se primjena analgetika (ibuprofen ili paracetamol). Sve dok ne prestane krvarenje i dok ožiljak u potpunosti ne zacijeli, poželjno je izbjegavati kupanje u kadi ili bazenima te se radije tuširati. Ožiljak je potrebno oprati jednom dnevno i pažljivo ga osušiti čistim peškirom.

Nakon poroda normalno se javlja postporođajno krvarenje (lohije) u trajanju 2-6 sedmice. Time se organizam „čisti“ , a maternica vraća u prvobitni položaj. Tijekom krvarenja poželjno je koristiti higijenske uloške za rodilje ili uloške umetnute u jednokratne gaćice, a izbjegavati tampone zbog rizika od infekcije. Kontrolni pregled uslijedit će unutar 4-6 sedmica kada će ljekat učiniti fizikalni i ultrazvučni pregled .

Reference:

PubMed: Prophylactic incisional negative pressure wound therapy reduces the risk of surgical site infection after caesarean section in obese women: a pragmatic randomised clinical trial.

Surgical site infection risk in cesarean delivery patients with obesity after negative pressure wound therapy: A retrospective cohort study.

Effect of Prophylactic Negative Pressure Wound Therapy vs Standard Wound Dressing on Surgical-Site Infection in Obese Women After Cesarean Delivery: A Randomized Clinical Trial Maternal obesity and pregnancy.

Obstetrics and Gynecology: Prophylactic Negative Pressure Wound Therapy for Obese Women After Cesarean Delivery.

Gestational Weight Gain, Macrosomia, and Risk of Cesarean Birth in Nondiabetic Nulliparas

Intermountain healthcare: Negative Pressure Wound Therapy

Patologija, peto izdanje, Ivan Damjanov, Sven Seiwerth, Stanko Jukić i Marin Nola

Sistemski lupus eritematozus (SLE)

Mon, 19 Dec 2022 21:53:33 GMT

Sistemski lupus eritematozus (engl. Systemic Lupus Erythematosus, SLE) jeste multisistemsko autoimuno oboljenje nepoznate etiologije . Riječ je o nepredvidljivoj bolesti sa heterogenom kliničkom slikom uz faze remisije i faze relapsa koju karakteriziraju antinukleusna i druga antitijela (anti-Smith, anti-RNP,anti-RA 33, anti-ribosomski P protein, anti-La i anti-Ro).

William Osler je krajem XIX vijeka uveo naziv “sistemski eritemski lupus”. Praktično, SLE može da zahvati svaki organ. Eritemski na grčkom znači crven i predstavlja crveni osip na koži. Latinska riječ koja se odnosi na vuka, označava karakteristični osip u obliku leptira na licu i može da ostavi trajne ožiljke, što je liječnike podsjetilo na posljedice vučjeg ugriza.

Obzirom da bolest zahvaća mnogobrojne organske sisteme, tijek i prognoza bolesti su vrlo različiti. Najteži oblici bolesti su zahvaćenost bubrega i CNS-a.

Budući da SLE ima široku lepezu kliničkih znakova i simptoma, samim time klinička slika ima različito ispoljavanje kod svake individue, ali ujedno i vrlo sličnu kliničku sliku sa drugim autoimunim oboljenjima (polimiozitis, reumatoidni artritis i dr.). Stoga se nametnula potreba za se jasno definiraju dijagnostički kriteriji za SLE.

Da bi se dijagnosticirao SLE kod pacijenta, u bilo koje vrijeme promatranja, treba da se pojavi ili nađe najmanje četiri ili više znakova oboljenja.

Epidemiologija

Sistemski lupus eritematozus se javlja u čitavom svijetu, ali je prevalencija različita među etničkim skupinama. Bolest se javlja najčešće kod žena ( 9:1) i pogađa jedno na 700 novorođenčadi ženskog spola. Mnogo teže i češće je kod američkih crnaca, gdje pogađa jednu na 245 žena. Javlja se u periodu 16. do 55. godine, iako je moguće u bilo kojem životnom dobu, uključujući i rano djetinjstvo.

ETIOLOGIJA, PATOGENEZA I PATOFIZIOLOGIJA

Točna etiologija SLE je nepoznata, ali je jasno da je multifaktorska. Brojna istraživanja ukazuju na ulogu genetskih, hormonskih, imunskih i faktora sredine.

Studija obiteljske agregacije dokazuje da je u pitanju genetski determinirana bolest. Identični monozigotni blizanac oboljelog od SLE ima 25% šanse da razvije bolesti, dok je taj rizik mnogo manji ukoliko su u pitanju dizigotni blizanci (2-5 %). Postoji visok familijarni rizik obzirom da rođaci u prvom koljenu u 20 % slučajeva imaju antitijela, a 3% šanse da razviju bolest.

Analizom čitavog genoma u novijim istraživanja, došla su do saznanja da postoji više od 45 genskih lokusa sa pomolimorfizmom, ili mutacijama što je rijeđe. Najčešće su zahvaćeni geni glavnog kompleksa tkivne podudarnosti I i II klase , zatim geni uključeni u signalizaciju T i B limfocita, reparacija DNA, adherencija zapaljenskih stanica za endotel, tkivni odgovor na oštećenje, geni za funkcioniranje urođene imunosti , od kojih je većina značajna za aktivaciju interferona alfa. Najveći rizik za SLE su homozigotne deficijencije gena za komponente komplementa C1q, C2 ili C4.
Žene u reproduktivnom periodu najčešće obolijevaju. Trudnoća može dovesti do pogoršanja ili pak da bude pokretač bolesti. Ovo ukazuje da su ženski hormoni od važnosti, ali se ne može isključiti ni protektivna uloga muških hormona.
Od faktora sredine najviše se navodi ultraljubičasto zračenje zbog pogoršavanja lezija u SLE, pogotovo kožnih manif. Smatra se da UV zraci izazivaju apoptozu stanica u koži ili mijenjaju DNA i intrastanične proteine što ih čini imunogenim. Nadalje, tu su i virusi poput EBV, koje se dovode u vezu sa različitim autoimunim oboljenjima. Njegova sposobnost se ogleda u mogućnosti naseljavanja B limfocita ili stupanja u interakciju sa posljedničnom proizvodnjom IFN alfa od strane dendritskih stanica. Uz viruse, više od 100 lijekova mogu da induciraju lupus. Sama patogeneza lupusa induciranog lijekom nije razjašnjena, ali kod određenih lijekova genetska predispozicija za metabolizam lijeka igra značajnu ulogu, npr. Hidralazin, prokainamid i pencilamin se metaboliziraju acetilacijom.
Fundamentalni poremećaj u SLE je nemogućnost odražavanja autotolerancije. Posljedično se sintetizira veliki broj autoantitijela koji mogu da oštete tkivo direktno ili taloženjem imunih kompleksa. Poznati su slučajevi da kod nekih pacijenata postoje autoantitijela u sačuvanim uzorcima krvi godinama prije nego su razvili kliničke karakteristike bolesti.

Spektar antitijela u SLE. Identificirana su antitijela na citoplazmatske i komponente jezgre koja nisu specifična ni za vrstu, niti za ćeliju. U drugu skupinu spadaju antitijela usmjerena protiv površinskih antigena ćelija krvi, dok treću skupinu čine antitijela usmjerena protiv porteina koji su u kompleksu sa fosfolipidima.

Glavni akteri tkivnog oštećenja su autoantitijela. Većina sistemskih lezija su posljedica tkivnog taloženja imunskih kompleksa (reakcija preosjetljivosti III tipa). Kompleksi DNK-anti-DNK se mogu dokazati u glomerulima, a nizak nivo komplementa u serumu i zrnasti depoziti komplementa u glomerulima dalje potvrđuju ulogu imunih kompleksa. Autoantitijela protiv eritrocita, leukocita, trombocita reakcijom preosjetljivosti II tipa potiču destrukciju i fagocitozu ovih stanica.

Hematoksilinska tjelašca ili LE tjelašca su homogene forme kromatina koje nastaju uslijed izlaganja jezgre antitijelima, što dovodi do reakcije antigen-antitijelo tj. ANA se vežu za nukleuse. LE stanice se vide samo in vivo, a to su fagociti, neutrofili ili makrofazi koji fagocitiraju denaturirane nukleuse bilo koje oštećene stanice.

DIJAGNOZA

Veliki izazov za dijagnosticiranje ove bolesti je dinamična priroda bolesti koja se zasniva na detaljnoj anamnezi, objektivnom pregledu te rezultatima dijagn. testova.

rutinska analiza urina i mjerenja krvnog pritiska.

KKS može da prikaže leukopeniju, limfopeniju i/ili trombocitopeniju. Ubrzana je sedimentacija eritrocita. C-reaktivni protein je obično normalan, no ukoliko je prisutan pleuritis, artritis ili pružena infekcija, on može biti povišen. Uznapredovala faza bolesti bubrega se očituje povišenjem vrijednosti kreatinina i uree. Rani indikatori lupusnog nefritisa su nizak serumski albumin, pozitivan nalaz proteina u urinu ili patološki sediment urina (eritrociturija, granulirani cilindri).

Kod 99% bolesnika nalazimo pozitivna antinuklearna antitijela (test osjetljiv, ali ne specifičan), titar >1:160 kod gotovo svih oboljelih su pozitivni. Najspecifičnija za SLE su anti-ds-DNK i anti-Smith antitijela.
CT, MR, RTG, UZV, kapilaroskopija i scintigrafija su metode vizualizacije koje se koriste da potvrde zahvaćenost pojedinihi organskih sistema.

Dijagnoza sistemskog lupusa uspostavlja se putem Kriterijuma za klasifikaciju SLE-a Američkog koledža za reumatologiju (ACR), pod uvjetom da su isključene ostale dijagnoze, tako da su minimalno 4 kriterija pozitivna. SLE periodično zahvaća jedan, potom drugi organski sistem, javljaju se slučajevi da određeni bolesnici imaju bolest godinama prije nego ispune klasifikacijske kriterije.

1. Akutni malarni raš

2. Diskoidne promjene

3. Fotosenzitivnost

4. Oralne ili nazofaringealne ulceracije

5. Atralgije/ artritisi

6. Serozitis(pleuritis ili perikarditis)

7. Bubrežni poremećaji (proteinurija >0,5 g/ dan)

8. Neurološki poremećaji (epilepsija)

9. Imunološki poremećaji (pozitivna antitijela na nativnu anti DNK ili anti-Smith, antifosfolipidna antitijela )

10. Pozitivna antinuklearna antitijela

11. Hematološki poremećaji- hemolitička anemija sa retikulocitozom, leukopenija( <400/mm ³ ), limfopenija (<1500mm ³ ), trombocitopenija (<10000 /mm ³ )

Diferencijalna dijagnoza

Neki maligniteti, posebice limfomi i leukemije mogu da imaju sličnu kliničku slikum kao i infekcije (tuberkuloza, HIV, hepatitis C, bakterijski endokarditis ili histoplazma). U diferencijalnoj dijagnozi potrebno je da su razmotreni i Sjegrenov sindrom, antifosfolipidni sindrom, diferencirana bolest vezivnog tkiva, idiopatska trombocitopenijska purpura i rani reumatoidni artritis.

LIJEČENJE

U zavisnosti od tipa i težine svake pojedinačne manifestacije zavisi i terapija aktivnog SLE. Poznato je da ova bolest ima faze indukcije i faze održavanja.

stroga kontrola kardiovaskularnih faktora rizika, kao i izbjegavanje prekomjernog izlaganja sunncu.
blagi oblik SLE- primjeni niskih doza kortikosteroida (0,1-0,2 mg /kg dnevno) i antimalarika (hidroksihlorin 200-400 mg dnevno). Njihova je upotreba ista i u fazi održavanja, s tim što se kortikosteroidi u slučaju druge remisije postepeno ukidaju, dok terapija s antimalaricima treba da bude nastavljena.
srednje teški oblik SLE- srednje doze kortikosteroida (0,2-0,5 mg/kg dnevno), zajedno sa imunosupresivnim lijekovima (ciklosporin, azatioprin ili metotreksat). Izbor lijeka zavisi od kliničke manifestacije (artritis-metotreksat, serozitis-azatioprin, hematološki poremećaji- ciklosporin). U fazi održavanja se kortikosteroidi smanjuju na minimalnu efektivnu dozu.
teške manifestacije SLE (bubrežna ili cerebralna bolest, hemolitička anemija ili trombocitopenija) - kombiniranom terapijom visokih doza kortikosteroida (pulsna jednokratna iv doza od 500-1000 mg tijekom 3-5 dana ili visoke oralne doze 1mg/kg dnevno) i ciklofosfamidi koji se obično daju iv jednom mjesečno u dozi 0,75 do 1 g/m ² . Remisija se održava obično drugim imunosupresivnim lijekovima (azatioprin, mikofenolat mofetil).
plazmafereza i iv imunoglobulini se daju za vrlo teške, životno ugrožavajuće manifestacije SLE. Novi agensi se uvode u upotrebu, koji specifično pogađaju stanice ili citokine imunog sustava, posebice u refraktarnim slučajevima. Tu ubrajamo rituksimab i belimubab, monoklonska antitijela koja djeluju protiv B-limfocita.
ako postoji i sekundarni antifosfolipidni sindrom, primjenjuje se antiagregaciona terapija ili oralni antikoagulansi i antimalarici.

LITERATURA

1. P.M. Seferović i suradnici: Interna medicina, Beograd 2021

2. B. Vrhovac i suradnici: Interna medicina, Zagreb 2003

3. V.Kumar, A.K. Abbas, N. Fausto, R.N. Mitchell: Robinsonove osnove patologije, Beograd 2010.

4. S. P. Desai, MD Ivančević i sur: Laboratorijske pretrage u kliničkoj medicini, Split 2006

5. http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-za-pacijente/bolesti-kostiju-zglobova-i-misica/bolesti-zglobova-i-vezivnog-tkiva/sistemski-eritemski-lupus

https://www.eular.org/myuploaddata/files/sample%20chapter20_mod%2017.pdf

Kombucha – drevni fermentisani mikronapitak

Wed, 14 Dec 2022 12:22:12 GMT

Kombucha je stekla popularnost širom svijeta zbog svojih dobrih zdravstvenih efekata. Izvorno je nastala u Kini, prije 2000 godina. Kombucha je značajan izvor vitamina B kompleksa, polifenola i organskih kiselina (uglavnom sirćetne kiseline). Osim snažnih antioksidativnih i antimikrobnih učinaka opisanih za kombuchu, sada su otkriveni i anti-aging, antihipertenzivni, antiinflamatorni, hepatoprotektivni, antikancerogeni/citotoksični, neuroprotektivni, antidijabetički i antihiperholesterolemični efekti kombuche. Smatra se da kombucha može koristiti i kod ljudi koji žele da izgube na težini. Tokom pandemije COVID-19, potrošnja i potražnja za fermentisanim pićima porasla je u mnogim zemljama. Idealno je uzimati jedan do tri mikronapitka dnevno.

ŠTA JE TO KOMBUCHA?

Kombucha je živi napitak bogat hranjivim tvarima odličnog okusa koji sadrži prirodne korisne bakterije, aminokiseline, enzime i vitamine.

TRADICIONALNA PRIPREMA

Tradicionalno se za izradu kombuche koristio crni ili zeleni čaj koji se fermentisao sa saharozom. Nakon hlađenja dodaje se prethodno dobijena tečnost. Ova tečnost je biofilm nazvan “SCOBY” (eng. symbiotic culture of bacteria and yeast - simbiotska zajednica bakterija i kvasaca), koji je mješavina bakterija, posebno iz porodice Acetobacteraceae (Acetobacter aceti, A. estunensis, A. pasteurianus, Gluconobacter oxydans, Komagataeibacter, K. rhaeticus i K. xylinus), Lactobacillus sp. kao i osmofilni kvasci (Brettanomyces/Dekkera, Candida, Saccharomyces, Schizosaccharomyces, Starmerella sp., Torulopsis, Pichia sp. i Zygosaccharomyces). SCOBY , također poznat kao "majka", je gusta, gumena masa koja izgleda kao palačinka koja se naslanja na površinu napitaka, raste sa svakom novom fermentacijom. Saharoza služi kao izvor hrane za bakterije i gljivice. Smjesa se poklopi, zatim se proces fermentacije završava držanjem u tamnom prostoru 10-14 dana.

Kako izgleda SCOBY?

ŠTA SE SVE NALAZI U KOMBUCHI?

Sadržaj kombuche varira ovisno o vremenu fermentacije, vrsti i količini bakterija i kvasaca koji igraju ključnu ulogu u ovom procesu. Nakon završetka procesa fermentacije, glavni proizvodi koji nastaju u kombuchi su etanol, glukonska kiselina i acetatna kiselina. Pored ovih jedinjenja sadrži i polifenole čaja (katehine, teaflavine i flavanole) budući da je supstrat čaj, organske kiseline (npr. folna, mliječna, ugljena, glukuronska, acetatna, jabučna, malonska, vinska, jantarna, pirugrožđana i limunska kiseline), hidrosolubilni vitamini (npr. B1, B2, B3, B6, B12 i C) kao i vitamin E, enzimi (amilaza i invertaza), aminokiseline, proteini, purini i minerali.

ŠTA JE MIKROBIOM?

U ljudskim crijevima, kao središnjem komunikacijskom organu između okoline, metabolizma i imuniteta, nastanjeno je oko 1014 mikroba i oko 3,3 miliona različitih mikrobiomskih gena. Ukupnost gena svih mikroorganizama u crijevima naziva se crijevnim mikrobiomom. Svaka osoba ima jedinstveni mikrobiom određen njihovom genetikom, životnom historijom i okolinom. Smatra se da pomećaji mikrobima dovode do diabetes mellitusa, hipertenzije, hiperholesterolemije i dr.

PREBIOTICI, PROBIOTICI, POSTBIOTICI

Probiotici su živi mikroorganizmi koji se nalaze u određenim namirnicama, kao što su jogurt, kiseli kupus i neki sirevi, koji su ključni za dobru probavu. Kada se konzumira, ova hrana pomaže digestivnom traktu i cjelokupnom zdravlju promicanjem zdrave ravnoteže korisnih bakterija i drugih mikroorganizama u mikrobiomu crijeva.

Prebiotici djeluju kao hrana za probiotike. Hrana sa zdravom količinom vlakana, kao što su grah, integralne žitarice i određeno povrće, razgrađuju se u tijelu kako bi stvorili tvari koje pomažu probioticima da rastu i napreduju u crijevima.

Postbiotici su molekule koje nastaju kao rezultat metabolizma probiotika i služe kao hrana za "dobre" bakterije u crijevima. Kombucha je bogata postbioticima

OSOVINA CRIJEVA MOZAK

Ova istraživanja su otkrila da digestivni trakt ima neobičnu i komplikovanu vezu sa našim centralnim nervnim sistemom, koju načunici nazivaju, “Gut - Brain Axis”. Više o ovome možete pronaći ovdje .

LITERATURA:

Abaci N, Senol Deniz FS, Orhan IE. Kombucha - An ancient fermented beverage with desired bioactivities: A narrowed review. Food Chem X. 2022 Apr 6;14:100302. doi: 10.1016/j.fochx.2022.100302. PMID: 35434600; PMCID: PMC9011011
https://www.abc-doctors.com/the-gut-brain-axis-uzajamna-veza-mikrobiote-crijeva-i-centralnog-nervnog-sistema
https://www.health.harvard.edu/nutrition/what-are-postbiotics
Jakubczyk K, Kałduńska J, Kochman J, Janda K. Chemical Profile and Antioxidant Activity of the Kombucha Beverage Derived from White, Green, Black and Red Tea. Antioxidants (Basel). 2020 May 22;9(5):447. doi: 10.3390/antiox9050447. PMID: 32455926; PMCID: PMC7278673

Bazocelularni karcinom

Mon, 12 Dec 2022 21:46:19 GMT

Bazocelularni karcinom je najčešći maligni karcinom čovjeka. Najčešće se javlja na mjestima izloženim suncu, i to na licu, iznad zamišljene crte koja spaja kutove usana i ušne resice. Većina bazocelularnih karcinoma nastaje zbog DNK mutacija potaknutih UV zračenjem. Također, još neki egzogeni faktori imaju ulogu u nastanku bazocelularnog karcinoma, kao što su jonizirajuće zračenje, arsen i brojne hemijske tvari iz industrije. Neki genski poremećaji povećavaju vjerojatnost za njegov nastanak. (1) Bazocelularni karcinom (bazaliom) predstavlja semimaligni, lokalno agresivni tumor porijekla iz epidermisa, folikula dlake i lojnih žlijezda. (2)

Incidencija

Najčešće se pojavljuje u dobi od 50-80 godina, neoviso o spolu. Javlja se najčešće kod ljudi u dobi između 50. i 70. godine ţivota, ali je opisan i kod mlađih ljudi, kao i kod djece. Učestalost mu je oko 20/100000 stanovnika dok u sunčanijim predjelima taj broj raste i to 110/100000 stanovnika.

Etiologija bazocelularnog karcinoma

Kako je ranije spomenuto, glavni etiološki faktor koji se povezuje sa nastankom ovog oblika karcinoma jeste ultravioletno zračenje pa se iz tog razloga bazaliom i javlja češće u područjima koja godišnje imaju više sunčanih dana. Bazaliom se stoga češće javlja na dijelovima kože koji su više izloženi suncu. Najznačajnije dejstvo ima UVB zračenje koji direktno utiče na strukturu DNK, dovodi do nastanka pirimidinskih dimera koji su važni u nastanku procesa fotokarcinogeneze. (2)

Bazocelularni karcinom je najčešći maligni epitelni tumor koţe, obilježen sporim rastom. Kada se ne liječi na vrijeme, može postati lokalno invazivan i destruktivan, dok su metastaze iznimno rijetko opisane. (1)

Klinička slika

Ovaj oblik karcinoma nastaje najčešće na klinički nepromijenjenoj koži što ga razlikuje od spinocelularnog karcinoma. U početku se obično manifesuje kao čvorić ili erozija koja ne zacjeljuje, Najčešće se pojavljuju na licu. Rjeđe se javlja u vlasištu, na donjim dijelovima lica i vratu, dok su noge i ruke najrjeđe lokalizacije ovog tumora. Bazaliom se u početku očituje kao sitni biserasti čvorić prožet teleangiektazijama, odnosno kao promjena prekrivena krustom koja spontano otpada i ponovno se pojavljuje. Bilo kakva trauma ili dodir može izazvati krvarenje.

Razlikujemo nekoliko kliničkih oblika bazocelularnog karcinoma kože. To su: nodularni bazaliom, pigmentirani bazaliom, ulcerozni bazaliom, superficijalni bazaliom, morfeiformni bazaliom, cistični bazaliom, fibroepiteliom, metatipični bazaliom i metastatski bazaliom (Lipozenčić i sur. 2009).

· Nodularni bazaliom (Basalioma solidum/nodulare)

Nodularni bazaliom (Basalioma nodulare) je najčešći oblik bazalioma. Nalazimo ga uglavnom na koži glave. Manifestuje se kao papula ili čvorić svijetloružičaste boje ili boje kože, perlastog ruba s teleangiektazijama (fina mreža kapilara) na površini promjene. Moguć je prijelaz u ulcerozni ili cistični oblik. (3)

· Pigmentirani bazaliom (Basalioma pigmentosum/ Carcinoma basocelullare pigmentosum)

Pigmentirani bazaliom (Basalioma pigmentosum) najčešći je oblik bazalioma kod osoba tamnije puti. Pojavljuje se kao papula ili čvorić više ili manje izražene smeđe melaninske pigmentacije. (4)

· Ulcerozni bazaliom (Basalioma exulcerans)

Ulcerozni bazaliom (Basalioma exulcerans) je oblik koji se pojavljuje na licu ili vlasištu kao erozija koja daljnjim rastom prelazi u ulkus prekriven krustama ili granulacijskim tkivom te često krvari. Tada se može koristiti i povijesni naziv ulcus rodens. Ako se ne liječi, tumor zahvaća i potkožno masno tkivo, hrskavice i kosti, izazivajući opsežne mutilirajuće promjene koje unatoč svojoj veličini nisu bolne. Predilekcijska mjesta za taj oblik su medijalni očni kutevi, uške i nazolabijalne brazde. Metastaze su rijetke, a smrt nastupa zbog krvarenja, sekundarnih infekcija i sepse. (5)

· Superficijalni bazaliom (Basalioma superficiale multicentricum)

Superficijalni bazaliom (Basalioma superficiale multicentricum) nastaje najčešće na koži trupa kao eritematozno, skvamozno oštro ograničeno žarište, ponekad izdignutog ruba, koje podsjeća na psorijatično žarište ili Bowenovu bolest. Nikada ne prodire duboko u dermis zbog čega je i dobio ime. Izrazito sporo raste i nije agresivan, no zbog lateralnog subkliničkog rasta često se bilježe recidivi nakon klasične hirurške ekscizije. Unutar promjene može doći do površinskih erozija, kao i do regresije koja se prezentira blijedim područjima s fibrozom. Moguć je i nastanak multiplih superficijalnih bazalioma, povezanih s ekspozicijom arsenu. (7)

· Morfeiformni bazaliom (Basalioma morpheiforme, sclerodermiforme)

Morfeiformni bazaliom (Basalioma morpheiforme, sclerodermiforme) je rijedak, lokalno agresivni klinički oblik tumora koji se širi u dublje strukture. Karakteristično se pojavljuje na koži lica kao žuto obojen, neoštro ograničen, atrofični ožiljak prekriven teleangiektazijama.

· Cistični bazaliom (Basalioma cysticum)

Cistični bazaliom (Basalioma cysticum) pojavljuje se kao ruţičasta, prozirna papula mekane konzistencije, uglavnom u području vjeđa.

· Fibroepithelioma (Pinkusov tumor)

Fibroepithelioma (Pinkusov tumor) je tumor kojeg, zbog slabe diferenciranosti, neki autori smatraju benignom promjenom. Često se krivo prepoznaje kao fibrom ili kao lipomatozni nevus. Nalazimo ga češće kod žena, u lumbosakralnoj regiji, u obliku ružičaste papule, koja ne pokazuje znakove ulceracije. Razvoj ovog tumora povezuje se sa radioterapijom. (8)

· Metatipični bazaliom (Basalioma metatypicum)

Metatipični bazaliom (Basalioma metatypicum) je izrazito rijedak, agresivan tumor koji histološki ima obilježja i bazocelularnog i planocelularnog karcinoma, a javlja se na koži nosa i leđa. (2)

· Metastatski bazaliom (Basalioma metastaticum)

Metastatski bazaliom (Basalioma metastaticum) je tumor koji se javlja u manje od 0,5% slučajeva, a najčešće ga nalazimo u regionalnim limfnim čvorovima i u plućima. Veću sklonost metastaziranju pokazuju veliki ulcerirani bazaliomi i metatipični bazaliomi. Što se tiče lokalizacije, najopasniji su tumori lokalizirani na licu i uškama. (9)

Većina bazalioma pokazuje slična histološka obiljeţja. Opaža se proliferacija stanica sličnih stanicama bazalnoga sloja epidermisa, obilježenih velikom ovalnom jezgrom i oskudnom citoplazmom. Na rubu promjene nalaze se palisadno poredane cilindrične stanice. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, biopsije i patohistološke analize bioptata.

Sindrom bazocelularnog nevusa – Sy Gorlin – Goltz

Bolest koja se nasljeđuje autosomno dominantno. Ima 2 faze: nevoidna i onkogena.
U nevoidnoj fazi imamo brojne tvorbe smećkaste boje koje se razvijaju u djetinjstvu i u pubertetu. Oko dvadesete godine nastaje onkogena faza u kojoj bazocelularni Ca postaje klinički i histološki tipičan. Uz ovaj sindrom javljaju se i brojne anomalije- ciste u mandibuli i dugim kostima, fibromi ovarija, kifoskolioza, kalcifikacija falx cerebri.

Dijagnoza

Postavlja se na temelju kliničke slike biopsije i patohistološle analize.

Diferencijalna dijagnoza

Ovisno o kliničkom ispoljavaju može se pomisliti na seboroične keratoze, mb. Bowen, benigne ciste, solidne tumore ekrinih i apokrinih žlijezda. Kod pigmentiranog oblika treba pomisliti i na mogućnost melanoma. Ciljevi liječenja su višestruki: potpuno uklanjanje tumora, pošteda okolnog zdravog tkiva, očuvanje normalne funkcije te optimalan estetski rezultat, ali najvaţnije je potpuno izliječiti bolesnika.

Liječenje

U liječenju bazalioma treba imati na umu više faktora: veličinu tumora, lokalizaciju, histološki tip, dob bolesnika, odnosno njegovu sposobnost za pristupanje hirurškom zahvatu.

· Hiruška terapija i radioterapija

· Lokalne citostatke masti (kod površinskih bazalioma)

Hiruška terapija podrazumijeva eksciziju promjene uz histološku analizu rubova i dna tumora. (2)

Standardna hirurška ekscizija u lokalnoj anesteziji najčešći je način liječenja bazalioma visokoga rizika te dijela bazalioma niskog rizika kod nas i u svijetu. Od lokalnog anestetika očekuje se da djeluje brzo, učinkovito i dovoljno dugo. Lidokain je anestetik izbora u dermatohirurgiji. U lokalni anestetik vrlo često se dodaje adrenalin, najčešće u koncentraciji 1:100000. Vazokonstrikcija nastala djelovanjem adrenalina smanjuje gubitak krvi u tijeku zahvata, te omogućuje sporiju sustavnu apsorpciju lidokaina, čime se produljuje trajanje lokalne anestezije. Vrši se odstranjenje tumorskoga tkiva te dijela okolnoga zdravog tkiva, 3 mm za tumore veličine do 10 mm i 5 mm za tumore veličine 10 do 20 mm na licu. Kod tumora ostalih dijelova tijela uklanja se 5 mm okolnog zdravog tkiva. Rubovi ekscidiranog materijala fiksiraju se u formalinu, te šalju na histopatološku pretragu. Rana se zatvara primarnim šavom, raznim oblicima režnjeva ili sekundarnim cijeljenjem. Vrlo je rijedak slučaj kada ekscizija nije potpuna, odnosno kada na jednom ili više rubova ekscizata postoji histološki potvrĎena zahvaćenost tumorom. U tom slučaju, rizik za povratak tumora je 45-55 %. Takvi recidivirajući bazaliomi mogu se samo dalje intenzivno pratiti, no takoĎer se i kirurški tretiraju, uz odstranjenje 5 do 10 mm okolnog zdravog tkiva. Ponovni recidiv biljeţi se u 11 % slučajeva. (2)

Mohsova mikrografska hirurgija
Mohsova mikrografska kirurgija jest postupak serijske ekscizije koţnih tumora i mapiranja operacijskog polja nakon čega slijedi patohistološka analiza svih reznih rubova. Ovom metodom maksimalno se štedi okolno zdravo tkivo. Indikacije za primjenu ove metode su: tumori lokalizirani na centralnom dijelu lica, oko očiju, na nosu, ustima i ušima, tumori veći od 2 cm, morfeiformni bazaliomi, infiltrativni tipovi tumora, recidivirajuće lezije, tumori koji se šire perineuralno i perivaskularno. Sastoji se od paţljivog ukanjanja tumora s minimalnim marginama. (6)

Kriohirurgija

Krioterapija je metoda liječenja koja upotrebom niskih temperatura (tekući dušik i do - 195 °C) izaziva krionekrozu i uništava tumorsko tkivo. Tako nakon nekoliko dana dolazi do smrti stanica smrzavanjem. (6) Krioterapija se koristi u liječenju superficijalnih bazalioma, malih nodularnih i ulcerativnih bazalioma, s ciljem njihovog potpunog uklanjanja. Ponekad se koristi i za bazaliome višega rizika, ako kod bolesnika postoji kontraindikacija za hirurški zahvat. (10) Mogući su osjećaj boli, pečenja, i ţarenja na tretiranom mjestu. TakoĎer pojavljuju se crvenilo, oteklina ili bule ispunjene bistrim ili sukrvavim sadrţajem, nakon kojih nastaju crne kraste. Osim toga, nedostatak je što dolazi i do destrukcije okolnog zdravog ruba oko tumora.

Pored ovih metoda korisi se još CO2 laser, radioterapija i lokalni citostatik 5-fluorouracil. 5-fluorouracil (5-FU) je fluorirani pirimidin koji blokira metilaciju deoksiuridinske kiseline u timidinsku kiselinu, te tim putem interferira sa sintezom DNK i RNK. Na taj način remeti rast tumorskih stanica i dovodi do stanične smrt. (11)

Za više slika: https://www.orshospital.rs/centar-za-kozne-tumore/promene-na-kozi/bazocelularni-karcinom-koze/

Literatura:

1. Baljkas M, Suvremene mogućnosti liječenja bazocelularnog karcinoma kože, University of Zagreb, School of Medicine / Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet, 2014.

2. Lipozenčić J i sur. (2008) Dermatovenerologija. Zagreb: Medicinska naklada

3. Dobrić I, Radoš J (2005) Maligni epitelni tumori, Dermatovenerologija. Zagreb: Grafoplast 395-402.

4. Reifenberger J, Ruzicka T (2009) Basal cell carcinoma. U: Burgdorf WHC, Plewig G, Wolff HH, Landthaler M, ur. Braun-Falco's Dermatology. Heidelberg: Springer Medizin 1348-56

5. Rubin AI, Chen EH, Ratner D (2005) Basal-Cell Carcinoma. N Engl J Med 353:2262-9.

6. Kostović K (2010) Procjena djelotvornosti lokalne fotodinamičke terapije u bolesnika s površinskim bazaliomom pomoću Ki-67, bcl-2, p53 i p63. Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu

7. Wong CSM, Strande RC, Lear JT (2003) Basal cell carcinoma. BMJ 327:791-8.

8. Dourmishev LA, Rusinova D, Botev I (2013) Clinical variants, stages, and management of basal cell carcinoma. Indian Dermatol Online J 4:12-17.

9. Ting PT, Kasper R, Arlette JP (2005) Metastatic basal cell carcinoma: report of two cases and literature review. J Cutan Med Surg 9:10-5.

10. Telfer NR, Colver GB, Morton CA (2008) Guidelines for the management of basal cell carcinoma. Br J Dermatol 159:35-48.

11. Ceiley RI, Del Rosso JQ (2006) Current modalities and new advances in the treatment of basal cell carcinomas. Int J Dermatol 45:489-98.

INFEKCIJE RSV-om KOD DJECE

Thu, 08 Dec 2022 16:08:22 GMT

Respiratorni sincicijalni virus ( RSV ) je najčešći uzročnik infekcija donjih respiratornih puteva ( bronhiolitis i pneumonia ) kod dojenčadi i male djece.

Ilustracija 1: Načini prenošenja RSV-a

RSV pripada porodici Pneumoviridae , rod Orthopneumovirus . Genom virusa čini jednolančana, negativna RNA sa 10 odvojenih gena. Ima vanjski lipoproteinski omotač sa 2 tipa glikoproteinskih nastavaka G i F . Veći glikoproteinski nastavak G omogućava prijanjanje virusa za ćelij u, dok manji glikoproteinski nastavak F omogućava ulazak virusa u ćeliju te fuziju inficiranih ćelija. Postoje 2 antigenska tipa virusa, A i B ( RSV-A i RSV-B ).

Ilustracija 3: Vremenski tok razvoja infekcije RSV-om, inkubacije i početka nastanka simptoma

PATOGENEZA:

Nakon što virus uđe u organizam preko sluznice nosa, njegovo primarno mjesto razmnožavanja je nazofarinks gdje uzrokuje lokalne promjene a dalje odlazi i završava u bronhiolama („target“). Infekcija epitelnih ćelija bronhiola dovodi do povećane sekrecije mukusa, nekroze ćelija, stvaranja peribronhalnih limfocitnih infiltrata i submukoznog edema. Posljedica jeste djelimična ili potpuna opstrukcija disajnih puteva. Tokom ekspirija, dodatno suženje bronhiola uzrokuje dalje opadanje protoka zraka u djelimično zapušenim disajnim putevima i pojavu zarobljavanja zraka ( „air-trapping“ ) i hiperinflacije . Potpuna opstrukcija bronha dovodi do kolapsa dijela pluća distalno od mjesta opstrukcije ( atelektaza ). Oba procesa dovode do poremećaja odnosa perfuzije i ventilacije i nastanka hipoksije. U slučaju razvoja teže kliničke slike, može doći do respiratorne insuficijencije (naročito kod manje djece).

Ilustracija 4: Razvoj upale bronhiola (bronhiolitis)

KLINIČKA SLIKA:

Inkubacija traje 4-6 dana . Simptomi su slični običnoj prehladi, te se javljaju kihanje, kašalj, grlobolja, zapušenost, rinoreja (sekrecija iz nosa), febrilnost, smanjen apetit, hropci, „wheezing“ (zvižduci) . Sa razvojem bronhiolitisa, javljaju se poteškoće sa disanjem (dispneja, tahipneja), kašalj u napadima, angažovanje pomoćne disajne muskulature, epizode apneje kod veoma male dojenča di (kratki periodi potpunog prestanka disanja). Dijete je nemirno, letargično.

U konačnici, kao komplikacija se javlja hipoksija, koja može biti veoma opasna za razvoj mozga kod djece. Prirodni odgovor organizma na hipoksiju jesu brži otkucaji srca i ubrzano disanje (tahikardija i tahipneja) da bi se što više kiseonika dostavilo mozgu. Tokom vremena dolazi do iscrpljenja navedenog mehanizma, te u većini slučajeva djeca moraju biti hospitalizovana. Često se javlja i upala srednjeg uha (otitis media). Bolest može imati blag tok, te proći za 1-2 sedmice.

Ilustracija 5: Klasični simptomi i znakovi infekcije RSV-om

KOMPLIKACIJE:

Hipoksemija, miokarditis, srčana dekompenzacija, mijelitis, meningitis, ataksija, hemiplegija.

Ilustracija 6. Uzroci i mehanizmi hipoksije; razlika između hipoksije i hipoksemije

DIJAGNOZA :

Dijagnoza je obično klinička, te prvobitno u obzir uzimamo određeno vrijeme godine (najčešće zimi), godine djeteta (<2 godine) i klasične simptome . Od laboratorije nam je važna KKS (kompletna krvna slika), analiza urina, saturacija kiseonika . Za testove se uzima bris nazofarinksa . Direktna detekcija virusnih antigena je metoda izbora za dijagnostiku, jer se brzo dobiju rezultati (30 minuta- 1h). Najčešće se koriste DIF i ELISA. Za serološku dijagnostiku se koriste RVK i ELISA. Također, veliki značaj imaju i molekularne metode detekcije virusne RNK te se koristi RT-PCR. Na klinikama se, kao dopunska metoda, radi i RTG pluća.

Ilustracija 8: Detekcija virusnog antigena RSV-a

Ilustracije 9 i 10: RTG snimak pluća djeteta sa bronhiolitisom (nespecifični nalaz hiperinflacije i segmentnih atelektaza)

RIZIČNI FAKTORI:

Najteže infekcije se javljaju u ranom dojenačkom dobu i kod djece sa kardiopulmonalnim bolestima ( urođene srčane mane, hronične bolesti pluća ). Visok rizik od infekcije imaju i prijevremeno rođena djeca ( prematurusi ). Razlog tome jeste što prijevremeno rođena djeca nemaju u potpunosti razvijena pluća i njihova otpornost prema infekcijama je smanjena (nezreo imuni sistem). U rizičnu grupu spadaju i djeca sa neuromuskularnim oboljenjima, kao i djeca koja su izložena duhanskom dimu . Istraživanja pokazuju da djeca koja nisu dojila imaju povećan rizik od nastanka infekcije RSV-om.

TERAPIJA:

Liječenje djece sa bronhiolitisom ima za cilj održavanje normalne oksigenacije i hidratacije . Shodno tome, oksigenoterapija omogućava održavanje saturacije oksihemoglobina iznad 95% i istovremeno davanje tekućine da ne bi došlo do dehidracije.

U imunoprofilaksi se daje lijek Palivizumab , monoklonalno antitijelo koji se daje u sezoni RSV infekcija u obliku injekcije 1x mjesečno. Zaštita 1 doze ovog lijeka traje 28-30 dana, te se nakon isteka dejstva ponovo daje 1 doza (obično 5 doza ukupno). Palivizumab se daje prijevremeno rođenoj djeci (<29. sedmice), djeci sa urođenim srčanim manama i hroničnim bolestima pluća. Ribavarin se daje u obliku aerosola, kako bi ublažio simptome infekcije i poboljšao oksigenaciju djeteta. Za liječenje akutnog bronhiolitisa, najčešće se daju bronhodilatatori ( salbutamol i ipratropium bromid ). Kortikosteroidi se nisu pokazali učinkovitim, kao ni antibiotici (daju se samo u slučaju sekundarne infekcije). Za ublažavanje groznice i boli, može se dati ibuprofen (ne davati aspirin djetetu!). Vitamin D pozitivno utiče na imunitet djeteta, naročito u zimskom periodu. Za sada, ne postoji efikasna vakcina protiv RSV-a.

PREVENCIJA:

Redovito prati ruke prije i poslije kontakta s djetetom
Izbjegavati kontakt djeteta s inficiranom osobom (rukovanje, grljenje, ljubljenje)
Izbjegavati mjesta gdje se okuplja puno ljudi (naročito zatvoreni prostori)
Kada je moguće, ograničiti odlazak djeteta u vrtić, školu i dječije igraonice
Redovito prati dječije igračke, čašice, dudice, odjeću, posteljinu, pribor za jelo
Čistiti površine s kojima dijete najčešće dolazi u kontakt npr. vrata, mobiteli
Izbjegavati pušenje u blizini djetet a

Ilustracija 11: Postupci koji će pomoći spriječavanju širenja RSV-a

REFERENCE:

1. Pedijatrija osmo dopunjeno izdanje, Duško Mardešić i saradnici, Zagreb 2013.

2. Medicinska mikrobiologija sa imunologijom i parazitologijom, Fatima Numanović i saradnici, Tuzla 2013.

3. Virusne i druge nebakterijske infekcije respiratornih organa, Dilista Piljić

4. Epidemiologija sa statistikom, Vesna Ferković, Tuzla 2013.

5. https://www.osmosis.org

6. http://www.medscape.com

7. http://www.pubmed.ncbi.nlm.nih.gov

8. http://www.msd-prirucnici.placebo.hr

9. http://www.cdc.gov

10. http://www.healthychildren.org

Etiologija suicidalnosti

Sat, 26 Nov 2022 12:27:53 GMT

Samoubistvo ili suicid je javnozdravstveni problem i jedan od vodećih uzroka smrtnosti u svijetu. Procjenjuje se da je peti uzrok smrti mladih osoba između 15-19 godina i treći u populaciji od 15-34 godine. Postoje razne definicije suicida. SZO definiše suicid kao čin namjernog oduzimanja vlastitog života, a u faktore rizika ubrajaju mentalne poremećaje kao što su depresija, poremećaj ličnosti, ovisnosti o alkoholu i opojnim supstancama i shizofrenija, a od tjelesnih bolesti rizik za suicidalno ponašanje je prisutno u nekim neurološkim oboljenjima ( kao što su demencije ), karcinomi, HIV infekcija itd.

Etiološke rizične faktore možemo podijeliti u 4 grupe:

1. genetske

2. biološke

3. psihičke i

4. socijalne rizične faktor

Genetske i biološke faktore možemo svrstati u zajedničku grupu rizičnih faktora. Kliničke studije pokazuju kako je rizik suicidalnog ponašanja viši kod osoba sa pozitivnom porodičnom anamnezom na suicidalne pokušaje. Nasljedni faktori su odgovorni za oko 45% suicidalnih misli i ponašanja. Određeni rezultati istaživanja pokazuju mutacije gena. U pitanju je polimorfizam tj više gena ili alela koji su zaduženi za rizične faktore sucida. Genetska istraživanja idu u smjeru istraživanja serotonina i drugih neurotransmitera u mozgu kao što su dopamin, noradrenalin, glutamat itd. Obzirom na široku rasprostranjenost serotonina u mozgu, on ima veliki utjecaj na mnoge simptome koji su povezani sa suicidalnošću. Smanjena funkcija serotonina povezuje se sa suicidalnim ponašanjem kod osoba koje imaju shizofreniju, depresiju, ovisnosti te poremećaje ličnosti. Može se postaviti pitanje da li je suicidalnost poremećaj i da li se može svrstati u dijagnostički entitet? Definitvno NE. Jako je bitno naglasiti da suicidalnost nije BOLEST, niti neka psihijatrijska dijagnoza.

Hormonski sistem je biološki riziko faktor. Bolesti rada štitne žljezde mogu dovesti do suicidalnih ideja, posebno ako govorimo o hipotireozi. Ona se često manifestuje depresivnim simptomima koji mogu biti praćeni suicidalnim idejama. Također neke hronične bolesti kao šećerna bolest i komplikacije kao što je hipoglikemija mogu povećati rizik - , znamo svi da se osjećamo neraspoloženo, depresivno i sl. kada smo gladni. Virusna oboljena kao AIDS, karcinomi, neurološka oboljenja, demencija i sl. dodatno povećavaju rizik.

Hronobiologija proučava periodične promjene u organizmu koje su povezane sa različitim vremenskim faktorima (izmjen e svjetla i mraka, dana i noći, sunčeve i mjesečeve faze) tj cirkardijani ritam. Hronobiološka odstupanja karakteristična su za poremećaje raspoloženja, posebno za depresiju, ali i za bipolarni afektivni poremećaj kao i kod shizoafektivnih psihoza. Ovi ritmovi su baš i povezani sa povećanim intenzitetom suicidalnog ponašanja i suicidalnim rizikom.

Psihički poremećaji kao što su depresivni poremećaji, zloupotreba alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci, shizofrenija i poremećaji ličnosti dovode se u vezu sa suicidalnim ponašanjem. Stopa samoubistava je povećana kod osoba sa depresijom, posebno kod starijih, samaca, razvedenih ili udovaca (kombnacija psihičkih i socijalnih faktora). Rizik kod zloupotrebe alkohola je naročito visok i to posebno kod starijih muškaraca kod kojih je došlo do tjelesnih komplikacija, bračnih i porodičnih problema, problema na poslu i sukoba sa zakonom.

Kod osoba koje imaju shizofreniju rizik za suicid je oko 10% i to posebno kod mladih osoba koje su stekle uvid u bolest i mogući utjecaj tj refleksiju bolesti na njihov život. Prvi simptomi se često ispoljavaju u mlađoj tj adolescentnoj dobi, tako je i rizik za suicid povećan u adolescenciji, najčešće između 20 i 28 godina.

Procjenjuje se da je među osobama koje su izvršile suicid bilo 33-50% onih koji su imali poremećaj ličnosti. Poremećaj ličnosti je često udružen i sa drugim suicidogenim faktorima kao što su zloupotreba alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci ili socijalna izolacija.

Kada govorimo o socijalnim faktorima govorimo o utjecaju okoline ne mentalno zdravlje, kao i utjecaj interpersonalnih odnosa. Kao primjer okolinske predispozicije mogu poslužiti promjene u primarnoj porodici. Tako se gubitak roditelja smatra jednim od najvažnijih faktora. Ako se gubitak roditelja dogodi između 11-12 godine djetetova života postoji značajan prediktor pojavljivanja depresije u odrasloj dobi. Ono što je zanimljivo u vezi ove teze jeste da gubitak roditelja u najranijoj životnoj dobi neće djelovati na kasniju pojavu depresije ako je preostali roditelj ,,nadomjestio’’ nestalog ili ako staratelj nadomjesti oba nestala roditelja. U socijalne faktore ubrajamo i "bullying" npr kada učenik pri odgovaranju doživljava zadirkivanje, ismijavanje, omalovažavanje od ostalih đaka. Posljednjih godina u fokusu je odnos socijalnog perfekcionizma (uvjerenje individue o velikim očekivanjima, koje značajni drugi imaju od nje/njega) i suicidalnog ponašanja. Često roditelji znaju da svoje neispunjene želje projektuju na dijete, pa od njega ocekuju da ono radi nešto što ne voli, sto može imati veliki utjecaj i na samopouzdanje, sliku o sebi i osjećaj krivnje.

Također druge determinante koje imaju ulogu su: socijalna podrška (podrška roditelja, porodice, prijatelja, kao i od same zajednice u kojoj pojedinac živi) te migracije. Mladi ljudi su posebno ranjivi na nepovoljne socijalne situacije i socijalne promjene. Nepovoljne porodične karakteristike, životni događaji, manjak podrške porodice i vršnjaka, izlaganje suicidu drugih itd su faktori koji mogu biti povezani sa suicidalnim ponašanjem mladih. Socijalni faktori su samo dio složene etiologije suicidalnog ponašanja.

Iz svega navedenog možemo primijetiti da je sama etiologija suicidalnosti jako kompleksna. Svi navadeni faktori se dopunjavaju i moraju biti prisutni da bi se suicidalno ponašanje javilo. U koliko poznajete nekoga ili ste primjetili da sami imate negativne misli, razgovarajte sa njima ili svojim bližnjima i ne ustručavajte se potražiti pomoć od profesionalaca. Moramo biti podrška jedni drugima i boriti se protiv stigme koja je dan danas zastupljena u našem društvu.

Reference:

1. Socijalna psihijatrija Esmina Avdibegović i saradnici, Tuzla 2016

2. Psihopatologija treće izdanje, Dražen Begić, Zagreb 2016

3. Psihijatrija, Tanja Frančišković, Ljiljana Moro i suradnici, Zagreb 2009

Kiropraktika, nauka ili pseudonauka?

Sat, 19 Nov 2022 20:52:10 GMT

Kiropraktika je grana alternativne medicine koja se bavi dijagnostikom, tretmanom i prevencijom mehaničkih poremećaja koštanomišićnog sistema, sa posebnim akcentom na kičmeni stub. Kao i sve ostale grane alternativne medicine kiropraktika je zasnovana na vrlo upitnim teorijama i pseudonauci. Osnovni alat kiropraktičara su manipulativne tehnike odnosno tehnike niske amplitude, a velike brzine. Osim kiropraktičara navedene tehnike upotrebljavaju povremeno i fizioterapeuti, osteopate, ljekari, a nažalost i ljudi bez formalnog medicinskog obrazovanja.

Historija kiropraktike

Prva dokumentovana upotreba manipulativnih tehnika u terapijske svrhe datiraju još od Hipokratovog vremena. Hipokrat je pacijente sa bolovima u leđima pozicionirao u ležeći položaj na stomaku, a njegovi asistenti su blago potezali pacijenta za noge i vrat, dok bi on palpirao bolno područje. Također postoje određeni izvori da je sjedio i hodao po bolnim mjestima na leđima.

Prije nego što je kiropraktika formalno priznata kao struka, postojali su „kostolomci“ koji su tretirali razne zdravstvene probleme što su ljekari uvijek oštro kritizirali.

Ocem kiropraktike se smatra Daniel David Palmer. Manipulativnim tehnikama je krenuo da se bavi 1895. godine. Tvrdio je kako su njegove tehnike izliječile gluhoću kod jednog pacijenta, dok je kod drugog pacijenta uspio da izliječi „srčane tegobe“ tako što mu je vratio pršljen na „mjesto“. Pregledom pacijenta sa „srčanim problemom“ utvrdio je kako je taj pacijent imao pršljen koji je bio djelimično iščašen i taj pršljen je pritiskao nerv koji inervira srce, što je posljedično dovelo do srčanih problema. Nakon vraćanja pršljena na svoje mjesto pacijent je odmah osjetio poboljšanje. Daniel David Palmer je bio harizmatičan i pun samopouzdanja te su njegove metode i izjave privlačile brojne studente. Palmer je bio poznat po svojoj tvrdnji da 95% svih bolesti su uzrokovani djelimičnim pomjeranjem pršljena (subluksacija). Ta izjava je možda šokantna nama, međutim Palmeru je to bilo logično jer je posmatrao kičmeni stub kao ključ zdravlja cijelog tijela. Drugim riječima, prve generacije kiropraktičara su tretirali sve bolesti od astme, ospica, srčanih stanja, gluhoće, neplodnost do seksualnih disfunkcija, kamenca u bubregu i hemeroida.

Daniel David Palmer je također začetnik teorije „urođene inteligencije“ koja tvrdi da svaki čovjek ima energiju koja nosi vitalnu fiziološku i metafizičku značajnost za zdravlje, mimo toga bio je u potpunosti protiv standardne medicinske prakse, vakcina, lijekova, pa čak je smatrao i teoriju klica jednom velikom zavjerom. Jedno vrijeme je čak i ležao u zatvoru jer je liječio ljude bez licence i podučavao studente svojim nedokazanim metodama. Međutim, njegov boravak u zatvoru je doveo do kontraefekta i kiropraktika je posljedično stekla veću popularnost.

U jednom momentu Palmer je priznao kako su njegove tehnike dar sa drugog svijeta i da je te tehnike naučio od pokojnog dr. Jim Atkinsona. Daniel David Palmer je u toku svog života stvorio vlasititi kult ličnosti i nažalost njegova filozofija je prevalentna i dan danas među kiropraktičarima.

Većina kiropraktičara danas je distancirano od filozofije Daniela David Palmera, nažalost postoje kiropraktičari koji dan danas poistovjećuju svoje stavove sa Palmerovim i oni na taj način predstavljaju potencijalnu opasnost za pacijente.

Slika 1. Daniel David Palmer

Manipulativne tehnike

Manipulativne tehnike se dijele na spinalne manipulacije i manipulacije perifernih zglobova. Spinalne manipulaicije se odnose na manipulacije slabinske, grudne i vratne kičme. Pojedini autori tvrde da je moguća i manipulacija sakroilijakalnog zgloba što je vrlo upitno s obzirom na izuzetno malu pokretljivost tog zgloba. Periferne manipulacije se odnose na manipulaciju ramena, lakta i ručnog zgloba na gornjim ekstremitetima, te manipulacije na kuku, koljenu i skočnom zglobu na donjim ekstremitetima.

Manipulativne tehnike se još zovu i tehnike velike brzine – niske amplitude, što podrazumijeva da navedene tehnike moraju biti izvođene u malom obimu pokreta, a velikom brzinom.

U principu, svaki zglob ima svoju elastičnu barijeru koja vrlo diskretno ograničava maksimalni obim pokreta. Kada se manipulativnim tehnikama probije dolazi do dva mehanička efekta, prvi je kolabiranje mjehurića unutar sinovijalne tekućine u zglobu, a drugi je kratkoročno povećanje obima pokreta u zglobu.

Vrlo često se u toku manipulativne tehnike čuje zvuk kvrckanja ili pucketanja. Taj zvučni fenomen je posljedica kolabiranja mjehurića i posljedičnog rastapanja gasova u sinovijalnoj tečnosti.

Slika 2. Manipulacija lumbalne kičme

Fiziološki efekti manipulativnih tehnika

Postavljamo onda pitanje šta se zapravo dešava u organizmu što dovede do naglog poboljšanja. Odgovor na ovo pitanje nije nimalo jednostavno za odgovoriti jer postoji više teorija o tome. Međutim, sve relevantne studije ukazuju da su efekti neurofiziološke prirode, a ne toliko mehaničke prirode. Nakon teorije subluksacije, u narativu kiropraktike su se javila još 4 narativa, a to su oslobađanje tkz. Meniskoida u sinovijalnoj tečnosti, restauracija zakopčanih pokretnih segmenata, redukcija periartikularnih adhezija i normalizacija hipertoničnih mišića. Sva 4 narativa su opovrgnuta i nemaju relevatne dokaze utemeljene na dokazima. Jedini narativ koji se ističe je narativ o normalizaciji hipertoničnih mišića koji je samo djelimično istinit. Relevatniji mehanizmi djelovanja su:

1. Modulacija alfa i gama motoneurona

EMG studije su dokazale da se smanjuje aktivnost alfa i gama motoneurona. Alfa motoneuron šalje signale iz mozga mišiću u vidu električnog impulsa, dok je gama motneuron odgovoran za konstantnu normalnu napetost mišića koja je prisutna i u mirovanju. Ukratko, manipulacije zglobova mogu da opuste mišiće što bi moglo objasniti ovu teoriju.

2. Koaktivacija neuroendokrinog sistema

Postoje studije koje su dokazale da spinalne manipulacije imaju potentan utjecaj na hipotalamusnoj-hipofiznoj-nadbubrežnoj osovini. Hipotalamusna-hipofizna-nadbubrežna osovina je odgovorna za lučenje adrenalnih glukokortikoida kao što su kortizol. Nekoliko studija je došlo do zaključka da nakon manipulacije pacijenti imaju povećan nivo kortizola u serumu. Ova teorija se temelji na tvrdnji da manipulacije ekscitiraju preganglionske simpatičke ćelije koje šalju svoj signal u hipotalamus i periakveduktalni gray. Kao završni proizvod luče se katelholamini i glukokortikoidi. Međutim, mnogi istraživači su saglasni da ova teorija zahtijeva dublje istraživanje ove teme i da još uvijek nije jasan klnički značaj ovog fenomena.

3. Segmentalna inhibicija bola

Ova teorija je bazirana na Melzack i Wallovoj Gate gate control teoriji. Smatra se da manipulativne tehnike stimulišu debela mijelizirana senzorna vlakna (A-beta vlakna), što dovodi do zatvaranja vrata na kičmenoj moždini za impulse koji dolaze iz tankih nemijeliziranih vlakana (A-delta i C vlakna). Blokiranjem impulsa iz A-delta i C-vlakana smanjuje mogućnost njihovog napredovanja do viših centara u mozgu što posljedično dovodi do smanjivanja bolova.

4. Descedentna inhibicija bola

Ova teorija tvrdi da spinalne manipulacije mogu da aktiviraju hypoalgezijski sistem, a to podrazumjeva periakveduktalni gray, rostralna ventromedialna medulla te serotoninergične i noradrenergične inhibitorne puteve.

5. Placebo efekat

Vjerovatno najpoznatiji efekat od svih navedenih je upravo placebo efekat odonosno „ljekovita laž“ kako je poneki kliničari zovu. Interesantna je činjenica je da pacijenti koji imaju najviša očekivanja od ovog tretmana imaju i najviše benefita i najpozitivniji ishod.

Pravila kliničkog predviđanja za manipulatvine tehnike

Pravila kliničkog predviđanja su zapravo skup smjernica koje nam ukazuju koji pacijenti bi mogli imati potencijalno najveću korist od manipulativnog zahvata.

Tabela 1. smjernice za manipulativne zahvate

Nažalost, nikada nisu urađene studije koje bi objektivno potvrdile valjanost navedenih kliničkih smjernica. To u principu znači da ove smjernice u izolaciji nisu dovoljne kako bi predvidjeli da li će pacijent imati korist od zahvata ili ne i da bi kliničar trebao upotrijebiti više kliničkog razmišljanja od samih smjernica. Stvari koje kliničar mora imati na umu su crvene zastavice (trauma, malignost, osteoporoza, oštećenje vaskularnih struktura, atlanto-aksijalna nestabilnost itd.), te uvjerenja i želje pacijenta. Jasno je da manipulacija lumbalne kičme kod pacijenta sa osteoporozom vrlo lako može dovesti do frakture, ali također nam treba biti jasno da pacijent neće imati dobar ishod ukoliko se plaši procedure ili ne može da se opusti u toku hvata.

Dijagnostika u kiropraktici

Jedan od glavnih problema osim samih medicinskih komplikacija je i sam narativ koji se vrti oko kiropraktike. Svi razumni stručnjaci su odbacili Palmerov narativ o subluksacijama, međutim postoji i dan danas kiropraktičari koji tvrde da samo manipulacijom kičme možete izliječiti sve probleme koje imate. Mimo teorije o subluksacijama, stručnjaci etiketiraju svoje pacijente sa drugim dijagnozama i disfunkcijama kao npr. Disbalans zdjelice, diskrepanca u dužini donjih ekstremiteta, gornje ili donje poskliznuće sakroilijakalnog zgloba, dispozicija kuka, rebara i brojnih drugih kostiju, text neck sindrom kao i brojne druge.

Ukoliko nismo imali neku traumu kao pad, udarac i slično onda je nemoguće da neka struktura u našem organizmu spontano ispadne iz svog ležišta. Npr. Svaki pršljen oko sebe ima mnogobrojne strukture kao što su intervertebralni diskovi, longitudinalni, žuti, supraspinalni, interspinalni ligamenti, čvrste zglobne čahurice, te veliki broj malih i velikih mišića koji ih aktivno stabiliziraju. Isto možemo reći skoro pa za svaku strukturu u našem organizmu, jer ljudski organizam je jedna robustna i adaptivna struktura, a ne kula od stakla gdje svako malo nešto ispadne iz svog ležišta.

Drugi problem je također nedostatak koncenzusa među kiropraktičarima. Jedan interesantan primjer je eksperiment ljekara Stivena Barreta u kojem je zdrava dvadesetdevetogodišnja žena bez ikakvih tegoba posjetila 4 različita kiropraktičara. Prvi joj je dijagnosticirao „subluksaciju atlasa“ i prognozirao joj totalnu paralizu za 15 godina ukoliko se to ne tretira odmah. Drugi joj je dijagnosticirao „višestruku subuksaciju pršljenova“ i „diskrepanca u visini kukova“. Treći joj je samo rekao da ima blago ukočen vrat. Četvrti joj je rekao da su joj svi pršljenovi „poremećeni“ i da zbog toga ima probleme u stomaku. Svi kiropraktičari su preporučili spinalne manipulacije svake dvije sedmice redovno. 3 od 4 kiropraktičara su bez upozorenja krenuli odmah. 4 različita zaključka od 4 različita stručnjaka za jednu mladu ženu bez tegoba.

Pogrešne dijagnoze i pogrešni tretmani odgađaju adekvatnu dijagnostiku i liječenje koja može nekada da bude od vitalnog značajna za život pacijenta. Pacijent može imati hroničan bol u leđima i ići mjesecima na tretmane kod kiropraktičara i biti tretiran pod pogrešnom dijagnozom, dok u realnosti ima neku nedijagnosticiranu ozbiljnu patologiju tipa ankilozantni spondilitis (ili bilo koja druga upalna reumatska bolest) ili neoplazmu na kičmenom stubu koji bi se ranije otkrili i počeli adekvatno tretirati ukoliko su otkriveni na vrijeme.

Opasnosti, rizici i neželjeni efekti manipulativnih tehnika

Postoji mnogo nesuglasica u ovom polju i mnogo različitih mišljenja u vezi bezbjednosti ovih tehnika. U jednu ruku postoje stručnjaci koji tvrde da su ove tehnike izuzetno opasne i mogu dovesti do ozbiljnih komplikacija, dok drugi stručnjaci tvrde da se apsolutno ništa loše ne može desiti ukoliko to izvodi stručno lice sa pravom tehnikom. Postavlja se pitanje gdje se između ove dvije strane nalazi istina?

Nešto manje od pola pacijenata koji idu na tretmane spinalne manipulacije imaju blage do umjerene neželjene efekte koji su navedeni u tabeli ispod.

Oko 74% ovih navedenih efekata se povuku u roku od jednog dana i stručnjak obično koristi izgovor da je to normalna reakcija nakon tretmana, iako ima malo smisla da pacijent ide na tretman protiv bolova samo kako bi izašao sa dodatnim tegobama.

Neželjeni efekti se ipak ne mogu porediti sa rijetkim ozbiljnim komplikacijama koje mogu da ugroze život pacijenta. Nažalost, ne postoje dovoljno dobri podaci koji bi ukazali na incidencu ozbiljnih komplikacija nakon manipulativnih zahvata.

Prema Đurđici Babić Naglić i saradnicima ozbiljne komplikacije se dešavaju jednom u milion i po slučajeva, međutim jedno istraživanje iz 2002 od Stevinsona C. i kolega ukazuju na podatak da se ozbiljne komplikacije dešavaju jednom u 100000 slučajeva i da će se komplikacije ukazati unutar prvih 7 dana nakon tretmana. Stevenson i kolege su objavili podatak da se ozbiljne komplikacije mogu desiti čak i jednom u 20000 slučajeva, a taj podatak je rezonovao tako što većina pacijenata koji idu na redovne tretmane kod kiropraktičara ide više puta, a ne samo jednom. Razlog tome je što se u školama kiropraktike i dalje uči da se tretmani moraju ponavljati svake dvije sedmice minimalno, što nije istinito i neutemeljeno na bilo kakvim naučnim dokazima.

Trenutna literatura ukazuje da je oko 27 osoba preminulo neposredno poslije tretmana što zvuči kao malo, međutim u brojnim radovima se također ukazuje kako postoje i odgođeni neželjeni efekti koji se mogu ispoljiti nekoliko dana do nekoliko sedmica nakon tretmana.

Slika 3. Mehanizam povrede a. Vertebralis u toku manipulacije vratne kičme (obratit pažnju na prelaz toka a. vertebralis sa axisa na atlas)

Zaključak

Iako se nakon manipulativnih tehnika mnogi pacijenti osjećaju uistinu bolje, bitno je imati na umu da su efekti manipulacija kratkoročni. Pacijenti koji su imali pozitivan ishod nakon manipulacije ponekad dižu te tehnike u nebesa i tvrde kako im je samo to pomoglo ili kako su išli na injekcije, fizikalne terapije, ali tek su osjetili poboljšanje nakon tretmana kod kiropraktičara. Isti ti pacijenti nisu upoznati da prosječna akutna bol u leđima prođe sama od sebe u roku od 6 sedmica sama od sebe bez ikakve intervencije. Neka muskuloskeletna stanja zahtijevaju samo vrijeme. Također, ne treba potcjenjivati ni efekat placeba koji je moćniji nego što mislimo. Spinalne manipulacije mogu da budu koristan alat kod tretiranja bolova muskuloskeletnog sistema, međutim manipulacije se ne razlikuju od drugih tipova intervencija kao što su masaže, istezanje, elektroterapijski modaliteti itd. Tretiranje bolnih stanja bi se trebalo sastojati iz edukacije pacijenata, modifikacija fizičkih aktivnosti, stres menadžment i po potrebi adekvatna farmakološka terapija i modifikacija životnih navika (san, prehrana itd.).

Kiropraktičari, iako sami sebe pojedini zovu doktorima (D.C. = doctor of chiropractic), nisu ljekari (M.D. = medical doctor). Obrazovanje ove dvije struke se ne može porediti jer ljekari mimo šestogodišnjeg studija imaju i specijalizacije u trajanju od 3 do 6 godina, pa čak i nakon toga moraju da se non stop kontinuirano educiraju ako žele da bude uzoran ljekar, dok škola kiropraktike u Sjevernoj Americi traje oko 3 godine (ovisno od univerziteta do univerziteta). Kiropraktičari nisu profesionalci koji mogu da nude usluge primarne zdravstvene skrbi kao što su pregledi, prevencija ili dijagnostika. Međutim, veliki broj kiropraktičara u svijetu se fokusiraju na edukaciju pacijenata, modifikaciju fizičkih aktivnosti i samozbrinjavanje muskuloskeletnih bolova. Jedan pozitivan primjer je kiropraktičar Aaron Kubal D.C. iz SAD-a koji je svoju karijeru posvetio u borbi protiv pseudonauke i lažnih narativa u svojoj profesiji.

Poruka autora:

Kolegica Đenisa Tatarević i ja smo licencirani fizioterapeuti koji su završili edukaciju za manipulativne tehnike cijelog tijela. Međutim, iako smo neposredno poslije edukacije dosta koristili ove tehnike u skorije vrijeme ih sve manje i manje koristimo jer kao što smo naveli u zaključku postoje mnogo bezbjednije i bolje intervencije za bolne sindrome koštanomišićnog sistema. Veliki broj pacijenata koji idu na ove tretmane nisu svjesni mogućih komplikacija. Svake godine, nažalost, bude fatalnih komplikacija pa čak i u našim prostorima istakao se slučaj u Srbiji gdje je pacijent od 50 godina preminuo nakon manipulacije vratne kičme. Svrha ovog članka nije da pljujemo po kiropraktičarima ili bilo kome ko se bavi ovim tehnikama jer kao što vidite i mi sami ih ponekad koristimo u praksi. Svrha članka je informisati čitaoca o ovoj temi jer je kiropraktika jedna velika nepoznanica u našoj populaciji.

Literatura

1. Edzard E, Simon S. Trick or treatment ISBN: 9780593061299. 2008.

2. Hidalgo B, Hall T, Bossert J, Dugeny A, Cagnie B, Pitance L. The efficacy of manual

therapy and exercise for treating non-specific neck pain: A systematic review. J Back Musculoskelet Rehabil. 2017 Nov 6;30(6):1149-1169. doi: 10.3233/BMR-169615. PMID: 28826164; PMCID: PMC5814665.

3. Gyer G, Michael J, Inklebarger J, Tedla JS. Spinal manipulation therapy: Is it all about the brain? A current review of the neurophysiological effects of manipulation. J Integr Med. 2019 Sep;17(5):328-337. doi: 10.1016/j.joim.2019.05.004. Epub 2019 May 9. PMID: 31105036.

4. Flynn T, Fritz J, Whitman J, et al. A clinical prediction rule for classifying patients with low back pain who demonstrate short-term improvement with spinal manipulation. Spine. 2002;27(24):2835-2843.

5. Fritz, Julie M. PT, PhD, ATC, Cleland, Joshua A. PT, PhD, OCS, FAAOMPT, and Childs, John D. PT, PhD, MBA, OCS, FAAOMPT, “Subgrouping Patients With Low Back Pain: Evolution of a Classification Approach to Physical Therapy,” Journal of Orthop Sports Physical Therapy 37, no. 6 (June 2007): 290-302.

6. Ernst E. Deaths after chiropractic: a review of published cases. Int J Clin Pract. 2010 Jul;64(8):1162-5. doi: 10.1111/j.1742-1241.2010.02352.x. PMID: 20642715

7. Ernst E. Chiropractic: a critical evaluation. J Pain Symptom Manage. 2008 May;35(5):544-62. doi: 10.1016/j.jpainsymman.2007.07.004. Epub 2008 Feb 14. PMID: 18280103

8. Stevinson C, Ernst E. Risks associated with spinal manipulation. Am J Med. May 2002;112:566-71.

9. https://www.aafp.org/pubs/afp/issues/2002/1015/p1531.html

10. https://mondo.rs/Info/Crna-hronika/a1661273/Kiroprakticar-ubio-coveka-novi-detalji.html

PRVI STUDENTSKI KONGRES BIOMEDICINSKIH NAUKA – ETNO SELO STANIŠIĆI 28-30.10.2022

Thu, 17 Nov 2022 20:45:23 GMT

Prvi studentski kongres biomedicinskih nauka u organizaciji Medicinskog fakulteta u Foči održan je u periodu od 28-30. oktobra u kompleksu „Etno selo Stanišići“ u Bijeljini. Studentica MFUNZE i ABCDoktori saradnica Anida Čelebić je kongres posjetila nakon pobjede u nagradnoj igri organizatora.

Prvi dan kongresa bio je 28.10. Organizatori su nas ljubazno dočekali u hotelu Ras, nakon čega smo dobili ključeve svojih soba. Smještaj je bio fantastičan. U 20h kongres je bio zvanično otvoren nakon čega smo imali koktel dobrodošlice i žurku.

Drugi dan je bio jako zanimljiv. Imali smo priliku slušati predavanja iz oblasti medicine i stomatologije te prisustvovati različitim radionicama: radionica EKG, neurološka radionica, radionica ultrazvuka, stomatološka radionica, antiaging i brzi trauma pregled.

Posebno bih izdvojila i pohvalila radionicu ultrazvuka koju je držao profesor Siniša Ristić na temu 'Ultrasonografija dojki' sa posebnim akcentom na maligne promjene dojke. Poseban značaj ovoj tematici daje činjenica da je oktobar međunarodni mjesec borbe protiv karcinoma dojke i zahvalna sam se profesoru na odličnom predavanju i radionici.

Od svih predavanja koja smo imali priliku da slušamo poseban utisak na mene ostavilo je predavanje iz sudske medicine prof. dr. Slobodana Savića koji je sa nama podijelio svoje dugogodišne iskustvom te nam tako približio ovu temu.

Također, moram spomenuti i prof. dr Snežanu Marjanović koja se dotakla jako bitne teme – mentalnog zdravlja studenata medicine i srodnih nauka.

Pored predavanja i radionica, zbog kojih smo primarno i bili tu kako bismo proširili svoja znanja i iskustva, imali smo priliku i da uživamo u prelijepoj prirodi u etno selu Stanišići.

Pored svega što sam dosad spomenula, možda i najvažnije od svega je što smo ovim kongresom dobili nova prijateljstva. Ono što bih posebno spomenula i što mi je jako drago, jeste činjenica da je i projekat „Žene u zdravstvu“ ovim kongresom dobio jednu potpuno novu dimenziju. Onu koja spaja ljude koji imaju iste stavove, ideje i pogled na humanost. Naša grupa trenutno broji preko 1500 članica iz BiH i regiona i upravo na ovom kongresu imala sam priliku upoznati jednu našu članicu kolegicu i sada već prijateljicu Tanju Vićanović. Tanja, hvala što si bila dio ove priče..

Želim se od srca zahvaliti kolegi Nemanji Mitroviću i cijelom organizacionom odboru SKBN. Bila mi je čast da vas upoznam. Moje iskustvo je zaista prelijepo i nadam se da se vidimo i naredne godine u mnogo većem broju, jer ste svojim trudom i kompletnom oragnizacijom ovog događaja definitivno to i zaslužili.

Šta je deoksinivalenol?

Sun, 06 Nov 2022 02:09:16 GMT

Deoksinivalenol (DON) je trihotecenski mikotoksin. Trihoteceni sadrže više od 200 strukturno povezanih mikotoksina, niske molekularne mase (200-500 Da). Trihoteceni u seskvterpenoidi koji imaju dvostruku vezu između C-9 i C-10, te epoksidom između C-12 i C-13. Ovakva struktura utiče na opću i metaboličnu toksičnost svih mikotoksina, pa tako i DON-a.
Mikotoksin DON produciraju pljesni vrste Fusarium, naročito Fusarium graminearum, ali i druge vrste:
-F. Culmorum,
-F. Roseum,
-F. Sporotrichiodes

Rod Fusarium je široko rasprostranjen u prirodi u obliku saprofita ili parazita. Deoksinivalenol (DON) je mikotoksin koji proizvode navede pljesni. Problem sa DON-om je i u postojaju tzv. „maskiranih mikotoksina“ koji su produkt metabolizma biljke, a kod DON-a su to glukozidi ( slika) koji se u probavnom sistemu mogu hidrolizirati nazad u DON, koji je mnogo toksičniji.
Naziv „vomitoksin“ je i dobio zbog toga što uzrokuje gastrointestinalne tegobe.

Deoksinivalenol jedan je od polarnih trihotecena koji sadrži konjugovani karbonilni sistem. Ova supstanca je vrlo stabilna komponenta koja se tokom skladištenja i prerade hrane ili na visokim temperaturama ne razgrađuje.

PRISUSTVO U HRANI

Deoksinivalenol je najčešći kontaminant brašna, heljde, zobi, raži, ječma, kukuruza i riže. Upravo zbog opisane stabilnosti pronađen je u prerađenim proizvodima od žitarica, uključujući žitarice namjenjene za doručak, hljeb, tjesteninu i hranu za dojenčad, sladilu i pivu.

TOKSIKODINAMIKA

Kod štakora 96 sati nakon oralnog unosa deoksinivalenola, 64% je nađeno u fecesu, a 25% u urinu. Pri oralnom davanju, glavni metabolički put predstavlja deepoksidacija s odgovarajućim metilen – derivatima. Dakle, ovaj metabolit je pronađen u fecesu, urinu, plazmi i mlijeku životinja.

HUMANA EKSPOZICIJA nastaje konzumacijom hrane koja je proizvedena od kontaminiranih žitarica ili druge spomenute hrane.

TOKSIČNOST

Akutnu/subakutnu toksičnost kod životinja karakteriše naglo povraćanje, odbijanje hrane, smanjnje i gubitak težine i dijareja. Nakon akutne intoksikacije uočena je nekroza raznih tkiva: probavnog sistema, koštane srži kao i limfoidnog tkiva.
Prilikom subhronične oralne ekspozicije kod životinja nastaju poremećaji ishrane što dovodi do promjene parametara u krvi kao i razine imunoglobulina u serumu.
Hronična toksičnost i kancerogenost: : prema IARC klasifikovan je u 3 grupu kancerogena.

EFEKTI NA LJUDIMA

Kod trovanja hranom kontaminiranom deoksinivalenolom 1989. godine u Indiji je oboljelo 50.000 ljudi, javili su se simptomi opisani kao i kod životinja, dakle uglavnom se odražavalo na probavni trakt. Najznačajniji spomenuti simptomi su abdominalna bol, mučnina, povraćanje, dijareja i krv u stolici. Nakon ovog trovanja i brojnih istraživanja, naučni komitet za hranu Europske komisije (SCF) stručnim mišljenjima i istraživanjima provedenim od 1997 do 2002 godine, potvrdili su imunotoksičnost i opću toksičnost deoksinivalenola.

Za pojavu mikotoksina pa i deoksinivalenola odgovorni su:
- sadržaj vlage
- neodgovarajuće temperature
- nepravilno skladištenje
- fizička oštećenja na usjevima
- prisutnost gljivičnih spora

U razvijenim zemljama su razine DON-a u namirnicama zakonski određene. Međutim ukoliko dođe do pojave mikotoksina zbog nekog propusta, osim simptomatski, uz anamnezu ( šta je pacijent kozumirao ) kontroliše se i urin.

Prikuplja se diureza pacijenta, te se vrši mikrobiološka analiza da li su stvorene određene kolonije. Brži postotak za potvrdu DON-a u urinu može se raditi pomoću hemikalija i reagenasa ukoliko je laboratorija u mogućnosti, prate se biomarkeri u urinu, uz pomoć metanola (HPLC čistoće) i ledene octene kiseline. Iako u našoj regiji nije toliko česta pojava, ukoliko se pojavi, bitno je obavijestiti nadležne Agencije za zdravlje i sigurnost hrane kako bi se određeni proizvodi uklonili. Također, ukoliko se putuje u zemlje sa nižim standardom i neregulisanim zakonom o DON-u, bitno je paziti na ishranu i konzumirati ispravno deklarisane namirnice ( hermetički zatvorene, sadrže naziv proizvođača, sastav i porijeklo, kao i rok trajanja).

LITERATURA:
1) Europesn Commision. Resports on tasks for scientific cooperation. Report of experts participating in Task 3.2.10 Collection of occurrence data of Fusarium toxins in food and assessment of dietary intake by the population of EU Member States. EC, 2004.
2) EFSA – deoxynivalenol in food and feed: occurrnce and exposure. EFSA Journal. 2013
3) Šarkanj B. Opasnosti vezane za hranu – hemijske i fizikalne opasnosti. Prehrambeno-tehnološki fakultet, 2016.

Laringitis

Sun, 30 Oct 2022 10:13:03 GMT

Građa larinksa (grkljana)

Larinks ili grkljan je cjevasti organ dišnog sistema smješten u prednjem dijelu vrata. Počinje otvorom u donjem dijelu ždrijela (hipofarinksu), a nastavlja se u dušnik (traheju). Glavna funkcija ovog organa je uloga u disanju, ali evolucijom je prilagođen još jednoj bitnoj ulozi – fonaciji. Grkljan je građen od hrskavica i mišića. Velike hrskavice su tiroidna hrskavica, krikoidna hrskavica, parne aritenoidne hrskavice i epiglotis (elastična hrskavica). Sa unutrašnje strane čitav grkljan pokriva sluznica. Unutar grkljana nalaze se glasnice.

Slika 1 Hrskavice larinksa i glasnice

Šta je laringitis?

Laringitis predstavlja upalu larinksa kada dolazi do hiperemije i edema glasnica, te posljedično do promjene kvaliteta glasa, što ponekad napreduje do potpune afonije (potpuni izostanak glasa). Razlikujemo dva tipa laringitisa: akutni (traje manje od 3 sedmice) i hronični (traje duže od 3 sedmice).

Koji su uzroci ovog stanja?

Infekcija (najčešće virusna, ali uzročnici mogu biti i bakterije - kao npr. Corynebacterium diphtheriae i gljivice)
Iritacija (pušenje, prekomjerna upotreba alkohola, izloženost štetnim hemikalijama, neki inhalatorni kortikosteoridni lijekovi, GERB, laringofaringealni refluks, hronični suhi kašalj, “čišćenje grla”)
Izloženost nekim alergenima
Pretjerana i pogrešna upotreba glasa
Drugi uzroci (neke autoimune bolesti i različite infektivne bolesti usta i sinusa)

Slika 2 Refluks želučane kiseline dovodi do hiperemije i edema glasnica i promjene kvaliteta glasa

Koje simptome ćete imati ako bolujete od laringitisa?

Osjećaj suhoće u grlu, škakljanje i peckanje u grlu
Promuklost, slab glas ili potpuni gubitak glasa - afonija (ovi simptomi traju uglavnom 7-10 dana)
Suhi kašalj
Često je laringitis udružen sa prehladom, gripom, te različitim infekcijama gornjeg dijela respiratornog sistema, ali nije rijetka ni udruženost sa bronhitisom. Ukoliko osoba ima neku od ovih bolesti uz laringitis, pored navedenih simptoma imat će i glavobolju, povišenu tjelesnu temperaturu, malaksalost, sekreciju iz nosa, bolnost prilikom gutanja, otok limfnih čvorova, uporan kašalj itd.

Kako se laringitis uglavnom očituje kod djece i šta je sindrom krupa ?

Sindrom krupa najčešći je uzrok ozbiljne akutne opstrukcije gornjih dišnih puteva kod djece. Krup podrazumijeva svaku akutnu upalnu opstrukciju larinksa koja se očituje inspiratornim stridorom, inspiratornom dispneom, promuklošću i tipičnim laringealnim kašljem. Sindrom krupa se javlja u nekoliko prilično jasno definisanih bolesti. Te bolesti su:

Difterija larinksa - pravi ili difterični krup - akutna, zarazna bolest uzrokovana Corynebacterium diphteriae, a nastaje uglavnom širenjem infekcije iz nosa ili ždrijela. Karakteriše se fibroznim naslagama na mjestu ulaska (difterične pseudomembrane) i simptomima toksemije zbog dejstva egzotoksina. Klinička slika bolesti se odvija u tri stadija: disfonični stadij (koji se karakteriše promuklošću i oslabljenim glasom koji napreduje do afonije, te se javlja suh kašalj nalik na lavež psa, uz bljedilo, tahikardiju i laku febrilnost), dispnoični (javlja se otežano disanje, inspiratorni stridor, bolesnik angažuje pomoćnu respiratornu muskulaturu, blijed je, cijanotičnih usana, nosna krila lepršaju) i asfiktični stadij (progredira respiratorna insuficijencija, disanje je plitko i nepravilno, koža cijanotična, hladna, vlažna, puls mek i ubrzan, kao krajnji rezultat hipoksije nastaje poremećaj svijesti).

Slika 3 Nalaz pseudomembrana kod difterije

Akutni kataralni laringitis - akutna kataralna upala larinksa uzrokovana svim vrstama poznatih respiratornih virusa. Bolest se kod mlađe djece očituje klasičnim sindromom krupa (inspiratorni stridor, inspiratorna dispnea, promuklost i tipični laringealni kašalj), a kod starije djece uglavnom postoje samo promuklost i kašalj. Bolest počinje postupno, te se prvo javljaju hunjavica ili rinofaringitis na koje se nadovežu laringealni simptomi. Opšti simptomi (povišena tjelesna temperatura, glavobolja, malaksalost), mogu se javiti, ali i izostajati. U biti kod ovog oblika laringitisa dijete nikad nije teže ugroženo.

Akutni spastični laringitis (pseudokrup, subglotični laringitis) – ovaj oblik laringitisa je u biti najčešći uzrok javljanja ljekaru zbog svog dramatičnog, ali na sreću dosta benignog oblika. Uzročnici su isti kao i kod kataralnog oblika, a bolest se, osim kod manjeg broja djece kod kojih se prvo javi blaža hunjavica, uglavnom javlja naglo. Dijete u pravilu legne u krevet zdravo, te u toku noći naglo postaje uznemireno zbog glasnog inspiratornog stridora i dispnee, uz promukli kašalj koji nalikuje na “lavež psa”. Dijete se iz sna budi uplašeno, promuklo, hvatajući zrak uz glasan kašalj, što roditelje jako uplaši. Pregledom se međutim nađe tek oskudna sekrecija iz nosa ili eventualno lako hiperemično ždrijelo, tjelesna temepratura je normalna ili tek lako povišena. Nakon naglog i dramatičnog početka, simptomi se uglavnom gube za par sati, ali dijete može biti promuklo i kašljati još nekoliko dana.

Maligni opstruktivni laringotraheobronhitis – rijetka i teška bolest dojenačke i rane predškolske dobi. U ovom tipu pored znakova opstrukcije larinksa postoje i znaci opstrukcije bronha (inspiratorna + ekspiratorna dispnea). Uzrok bolesti su uglavnom virusi i to virus influenze i parainfluenze, ali smatra se i da bakterije imaju određenu ulogu. Ulogu u opstrukciji ima produkcija guste, žilave sluzi koja kasnije postaje gnojna, bogata fibrinom. Bolest počinje nakon kataralnog perioda, u početku sa znacima krupa, na koje se nadovežu znaci opstrukcije donjeg dijela respiratornog sistema, što dalje napreduje do respiratorne insuficijencije. Bolest je teška, sa izraženom toksemijom, visokom tjelesnom temperaturom do 40°C i više, izraženom malaksalošću, bljedilom, somnolencijom, te znacima slabosti cirkulacije. Bolest traje 10-15 dana i ima visoki procenat smrtnosti.

Slika 4 Znaci respiratornog distresa

Šta je perakutni flegmonozni epiglotitis?

Perakutni flegmonozni epiglotitis je upala epiglotisa i ariepiglotičnih nabora. Uzročnik bolesti je Haemophilus influenzae tip B. Ovo je bolest uglavnom predškolske djece, ali javlja se i kod starijih osoba. Početak bolesti je nagao sa opštim simptomima (visoka tjelesna temperatura, malaksalost) i lokalnim simptomima (jaka inspiratorna dispnea, teškoće gutanja, karakteristično faringealno krkljanje, ali bez laringealnog stridora i kašlja poput laveža). Ne javlja se promuklost, već je glas prigušen. Inspekcijom ždrijela (bez upotrebe špatule zbog opasnosti od refleksne apnee) vidi se jaka hiperemija, a iza baze jezika nazire se otečeni rub epiglotisa. Ovo stanje zahtijeva hitnu hospitalizaciju.

Slika 5 Epiglotitis kod 48-godišnjeg muškarca. RTG "znak palca" tipičan za epiglotitis u lateranoj projekciji (slika A), laringoskopski nalaz epiglotitisa sa kompletnom opstrukcijom gornjeg respiratornog trakta (slika B), ponovljena laringoskopija, nakon tretmana, na kojoj je vidljivo potpuno izliječenje infekcije i uredan epiglotis (slika C).

Kako postaviti dijagnozu laringitisa?

Anamneza (podatak o curenju nosa, grebanju i bolu u grlu koji su predhodili gubitku ili slabljenju glasa, podatak o pretjeranoj upotrebi alkohola i/ili cigareta, prekomjerna upotreba glasa, mogućnost izloženosti štetnim hemikalijama ili alergenima, korištenje nekih inhalatornih kortikosteroida, podatak o ranijim sličnim simptomima gubitka glasa i promuklosti).
Fizikalni pregled – pregled ždrijela (uglavnom se nađe tek blaga hiperemija, sekrecija niz stražnji zid ždrijela)
Laringoskopija (iritacija, hiperemija, edem, ponekad i izrasline na glasnicama iz kojih se uzima bioptički uzorak da bi se isključilo postojanje malignih tvorevina)
Bris grla (da bi se utvrdio infektivni uzročnik bolesti)
Alergijski kožni testovi (kod ponavljanih laringitisa kod kojih postoji sumnja na alergijsku podlogu bolesti)
RTG snimak (da bi se isključili ostali uzroci, strano tijelo npr. ili epiglotitis – RTG „znak palca“ )

Slika 6 Laringoskopski nalaz akutnog virusnog laringitisa, vidljiva hiperemija i edem glasnica

Kako izliječiti laringitis?

Simptomatska i suportivna terapija - kod akutnog laringitisa to je odmor glasa, intenzivan unos tečnosti, ovlaživanje zraka, oksigenoterapija ili kod hroničnog laringitisa tretiranje GERB-a i LPR-a, redukcija unosa alkohola i konzumiranja cigareta, izbjegavanje ostalih iritanasa
Vokalna terapija - u suradnji sa govornim terapeutom ovladavanje tehnikama njege glasa i načinom pravilne upotrebe glasa
Lijekovi – antibiotici u slučaju bakterijskog laringitisa (ampicilin, amoksicilin sa klavulonskom kiselinom, cefalosporini druge i treće generacije, makrolidi kod sumnje na pertusis, antipiretici i analgetici kod povišene tjelesne temperature i/ili bolova (paracetamol, ibuprofen), kortikosteroidi (i.m., i.v. ili per os primjena razmatra se zbog skraćenja trajanja simptoma i bolesti, te inhalatorni kortikosteroidi kod blažih oblika), primjena kortikosteroida može smanjiti potrebu za adrenalinom koji se daje u inhalaciji, a kod čije primjene zbog opasnosti od ponovnog nastanka edema pacijent mora ostati nekoliko sati pod nadzorom
Traheotomija – u teškim slučajevima difteričnog laringitisa ili perakutnog flegmonoznog epiglotitisa
Primjena antitoksina kod difteričnog oblika, te aktivna imunizacija protiv istog (Di-Te-Per)

Reference

Chapurin, N., & Gelbard, A. (2019). Epiglottitis. New England Journal of Medicine, 381(9), e15. https://doi.org/10.1056/nejmicm1816761
Johnson, S. (2019, March 8). Laryngitis. Healthline. https://www.healthline.com/health/laryngitis- 2
Laryngitis - Diagnosis and treatment - Mayo Clinic. (2022, June 7). https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/laryngitis/diagnosis-treatment/drc-20374267
Laryngitis - Symptoms and causes. (2022, June 7). Mayo Clinic. https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/laryngitis/symptoms-causes/syc-20374262
Laryngitis: Diagnosis, Symptoms, Causes, Treatments & Recovery. (n.d.). Cleveland Clinic. Retrieved October 25, 2022, from https://my.clevelandclinic.org/health/diseases/22268-laryngitis
Laryngitis. (n.d.). Johns Hopkins Medicine. Retrieved October 25, 2022, from https://www.hopkinsmedicine.org/health/conditions-and-diseases/laryngitis
Laryngopharyngeal Reflux (LPR): Symptoms, Diagnosis & Treatment. (n.d.). Cleveland Clinic. Retrieved October 25, 2022, from https://my.clevelandclinic.org/health/diseases/15024-laryngopharyngeal-reflux-lpr
Mardešić Duško. (2003). Pedijatrija (7. dopunjeno izd). Školska knjiga.New
Sasaki, C. T. (2022, October 20). Laryngitis. MSD Manual Professional Edition. https://www.msdmanuals.com/professional/ear,-nose,-and-throat-disorders/laryngeal-disorders/laryngitis
Stetoskop. (n.d.). Difterija grkljana (diphteria laryngis), naslage, promuklost, kašalj,. Stetoskop.info. Retrieved October 25, 2022, from https://www.stetoskop.info/bolesti-uha-grla-i-nosa-otorinolaringologija/difterija-grkljana-diphteria-laryngis
Themes, U. (2016, August 1). Infections of the Larynx. Ento Key. https://entokey.com/infections-of-the-larynx/
What Is Laryngitis? (2016, September 20). WebMD. https://www.webmd.com/cold-and-flu/what-is-laryngitis

Akutni edem pluća

Sat, 29 Oct 2022 11:57:00 GMT

Akutni edem pluća ili oedema pulmonum acuta predstavlja hitno dramatično stanje u medicini koje zahtjeva neodložnu i adekvatnu intervenciju. Karakteriše ga ekstravaskularno nakupljanje tečnosti u alveolama zbog povišenog plućnog kapilarnog pritiska ili poremećene propustljivosti kapilarno–alveolarne membrane pluća. Uzroci koji mogu dovesti do plućnog edema mogu biti kardiogenog (povišen plućni kapilarni pritisak) i nekardiogenog porijekla (oštećen kapilarni zid i pojačana propusljivost kapilara; smanjenja koloidno-osmotskog pritiska i poremećaja limfne drenaže).

Prolazi kroz dvije faze

1. Intersticijski edem pluća - povišen pritisak u plućnim venama ( >25-30 mmHg ) dovodi do izlaska tekućine iz kapilara u intersticij. Često počinje tokom spavanja, u obliku paroksizmalane noćne dispnee. Auskultatorno se čuje otežano disanje sa produženim ekspirijem i u početku sa suhim, a kasnije vlažnim šušnjevima.

2. Alveolarni edem pluća - kada edem postane opsežniji prelazi iz intersticija u u alveolarni prostor. Pacijent se žali na inspiratornu dispneu. Ovi simptomi se povećavaju u ležećem položaju i prisiljavaju bolesnika da sjedi ili stoji.

Klinička slika:

· iznenadan početak, ortopnea (karakterističan položaj), dispnea i tahipnea uz korištenje pomoćne respiratorne muskulature

· distenzija jugularnih vena

· suh kašalj -> produktivan kašalj sa pjenušavim ili krvavim sputumom

· umjerena bol u prsima

· anksiozan, blijed, dijaforetičan, cijanotičan pacijent

· hipertenzija/hipotenzija, tahikardija

· auskultacija pluća – vlažni hropci bez perkutorne hipersonornosti

STANDARDNA TERAPIJA KOD PLUĆNOG EDEMA

Bez obzira da li je plućni edem rezultat kardijalnih ili nekardijalnih uzroka terapijski pristup je skoro identičan.

1) sjedeći položa j pacijenta, koji on sam zauzima (noge vise dolje preko ruba kreveta);

2) kisik se daje u visokim koncentracijama u slučaju kada je saturacija<94%, 10-15L/min; mogu se koristiti CPAP i BiPAP (kontraindicirano kod hipotenzije i poremećaja svijesti)

3) otvoriti venski put (kanila 16G);

4) diuretici (furosemid amp 20mgmL/2mL): 20-80mg u zavisnosti od stepena težine plućnog edema i visine krvnog pritiska. Smanjuje volumen tečnosti i dobar je vazodilatator.

5) nitroglicerin (vazodilatator): 1-2 potiska nitrolingual spreja ili 1–2 tablete sublingvalno svakih 5 minuta;

6) podvezivanje tri ekstremiteta manžetnama tlakomjera – pritisak u manžetnama mora biti na sredini, između sistoličkog i dijastoličkog pritiska. Manžetne treba premještati sa ekstremiteta na ekstremitet u smjeru kazaljke na satu svakih 15 minuta (rotirajuće podvezivanje udova). Manžetne se ne stavljaju na ekstremitet u kojem je iv put.

6) morfij (amp. 10mg/1mL, 20mg/2mL – razrijeđen sa 10mL F.O.) iv ili im. Morfij redukuje simpatičku aktivnosti i djeluje kao venodilatator. Na moguće nuspojave kao što su arterijska hipotenzija i bradikardija reagujemo (kod bolesnika koji leži) dizanjem donjih udova, a pri pojavi ili za prevenciju povraćanja korisimo metoklopramid (Reglan amp) ili tietilperazin (Torecan amp);

7) Drugi lijekovi

aminofilin ( amp. 250mg/10mL(2,5%) i.v.) Indikacija: bronhospazam. Doza: 1-2 amp i.v;
digitalis (lanibos amp 0,2mg/2 mL) Indikacije: fibrilacija atrija ili tahiaritmija ventrikula. Doza: 1 amp i.v.
adrenalin ( u 100ml 0.9%NaCl iv)
inotropi

KARDIOGENI EDEM PLUĆA

Akutni edem pluća kardijalnog porijekla počinje nastankom intersticijalnog plućnog edema koji uzrokuje smanjenje elastičnosti plućnog tkiva, sužavanje sitnih bronhija uz stvaranje otpora ulasku vazdušne struje, pa sve do kardijalne astme, uz pojačan rad disajne muskulature. U ovoj fazi nema izrazitih smetnji u oksigenaciji pluća, ali ako se u ovom stadiju ne interveniše razvija se alveolarni edem pluća sa prelaskom transudata u alveole. Prelazak transudata u alveole sprječava normalnu oksigenaciju jer se smanjuje alveolarna površina za razmjenu gasova. Krv u kapilarima se ne oksigeniše i sa smanjenom koncentracijom kisika prelazi direktno u lijevu pretkomoru (desno–lijevi šant). U nastavku ovog procesa se povećava propustljivost membrane plućnih kapilara. Simptomatologija ovog hitnog stanja vrlo je karakteristična i rijetko pretstavlja dijagnostički problem. Najizraženija slika je prisilni sjedeći položaj sa polipnejom, dispnejom i ortopnejom. Pacijent zauzima sjedeći položaj jer tako lakše diše. Disanje je vrlo čujno, teško i ubrzano. Pacijent može biti uplašen, cijanotičan i dijaforetičan. U fizikalnom nalazu možemo pronaći pjenušav sputum koji može imati primjese krvi, distendirane jugularne vene, upotrebu pomoćne respiratorne muskulature, akrozijanozu, periferne edeme i ascites. Krvni pritisak može biti povišen (SP preko 200mmHg) ili snižen (SP ispod 90mmHg), kada se radi o kardiogenom šoku. Auskultacija pluća otkrit će nam stadij edema, od krepitacija pri bazama plućnih polja, srednjih i sitnih vlažnih šušnjeva do zahvaćenosti svih plućnih polja, a moguć je i wheezing. Anamneza kod ovakvih pacijenata ukazuje na hronično srčano oboljenje.

PRVI KORAK

· pacijenta postaviti u sjedeći položaj

· izmjeriti krvni pritisak na obje ruke

· auskultirati srce i pluća

· odrediti saturaciju pulsoksimetrom

· uraditi EKG

· otvoriti periferni venski put

· postaviti urinarni kateter

TERAPIJA AKUTNOG EDEMA PLUĆA KARDIOGENOG PORIJEKLA

Terapija akutnog edema pluća zavisi od toga da li je prisutna normo/hipertenzija ili se radi o hipotenziji/kardiogenom šoku. Terapija akutnog edema pluća kod normotenzije ili hipertenzije se sprovodi sa ciljem da se obezbijedi, prije svega, normalna funkcija respiratornog i kardiovaskularnog sistema.

Pacijent se postavlja u sjedeći položaj. Ukoliko je saturacija <94%, pacijentu dajemo kisik visokog protoka. Započeti sa salbutamolom, 2-4 potiska nitrolingual spreja i furosemidom (iv do 100mg) uz kontrolu diureze. U slučaju bronhospazma apliciraju se bronhodilatatori, najčešće metilksantini - Aminofilin amp. 250 mg i.v. jedna do dvije ampule. Kod jakih bolova pacijentu ćemo dati morfij (ne kod hipoksije), kod fibrilacije atrija digoksin 0.25-0.5 mg iv.

Terapija akutnog edema pluća kod hipotenzije i kod kardiogenog šoka razlikuje se od prethodne i to u kardiocirkularnoj terapiji:

· aplikaciraju se inotropni lijekovi, npr. dopamin 2 – 10 µg/kg/min sam ili u kombinaciji sa dobutaminom

· koriste se adrenalin, digoksin, atropin i morfij

· diuretici i vazodilatatori, daju se tek nakon stabilizacije arterijskog krvnog pritiska.

NEKARDIOGENI EDEM PLUĆA

Patofiziologija razvoja edema pluća nekardijalnog porijekla zasniva se na oštećenju normalne permeabilnosti kapilarno–alveolarne membrane djelovanjem novonastalih endogenih toksina koji razlažu kapilarnu membranu (proteaze) i egzogenih toksina koji su dospjeli do plućnog tkiva (otrovni gasovi). Pored ovih otrovnih supstanci snižen koloidno–osmotski pritisak (edemi usljed dugotrajne gladi, nefrotski sindrom) i relativno sniženje intraalveolarnog pritiska (npr. prilikom brzog izranjanja iz vode) mogu dovesti do razvoja plućnog edema.

Nastaje zbog:

• Oštećenja kapilarnog zida i pojačane propusljivosti kapilara zbog: pneumonije, aspiracije želučanog sadržaja, diseminirane intravaskularne koagulacija (DIK), traume, akutnog hemoragijskog pankreatitisa, imunološkohipersenzitivni pneumonitis te akutni radijacijski pneumonitis.

• Smanjenje koloidno-osmotskog pritiska usljed hipoalbuminemije zbog bolesti bubrega, jetre ili eksudativne enteropatije.

• Poremećaji drenaže limfe

• Nepoznat ili nedovoljno objašnjen mehanizam: boravak na visini, neurogeni, prekomjerna doza narkotika, eklampsija, kardioverzija, kardiokirurške operacije

Simptomatologija ovog oblika edema pluća je ista kao i kod kardiogenog plućnog edema, a to su: tahipneja, dispneja, cijanoza, tahikardija, dijaforeza i sjedeći položaj bolesnika. Kod inhalacionih trauma (otrovni gasovi) može se javiti slika slična napadu bronhijalne astme zbog razvoja bronhospazma, gdje se auskultatorno čuje difuzni weezing.

Dalja dijagnostika je slična kao i kod edema pluća kardiogene geneze. U diferencijalnoj dijagnozi dolazi u obzir već opisani kardiogeni edem pluća.

Terapija akutnog edema pluća nekardiogenog porijekla:

· poboljšanje oksigenacije ukoliko je saturacija < 94%

· endotrahealna intubacija i kardiopulmonalna reanimacija, ako su indicirane;

· primjena lijekova prema razvoju kliničke slike i

· kod inhalacione traume daju se kortikosteroidi (npr.metilprednizolon) da bi se spriječilo napredovanje oštećenja alveola i kapilara pluća.

VISINSKI PLUĆNI EDEM

Visinski plućni edem javlja se kod osoba koje nisu navikle na boravak na velikim nadmorskim visinama, uglavnom iznad 4000 metara. Može se javiti i kod osoba koje se vraćaju na ovakvu nadmorsku visinu nakon kraćeg boravka na nižoj nadmorskoj visini. Bolest je češća kod mladih ljudi koji su bili izloženi pojačanoj fizičkoj aktivnosti. Javlja se nakon latencije od 24 do 72 sata, obično noću. Uzrok ovakvog stanja može biti arteriolarna vazokonstrikcija u pojedinim dijelovima pluća i skretanje krvi u ostala područja pluća sa posljedičnim povećanjem hidrostatskog pritiska i pojave transudata. U novije vrijeme važnost se pridaje hipoksijom oslobođenim leukotrienima koji djeluju na permeabilitet alveokapilarne membrane. Pacijenta treba što prije prenijeti na mjesto niže nadmorske visine, u stanju potpunog mirovanja (obavezno kisik).

PLUĆNI EDEM UZROKOVAN TROVANJEM NARKOTICIMA

Najčešće se javlja kod intravenske primjene heroina , mada se može javiti i prilikom zlopotrebe morfija i metadona. Ponekad se javlja neposredno nakon uzimanja narkotika, ali češće nakon latencije od 1 do 2 dana. Promjene koje se dešavaju na plućima, u ovom slučaju, su uglavnom bilateralne, ali se nekada mogu pojaviti i unilateralno.

Terapija:

kisik; kod gubitka svijesti zbog primjene opioida koristi se nalokson uz adekvatno ventilisanje pacijenta. Nalokson je opioidni antagonist – poželjno je primijeniti iv putem, ali može i im, sc ili nazalno.

NEUROGENI PLUĆNI EDEM

Javlja se kod intrakranijalnih krvarenja, povreda glave, tumora mozga. Uzrok nastanka neurogenog plućnog edema može biti povećanje intrakranijalnog pritiska koji izaziva prolaznu, ali snažnu, simpatičku reakciju s posljedicom jake hipertenzije i ‘’navale krvi’’ u pluća. Nemoć srca da nadvlada nastali otpor je još jedan od faktora koji utiču na razvoj edema pluća. Jednom započeta transudacija nastavlja se uprkos vraćanju sistemskog pritiska na normalu.

REFERENCE:

o https://www.racgp.org.au/getattachment/c2e80c4f-7c6a-4134-8fa7-bcdb494c506b/Acute-pulmonary-oedema.aspx

o https://www.nps.org.au/australian-prescriber/articles/managing-acute-pulmonary-oedema

o Hasaničević Esad (2008). Osnove prehospitalne urgentne medicine. Tešanj, Centar za kulturu I obrazovanje Tešanj

o http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/kardiologija/zatajivanje-srca-i-kardiomiopatije/plucni-edem

o https://eklinika.telegraf.rs/bolesti/plucni-edem

PRIRODNA ISHRANA – OSOBINE MAJČINOG MLIJEKA

Wed, 26 Oct 2022 18:43:26 GMT

Poznata je izreka Hipokrata: „Sve što putem hrane unosimo u organizam, gradi nas i mijenja, a o tome što smo unijeli ovisi naše zdravlje, naša snaga i naš život.“ Posljednjih desetljeća brojni su istraživači dokazali da dojenje osigurava novorođenčetu i dojenčetu optimalnu hranu, zaštitu od brojnih infekcija, pomaže sazrijevanju gastrointestinalnih funkcija i smanjuje mortalitet dojenčadi.

SEKRECIJA MAJČINOG MLIJEKA

Sekrecija mlijeka u prvim danima obično ne prelazi više od 50 ml kolostruma/dan. Od 4. do 14. dana povećava se od 50 na 100 – 500 ml/dan, a nakon 2. sedmice dojenja dojke proizvode 800 – 1000 i više ml mlijeka.

Tabela 1: Faktori poticanja i kočenja refleksa izlučivanja majčinog mlijeka

SASTAV MAJČINOG MLIJEKA

Majčino mlijeko specifičnog je sastava i stvara se u mliječnim žlijezdama. Sastoji se od vode i u njoj otopljenih hranjivih tvari: bjelančevina, masti, ugljikohidrata, minerala, vitamina i oligoelemenata.

Sadrži i razne zaštitne tvari poput antitijela, imunoglobulina, bijelih krvnih stanica, enzima i hormona, te tvari čiji se sastav i uloga tek otkrivaju. Sve te materije su neophodne za normalan rast i razvoj djeteta. Zdravom djetetu koje siše nije potrebno davati nikakav nadomjestak tekućine, osim AD kapi.

Tabela 2: Sastav kolostruma, zrelog majčinog i kravljeg mlijeka

Majčino mlijeko sadrži manje proteina od kravljeg mlijeka i to albumine, a u kravljem mlijeku je kazein. Također sadrži više ugljenih hidrata, a manje minerala od kravljeg mlijeka. Masnoća majčinog mlijeka probavlja se oko 95%, a kravljeg oko 60%. Osmotsko opterećenje bubrega majčinim mlijekom iznosi 14,2 mOsm, a za kravlje mlijeko 40,1 mOsm.

Voda je sastojak kojeg u mlijeku ima najviše (oko 87,5g/100ml). Prvo mlijeko koje dijete siše je vodenasto i smanjuje žeđ, dok je mlijeko na kraju obroka kremastije i umanjuje glad.

Najčešći uzrok alergija koje se javljaju u prvoj godini djetetova života je alergija na proteine iz kravljeg mlijeka, koji se nalaze u adaptiranim mliječnim formulama ili u majčinom mlijeku kod majki koje konzumiraju kravlje mlijeko ili mliječne proizvode na njegovoj bazi. Izazivaju ih beta – laktoglobulin i serumski bovini albumin, kojih nema u majčinom mlijeku.

Ukoliko je prehrana dojilje kvalitetna, njeno mlijeko zadovoljava gotovo sve potrebe dojenčeta za vitaminima, osim vitamina D. Humano mlijeko sadržava manje vitamina K nego kravlje mlijeko ili industrijski pripravci, te se radi prevencije hemoragijske bolesti novorođenčeta daje vitamin K1 odmah nakon rođenja. Doza je 0,5 – 1,0 mg, ovisno o tjelesnoj masi, i.m..

OSOBINE MAJČINOG MLIJEKA

Posjeduje imunosne, antialergijske, mikrobiološke, ali i toksikološke osobine. Majčino mlijeko je bogato imunološkim tvarima, koje štite od upala, infekcija i utiču na stvaranje imuniteta.

Crijevna flora dojenčeta hranjena majčinim mlijekom obiluje laktobacilom za razliku od bakterijske flore dojenčeta na prehrani kravljim mlijekom, koje je kolonizirano mikroorganizmima iz skupine aerobakter i E. coli. Mlijeko posisano iz dojke praktički je sterilno.

Humano mlijeko sadržava više imunoglobulina (posebno IgA), imunoaktivnih enzima, te citokina. Jedan od proteina sirutke je α – laktalbumin, koji se naziva i '' prirodni antibiotik'', jer utiče na otpornost ljudskog organizma.

Negativan učinak je prenos toksičnih hemijskih tvari. To je rezultat općeg onečišćenja okoline i izloženosti majke lijekovima, radiofarmacima i hemijskim tvarima.

KOLOSTRUM

Od 1. do 3. dana su male količine kolostruma, od 4. do 14. dana javlja se prelazno mlijeko, a u 3., pa i u 4. sedmici nakon poroda nastaje zrelo mlijeko. Kolostrum je gusta tečnost slamnate boje i sadrži više bjelančevina, te hranjenje njime treba započeti pola sata nakon rođenja i nikada ne čekati duže od 6 sati. Njegova je glavna uloga zaštitna.

Ilustracija 1: Kolostrum i uobičajeno majčino mlijeko

PRELAZNO I ZRELO MLIJEKO

Prelazno mlijeko je ono koje nastaje nakon kolostruma, a prije zrelog mlijeka. U njemu postupno opada sadržaj ukupnih bjelančevina, kao i liposolubilnih vitamina, a raste koncentracija masti, laktoze, hidrosolubilnih vitamina i ukupni sadržaj energije.

Zrelo mlijeko javlja se krajem prvog mjeseca dojenja i slađeg je okusa. Na početku podoja, tzv. prvo mlijeko, sadržava više vode i manje masti. Zbog toga je važno da dijete isprazni dojku do kraja i tako dobije i masnoće. Dojenje se provodi do 6 mjeseci bez dodavanja vode i čaja. Dohrana započinje sa 6 mjeseci, kada se uvodi postepeno namirnica po namirnica.

AKT DOJENJA

Prvi podoj obavlja se u bolnici i najbolje je da se sa dojenjem započne unutar pola sata nakon poroda. Podoj traje 20 minuta. Nakon izvjesnog vremena samo dojenče uvede ritam obroka, a to je 6 – 8 obroka na dan. U punoj laktaciji, žena može proizvesti dnevno oko 800 – 1200 ml mlijeka.

Ilustracija 2: Položaji tokom dojenja

Ilustracija 3. Hvatanje bradavice i areole

Dojenčetu je dovoljno mlijeka ukoliko napreduje na težini, ukoliko je stolica zlatno – žuta i obilno mokrenje. Znaci dobre dojilje su: nabrekle i tople dojke, izražen venski crtež, te da mnogo žeđa i mnogo se znoji.

Tabela 3: Prednosti prirodne ishrane za dijete i za majku

Svjetska sedmica dojenja se obilježava od 1. – 7. augusta svake godine. UNICEF u Bosni i Hercegovini decenijama podržava inicijativu „Bolnice prijatelji beba“, čiji je postulat podrška majkama da uspostave dojenje odmah po porodu.

LITERATURA

1. Jovanović J. „Pedijatrija“, Medicinski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2015.

2. Kurjak A., Stanojević M. i suradnici „Prvi koraci roditeljstva“, Medicinska naklada, 2016.

3. Sears M., Sears W. „The Breastfeeding Book“, London, 2017.

UJELA ME ZMIJA ! - ŠTA SADA ?!

Fri, 21 Oct 2022 09:21:05 GMT

U ljetnim mjesecima intenzivnije boravimo u prirodi, planinarimo, kupamo se u rijekama i jezerima, ali dok uživamo u svim tim blagodatima, ne smijemo zaboraviti na neke činjenice. Jedna od njih je da i zmije u prirodi traže svoje mjesto pod suncem.

KOJE TO ZMIJE ŽIVE NA PODRUČJU NAŠE ZEMLJE ?

Na području Bosne i Hercegovine živi 14 vrsta zmija, od kojih su samo tri otrovnice: poskok, riđovka i balkanski šargan.

1) Bjelica – Hierophis gemonensis

2) Kaspijski smuk – Dolichophis caspius

3) Šilac – Platyceps najadum

4) Smukulja – Coronella austriaca

5) Obični smuk – Zamenis longissima

6) Zmija leopard – Zamenis situla

7) Četveroprugasti smuk – Elaphe quatuorlineata

8) Zmija mačka – Telescopus fallax

9) Bjelouška – Natrix natrix

10) Ribarica – Natrix tessellata

11) Crnostrik – Malpolon insignitus

12) Poskok – Vipera ammodytes

13) Šargan – Vipera berus

14) Balkanski šargan – Vipera ursinii.

➢ POSKOK

Poskok (modras, kamenjarka; Vipera ammodytes) je pepeljasto – sive boje i naraste do jednog metra. Glava mu je srcolikog oblika, a ima karakterističan rog na vrhu nosa. Od glave do vrha repa se pruža tamna vijugava linija, koja je karakteristična za svaku vrstu vipera (tzv. Kainov znak). Sa strane linije se nalaze tamne mrlje.

Poskok živi uglavnom u južnim, krševitim krajevima.

Poskok naseljava širok spektar staništa, ali u pravilu preferira osunčana područja, kamene, travnate padine i svijetle šume, te se često može naći u blizini ljudskih naselja. Na proljeće se ženke poskoka često mogu naći i pored ostataka snijega – zbog instinktivne potrebe koja će omogućiti potpuno sazrijevanje jajnih ćelija. Vrlo često se poskoci, naročito krajem ljeta i tokom jeseni, penju na drveće, grmovito rastinje i visoke stijene (zbog ishrane i termoregulacije).

➢ RIĐOVKA

Riđovka (šarka; Vipera berus) se nalazi u cijeloj Europi. Duga je oko 60 do 80 cm, ima “cik-cak” liniju uzduž tijela.

Postoje dvije vrste: Vipera berus bosniensis i Vipera pseudaspis.

Njeno rasprostranjenje u BiH je vrlo neobično. Razlikujemo nizijske i visokoplaninske populacije. Nizijske populacije naseljavaju šumske predjele i rubove starih očuvanih šuma Posavine. Trenutno je poznata samo jedna takva populacija u zapadnoj Posavini. S druge strane, visokoplaninske populacije naseljavaju uglavnom alpske livade (iznad granice šume). Još uvijek nije poznato da li se na svim bosanskohercegovačkim planinama nalaze populacije šarki, ali su poznate sa Cincara, Dinare, Čvrsnice, Zelengore, Lelije, Maglića, Bjelašnice, Igmana, Treskavica, Vrana, Vlašića, Vranice.

➢ BALKANSKI ŠARGAN

Balkanski šargan (Vipera ursinii) je najmanja zmija otrovnica u Evropi. U BiH, ali i globalno, šargan je vrlo rijetka i ugožena vrsta.

U BiH naseljava alpske livade iznad granice šume, uglavnom submediteranskih planina (Čvrsnica, Velež, Čabulja, Dinara, Šator, Zelengora, Maglić, Bjelašnica).

Otrov šargana je vrlo slab, te se često poredi sa ubodom pčela.

EPIDEMIOLOGIJA

Širom svijeta, ujedi zmija su uglavnom zastupljeni u ruralnim područjima i to na donjim ekstremitetima radnika koji se tu kreću, ili na glavi i trupu pojedinaca koji spavaju vani na zemlji.

Međutim, prethodne studije su pokazale da zmije uglavnom ujedaju osobe koje ciljano dolaze u interakciju s njima. Dakle, većina ujeda se može prevenirati tako što se izbjegava kontakt sa zmijama.

Smrt se rijetko javlja; većina pacijenata se u potpunosti oporavi, ali postoje i slučajevi gdje zaostaje privremeni ili trajni invaliditet.

PATOGENEZA

Otrov zmije se opisuje kao ‘supa antigena’ i sastoji se od različitih proteinskih i neproteinskih supstanci - metaloproteinaze, kolagenaze, fosfolipaze, hijaluronidaze, koje mogu uzrokovati mio- i dermatonekrozu. Neke komponente, poput serin proteaza, disintegrina i dr, izazivaju razne hematološke efekte, koji rezultuju koagulopatijom, agregacijom, aktivacijom ili inhibicijom trombocita.

Razlikujemo četiri (4) tipa zmijskih otrova - proteolitički, hemotoksični, neurotoksični i citotoksični; s tim da je proteolitički otrov zastupljen u svim ranama izazvanim ujedom zmije.

● PROTEOLITIČKI - sastoji se od proteolitičkih enzima koji uzrokuju razgradnju tkivnih struktura. Svojstveno je da ovaj tip otrova djeluje na samom mjestu ujeda, zbog čega se tu vide dramatične promjene. Otrov razgrađuje zidove krvnih sudova zajedno sa okolnim mišićnim tkivom.

● HEMOTOKSIČNI - uništava eritrocite u zahvaćenom organizmu, što posljedično ima efekta i na tkiva i organe. Kod ovakvih ujeda, osoba ima strašne bolove na mjestu uboda radi razgradnje ćelija i okolnog tkiva. Osim toga, otrov može djelovati tako da ubrzava ili usporava koagulaciju; oba slučaja mogu biti smrtonosna. Posljedice djelovanja ovog tipa otrova uključuju zatajenje kardiovaskularnog sistema, gubitak zahvaćenog ekstremiteta, masivno unutrašnje krvarenje. Međutim, ovaj tip otrova djeluje dosta sporije u odnosu na druge tipove, što znači da osoba uglavnom preživljava bez nekih značajnih komplikacija ukoliko se blagovremeno pruži adekvatna medicinska pomoć.

● NEUROTOKSIČNI - ovaj tip otrova ciljano djeluje na nervni sistem, što dovodi do paralize mišića, oštećenja mozga i promjene stanja svijesti. U nekim slučajevima može vrlo brzo da djeluje, ali za razliku od hemotoksičnog otrova, inokulacija ovog tipa otrova može biti bezbolna. Osoba može primijetiti ugriz tek kada počne da osjeti simptome promjene stanja svijesti.

● CITOTOKSIČNI - kao što sama riječ kaže - ubija ćelije. Ovaj tip otrova nike tako smrtonosan kao hemotoksični i neurotoksični, ali može uzrokovati značajan invaliditet zbog gubitka funkcije zahvaćenog ekstremiteta. Često se duži period zadržava u dubljim tkivima, odakle se postepeno otpušta i oštećuje okolno tkivo. Zbog toga i kada je inicijalno stanje osobe zadovoljavajuće, komplikacije mogu biti dramatične.

KLINIČKI PREGLED

Ako zmija ugrize, najvažnije je utvrditi je li otrovna ili nije. Za razliku od neotrovnih, otrovne zmije imaju trokutastu glavu i uske eliptične oči. Naše se otrovnice razlikuju od neotrovnica i oblikom tijela, koje je kratko i zdepasto, za razliku od neotrovnica čija su tijela tanka i izdužena. Valja napomenuti, međutim, da razlikovanje otrovnica na ovakav način vrijedi samo za područje Europe.

Ako nekoga ujede zmija, treba odmah potražiti medicinsku pomoć. Podaci se uglavnom mogu uzeti od pacijenta, iako neki uopšte ne vide zmiju pa ne mogu tačno identificirati zmiju. Važno je ustanoviti vrijeme ujeda i pregledom utvrditi koji su se simptomi i znakovi već razvili. Potrebno je opisati lokalni nalaz i sistemske simptome kao što su mučnina, dispneja i osjećaj nesvjestice. Neki pacijenti opisuju i metalni ukus u ustima.

Doznati da li je neko već pružio pomoć i na koji način, da li se pacijent liječi od neke bolesti i da li je alergičan na nešto. Pitati da li ga je ranije ujela zmija ili je li primao antidot (protivotrov) ranije.

Utvrditi prohodnost disajnih puteva pacijenta i da li je adekvatna oksigenacija i ventilacija. Neophodno je da postoji adekvatna perfuzija.

Dokumentovati sve vitalne parametre (TT, SpO2, HR, RR, TA, ŠUK) i često provjeravati njihove vrijednosti .

Izvršiti lokalni pregled mjesta ujeda. Hemoragijske bule se mogu razviti kroz nekoliko sati. Ubodne rane mogu biti nejasni zbog prisutnog otoka; može biti prisutno jedna, dvije, ili više ubodnih rana. Veći razmak između ubodnih rana može govoriti u prilog veće zmije.

Sistemski toksični efekti mogu biti nespecifični simptomi i znakovi poput mučnine, glavobolje, osjećaja nesvjestice. Značajnije tegobe uključuju hipotenziju, edem disajnih puteva i refrakterno povraćanje.

Pregledati da li pacijent ima petehije, epistaksu, krvarenje iz desni i drugo krvarenje na sluznicama.

Neurotoksičnost se očituje značajnom slabošću i drugim neurološkim ispadima, kao što su diplopia, hyperacusis, odontalgia, ageusia, ptosis, ophthalmoplegia, hipersalivacijom i disfagijom.

Stepen otrovnosti

Stepen otrovnosti se određuje prisutnim lokalnim i sistemskim znakovima.

● ‘Suhi ujed’ - nema inokulacije otrova, tako da ne postoje drugi simptomi i znakovi izuzev ubodne rane. Manje od 10% ujeda je ovog tipa.

● Minimalna otrovnost - karakterizirana je sa lokalnim nalazom modrila ili osjetljivosti u predjelu okoline rane, te odsustvo laboratorijskih i sistemskih poremećaja.

● Blaga otrovnost - također nema laboratorijskih i sistemskih poremećaja, ali lokalno oštećenje zahvata veću površinu - do nekoliko centimetara od mjesta ujeda, sve do većeg zgloba (skočni zglob, ručni zglob)

● Umjerena otrovnost - podrazumijeva prisutnost simptoma i znakova koji nisu životno ugrožavajući (povraćanje, hematotoksičnost bez krvarenja) i/ili lokalno oštećenje prevazilazi dva zgloba.

● Teška otrovnost - rezultuje intenzivnim lokalnim oštećenjem (dalje od dva zgloba) i/ili postoji značajna sistemska toksičnost (hipotenzija, edem disajnih puteva, paraliza mišića).

DIJAGNOSTIKA

Diferencijalna dijagnoza:

➢ Anafilaksa

➢ Duboka venska tromboza (DVT)

➢ Trauma krvnih sudova ekstremiteta

➢ Ujed škorpije

➢ Septički šok

➢ Serumska bolest

➢ Ubod ose

➢ Obrada rane

➢ Infekcija rane

Laboratorijski nalazi:

➢ Kompletna krvna slika - KKS

➢ Bazalni metabolički profil - Na, K, Cl, Ca, P, Mg

➢ Protrombinsko vrijeme - PT/INR

➢ Fibrinogen

➢ Kreatin kinaza - CK

Pacijentima sa sistemskom toksičnošću potrebna je dalja obrada uključujući jetrene enzime, analiza urina, krvna grupa i Rh faktor i gasna analiza krvi.

Specifični laboratorijski poremećaji uključuju:

➢ Koagulopatiju (PT >15s)

➢ Hipofibrinogenemija (fibrinogen <150 mg/dL)

➢ Trombocitopenija (Tr < 150 x 10*3 /uL)

Skor težine zmijskog ujeda - Snakebite severity score - SSS:

Antidot se zbog mogućih nuspojava i komplikacija uglavnom ne primjenjuje za skor manji od 5.

TRETMAN

Pacijente sa ‘suhim ujedom’ je potrebno opservirati najmanje 8 sati i važno je ponoviti laboratorijske parametre prije otpusta. Ujedi zmije su dinamični i ujedi koji su naizgled bezazleni mogu razviti tešku kliničku sliku.

Ujede minimalne i blage otrovnosti koji inicijalno ne zahtijevaju primjenu antidota treba opservirati minimalno 12-24 sata radi procjene progresivnosti lokalnih efekata i/ili nastanak bilo kakvih znakova sistemske toksičnosti.

Opći principi:

➢ Prepoznati i tretirati životno ugrožavajuća stanja

➢ Dati analgeziju

➢ Odrediti lokalnu i/ili sistemsku toksičnost

➢ Minimalizirati lokalno tkivno oštećenje

➢ Prevenirati ili tretirati bilo koju sistemsku toksičnost (hipotenzija, slabost)

➢ Prevenirati ili tretirati hematološku toksičnost

U prehospitalnim uslovima najvažnije je obezbijediti prohodnost disajnog puta i adekvatnu oksigenaciju i ventilaciju, te održavati euvolemiju.

Epinefrin treba ordinirati svim pacijentima sa kliničkom slikom anafilakse, a potrebno je intubirati sve pacijente koji ne reaguju na vanjske podražaje, ali i one kod kojih postoji slabost respiratorne muskulature koja sekundarno rezultuje poremećajem ventilacije.

Difenhidramin može pomoći kod blažih oblika urtikarije i pruritusa.

Infuzioni rastvori su potrebi kako bi se održala euvolemija u pacijenata sa značajnom hipovolemijom koja je posljedica gubitaka tečnosti putem gastrointestinalnog trakta (povraćanje, proljev). Pretjerana primjena infuzionih rastvora se ne preporučuje jer može uzrokovati edem tkiva.

Kada je u pitanju analgezija, preporučuje se upotreba opioida . Nesteroidni antiinflamatorni lijekovi se ne preporučuju zbog mogućih hematoloških efekata, koji se mogu javiti kao posljedica interakcije sa otrovom i konačno rezultirati razvojem koagulopatije.

Elevacija se preporučuje kada se ne očekuje značajna sistemska toksičnost, u suprotnom potrebno je držati zahvaćeni ekstremitet u nivou srca.

Ranije je bilo zastupljeno mišljenje da treba koristiti Esmarhovu povesku, ali je dokazano da u tom slučaju kompromitiranost arterijske cirkulacije i negativne posljedice toga, su mnogo veće u odnosu na benefit koji se postiže limitiranjem širenja otrova.

Prolongiranom krioterapijom se također ne ostvaruje benefit, a može uzrokovati dalje oštećenje tkiva. Razumna je samo kratkotrajna primjena ledenog obloga - svakih 15-20 minuta u trajanju od 5 minuta.

Hirurška intervencija poput ekcizije zahvaćenog tkiva i ‘incizija i isisavanje otrova’ se uopšte ne preporučuje jer se ne ostvaruje nikakav benefit, ali se time stvara mogućnost kontaminacije rane zbog unošenja bakterija normalne flore usne šupljine u samu ranu.

Infekcija se rijetko javlja (uglavnom kod značajnog tkivnog oštećenja), zbog toga se ne preporučuje primjena antibiotika (ni profilaktički). U slučaju da se javi infekcija primjenjuju se antibiotici širokog spektra djelovanja.

Antidot za zmijski ujed (antiviperinum serum) potiče iz konjskog seruma, a sadrži antitijela koja je konj proizveo nakon što mu je ubrizgan zmijski otrov. Daje se isključivo u bolničkim uvjetima intravenski, i to samo kada je strogo indiciran, jer može izazvati ozbiljne, po život opasne reakcije.

Antidot može minimalizirati lokalno oštećenje tkiva, ali ne može obrnuti ćelijsku smrt.

Indikacije za primjenu antidota uključuju progresiju lokalnog tkivnog oštećenja i/ili postojanje znakova sistemske toksičnosti (hematotoksičnost, edem disajnog puta, kardiovaskularni kolaps):

➢ Koagulopatiju (PT >15s)

➢ Hipofibrinogenemija (fibrinogen <150 mg/dL)

➢ Trombocitopenija (Tr < 150 x 10*3 /uL)

KOMPLIKACIJE

Komplikacije koje se mogu povezati sa primjenom antidota su rijetke, a uključuju neposrednu (anafilaksa, tip I) i odloženu (serumsku bolset, tip III) reakciju preosjetljivosti.

● Anafilaksa je IgE posredovana reakcija, koja podrazumijeva degranulaciju mastocita i može se očitovati laringospazmom, vazodilatacijom i propustljivim kapilarima. Smrt je česta ukoliko se pravovremeno ne primijeni odgovarajuća terapija.

● Serumska bolest nastaje 1-2 sedmice nakon primjene samog antidota. To je IgG kompleksima posredovana reakcija koja podrazumijeva taloženje IgG kompleksa u koži, zglobovima i bubrezima, a očituje se artralgijama, urtikarijom i glomerulonefritisom (rijetko).

Pacijente je moguće otpustiti kući kada se zadovolje sljedeći kriteriji:

- Terapija sa antidotom je završena

- Bol se može kontrolisati oralnim oblikom lijeka

- Vitalni znakovi su stabilni

- Pacijent može uobičajeno jesti

- Svi laboratorijski parametri su se normalizovali

Važno je istaći pacijentima pri otpustu da ne smiju nositi težinu na zahvaćenom ekstremitetu (npr. ne oslanjati se na nogu).

PREVENCIJA

Prevencija je ključna; neke ugrize poput onih kada osoba slučajno stane na zmiju, gotovo je nemoguće spriječiti. Međutim, postoje mjere opreza koje mogu znatno umanjiti mogućnost da Vas zmija ugrize:

Pustite zmiju na miru. Mnogi ljudi budu ugriženi pri pokušaju da zmiju ubiju ili joj se što više približe. Zmije najčešće pobjegnu, a samo iznimno napadaju.

Izbjegavajte visoku travu ako nemate prikladnu obuću (debele kožne čizme), te se krećite već postojećim stazama kada god je moguće.

Ruke i noge ne stavljajte na mjesta koja nisu pregledna (npr. nemojte zavlačiti ruku u grm ili iza nekog kamena). Ne podižite kamenje ili komade drva ako niste na dovoljnoj udaljenosti od potencijalnog napada zmije.

Posebno budite oprezni i pripravni ako se penjete po stijenama.

REFERENCE:

● https://emedicine.medscape.com/article/168828-treatment

● https://www.hzjz.hr/sluzba-zdravstvena-ekologija/zmije-na-sto-paziti/

● http://www.nkp.ba/vrste-zmija-u-bih-znate-li-koja-je-najopasnija/

● https://vet.ba/portal/sve-sto-treba-znati-o-zmijama-u-bih/

● https://www.bhhuatra.com/en/species/reptiles

● https://a-z-animals.com/blog/the-4-types -of-snake-venom-and-the-one-you-want-to-avoid-most/

● https://www.researchgate.net/figure/Traditional-Snakebite-Severity-Grading-Scale_tbl1_292694004

PRIKAZ SLUČAJA: SPONTANI PNEUMOTORAX

Tue, 18 Oct 2022 16:55:26 GMT

ANAMNEZA:

U ambulantu ZZHMP se javlja pacijent starosti 21 godina koji se žali na bol u desnoj strani grudnog koša koja se pojavila unazad nekoliko sati. Pacijent negira povredu ili bilo kakvo oboljenje vezano za hronicitet.

Pacijent srednje osteomuskularne građe, hemodinamski stabilan, TA 120/80 mmHg, puls na periferiji oko 80/min.

Auskultatorno se nad desnim hemithoraxom ne čuje disajni zvuk, dok se na lijevoj strani aukultatorno čuje vezikularno disanje.

Nakon pregleda pacijent je upućen na KUM, te se uvidom u medicinsku dokumentaciju pacijenta dobiju sljedeći podaci:

Pacijentu je realizirana RTG dijagnostika, i snimak izgleda ovako:

Nakon toga je pacijent pregledan od strane torakalnog hirurga, postavljena je dijagnoza spontanog pneumothoraxa i pacijent je hospitaliziran na Klinici torakalne hirurgije.

SPONTANI PNEUMOTORAX

Definicija: Spontani pneumotorax označava prisustvo vazduha u pleuralnom prostoru sa kolapsom pluća, čemu nije uzrok povreda grudnog koša. Učestalost spontanog pneumotoraxa je 2-7% od svih plućnih oboljenja, i oko tri puta se češće javlja kod osoba muškog spola u odnosu na osobe ženskog spola, i to kod muškaraca starosti 20 do 40 godina koji su prethodno bili zdravi. Recidiv pneumotoraxa se javlja kod oko 20-25% osoba koje su prethodno imale pneumotorax.

U zavisnosti od etiologije razlikujemo primarni i sekundarni spontani pneumotorax.

Primarni pneumotorax postoji ukoliko se po postizanju reekspazije pluća radiografijom grudnog koša ne uočava postojanje patoloških promjena u plućima, i ovom obliku pripada oko 80% svih pneumotoraxa.

Sekundarni pneumotorax podrazumijeva stanje u kojem radiografskim ili bioptičkim metodama možemo utvrditi etiološki uzrok nastanka pneumotoraxa.

Tabela broj 1.: Etiološki faktori spontanog pneumotoraxa

Patogeneza :

Kada se govori o patogenezi primarnog pneumotoraxa, dokazano je prisustvo male, subpleuralno lokalizirane bule koja se naziva „blebs“ . Sve dok ove vazdušne ciste imaju slobodnu i direktnu komunikaciju sa bronhijalnim sistemom i preko njega sa spoljašnjom sredinom, ne dolazi do spontanog pneumotoraxa. Ukoliko ove vazdušne ciste izgube komunikaciju sa bronhijalnim sistemom i spoljnom sredinom (inflamacija ili sluzni čepovi u malim disajnim putevima) one postaju „izlolovane“ od okolnog plućnog tkiva, i tada sa padom atmosferskog pritiska spoljnje sredine dolazi do uvećanja njihove zapremine tako da njihov zid postaje izložen većoj tenziji iznutra. Ponavljanje ovog mehanizam, ili prisustvo čestih infekcija na nivou bronhiola mogu biti faktori koji doprinose nastanku pneumotoraxa, a takođe i slabija vaskularizacija apikalnih zona pluća (kod visokih, asteničnih osoba) može doprinijeti lakšem pucanju bula u plućima.

Prskanjem bula ili blebsa, vazduh iz pluća dospijeva u pleuralni prostor i dolazi do kolapsa pluća . Pluća zdravih osoba su elastična i njihova pluća teže potpunom kolapsu, tj. zauzimaju svoju prirodnu zapreminu koja je višestruko manja od zapremine raširenih pluća kod zdravih osoba. Pluća starijih osoba koje boluju od hronične opstruktivne bolesti pluća manje su elastična, tako da i kod većih defekta na visceralnoj pleuri kolaps ovakvih pluća najčešće djelimičan.

Kada vazduh dospije u pleuralni prostor i razvije se kolaps pluća, dolazi do promjene pleuralnog pritiska. Pri manjem stepenu kolapsa pluća (do 30%) pleuralni pritisak može još uvijek biti lako negativan, ali je ipak manje negativan nego prije nastanka pneumotoraxa. U ovom slučaju ne mora postojati poremećaj oksigenacije u arterijskoj krvi-parcijalni pritisak O ₂ je u granicama normale, dok je parcijalni pritisak CO ₂ lako snižen, što ukazuje na izvjestan stepen kompenzatorne hipoventilacije. Pri većem kolapsu pluća, pleuralni pritisak postaje pozitivan, dolazi do alveolarne hipoventilacije sa šantovanjem krrvi kroz neventilisano plućno krilo, tako da dolazi do hipoksemije u arterijskoj krvi.

Klinička slika:

Spontani pneumotorax obično nije praćen značajnijim komplikacijama, ali se svrstava u urgentna stanja u medicini jer se mogu, ukoliko se pravovremeno ne liječi spontani pneumotorax, razviti dva stanja potencijalno opasna za život, a to su tenzioni pneumotorax i hemopneumotorax.

Nekomplikovani pneumotorax

Manifestuje se oštrim, probadajućim bolom u grudima na strani pneumotoraxa- „kao ubod nožem“ i otežanim disanjem, a ponekad se javlja i nadražajni kašalj. Kod nekih pacijenata sa potpunim kolapsom pluća izostaje dispneja kao posljedica ublažavanja šanta hipoksičnom vazokontrikcijom u sistemu plućne cirkulacije. Dobro opće stanje može zavarati ljekara i dijagnoza se može previdjeti ukoliko se pacijent ne auskultira.

Kod pacijenata sa HOPB-om, izražena dispnea, ali i cijanoza se mogu razviti i pri manjem kolapsu pluća, tako da se kod njih dijagnoza obično brzo postavi.

Najčešće defekt zarastanja na visceralnoj pleuri ima tendenciju zarastanja, tako da primjenjeni terapijski postupak dovodi do reekspanzije pluća.

TENZIONI PNEUMOTORAX

Ukoliko se na nivou defekta visceralne pleure formira mehanizam sličan ventilu, vazduh koji pri udahu uđe u pleuralni prostor tako da ne može iz njega da izađe. Na taj način dolazi do progresivnog nakupljanja vazduha u pleuralnom prostoru. Tada najčešće već postoji izražena dispnea, tako da se obično postavi dijagnoza i primjeni neki terapijski postupak. Ukoliko se ne preduzme nikakav terapijski postupak, tada vazduh koji se nakuplja u pleuralnom prostoru može dovesti do potiskivanja medijastinuma u suprotnu stranu sa istezanjem spoja šupljih vena sa desnom pretkomorom i smanjenog priliva krvi u srce. Tada je klinička slika jako dramatična sa dispneom, cijanozom i kolapsnim stanjem, a u najtežim slučajevima može doći do zastoja cirkulacije i disanja.

SPONTANI HEMOPNEUMOTORAX

Ako prilikom kolapsa pluća dođe i do rascjepa vaskularizovanih priraslica između pluća i zida grudnog koša, tada istovremeno dolazi i do krvarenja u pleuralnom prostoru. Arteriole u priraslicama, koje su izvor krvarenja, potiču iz sistemske cirkulacije, tako da u njima vlada sistemski pritisak. Ove aarteriole nemaju sposobnost refleksne vazokonstrikcije, obzirom da u svom zidu nemaju muskularne komponente, tako da krvarenje ne prestaje spontano, nego se mora preduzeti neki terapijski postupak sa ciljem postizanja reekspanzije pluća. Najčešće sa reekspanzijom pluća prestaje i krvarenje, ali je ponekad u cilju zaustavljanja krvarenja neophodna i torakotomija.

Klinička slika ukazuje na unutrašnje krvarenje sa bljedilom i tahikardijom, pri čemu krvni tlak ne mora biti nizak (kompenzatorni mehanizmi organizma koji su efikasni u održavanju arterijskog pritiska sve dok gubitak cirkulišuće krvi nije preko 50%). Ukoliko je značajan gubitak krvi, 1,5 do 2 litra, tada obično postoji i slika kolapsnog stanja koje jasno ukazuje na unutrašnje krvarenje. Ukoliko je gubitak krvi preko 50%, može doći do ireverzibilnog šoka.

Dijagnostika:

Na dijagnozu pneumotoraxa se može posumnjati na osnovu opisane kliničke slike, a naročito fizikalnog nalaza koji je skoro patognomoničan: perkutorna hipersonornost i auskultatorni nalaz oslabljenog do nečujnog disanja na strani pnumotoraxa.

Definitivna dijagnoza se postavlja na osnovu rendgenografije ili skopije grudnog koša. Ukoliko je veći kolaps pluća, dijagnostički može zavarati EKG nalaz jer može ličiti na infarkt prednjeg zida miokarda; pneumotorax sa lijeve strane može dati EKG sliku devijacije osovine udesno, sa smanjenom voltažom i amplitudom QRS kompleksa, kao i inverzijom T talasa u prekordijalnim odvodima. U slučajevima sekundarnog pneumotoraksa, različitim dijagnostičkim procedurama- bronhoskopija, perkutana biopsija, pleuroskopija treba utvrditi prirodu patološke promjene koja je dovela do pneumotoraxa.

Liječenje:

Liječenje spontanog pneumotoraxa može biti konzervativno i operativno. Konzervativno liječenje podrazumijeva opservaciju, pleuralnu punkciju- eksuflaciju i drenažu grudnog koša. Operativno liječenje podrazumijeva torakotomiju.

Tenzioni pneumotorax i hemopneumotorax su urgentna stanja i zahtijevaju urgentno liječenje.

Opservacija kao metoda liječenja dolazi u obzir samo u slučaju minimalnog kolapsa pluća (10-20% u odnosu na volumen raširenog pluća). Ipak, ukoliko tokom sedam dana opservacije ne dođe do reekspanzije pluća, mora se primjeniti neki od terapijskih postupaka. Ovo je jako bitno obzirom na činjenicu da nakon dvije sedmice od nastanka pneumotoraxa na površini pluća postoji fibrinska skrama koja vremenom zadebljava i „zarobljava“ nepotpuno rašireno plućno krilo što u konačnici može zahtijevati operativno oslobađanje fibrinom obloženog plućnog krila.

Eksuflacija vazduha iglom priključenom na aktivnu aspiraciju može se primjeniti i pri prvoj epizodi pneumotoraxa, nezavisno od veličine kolapsa pluća, ukoliko je pacijent bez dispnee i ne boluje od HOPB. Ovaj postupak dovodi do reekspanzije pluća u 50% slučajeva. Ukoliko se reekspanzija pluća ne postigne, ne treba ponavljati eksuflaciju, nego uraditi drenažu.

Drenaža grudnog koša se najčešće primjenjuje u liječenju. Indicirana je ako se opservacijom ili eksuflacijom ne postigne reekspanzija pluća. U slučajevima tenzionog pneumotoraxa, hemopneumotoraxa i pneumotoraksa kod pacijenata sa HOPB-om drenaža grudnog koša je prvi terapijski postupak. Torakalni dren ostaje priključen na trajnu aspiraciju najmanje tri do četiri dana ako se reekspanzija postigne odmah poslije drenaže, i tada se dren može klemovati ukoliko se njime više ne dobija vazduh. Prije vađenja, dren ostaje klemovanja 24 sata najmanje, a u slučaju usporene reekspanzije pluća najmanje 48 sati.

Indikacije za hirurško liječenje su:

- Nemogućnost postizanja reekspanzije pluća

- Nemogućnost održavanja reekspanzije pluća poslije klemovanja drena

- Recidivi pneumotoraxa (više od 3-4 epizode sa iste strane)

- Kontinuirano krvarenje na dren u slučaju hemopneumotoraxa

- Zaostali intrapleuralni hematom poslije postignute reekspanzije pluća po završenom liječenju hemopneumotoraxa.

Tenzioni pneumotorax

Ukoliko je dijagnosticiran pneumotorax, i kod pacijenta se razvije dispnea ili se pogorša već postojeća dispnea, može se posumnjati na tenzionog pneumotoraxa. U tom slučaju je indicirana hitna drenaža grudnog koša. Ako se ne raspolaže sa opremom za drenažu, može se uraditi punkcija bilo kojom injekcijskom iglom i to što širom, a ovaj isti postupak je indiciran i kod pacijenata sa dijagnosticiranim pneumotoraxom kod kojeg se razvije zastoj cirkulacije ili disanja. Ova urgentna drenaža dovodi do dramatičnog poboljšanja čak i kod pacijenata koji su u jako teeškom stanju.

Spontani hemopneumotorax

Radiografski nalaz hidropneumotoraxa je uvijek indikacija za hitnu drenažu grudnog koša. Ukoliko se drenažom dobije hemoragičan sadržaj neophodno je da se preduzmu mjere nadoknade krvi, u zavisnosti od dinamike krvarenja. Jako je značajno da se nakon plasiranja drena odmah evakuiše cjelokupna količina krvi iz pleuralnog prostora, kako bi se spriječio nastanak organizovanog hematoma.

Ako se pri postizanju reekspanzije pluća nastavi krvarenje na dren, indicirana je torakotomija . Najčešće je operacija indicirana ukoliko je količina krvi koja se evakuiše drenom 600 ml/h, ili 150 ml/h tokom 6h ili preko 2500 ml odmah po drenaži, ali se odluka donosi na osnovu cjelokupne kliničke slike- održavanje tahikardije i hipotenzije, bljedilo, kolapsno stanje pri uspravljanju pacijenta u krevetu.

Ukoliko po reekspanziji pluća se utvrdi postojanje intrapleuralnog hematoma koji je zaostao, postoji i indikacija za operativnu evakuaciju hematoma.

Literatura:

1. Millard F.J.C., Pepper J.R.: Pneumothorax In: Respiratory medicine, 1990, Balliere Tindall; Vol II: 1423-26.

2. Abyholm F.E., Storen G.: Spontaneous hemopneumothorax Thorax 1973; 28:376-7.

3. Ohata M., Suzuki H. Pathogenesis od spontaneous pneumothorax (with special reference to the ultrastructure od emphysematosus bullae).

4. Rivarola, C.H.: Tension pneumothorax , In: Deslaoriers, L., Lacquet, L.K. (eds). International trends in general thoracis surgery vol. 6, CV Mosby, Philadelphia 1990.

5. Hurewitz, A.N., Sidhu, E.H., Bergofsky, B.et al.: Cardiovascular and respiratory consequences of tension pneumothorax. Bull Eur. Physiopathol. Respir. 1986; 22:545.

VIRUSNE ZARAZNE OSIPNE BOLESTI KOD DJECE

Sun, 16 Oct 2022 18:18:52 GMT

Varicella (vodene kozice)

Vodene kozice su vrlo kontagiozna, blaža dječja infektivna bolest, uzrokovana primarnom infekcijom Varicella-zoster virusom iz porodice herpes virusa. Najveća incidencija je u dobi 1. do 7. godine života. U odraslih je rjeđa, ali i teža bolest (20-30% odraslih bolesnika može imati intersticijsku pneumoniju). Često se javlja u manjim epidemijama. Prenosi se kapljičnim putem ili kontaktom. Izvor zaraze je samo bolesnik. Herpes zoster nerijetko je izvor zaraze za varicelu. Obrnuto je vrlo rijetko. Ulazno mjesto je sluznica gornjih dišnih puteva. Infekcioznost počinje u posljednjim danima inkubacije. Najjača je neposredno prije erupcije, traje za vrijeme erupcije sve dok su eflorescencije vezikulozne (6-7 dana od početka izbijanja osipa). Kraste nisu zarazne.

Patologija i patogeneza

Vodene kozice su ciklička bolest. Virus ulazi kroz respiratorni sustav, tu se umnožava, ulazi u krvni optok (primarna viremija) i preko krvi u retikuloendotelna tkiva različitih organa. Tu se stvaraju sekundarna žarišta iz kojih virus ponovno ulazi u krv (sekundarna viremija) i dalje se širi u organe gdje uzrokuje patološke promjene, a to su u prvom redu koža, sluznice, pluća i središnji živčani sustav. Virus se širi senzornim živcima do senzornih ganglija, odakle se može ponovno javiti kao zoster. Patohistološke promjene su hiperplazija i nekroza stanica koje su zahvaćene virusom. Kao i kod drugih vezikuloznih dermakoza, nalaze se promjene u smislu „balonaste“ degeneracija stanica. U jezgrama stanica nalaze se inkluzijska tjelešca – eozinofilne nuklearne inkluzije. Citološkom pretragom tekućine vezikule dokazuju se multinuklearne stanice koje nastaju amitotskom diobom jezgara. Te se promjene nalaze i u vezikulama nastalim tijekom herpes simpleksa i herpes zostera.

Klinička slika

Osnovno obilježje bolesti je vezikulozni osip na koži i sluznici. Inkubacija traje 7 – 23 dana, najčešće 14-15 dana. Bolest počinje laganom temperaturom i malaksalošću. Osip se javlja prvo na trupu, potom na vratu, glavi, ekstremitetima. Gušći je na trupu i glavi nego na ekstremitetima (centripetalna distribucija). Razvoj promjene od makule do kruste traje 2-3 dana. Tipična varičelozna eflorescenca je vezikula. Osip izbija na mahove (istovremeno sve faze: makule, papule, vezikule i kraste). Pojavljuje se i na sluznicama usta i ždrijela, kadkad i u larinksu. Enantem je osobito dobro vidljiv na nepcu. Izbijanje osipa traje oko 5 dana.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na temelju tipične kliničke slike. Nalaz krve slike je leukopenija sa limfocitozom, ali nalaz može biti i uredan. Serološki testovi (vezivanje komplementa i hemaglutinacija).

Komplikacije

Sekundarna bakterijska infekcija kožnih lezija (impetigo, flegmona, erizipel), pneumonia (kod imunodeficijentnih pacijenata), encefalitis (vrlo rijetko).

Liječenje

Kod slučajeva bez komplikacija ne treba nikakvo liječenje. Održavati čistoću okoline i odjeće kao i osobnu higijenu djeteta kako bi se spriječila sekundarna infekcija. Kod jačeg svrbeža - oralni antihistaminici. Kod piodermije - antibiotik prema brisu lezije. Kod imunodeficijentnih slučajeva daje se aciklovir ili vidarabin.

Prevencija

U dobi od 12 mjeseci do 13. godine života daje se jedna doza cjepiva, a osobama starijima od 13 dvije, u razmaku od šest do 10 tjedana. Cjepivo se najčešće koristi za zaštitu rizičnih imunokompromitiranih osoba u dječjoj i odrasloj dobi. Primjenjuje se radi individualne zaštite osoba pod povećanim rizikom, prije svega za preekspozicijsku profilaksu kod osoba s bolestima koje kompromitiraju imunosni sustav u stanju remisije (mirne faze bolesti), te za osjetljive osobe u bliskom kontaktu s bolesnicima koji imaju visok rizik za nastanak komplikacija, a ne smiju primiti cjepivo. Njegova zaštitna vrijednost je vrlo visoka, a nuspojave iznimno rijetke (umjereno kratkotrajno povišenje temperature i rijetki osip u obliku vodenih mjehurića). Trajanje zaštite procjenjuje se na sedam do deset godina, a prirodne ponovljene infekcije (u kontaktu s oboljelom osobom) osiguravaju doživotnu zaštitu. Izolacija bolesnika provodi se dok ne nestanu zadnji mjehurići, što obično traje pet, šest dana od pojave osipa. Pasivna imunizacija postiže se davanjem gotovih pripravaka protutijela protiv virusa vodenih kozica. Indikaciju uvijek postavlja liječnik, a preporučuje se imunokompromitiranim bolesnicima, trudnicama i novorođenčadi izloženoj majčinoj varičeli. Pasivnom imunizacijom bolest se može spriječiti ili barem znatno oslabiti. Aktivna imunizacija postiže se cijepljenjem živim, atenuiranim (oslabljenim) virusom varičele. Cjepivo je unatrag nekoliko godina u upotrebi u nekoliko zemalja svijeta. Prva izvješća govore o dobrim rezultatima, a u SAD-u ga preporučuju tijekom druge godine života. U Hrvatskom još nije uvedeno u kalendar obveznog cijepljenja.

Herpes zoster

Herpes zoster uzrokuje isti virus koji uzrokuje varicelu: varicela-zoster virus. Očituje se na koži herpetiformnom erupcijom vezanom na tijek perifernih živaca, neuralgijama i limfocitnim meningitisom. Najčešće obolijevaju odrasle i starije osobe koji su u mladosti preboljeli varicelu, zoster se pojavljuje endogeno kao kasni i modificirani recidiv varicele. Bolest je slabo prijenosna. U patološkom smislu zoster je bolest spinalnih ganglija te senzibilnih ganglija moždanih živaca (ganglion Gasseri, ganglion oticum) gdje se pojavljuju upalne promjene s nekrozom ganglijskih stanica, hemoragijama i limfocitnom infiltracijom. Patološka slika kožnih promjena jednaka je kod herpes simpleksa i varicele.

Klinička slika

Bolest počinje s blago povišenom temperaturom, slabijim osjećanjem i neuralgičnim ili parestetičnim smetnjama u onom predjelu kože na kojem će se pojaviti osip. Osip se u razvijenom obliku sastoji od skupina vezikula na eritematoznoj i edematoznoj koži. Vezikule su najčešće sitne, no u nekih bolesnika konfluiraju i stvaraju veće mjehure. Osip je najčešće lokaliziran na trupu, pokazuje poprečni tijek. Gotovo redovito je jednostran, završava oštro na medijalnoj liniji. Pojavljuje se kadkad na vratu i na ramenu u tijeku cervikalnih živaca. Zoster se na glavi najčešće pojavljuje u području nervusa trigeminusa (približno 15%). Najčešće je pogođena prva grana (herpes zoster ophthalmicus), rjeđe druga (herpes zoster maxillaris) i treća grana (herpes zoster mandibularis). Kod maksilarnog zostera stvaraju se vezikule na uvuli i u tonzilarnom području, a kod mandibularnog na sluznici dna usne šupljine, na prednjem dijelu jezika i na sluznici obraza. Kod herpes zoster oftalmikusa dolazi do promjene na koži čela i gornje vjeđe i do promjena na oku u obliku ulceracije na rožnici i spojnici oka.

Herpes zoster na udovima ima uzdužni raspored odgovarajući tijeku senzibilnih živaca.

Kadkad se uz lokalni ospi nalazi i generalizirani osip, kao kod varicele.

Komplikacije

Sekundarne infekcije kožnih promjena (gnojenje, flegmone, erizipel), encefalomijelitis, motorička paraliza (nastaje širenjem infekcije s ganglijskih stanica stražnjeg korijena na stanice prednjeg roga i na korijen motoričkog živca.

Liječenje

Sistemna terapija aciklovirom uspješna je ako se terapija počne u akutnoj fazi, i to 3-4 dana od pojave osipa. Skraćuje vrijeme boli, djeluje na zacjeljenje kožnih promjena i na postherpetičnu neuralgiju. Sistemna terapija inducirana je kod oftalmičkog, maksilarnog, mandibularnog, motoričkog, generaliziranog i sakralnog zostera, kod encefalomijelitisa i kod zostera u imunosuprimiranih osoba.

Ospice (Morbilli)

Ospice su akutna, vrlo zarazna bolest, uzrokovana virusom ospica (morbillivirus), koji pripada porodici paramiksovirusa. Izvor infekcije je bolestan čovjek. Prenosi se kapljičnim putem, rjeđe indirektno. Dijete je najinfektivnije prvih 4 - 5 dana bolesti. Najčešće javljanje u pretškolskoj dobi. Ostavljaju doživotni imunitet.

Klinička slika

Inkubacija traje 10-12 dana. Razlikuju se 2 stadija: prodromalni/kataralni (traje do 3 ili 4 dana bolesti) i egzantemtski/eruptivni

Prodromalni / katarlni stadij:

Simptomi su: hunjavica, kašalj, grlobolja, suzenje i pečenje očiju, temp postupno raste, kašalj postaje uporniji i jači, tonzile su povećane i zacrvenjene, oči suze, konjuktive su crvene, fotofobija, lagano povećani cervikalni limfni čvorovi, pa i dr limfni čvorovi, jetra i slezena. Koplikove pjege su patognomičan znak. Pojavljuju se 2 ili 3 dana bolesti. Lokalizacija je bukalna sluznica nasuprot gornjim kutnjacima, ali se kadkad mogu proširiti i unutar 12 sati zahvatiti i ostali dio bukalne sluznice i donje usne. To su sitne, sivkaste naslagice poput zrnca pijeska sa okolnom svijetlocrvenom sluznicom, veličine oko 1mm u promjeru, ali se mogu međusobno stapati i postati veće. Iščeznu za 1-2 dana, obično kad počne izbijati osip. Enantem na mekom i trvrdom nepcu, te na bukalnoj sluznici : svijetlo ili tamnocrvene mrlje promjera 2-4mm

Egzantematski/eruptivni stadij:

Počinje 4 ili 5 dana bolesti kada temperatura dosegne vrhnac (39-40 C) i kad kataralni znakovi postanu najjači. Pojavljuje se osip: pojavljuje se iza uški i na čelu ispod kose, širi se tijekom2-3 dana po licu, vratu, trupu i na kraju po udovima. U početku su eflorescencije diskretne, tamnocrvene makule, a kad je potpuno razvijen osip je gust, makulopapulozan, svijetlocrvene boje; pojedine eflorescencije konfluiraju. Kad počne izbijati temperatura se spušta prema normali i kataralni simptomi jenjavaju. Nakon 3-4 dana osip počne blijediti istim redoslijedom kako je izbijao, a na koži ostanu blijedosmeđe mrlje koje se mogu vidjeti još oko tjedan dana. Na trupu i licu koža se sasvim sitno peruta i za razliku od skarlatine nikada se ne vidi ljuštenje na dlanovima i tabanima

Dijagnoza

Na temelju tipične kliničke slike i labaratorijskih nalaza (krvna slika: leukopenija 2-5x10 ⁹ /L, smanjen broj neutrofila i limfocita, izražen pomak ulijevo, plazma-stanice nešto umnožene) i serološki testovi. Na kraju prodromalnog stadija mogu se citološkom pretragom naći orijaške epitelne stanice u sputumu i obrisku ždrijela.

Komplikacije

Pneumonija (u prodromalnom stadiju), bronhopneumonija (bakterijska superinfekcija: pneumokok, stafilokok, hemofilus influenceu egzantemskom stadiju), otitis media acuta (najčešča komplikacija, osobito u male djece), miokarditis (rijetko), neurološke komplikacije: postinfektivni encefalitis, parainfektivni encefalitis i subakutni sklerozirajući panencefalitis.

Liječenje

Nema etiološkog liječenja. Liječi se simptomatsko (antipiretici, antitusici i nadoknada tekućine), bakterijske superinfekcije se liječe antibioticima.

Prevencija

Sprječavanje širenja bolesti provodi se izolacijom bolesnika tijekom kataralnog i prvih dva dana egzantemkog stadija bolesti (do 7 dana bolesti).

Imunizacija:

Aktivna/cijepljenje: atenuirana živa vakcina u dobi od 15 i više mjeseci (Mo Pa Ru – morbili parotitis rubeola). Imunost traje najmanje 16 godina. Revakcinacija se preporučuje za one koji su cijepljeni u dobi prije 15 mjeseci i za odrasle, i to samo u epidemijskoj situaciji, preveniranje bolesti u tijeku prva 3 dana od ekspozicije

Pasivna: gama-globulin u dozi od 0,25 mL/kg (zdrava djeca), 0,5 (imunokompromitiranoj) do 6 dana od ekspozocije. Traje 4 tjedana.

Na ospice postoji i prirodno stečeni imunitet, i to pasivno (novorođenče do 6mj ako je majka prebolja ospice ili je imuna zbog cijepljenja) i aktivno (nakon preboljene bolesti doživotno). Izvor infekcije je bolestan čovjek. Virus se nalazi na sluznici dišnih puteva. Infekcioznost je najveća u početku bolesti (tjekom kataralnog stadija). Infekcioznost prestaje 2 dana nakon izbijanja osipa. Prijenos uzročnika nastaje areosolom u izravnom dodiru s bolesnikom. Prijenos je moguć i preko 3 osobe (u obitelji, dječjim institucijama ili bolnicama). Kako je virus ospica vrlo osjetljiv na vanjske utjecaje, prijenos bolesti preko 3 osobe neće nastati ako je prošlo više od 10min od kontakta te osobe s bolesnikom, osobito ako je treća osoba boravila na otvorenome. Cijepnjenjem je incidencija ospica pala za 95%. Uzroci današnjem javljanju manjih epidemija ospica (najčešće 5-19 god koji najčešće borave u kolektvima) smatra se nepotpuna procijepljenost populacije (70-90%) i neuspješna primovakcinacija.

Infekcije virusom herpes simpleks (herpes simplex)

Akutne zarazne bolesti koje se klinički očituju promjenama na sluznici, koži, oku, usnicama, mozgu, moždanim ovojnicama, rjeđe na visceralnim organima. Nakon latentne i nakon manifestne primarne infekcije virus ostane u latentnom stanju u senzibilnim ganglijskim stanicama cerebralnih živaca i stražnjim spinalnim živcima torakalnih i sakralnih živaca te se tijekom nekih zaraznih bolesti, infekcija, menstruacija, stresa može aktivirati. Uzročnik je Herpes simplex, DNA virus, tip 1 i tip 2.

Klinička slika

HSV izaziva 2 tipa bolesti primarne infekcije u ljudi koji nemaju neutralizirajuća protutijela i rekurirajuće infekcije u ljudi koje imaju.

Primarna infekcija se očituje kao aftozni gingivostomatitis ili rjeđe kao posttraumatski herpes, herpetični ekcem, keratokonjuktivitis ili meningoencefalitis.Postoje opći simptomi. Rekruirajuća bolest kože i sluznice najčešće je lokalizirana na prijelazu između kože i sluznice. Počinje svrbežom ili pečenjem kože, pa se pojavljuju papule koje brzo prelaze u vezikule. Na koži se vide skupine mjehurića koji se brzo zamute i pucaju, pa nastanu kraste. Gingivostomatitis herpetica acuta očituje se vrućicom, razdražljivošću, otokom i crvenilom gingive, stvaranjem mjehurića na sluznici usta i jezika, zadahom iz usta i oteklinom regionalnih limfnih čvorova. Prestaje sama od sebe nakon 1-2 tjedna. Primarna infekcija oka počinje kao jednostrani folikularni konjuktivitis s oteklinom vjeđa, upalom spojnica, otokom periaurikularnih limfnih čvorova i vezikulama na koži vjeđe. Završava za nekoliko dana izlječenjem. 5-7% svih meningoencefalitisa je uzrokovano HSV-om. Infekcija se može očitovati kao serozni meningitis ili encefalitis s komom i konvulzijama. Generalizirana HSV infekcija novorođenčeta zahvaća SŽS, jetru, pluća, slezenu, koštanu srž i često je smrtonosna.

Liječenje

Većina infekcija prolazi spontano bez liječenja. Za infekcije očiju-idoksuridin ili aciklovir u obliku kreme, a kod težih infekcija parenteralna primjena aciklovira ili citarabina.

Prevencija

Prevencija je otežana zbog velikog broja asimptomatskih infekcija. U prevenciji širenja infekcije (osobito u stomatološkoj praksi) važno je spriječiti izravan dodir s akutnim herpetičnim lezijama i kontaminiranim tjelesnim tekućinama (npr. slina). To se postiže obveznom uporabom zaštitnih rukavica, naočala i maski pri radu. Za sada ne postoji cjepivo. U ranoj fazi infekcije uporabom aciklovira i vidarabina koji interferiraju s umnažanjem virusne DNK znatno se može ublažiti tijek infekcije.

Rubeola

Rubeola je akutna infektivna bolest uzrokovana virusom rubele iz porodice togaviridae. Bolest nije teška, ali je medicinski značajna. Ukoliko trudnica oboli od rubeole moguća je infekcija ploda (konatalna rubeola). Izvor infekcije je bolesnik. Prenosi se kapljičnim putem. Imunizacija je znatno smanjila učestalost obolijevanja. Virus ulazi kroz disajne puteve i razmnožava se u limfnim čvorovima vrata, odakle prodire u krv.

Klinička slika

Inkubacija: 11-23 dana, najčešće 18. Rubeolu klinički karakteriziraju osip, povišena temperatura i limfadenopatija.Prodromalni stadij u većini slučajeva je slabo razvijen i kratkotrajan, može i nedostajati (izražen obično u odraslih bolesnika). Očituje se povišenom temperaturom i kataralnim simptomima dišnih puteva. Kadkada se pojavljuje hemoragični enantem na nepcu koji nije patognomoničan.U eruptivnom stadiju se pojavljivanje osip (često 1 simptom rubeole). Osip je nježno makulozan, svijetloružičaste boje. Eflorescencije ne konfluiraju. Evolucija i distribucija slična je kao u morbila s razlikom da se osip kod rubeole brže širi i brže prolazi (1-3 dana) i ne ostavlja tragova. Hiperplazija nuhalnih i retroaurikularnih limflnih čvorova, veličine graška do graha i duljeg trajanja 2-3 tjedna. Povećana slezena. Kataralni simptomi su slabo razvijeni, a povišenje temperature kratko traje i umjereno je povišena.

Dijagnoza

Na temelju kliničke slike, krvne slike i seroloških pretraga.

Karakteristična krvna slika leukopenija, neutropenija, relativna limfocitoza, plazmocitoza 5-10%, eozinofilija,trombocitopenija. Serološke pretrage uključuju IHA (indirektna hemaglutinacija), ELISA, lateks aglutinacija

Komplikacije

Akutni artritis ili artralgije (u vrijeme izbijanja osipa ili neposredno nako njega u 1/3 odraslih žena; traju do mjesec dana), trombocitopenija i vaskularna oštećenja imunosne geneze, krvarenje u mozgu, oku i bubrezima te trombocitopenička purpura. Parainfektivni i postinfektivni meningoencefalitis i hepatitis se javljaju vrlo rijetko.

Liječenje

Simptomatska terapija. Kod jačih bolova u zglobovima daju se analgetici, kod težih krvarenja zbog trombocitopenije kotikosteroidi.

Prevencija

Rubeola je umjereno kontagiozna bolest. Danas je rubeola češće bolest odraslih. Većih epidemija nema, a manje se pojavljuju u školama, domovima i vojnim kolektivima. Jedini izvor zaraze je infcirani čovjek. Osobe s atipičnim i subkliničkim oblicima bolesti također izlučuju virus. Omjer klinički manifestnih oblika prema supkliničkim oblicima je najmanje 1:10. Novorođenčad i mlada dojenčad s kongenitalnom rubeolom izlučuju vrus u različitim tjelesnim sekretima. Od vakciniranih osoba virus se na druge osobe ne prenosi. Virus se širi kapljicama sekreta gornjih dišnih putova. Do infekcije dolazi samo uskim i dužim kontaktom u obitelji, vrtiću i školi. Virus se u sekretu dišnih putova može dokazati 13 dana prije i više od 21 dan nakon pojave osipa. Razdoblje najvećeg izlučivanja virusa je 5 dana prije i 5 dana nakon izbijanja osipa. Kliničko ili supkliničko preboljenje ostavlja doživotnu imunost. Reinfekcije ne mogu dovesti do intrauterine infekcija ploda, tj do kongenitalne rubeole. Izolacija zaraženih osoba ne pomaže u sprječavanju širenja bolesti jer je bolesnik zarazan za okolinu i prije pojave simptoma. Drugi je razlog što velik broj oboljelih prolazi bolest bez pravih kliničkih znakova te je slobodno prenosi. Pasivna imunizacija postiže se davanjem gotovih pripravaka specifičnih protutijela protiv virusa rubele u prvih sedam, osam dana nakon kontakta s virusom. Učinci nisu sigurni niti predvidljivi, pa postupak nije u rutinskoj uporabi. Iznimno se može primijeniti kod neimunih trudnica koje su sigurno bile izložene virusu rubele. Aktivna imunizacija provodi se cijepljenjem živim, oslabljenim virusom rubele. U nas je cijepljenje obvezno od 1975. i provodi se tzv. miješanim cjepivom protiv ospica, rubele i mumpsa. Oko 98 posto cijepljene populacije zadržava na taj način stečenu imunost, a s cijepljenjenjem se započinje nakon navršenih 12 mjeseci. U svrhu prevencije infekcije u mogućim trudnoćama, od posebne važnosti za djevojčice je stjecanje imuniteta prema rubeli prije razdoblja ulaska u zrelu spolnu dob. Selektivno se cijepe i sve žene fertilne dobi koje nisu imune protiv rubele, uz preporuku da ne zatrudne u iduća tri mjeseca nakon cijepljenja. Iako se trudnice ne cijepe protiv rubele, cjepivo primljeno u trudnoći nije apsolutna indikacija za pobačaj. Sve indikacije i kontraindikacije za cijepljenje uvijek određuje isključivo liječnik. S obzirom na to da još ne postoji djelotvoran antivirusni lijek, ističe se velika važnost cijepljenja koje vodi prevenciji bolesti i njezinih mogućih posljedica.

Infektivni eritem

Benigna virusna dječija bolest koju uzrokuje parvovirus B19. Prenosi se kapljičnim putem. Nije previše kontagiozna. Najčešće se javlja kod djece u dobi 5–14 godina. Pik pojave oboljenja je zima i rano proljeće. Epidemije se javljaju ciklično, svakih 4-7 godina.

Klinička slika

Osnovna obilježja bolesti su lagan klinički tok i karakterističan osip. Inkubacija je obično 7-10 dana, ali moguća i u rasponu od 4 do 21 dan. Prvi znak bolesti je osip na koži lica. Osip je makulopapulozan, kao jače rumenilo obraza. Nakon 1–4 dana osip izblijedi i nestane. Isti osip javlja se na ekstremitetima, potom i na trupu. Osip u središtu blijedi, na periferiji se širi (liči na zemljopisnu kartu). Nakon nekoliko dana izblijedi, a onda se ponovno javi na isti način. Ponekad se ponavlja u toku 2 – 4 tjedna. Ostali simptomi mogu biti: glavobolja, groznica, bol u grlu, pruritus, prehlada, abdominalni bol, artritis, koji zahvaća metakarpofalangealne i interfalangealne zglobove, koljena, ručne zglobove, skočne zglobove.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike. Nalaz krvne slike je leukopenija sa relativnom limfocitozom.

Komplikacije

Kod djece sa kroničnom hemolitičkom anemijom ili kongenitalnom ili stečenom imunodeficijencijom. Artralgija ili artropatija se javljaju u 10% slučajeva. Aplastična anemija.

Liječenje

Izbjegavati toplinu ili sunčanje, temeljito prati ruke. Antipiretici i analgetici.

Prevencija

Mjere izolacije školske djece nisu potrebne, priroda bolesti je lagana, djeca su zarazna prije osipa.

Literatura:

1. Medicinska mikrobiologija sa imunologijom i parazitologijom - Fatima Numanović, Mirsada Hukić, Mensura Aščerić, Zineta Delibegović, Jasmina Nurkić

2. Infektologija - Sead Ahmetagić i saradnici

3. Pedijatrija - Duško Mardešić i suradnic

ANTIEMETICI I FARMAKOTERAPIJA POVRAĆANJA

Mon, 03 Oct 2022 21:23:49 GMT

Antiemetici predstavljaju različite skupine lijekova koje smanjuju mučninu i sprječavaju povraćanje. Danas su od iznimne važnosti kao dodatak kemoterapiji. Bitno je napraviti razliku između antimetika i emetika – skupine lijekova koji potiču povraćanje.

Također, vrlo je važno znati razlikovati kada primjenjivati antiemetike (mučnina i povraćanje zbog hemoterapije, povraćanje u trudnoći, povraćanje uzrokovano kinetozama itd); a kada emetike. Emetici se koriste za izazivanje povraćanja, kada dolazi do nasilnog izbacivanja sadržaja iz želuca kroz usta, a često mu prethodi mučnina. Ponekada je od značaja izazvati povraćanje -> kada se proguta neka toksična supstanca, ali zavisi koja! U tom slučaju mora se postupati hitno, često se primjenjuje Ipekakuana ili aktivni ugalj koji na sebe adsorbira toksičnu supstancu. U slučaju kada je ingestirana supstanca korozivna, povraćanje se ne smije izazivati jer bi ista supstanca ponovo prošla kroz gornji probavni trakt i izazvala još veća oštećenja. Korozivne supstance oštećuju tkiva sa kojima su u dodiru. Najčešće korozivne hemikalije su kiseline, baze i jaka oksidaciona sredstva. Iako se čini jednostavno, ipak je potrebno mnogo znanja šta koristiti, jer se povraćnje ne smije izazivati kod osoba koje nisu potpuno svjesne (opasnost od aspiracije).

Povraćanje (vomitus) nastaje zbog nadražaja centra za povraćanje aferentnim impulsima iz želuca i crijeva, kao i impulsima iz kore velikog mozga ili iz hemioreceptorne zone za povraćanje koja se nalazi u neposrednoj blizini samog emetičkog centra u produženoj moždini.

Također, uvijek je od značaja pokušati pronaći uzrok povraćanja, ali u medicinskoj statistici većinom uzrok nije poznat, tako da se lijekovi najčešće koriste simptomatski, a ne kauzalno.

Atropin, skopolamin kao i neki antihistaminici sprečavaju povraćanje direktnom depresijom centra za povraćanje. Centar za povraćanje funkcioniše pomoću holinergičkih mehanizama, te zbog toga atropin, skopolamin i neki antihistaminici pomažu – jer posjeduju antiholinergička svojstva.

Hlorpromazin, drugi fenotiazini i metoklopramid zaustavljaju povraćanje depresivim djelovanjem na dopaminske receptore u hemioreceptornoj zoni za povraćanje.

U praksi se najčešće koristi metoklopramid . Po hemijskom sastavu je sličan prokainamidu. Metoklopramid (zaštićeno ime Reglan), deprimira hemioreceptorne zone za povraćanje. Pored toga, ubrazava peristaltiku želuca te istovremeno smanjuje tonus antralnog dijela pilorusa i početnog dijela duodeuma. Budući da povećava i motilitet jednjaka, očigledno je da upravo na opisane načine sprečava povrćanje.
Indikacije : povraćanje različitog porijekla, funkcionlni pilorospazam i rentgenski pregledi želuca i crijeva npr. ispitivanje pasaže.
Neželjeni efekti metoklopramida su slični kao i kod ostalih antiemetika: ekstrapiramidni poremećaji (češći kod djece), suhoć usta, postanost, nesvjestica te eventualno gastrointestinalni problemi i glavobolje.

Nakon „talidomidske katastofe“ koja se dogodila krajem 50-tih i početkom 60-tih godina prošlog stoljeća, kada su trudnice koristile sedativ (nazivi: Contergan; Thalodomid; Talidex) protiv jutarnjih mučnina i nakon što su posljedice bile katastrofalne (rođeno je najmanje 12 hiljada djece sa malformacijama) u terapiji mučnina se od tada koristi samo piridoksin – vitamin B6. Empirijski se primjenjuje jer više ne postoji ispitivanje u trudnoći iz moralnih i etičkih razloga.

FARMAKOTERPIJA POVRAĆANJA

Kinetoze – povraćnja u toku putovanja. Tablete se uzimaju 30 do 60 minuta prije putovanja (automobilom, autobusom, avionom, brodom ). Ukoliko nastupi povraćanje jer se lijek nije primjenio na vrijeme, neće moći djelovati jer će povraćanje onemgućiti dolazak do tankog crijeva gdje bi se resorbovao. U ovom slučaju se koriste kombinacije atropina i skopolamina, zatim antihistaminici (difenhidramin, meklozin, dimenhidrinat i drugi).

Povraćanje izazvano lijekovima – na primjer kardiotonični glikozidi, morfin, hidrirani alkaloidi iz ražne glavice i drugi, najčešće se sprečavaju već spomenutim metoklopramidom, ali je potrebno zaustaviti davanje lijeka koji je izazvao povraćanje!

Povraćanje poslije anestezije - kao i povraćanje u toku terapije citosticima, kardiotonicima te nekim antibioticima, može se zaustaviti metoklopramidom. Ponekad se primjenjuje i hlorpromazin, ali budući da potencira djelovanje anestetičkih lijekova, izbjegava se u svrhu liječenja povraćanja poslije anestezije jer može odgoditi ili produžiti buđenje pacijenta.

Povraćanje u trudnoći - najčešće i nastupa u prvom tromjesečju graviditeta. Zbog moguće i velike opanosti od teratogene aktivnosti lijeka najbolje je izbjegavati bilo kakvu primjenu, osim eventualno već spomenutog vitamina B6.

Povraćanja pred sam kraj trudnoće ima karakter toksikoze poznat kao ( hypermesis gravidarum ) te se moraju liječiti. U dogovoru sa doktorom, moguće je primjeniti neke od lijekova jer je završena organogeneza ploda.

Perikarditis

Wed, 28 Sep 2022 22:26:23 GMT

Perikarditis je srčano stanje koje podrazumijeva upalu perikarda. Perikard je tanka, dvoslojna vrećica ispunjena tekućinom koja prekriva vanjsku površinu srca. Upala perikarda može dovesti do raznih znakova i simptoma od kojih je karakteristična bol u prsima. Postoji mnogo različitih uzroka perikarditisa, uključujući virusne infekcije, lijekove i autoimuna stanja.. Perikarditis može biti prisutan u sklopu sistemskih upalnih reumatskih bolesti, ali može biti zasebna bolest i obično počinje iznenada, ali ne traje dugo.

Ilustracija 1: Dva sloja perikarda i perikardijalna šupljina ispunjena perikardijalnom tekućinom

Ilustracija 2: Normalan perikard srca i perikarditis (upala perikarda)

ETIOLOGIJA PERIKARDITISA (UZROCI PERIKARDITISA)

SIMPTOMI I KLINIČKA SLIKA

Najčešći simptom akutnog perikarditisa je prekordialni ili retrosternal bol u grudnom košu, koji bolesnici opisuju kao veoma oštar bol. Bol može nastati iznenada ili postepeno i na početku bolesti može zračiti pozadi (u predio lijevog trapezastog mišića), vrat, lijevo rame i lijevu ruku. U toku pokreta tijela i pri udahu bol se pogoršava. Intenzitet bola je najjači u toku ležanja i nakon prelaska bolesnika u sljedeći položaj, sa gornjom polovinom tijela, nagnutom naprijed, bol popušta (slabi).

Perikarditis prati i pojava opštih znakova i simptoma: povremena groznica, dispneja, kašalj i disfagija (poremećaj gutanja), povišena tjelesna temperatura. Specifični simptomi ovise o vrsti perikarditisa. Perikarditis je grupiran u različite kategorije, prema obrascu simptoma i trajanju simptoma.

Akutni perikarditis počinje iznenada, ali ne traje duže od tri sedmice. Akutni perikarditis se može teško razlikovati od boli uzrokovane srčanim udarom.

Rekurentni perikarditis javlja se oko četiri do šest sedmica nakon epizode akutnog perikarditisa bez simptoma između.

Neprekidni perikarditis traje oko četiri do šest sedmica, ali manje od tri mjeseca. Simptomi su kontinuirani.

Hronični konstriktivni perikarditis obično se razvija sporo i traje duže od tri mjeseca.

KOMPLIKACIJE PERIKARDITISA

Različite komplikacije perikarditisa mogu biti sljedeće:

· perikardijalni izljev

· konstriktivni perikarditis

· tamponada srca

· smrtonosno krvarenje

· ishemija miokarda

· moždani udar

· paraplegija zbog prekida prednje spinalne arterije

· abdominalna ishemija

KAKO SE POSTAVLJA DIJAGNOZA?

Sumnja na perikarditis i dijagnoza se, pored prethodno navedenih simptoma, postavljaju:

· pregledom kardiologa sa EKG-om

· ultrazvučnim pregledom srca

· rentgenskim snimkom srca i pluća

· laboratorijskim analizama krvi

TRETMAN

Liječenje perikarditisa se sprovodi mirovanjem uz primjenu lijekova koji smanjuju upalu srčane maramice. Terapija akutnog perikardita uglavnom je usmjerena na etiološko liječenje, ako je poznat uzročnik ili osnovna bolest i na suzbijanje simptoma.

Koriste se:

· antibiotici (za liječenje bakterijske infekcije)

· lijekovi protiv gljivica koristit će se za gljivični perikarditis

· nesteroidni protuupalni lijek (za smanjenje boli i upale)

· diuretici (za uklanjanje viška tekućine)

· perikardiocenteza (za ispuštanje viška tekućine iz perikarda)

· perikardiektomija (u slučaju konstriktivnog perikarditisa)

· hemodijaliza (za liječenje uremičnog perikarditisa)

· antipiretici

· analgetici

Ilustracija 3: Perikardiocenteza (ispuštanje viška tekućine)

Ilustracija 4: Perikardiektomija (uklanjanje cijelog perikarda ili samo dijela perikarda)

PREVENCIJA

Izbjegavati ljude koji imaju virusnu bolest ili bolest sličnu gripi dok se ne oporave. Oboljela osoba sa simptomima virusne infekcije treba spriječiti izlaganje drugih riziku. Također potrebno je imati dobru higijenu (redovno pranje ruku može spriječiti širenje bolesti).

Važno je biti upoznat sa preporučenim cjepivima, uključujući ona koja štite od COVID-19, rubeole i gripe to jeste bolesti koje mogu uzrokovati miokarditis. Rijetko, cjepivo protiv COVID-19 može uzrokovati perikarditis (upalu vanjske ovojnice srca) i upalu srčanog mišića, posebno kod muškaraca u dobi od 12 do 17 godina. Važan je razgovor sa liječnikom o prednostima i rizicima cjepiva.

Reference:

https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/pericarditis/symptoms-causes/syc-20352510

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/33216192/

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/25347952/

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/19932401/

https://www.medindia.net/surgicalprocedures/pericardiectomy.htm

https://nursingexercise.com/pericarditis-disease-causes-treatment/

Značaj kolateralne cirkulacije kod CVI - ishemijska penumbra

Tue, 27 Sep 2022 13:58:26 GMT

ISHEMIJSKA PENUMBRA – terapijska meta SHMP

Moždani udar predstavlja naglo nastali fokalni neurološki poremećaj uzrokovan cerebrovaskularnom bolešću koja traje duže od 24 sata. Prema drugoj definiciji, moždani udar je naglo nastali fokalni nekonvulzivni neurološki poremećaj koji traje duže od 60 minuta i pored vaskularnog ne može se naći drugi uzrok njegovog nastanka.

Obzirom da je moždani udar urgentno stanje, liječi se po principima urgentne medicine. Jako je važan vremenski prozor unutar kojeg možemo djelovati kako ne bi došlo do ireverzibilnih promjena u zonama moždane hipoperfuzije (ishemijske penumbre). Taj vremenski prozor iznosi oko 180 minuta, prema nekim studijama i do 4,5 sata.

Moždani udar se javlja gotovo kod 500-900 na 100 000 stanovnika i treći je uzrok smrtnosti nakon kardiovaskularnih i malignih oboljenja. Ostavlja veliku stopu invaliditeta, što ovoj bolesti i daje socijalnu dimenziju.

Razlikujemo nekoliko tipova moždanog udara:

a) ISHEMIJSKI MU – koji čini gotovo 80% svih moždanih udara. Nastaje kao posljedica okluzije krvnog suda u mozgu trombom ili embolusom.

b) HEMORAGIJSKI MU – čini preostalih 20%. Može da se manifestuje kao subarahnoidalno ili intracerebralno krvarenje.

c) TIA – TRANZITORNI ISHEMIJSKI ATAK – samo 1/5 bolesnika razvije simptome koji prethode moždanom udaru, koji nastaje najčešće unutar 2 dana od simptoma. Traje kraće od 60 minuta.

d) KOMPLETNI MU – potpuno razvijen modani udar, nepromjenjiv tokom 72h

e) MU U RAZVOJU

ISHEMIJSKA PENUMBRA

Normalan protok krvi kroz mozak iznosi 50-70ml/100 g tkiva. Ako se protok smanji za pola dakle oko 25ml/100g tkiva moguće su reverzibilne promjene, a svako smanjenje protoka ispod 25ml/100 g tkiva uzrokuje neovratne i ireverzibilne promjene odnosno nekrozu.

Pad krvnog protoka na 30ml/100g tkiva ometa sintezu proteina u neuronu, dok pad protoka na 20ml/100g tkiva izaziva prestanak električne aktivnosti neurona.

Pri manjim protocima nastaju metabolički poremećaji, ireverzibilno oštećenje i degaradacija ćelijskih komponenti sve do ćelijske smrti. Iako u zoni ishemijske penumbre nema električne aktivnosti ni komunikacije između neurona, oporavak je moguć ako se protok uspostavi pravovremeno. A ako se reperfuzija protoka ne uspostavi na vrijeme dolazi do širenja infarka u zonu ishemijske penumbre.

Novi koncept liječenja ishemijskog moždanog udara (AIMU) podrazumijeva urgentni pristup, gdje je vrijeme praktično najvažniji element uspješnosti tretmana.

Trombolitičku terapiju je moguće primijeniti samo unutar 3 sata od okluzije (tzv. „terapijski prozor“).

Kompletna strategija liječenja moždanog udara napravljena je na osnovu koncepta koji se već decinijama primijenjuje u liječenju akutnog infarkta miokarda. Međutim, činjenica je da veliki broj pacijenata ne dobija adekvatnu terapiju, jer ne stižu na liječenje unutar „terapijskog prozora“.

Osnovni koncept pisanja ovog članka jeste da se javnost što bolje upozna a važnosti pravovremene reakcije i da pacijenti iz gradskih sredina na liječenje dođu unutar 60 minuta, odnosno da pacijenti iz prigradskih i ruralnih sredina u bolničku ustanovu dođu unutar 180 minuta. Do tog trenutka osnovni zadatak SHMP je da bolesnicima pružni osnovnu vitalnu podršku do trombolitičke terapije.

PREHOSPITALNI TRETMAN SHMP UKLJUČUJE:

1. Isključiti ili registrovati znake traume te imobilizirati vratu kičmu ukoliko postoji suspektna trauma

2. Obezbijediti dišni put

3. Kiseonička potpora

4. Monitoring srčanog ritma

5. Orijentacioni neurološki pregled – GCS, pregled zjenica, meningealni znaci, Babinski znak

6. Uspostaviti IV put, uključiti fiziološku otopinu ili Ringer laktat

7. Utvrditi vrijednosti glikemije -> sa suspektnom glikemijom uključiti 25g 50% glukoze

8. Kod hipertenzije - snižavati ako je 180/110 i viši, ali ga ne spuštati ispod 140/90

9. Psihološka potpora bolesniku

Protokol primjene rtPA po dolasku u bolnicu:

0 - 10 min od dolaska u bolnicu:

• Staviti bolesnika u krevet sa obezbejđenim monitoringom TA, EKG, sat O2

• Utvrditi vitalne funkcije, kratak neurološki pregled i NIHSS

• Ustanoviti tačno vrijeme početka simptoma

• Najava CT kabinetu za hitnim snimanjem

• Plasiranje dve venske linije i davanje 0,9% ili 0,45% NaCl 50ml/h

• Uzimanje uzorka krvi za KKS, Tr, PV, PTV, rutinska biohemija i njihova hitna analiza

• Glikemija iz prsta

• Isključiti mogućnost trudnoće

• Ustanoviti zabranu uzimanja hrane i vode per os

10 - 25 min od dolaska u bolnicu:

• CT glave

• EKG

• Utvrđivanje inkluzionih i ekskluzionih kriterijuma

• Ponovno mjerenje vitalnih funkcija i neurološki pregled

• Utvđivanje dosadašnje terapije

• Procjena TT

25-60 min od dolaska u bolnicu:

• Završen opis CT snimaka

• Pregled laboratorijskih rezultata

• Ponovno mjerenje vitalnih funkcija i neurološki pregled

• Donošenje odluke o primjeni rtPA i započinjanje primjene.

Poslije primjene i.v. fibrinolize sa rtPA:

• Prevođenje bolesnika u Jedinicu intenzivne nege ili Jedinicu za moždani udar

• Mjerenje vitalnih funkcija i neurološki pregled na svakih 15 min prva dva sata, potom na 30 min narednih 6 sati i dalje na 1h narednih 16h

• Provjeriti mjesta prethodnih venepunkcija, izgled urina, stolice, ispljuvka i drugih sekreta na prisustvo krvi

• U slučaju pojave jake glavobolje, akutne hipertenzije, muke ili povraćanja obustaviti infuziju rtPA i tražiti hitan CT glave

• Ukoliko se registruje SisAP >180 mmHg ili DijAP >105 mmHg dati antihipertenzive tako da vrijednosti budu ispod ovih granica

• Ništa per os osim lijekova u prvih 24 sata

• Odložiti plasiranje urinarnog katetera za najmanje 30 minuta od završetka infuzije rtPA

• Odložiti plasiranje nazogastrične sonde, centralnog venskog katetera ili intraarterijskih kanila za 24h

• Odlaganje davanja antiagregacionih ili antikoagulantnih lijekova prvih 24 sata

• Acetaminofen (paracetamol) za bol na svakih 4-6h

Izvori:

1. http://www.akaz.ba/udoc/Vodic_za_MU_site.pdf

2. https://bs.tierient.com/cerebralni-infarkt-simptomi-anksioznosti-i-prva-pomoc/

3. https://repo.ozs.unist.hr/islandora/object/ozs%3A330/datastream/PDF/view

Kardiopulmonalna reanimacija kod dece

Mon, 12 Sep 2022 15:37:40 GMT

Mere kardiopulmonalne reanimacije kod dece se razlikuju od onih kod odraslih zbog specifičnih anatomskih, fizioloških i patofizioloških karakteristika dece, kao i zbog etioloških razlika u pogledu nastanka zastoja srca.

Najčešći uzroci akutnog zastoja srca kod dece su:

prethodna respiratorna ili cirkulatorna bolest
opstrukcija disajnih puteva stranim telom
trauma
utapanje

Dijagnoza akutnog zastoja srca kod dece se postavlja na osnovu:

neodgovaranja na bolne draži (koma, gubitak svesti)
apnea ili dispnea
odsustvo cirkulacije (novorođenče, odojče – odsustvo pulsa na brahijalnoj ili femoralnoj arteriji, starija deca na karotidnoj i femoralnoj arteriji)
bledilo ili teška cijanoza
u slučaju da reanimator nije siguran u palpaciju centralnog pulsa, kardiopulmonalna reanimacija (KPR) započinje na osnovu odsustva tzv. „znakova života“ (nema pokreta, kašlja i normalnog disanja).

Kao i kod odraslih, KPR kod dece se deli u tri faze:

1. Osnovno održavanje života (BLS)

2. Proširene mere (ALS)

3. Postreanimaciona nega

KPR se razlikuje kod dece različitog urasta (novorođenče, odojče, dete pre i posle puberteta). Protokol reanimacije deteta starijeg od 8 godina se ne razlikuje od protokola za odrasle bolesnike (jer je to teorijski početak puberteta).

Osnovno održavanje života BLS

Osnovni KPR je jednostavna metoda koju treba da poznaju svi koji se staraju o deci: roditelji, vaspitači, učitelji, nastavnici, svi lekari.

Osnovne mere KPR-a počinju proverom svesti deteta. Svesnost deteta se proverava glasnim pozivom deteta po imenu i blagim dodirom. Ukoliko se utvrdi da je dete bez svesti, proverava se i obezbedjuje prohodnost disajnih puteva (A-airway). Ako postoji strano telo u usnoj duplji, vadi se metodom udice ili sa dva prsta metodom pincete. Povlačenjem vrha donje vilice oslobađa se disajni put kod novorođenčeta, dok se kod odojčeta i manjeg deteta blagim zabacivanjem glave, otvaranjem usta i obostranim podizanjem grana donje vilice postiže adekvatna prohodnost disajnog puta (head tilt-chin lift, jaw thrust). Ako se strano telo nalazi u disajnim putevima, u bolnickim uslovima se može izvaditi Magil forcepsom za strana tela.

Slika 1. Head tilt-chin lift

Slika 2. Jaw thrust

Slika 3. Vadjenje stranog tela Magil forcepsom u bolnickim uslovima

Održavajući disajni put otvorenim, disanje se proverava (B-breathing) tako što je pogled okrenut ka grudnom košu, naš obraz iznad lica, nosa i usta pacijenta i pomoću tri čula procenjuje se situacija: gledaj (disajne pokrete grudnog koša), slušaj (da li postoji disajni zvuk) i oseti (dah na svom obrazu). U prvih nekoliko minuta nakon srčanog zastoja dete može biti imati spore retke dahove, i zato, ako postoji dilema da li je disanje normalno, preuzimajte mere kao da nije normalno.. Provera disanja ne treba da traje duže od 10 sekundi.

Slika 4. Gledaj, slušaj, oseti

Pre započinjanja reanimacije pozvati ekipu hitne pomoći, objasniti sta se desilo, pitati gde je najbliži AED i započeti reanimaciju.

Reanimaciju treba započeti sa pet udaha u trajanju od 1 sekunde. Dok sprovodimo veštačko disanje, glava novorođenčeta treba da bude u neutralnom položaju, dok kod starije dece glava treba da je blago zabačena, kao kod odraslih (head tilt). Zapaziti eventualne pokrete grudnog koša, kašalj kao odgovor na preduzete mere. U zavisnosti od uzrasta deteta, veštačko disanje se sprovodi usta na usta, usta na nos ili usta na usta i nos. Pri disanju usta na usta, jednom rukom se zatvori nos deteta, pri udahu. Disanje se vrši regularnim ritmom, sve vreme posmatrajući grudni koš. Broj primenjenih udaha je u zavisnosti od uzrasta deteta, učestalosti 12–20/minuti, odnosno 1 udah na svakih 5 sekundi.

Slika 5. Pozicija usana reanimatora po principu usta na usta i nos

Slika 6. Pozicija usne na usne sa zatvorenim nosem

Ukoliko se nakon 5 udaha reanimatora ne uspostavi spontano disanje, proverava se puls (C-circulation) na a. brachialis (novorođenče i odojče) ili a. carotis interna (starije dete). Kada nema pulsa nad velikim krvnim sudovima pristupa se kompresiji grudnog koša. Provera cirkulacije ne treba da traje duže od 10 sekundi.

Slika 7. Provera pulsa kod novorođenčadi i odojčadi

Obavlja se 15 kompresija grudnog koša, učestačošću 100-120/min za svu decu. Kod dece uzrasta 1-8 godina jedan dlan se postavlja na sredini sternuma i dubina potiska u grudni koš mora biti najmanje jedna trećina prednje- zadnjeg dijametra grudnog koša, ali ne dublje od 6 cm, dok se drugom rukom može držati čelo i samim tim, otvoren disajni put.

Slika 8. Kompresija grudnog koša jednom rukom

Kod novorođenčadi i odojčadi kompresija grudnog koša se vrši sa dva prsta (kažiprstom i srednjim prstom) ili pomoću oba palca, uz obuhvatanje grudnog koša šakama.

Slika 9. Kompresija grudnog koša kod novorođenčadi

Kompresije sternuma i veštaška ventilacija izvode se naizmenično. Kod novorođenčeta se izvode tri ciklusa kompresije, a zatim jedan udah. Kod odojčeta i dece, ako reanimaciju sprovode dve osobe, nakon 15 kompresija slede 2 ventilacije. Ako reanimaciju sprovodi jedna osoba, onda odnos kompresija prema ventilaciji iznosi 30:2 za sve, osim za novorodjenčad.

Nakon 5 ciklusa KPR-a ili 2 minuta kompresija staviti automatski električni defibrilator (AED) i pratiti srčani ritam na monitoru aparata. Pratiti govorna uputstva AED-a, ukoliko postoje indikacije (ventrikularna fibrilacija (VF), ventrikularna tahikardija (VT bez pulsa) isporučiti električni udar od 4 J/kg. Ukoliko se ne uspostavi srčana radnja, nastaviti sa KPR-om. Ako je uspešna reanimacija, dete se stavlja u bočni koma položaj do dolaska ekipe hitne pomoći.

Proširene mere KPR- ALS

U bolničkim uslovima KPR je proširena, jer su dostupne specijalizovane tehnike za održavanje života, monitoring i lekovi.

Disajni put se može održavati tubusom sa ili bez balončića, orofaringealnim tubusom, i laringealnom maskom Endotrahealna intubacija se izvodi direktnom laringoskopijom sa tubusom odgovarajućeg broja za uzrast deteta. Oksigenaciju krvi treba održavati u normalnim granicama (94-98%), zato po potrebi detetu treba dati kiseonik i otvoriti disajni put naprednim tehnikama.

Slika 10. Set za intubaciju

Bitno je i postaviti dete na monitoring(pracenje EKG-a, krvnog pritiska, kapnografije).

Na EKG se mogu očitati šokabilni i nešokabilni ritmovi.

Kod nešokobalnih ritmova, nastaviće se KPR i dati adrenaln i.v. u dozi 0,01mg/kg, max 1mg. Adrenalnin se može ponavljati na svakih 3-5min. Ako je nemoguće obezbediti venski put za davanje lekova, pristupiti intraosealno.

Kod šokabilnih ritmova (VT,VF) treba odmah pokušati sa defibrilacijom jačine 4J/kg. Pauza kompresija grudnog koša za isporuku šoka treba biti što kraća (manje od 5 sekundi). Nakon svakog udara se nastavlja sa reanimacijom, proverava se ritam nakon 2min I daje sledeći šok ako je potreban. Nakon 3. šoka, dati adrenalin u dozi 0,01mg/kg, maksimalno 1mg i amjodaron u dozi 5mg/kg, maksimalno 300mg. Lidokain u dozi 1mg/kg se daje kao alternative amjodronu. Adrenalin i amjodaron se daju drugi put nakon 5. šoka ako dete i dalje ima šokabilni ritam, a adrenalin se dalje ponavlja na svakih 3-5 min.

Doza šoka se može povećavati do 8J/kg, ali ne smeju biti veće od onih preporučenih za odrasle(ne više od 200J na početku i 360J kod refraktorne VF/pVT). Kod dece se samolepljivi jastučići mogu postaviti na dva nacina: prednje lateralno kao kod odraslih, i prednje-zadnje, prednji jastučić na sredini grudnog koša, i zadnji jastučić na sredini leđa, između lopatica.

Slika 11. Postavljanje samolepljivih jastučića napred i pozadi kod dece.

Identifikujte i lečite reverzibilne uzroke srčanog zastoja, 4H I 4T

Ostali lekovi se mogu dati prema uzroku koji je doveo do srčanog zastoja i trenutnom stanju deteta.

Postreanimaciona nega

U postreanimacionoj nezi osnovni cilj je da se očuvaju funkcije mozga i srca nakon reanimacije srčanog zastoja.

Potrebno je održavati adekvatnu hemodinamiku, davati minimalne doze potrebnih intravenskih rastvora i vazoaktivnih lekova. Takodje je potrebno održavati adekvatnu ventilaciju i oksigenaciju u odnosu na uzrast deteta, truditi se da oksigenacija krvi bude u okviru vrednosti 94-98%, izbegavati hiper/hipokapniju, kao i hipoksemiju. U izuzetnim slučajevima, kontorolisati telesnu temperature, lečiti hipertermiju i kontrolisati glikemiju, izbegavajući hipo/hiperglikemiju.

Slika 12. Dete u jedinici intenzivne nege

Reference:

1. Zdravković N, Zdravković N, Stojanović M. Cardiopulmonary cerebral resuscitation of children. Timocki medicinski glasnik. 2018;43(4):193-197.

2. 4 Basic life support [Internet]. Obgyn Key. 2022 [cited 31 July 2022]. Available from: https://obgynkey.com/4-basic-life-support/

3. Van de Voorde P, Turner N, Djakow J, de Lucas N, Martinez-Mejias A, Biarent D et al. European Resuscitation Council Guidelines 2021: Paediatric Life Support. Resuscitation. 2021;161:327-387.

Mallory-Weiss sindrom

Tue, 23 Aug 2022 12:00:04 GMT

Šta je zapravo Mallory-Weiss sindrom?

Mallory-Weiss sindrom predstavlja patološko stanje u kome akutni porast intragastričnog pritiska dovodi do linearnih laceracija sluznice distalnog dijela jednjaka i kardije želuca koje krvare.

Kod koga se MWS najčešće javlja?

Među oboljelima su najčešće muškarci dobi 40-60 godina (omjer muškarci:žene je 2-4:1), a prijavljeni su i rijetki slučajevi pojave kod djece. U najvećem broju slučajeva (40-80%) radi se o alkoholičarima, dok su ostatak oboljelih uglavnom osobe koje učestalo povraćaju iz nekog drugog razloga.

Koji su uzroci koji dovode do pojave ili dodatno povećavaju rizik od nastanka MWS-a?

· Učestalo povraćanje (kod hroničnog alkoholizma, bulimije, povraćanje u toku trudnoće)

· Hronično štucanje

· Intenzivno hrkanje

· Intenzivan i dugotrajan kašalj

· Teška trauma grudnog koša ili abdomena

· Dizanje teškog tereta ili naprezanje - npr. kod porođaja

· Upala (ezofagitis i gastritis)

· GERB

· Hiatus hernia

· Portalna hipertenzija

· Varikoziteti jednjaka

· Konvulzije

· Jatrogeni uzroci ( kod izvođenja gornje endoskopije, ERCP-a ili transezofagealnog ultrazvuka, te kod izvođenja mjera kardiopulmonalne reanimacije)

Važno je naglasiti da i pacijenti koji su u sklopu liječenja maligniteta podvrgnuti hemoterapiji mogu razviti ovo stanje kao posljedicu ovakve vrste liječenja.

Kako najčešće dolazi do ovog stanja?

Nagli porast intragastričnog pritiska (npr. kod povraćanja, snažnog nagona na povraćanje), uz istovremeno zatvoreni pilorus, dovesti će do naglog istezanja kardije i donjeg dijela jednjaka. Mukoza i submukoza koje imaju mali stepen pokretljivosti, u kombinaciji sa suprotno usmjerenom i nekoordinisanom kontrakcijom mišićnog sloja, rezultovati će razdorom - laceracijama sluznice. Češće će biti zahvaćena desna i stražnja stijenka koje su čvrsto fiksirane ligamentima.

Zašto je povećan unos alkohola toliko važan riziko faktor od nastanka MWS-a?

Mehanizam štetnog dejstva alkohola je trojak. Etilni alkohol, osim što izaziva povraćanje, povećava retrodifuziju vodikovih jona kroz sluznicu i uveliko smanjuje njena protektivna svojstva. U slučaju intoksikacije ometa motilitet i tonus donjeg sfinktera ezofagusa.

Koji su simptomi i znaci?

· Povraćanje krvi - hematemeza (jarkocrvene krvi ili tamnog krvavog sadržaja nalik na talog kafe)

· Snažan, nevoljni nagon na povraćanje

· Hematohezija (prisustvo svježe krvi u stolici)

· Melena ili katranasta stolica (tamne, ljepljive stolice)

· Bol u stomaku ili u grudima

· Slabost, vrtoglavica

· Znaci hipovolemijskog šoka kod obilnog krvarenja (tahikardija, tahipnea, hipotenzija, bljedilo, smanjena diureza)

Šta diferencijalno dijagnostički dolazi u obzir?

Simptomi sljedećih bolesti mogu biti slični onima kod Mallory-Weiss sindroma:

· Zollinger-Ellisonov sindrom (tumor koji proizvodi gastrin, a koji obično se nalazi u gušterači ili stijenci dvanaesnika, rezultatira hipersekrecijom želučane kiseline i stvaranjem peptičkih ulceracija koje mogu da krvare)

· Hronični erozivni gastritis (višestruke lezije na sluznici uzrokuju simptome slične onima kod ulkusa)

· Boerhaave sindrom (poremećaj kojeg karakteriše ruptura jednjaka zbog jakog povraćanja nakon prekomjernog jela)

· Perforacija jednjaka (nastaje kao komplikacija ezofagitisa, posljedica hemijskih povreda, peptičkog ulkusa ili neopazme jednjaka)

· Peptički ulkus (lezije sluznice jednjaka, želuca ili dvanaestopalačnog crijeva uzrokovane prekomjernim lučenjem kiseline ili pepsina)

· Varikoziteti jednjaka (proširene, uvećanje, krivudave vene na donjem kraju jednjaka kao posljedica portne hipertenzije, podložne ulceracijama i krvarenju)

Kako se postavlja dijagnoza Mallory-Weiss sindroma?

· Anamneza - podatak o prekomjernom konzumiranju alkohola, o stanjima ili bolestima koji uzrokuju kašalj, povraćanje, naprezanje, podatak o povraćanju krvi, pojavi melene.

· Fizikalni pregled - pregled vitalnih znakova. Postoje i skale kojima je za cilj da identifikuju bolesnike s teškim krvarenjem kojima je potrebna hitna endoskopija kao Glasgow-Blatchford skala kojom se ocjenjuje razina uree u krvi, hemoglobin, sistolni pritisak, puls, prisustvo melene, sinkope, historija bolesti jetre ili srčanoga zatajenja.

· Laboratorijske pretrage - kompletna krvna slika, koagulacioni profil, testovi bubrežne funkcije.

· Endoskopija - endoskopski nalaz laceracija sluznice distalnoga dijela jednjaka i/ili gastroezofagealnoga spoja, prosječne dužine 2-3 cm i širine nekoliko milimetara.

Po Zieferovoj klasifikaciji laceracije se dijele u tri kategorije:

· grupa I laceracije ograničene samo na jednjak

· grupa II laceracije na sluznici želuca

· grupa III lezije koje se protežu preko ezofagogastričnoga spoja

Kako se liječi MSW-a?

Prema Nacionalnoj organizaciji za rijetke poremećaje (National Organization for Rare Disorders – NORD) krvarenje koje je rezultat laceracija ezofagusa spontano će prestati u roku 72h, u 80-90% slučajeva, bez ikakvog tretmana. Ljekar će u terapiju uključiti lijekove koji smanjuju lučenje želučane kiseline (blokatori H2 receptora i inhibitori protonske pumpe), u cilju bržeg zacijeljenja sluznice. Međutim ukoliko krvarenje ne prestaje najprije treba odrediti stepen rizika prema Glasgow-Blatchford skali. Rana endoskopija (u prva 24h) potrebna je bolesnicima kod kojih parametri ukazuju na hemodinamsku nestabilnost. Prema Američkom društvu za gastrointestinalnu endoskopiju, hitna endoskopija je neophodna kod bolesnika sa malignomom i/ili cirozom jetre, a koja se prezentira hematemezom, znacima hipovolemije i/ili koncentracijom hemoglobina manjom od 80 g/l.

Na raspolaganju su sljedeći načini endoskopskog liječenja:

· Injekcija sklerozacijskog sredstva - najčešće korišten je epinefrin koji djeluje vazokonstriktorno, potiče agregaciju trombocita, te vrši mehanički pritisak na krvnu žilu koja krvari. Kod ove metode moguće su nuspojave u vidu malignih aritmija, zbog resorpcije u sistemski krvotok, te je treba izbjegavati kod pacijenata sa koronarnom srčanom bolesti. Primjena sklerozacijskog sredstva se ne preporučuje kao monoterapija, nego uvijek u kombinaciji s drugim vidovima hemostaze.

· Elektrokoagulacija

· Kopče za hemostazu

· Endoskopsko podvezivanje

Ukoliko endoskopske procedure zakažu na raspolaganju je i angioterapija (intraarterijska vazopresinska infuzija i emobolizacija), te laparoskopska operacija zašivanja laceracija.

Kako spriječiti nastanak ovog stanja?

Postoji nekoliko zdravstvenih mjera i životnih navika koje pomažu u smanjenju rizika nastanka i poboljšanju prognoze kod već dijagnostikovanog Mallory-Weiss sindroma. Vrlo je važno rano otkrivanje i tretman stanja koji uzrokuju epizode dugog i/ili ponavljajućeg povraćanja ili kašlja. Također, ograničenje unosa alkoholnih pića uveliko će smanjiti rizik od pojave ovog sindroma.

Reference:

Bonacin, I. (2016). Mallory-weiss sindrom kao uzrok krvarenja iz gornjeg dijela probavnog sustava (Diplomski rad). Preuzeto s https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:105:032469

Bonacin, I., Zekanović, D., Turčinov, J., & Ljubičić, N. (2017). Mallory-Weiss sindrom kao uzrok krvarenja iz gornjeg dijela probavnoga sustava. Med Jad, 47, 49–54. https://hrcak.srce.hr/file/262272

Burke, D. (2018, August 30). Mallory-Weiss Tear. Healthline. https://www.healthline.com/health/mallory-weiss-tear

Fisher, R., Schwartz, J., & Graham, D. (1980). Angiotherapy with Mallory-Weiss tear. American Journal of Roentgenology, 134(4), 679–684. https://doi.org/10.2214/ajr.134.4.679

Health Jade Team. (2018, October 5). Mallory Weiss syndrome. Health Jade. https://healthjade.com/mallory-weiss-syndrome/

Liu, E. Y., & Belletrutti, P. J. (2017). Isolated esophageal tears from deceleration trauma. Gastrointestinal Endoscopy, 86(4), 733–734. https://doi.org/10.1016/j.gie.2017.04.026

Mallory Weiss Tear: Symptoms, Causes, Treatment & Prevention. (2021, February 11). Cleveland Clinic. https://my.clevelandclinic.org/health/diseases/22035-mallory-weiss-tear

Mallory-Weiss Tear. (2019, November 19). Johns Hopkins Medicine. https://www.hopkinsmedicine.org/health/conditions-and-diseases/malloryweiss-tear

Murra-Saca, J. (2019). Mallory Weiss Syndrome The Gastrointestinalatlas - gastrointestinalatlas.com. Gastro Atlas. https://www.gastrointestinalatlas.com/english/mallory_weiss.html

Sencen, L. (2015, February 11). Mallory Weiss Syndrome. NORD (National Organization for Rare Disorders). https://rarediseases.org/rare-diseases/mallory-weiss-syndrome/

What Is a Mallory-Weiss Tear? (2021, December 15). WebMD. https://www.webmd.com/digestive-disorders/what-is-mallory-weiss-tear

Sindromi prenaprezanja

Thu, 14 Jul 2022 19:47:31 GMT

Sindromi prenaprezanja su poremećaji koji uzrokuju bol u tetivama, mišićima, zglobovima, nervima. To su oštećenja tetiva, mišića te živaca koji se razvijaju postepeno prekomjernim opterećenjem ili prekomjernom aktivnošću.

Postoje dvije vrste ozljeda a to su: velike i male traume.

Velike traume poput uganuća stopala u gležnja ili pucanje tetive, dok male traume mogu uticati na naš lokomotorni sistem. Velike traume odnosno ozljede predstavljaju male pukotine u tetivama i mala krvarenja u vezivnom tkivu mišića koje nastaju pretjeranim forsiranjem mišića, kosti, ligamenata.

Male traume lokomotornog sistema su proizašle iz serije ponavljanih trauma zbog kojih tkivo nije u mogućnosti da se obnovi. Ove povrede mogu zahvatit tetive, mišiće, hrskavicu te kost.

Sindromi prenaprezanja uzrokuju bolna stanja kao što su npr.:

1. Ahilova tetiva

2. Skakačko koljeno

3. Sindrom karpalnog kanala

4. Teniski lakat

Sindromi prenaprezanja se manifestuju kao ozljeda tek kada bol postane jača ili osoba spriječena u aktivnostima svakodnevnog života. Taj uzrok boli je odnosno nastupio mnogo ranije.

Najčešće što se može desiti jeste da se ta bol pojavljuje nakon neke aktivnosti te brzo nestane. Bol se može pojaviti i na početku aktivnosti te nestati nakon zagrijanosti mišića, zgloba, kosti.

Povrede i sindromi prenaprezanja prisutni u profesionalnom, kao i u rekreativnom bavljenju sportom, može se reći da profesionalcu veći rizik predstavljaju sindromi prenaprezanja, a rekreativcu ozljede jer često kreću sa sportskim aktivnostima nakon dužih pauza odnosno su fizički nespremni.

Zašto dolazi do sindroma prenaprezanja?

Ako se stalno ponavljamo iste pokrete što je najčešći slučaj kod sportaša, previše se koristi jedna mišićna skupina tada dolazi do disbalansa. Osim mišića koji se prenaprežu i nemaju dovoljno vremena za oporavak, dolazi i do neravnomjernog „trošenja“ zglobova. Tada se javlja ponavljanje odnosno mala trauma.

Treba naglasiti da se sindromi prenaprezanja mogu javiti i kod rekreativnih sportaša zbog nagle aktivnosti.

Sindromi prenaprezanja se javljaju i kod osoba koje se ne bave nikakvim aktivnostima ali prave ponavljajuće pokrete tokom obavljanja poslovnih zadataka kao npr. udarci čekićem.

Kod bolesti ramena susrećemo se sa sindrom duge glave mišića bicepsa što se manifestuje uz bol i smanjenu pokretljivost ili krckanja kalcifikata o tetivu.

Ovom sindromu su pogođene osobe koje često ponavljaju pokret podizanja ruku iznad glave poput rukometaša, tenisača, plivača.

Kod koljena pretežno se uspostavlja dijagnoza tzv. skakačkog koljena s pojavom bola na prednjoj strani vrha potkoljenice.

Ovo se javlja najčešće kao posljedica mišićnog disbalansa kod kojeg je presnažan prednji natkoljenični mišić (kvadriceps), a mišići gluteusa i mišići zadnje lože su previše slabi.

1. AHILOVA TETIVA

Ahilova tetiva (lat. tendo Achillis) je završetak mišića potkoljenice (m.gastrocnemius i m.soleus). Ahilova tetiva spaja koštani dio potkoljenice (tibiju i fibulu) sa kostima stopala (calcaneus). Ruptura Ahilove tetive: dolazi do nemogućnosti izvođenja plantarne fleksije.

Ahilova tetiva je najsnažnija tetiva u našem tijelu, dužine je 5-6cm, a debljine je od 5-6mm. Ova tetiva nema ovojnicu već je oblažena tankom opnom koju nazivamo peritenonij (grč. peri - oko, tenon - tetiva).

Zadnji dio strane tetiva pokriven je kožom i fascijom potkoljenice.

Slika 1. Povreda Ahilove tetive

Ahilova tetiva je često zahvaćena sindromom prenaprezanja. Upala tetive nastaje pretjeranim opterećenjem koje savlada otvor tetive. Najčešći uzroci nastanka upale Ahilove tetive su pogrešno treniranje, neadekvatna obuća, naglo treniranje, kretanje po neravnomjernom terenu.

Upala može nastati postepeno ili naglo. Upala se najčešće nalazi otprilike oko 2,6cm od hvatišta tetive za kost pete. Početni simptom je bol u samom području, a vezana je uz aktivnost odnosno pokret. Bol je karakteristična jer se pojavljuje ujutro prilikom ustajanja i kod pravljena prvih koraka.

Ponekad može doći do potpune rupture (puknuća) Ahilove tetive. Prilikom puknuća prisutna je velika i trenutna bol.

Test kod rupture Ahilove tetive izvodi se tako što bolesnik leži na stomaku, a mi moramo rukom stisnuti muskulaturu potkoljenice sa obje strane. Ukoliko je Ahilova tetiva rupturirana, tada se stopalo neće pomaknuti.

LIJEČENJE

Kod liječenja povrede Ahilove tetive nije samo potreban hirurški zahvat, bitno je dijagnosticirat sa RTG, MR. Nakon uspostavljanja dijagnoze u ovom slučaju najbitniji je fizikalni tretman od kojeg krećemo.

Kod fizikalne terapije koristi se sljedeći modaliteti: krioterapija, hidroterapija, ultrazvuk, Tcare, magnet, laser, vježbe. Primjenjeni fizikalni modaliteti poboljšavaju vaskularizaciju, regeneraciju, povećavaju obim pokreta i jačaju snagu mišića.

Kod kinezioterapije vježbe istezanja i jačanja mišića će poboljšati cirkulaciju što će pomoći kod bržeg oporavka kao i vježbe jačanja poput ekscentrične kontrakcije.

Fizikalno liječenje usmjereno je na smanjenje boli ukoliko nije došlo do potpune rupture tetive. Kod bolne tetive prestanak sportskih aktivnosti je bitan. Najbitnije je i u kućnim uslovima se držati jedne metode a to je metoda RICE (odmor, led, kompresija, elevacija).

Slika 2. Izvođenje vježbe ekscentrične kontrakcije kod povrede Ahilove tetive

2. Skakačko koljeno

Skakačko koljeno (engl. overuse injuries) je bolni sindrom tj. sindrom prenaprezanja i kao takav nalazi se na prvom mjestu po učestalosti u gotovo svakom sportu. U odbojci skakačko koljeno predstavlja 28% ozljeda, a čak 40% vrhunskih odbojkaša ima takve probleme tokom svoje karijere. Sportovi u kojima je ovaj sindrom čest su: košarka, rukomet, skokovi u vis, skok u dalj, troskok, dizanje utega, biciklizam, hokej na ledu, skijanje, skijaško trčanje, tenis. Svi ti sportovi ovaj sindrom prenaprezanja izdižu na nepovoljno prvo mjesto po učestalosti ali mogućnost pojavljivanja ovog sindroma i kod samih rekrativaca nije isključena.

Prvi simptom ovog sindroma je bol u predjelu koljena i to neposredno ispod ili iznad patele (ili ivera). Kod jakih opterećenja dolazi do upalnih procesa baš na mjestima gdje se tetiva veže na patelu te tada to stanje nazivamo "skakačkim koljenom”.

Pored boli koja se javlja nakon izvođenja čučnja, bol koja se može pojaviti jeste u sjedećem položaju odnosno u autu ili za vrijeme kino predstave, pa se to još zove "znak kinematografa”. Kod pojave ovih simptoma, potrebno je uraditi dodatne pretrage a to je najbolje izvodivo sa ultrazvučnom dijagnostikom, jer osim potvrđivanja kliničke dijagnoze, važno je utvrditi i stadij u kojem se ova bolest nalazi. Razlikujemo V stadija i to:

· I stadij - bol je prisutna samo nakon napora - (treninga), a prestaje nakon kraćeg perioda potpunog odmora

· II stadij - bol je prisutna na početku i nakon aktivnosti

· III stadij - bol je prisutna na početku, za vrijeme i nakon aktivnosti

· IV stadij - bol je prisutna tokom aktivnosti i u fazi mirovanja i osoba je nesposobana za sport

· V stadij - stanje kada je došlo do rupture tetive kvadricepsa ili patelarne sveze

Osim prenaprezanja kod ovog sindroma važan faktor imaju i „X“ i „O“ noge zbog nepravilnog držanja i raspoređivanja opterećenja na patelu. Najveći faktor nastajanja ovog sindroma prenaprezanja jeste nedovoljna fleksibilnost muskulature natkoljenice i neravnomjerna raspodjela mišićne snage kvadricepsa.

LIJEČENJE

Kod konzervativnog liječenja najbitnije je prekid sportske aktivnosti u određeni vrijemenski period a potom i smanjenje aktivnosti u intenzitetu i vremenskom trajanju. Kod fizikalnih modaliteta koristimo: krioterapiju, elektroterapiju, magnet, laser, kinezioterapiju. Kod kinezioterapije imamo vježbe istezanja i vježbe jačanja mišićne snage. Vježbe koje pomažu ojačati koljena (ekscentrične vježbe kojima je cilj uspostavljanje i zadržavanje kontrole pokreta - lagane šetnje koje se provode i uz bolnost u koljenu te se opterećenje povećava dodavanjem dodatnih težina, a ne povećanjem brzine izvođenja vježbe).

Kod hiruškog liječenja izvodi se odstranjenje promijenjenog tkiva na koštano-tetivnoj granici vrška patele odnosno apikotomija (artroskopski).

Slika 3. Vježbe kod skakačkog koljena

3. Sindrom karpalnog kanala

Nervus medijanus prolazi kroz karpalni tunel zajedno sa fleksornim tetivama. Karpalni kanal čini osam sitnih kostiju ručnog zgloba s donje strane, a gornju stranu zatvara čvrsto vezivno tkivo, odnosno ligamenti. Uzrok nastanka ovog sindroma može biti prelom kostiju šake, otok tkiva, reaumatoidni artritis, pretjerano opterećenje tih kostiju, itd. Kod ovog sindroma karakteristična je bol n. medijanusa, slabost i atrofija mišića, vaskularne promjene.

Dijagnoza sindroma karpalnog kanala postavlja se na temelju kliničkog pregleda i elektromioneurografije (EMNG), odnosno elektrofiziološke pretrage funkcije mišića i perifernih živaca, koja može ukazati na njihovo oštećenje. Osim RTG obrade, ponekad se može učiniti i MR šake, koja otkriva sve promjene mekih tkiva u navedenom području.

Slika 4. Sindrom Karpalnog tunela

LIJEČENJE

Pored lijekova za liječenje bola kod sindroma karpalnog tunela u ranoj fazi može se potpomoći imobilizacijom šake. Kod blažih slučajeva fizioterapija je prva metoda liječanja a uspostavlja se kako bi se smirili bolni simptomi sindroma karpalnog kanala a također i poboljšalo rastezljivost tetiva i fleksibilnost šake.

Rehabilitacija karpalnog kanala sastoji se iz primjene raznih modaliteta kao što su: elektroterapija, ultrazvuk, magnetoterapija i elektrostimulacija. Na kraju, tu su i vježbe istezanja uz pomoć fizioterapeuta.

Na kraju taj sindrom se u većini slučajeva rješava operativno tako što se radi sekcija retinaculum fleflexorum (lig. carpi transversum).

4. Teniski lakat

Teniski lakat (epicondylitis humeri lateralis) je najčešći entenzitis kojeg karakteriše jaka bol pri mišićnim kontrakcijama. Najčešće se javlja kod sportista ali i drugih fizičkih radnika koji koriste ponavljajuće pokrete ruke odnosno lakatnog zgloba. Bol i osjetljivost na palpaciju je karakteristična za ovaj sindrom, javlja se na mjestu gdje se tetive mišića podlaktice spajaju sa lateralnim epikondilom odnosno na vanjskoj strani lakta. Iz tog raloga se i naziva „Teniski lakat“. Kod ovog sindroma obično nema otoka ali je ograničenost u pokretima odnosno fleksija u laktu ili samo podizanje ruke, otežana je ekstenzija podlaktice.

Slika 5. Epicondylitis humeri lateralis

LIJEČENJE

Kod liječenja ovog sindroma imamo medikamentozno, fizikalno i hirurško liječenje. Kod medikamentoznog tu su NSAID lijekovi 3-6 nedjelja, kod fizikalne terapije i rehabilitacije koriste se modaliteti poput: krioterapije, laser, Tcare, shockwave, elektroforeza analgetika, manuelna masaža, kinezioterapija. Kod kinezioterapije najbitnije je pravilno istezanja. Hirurško liječenje se vrši kod uporne boli koja duže vremena onemogućava ili ograničava izvođenje nekih svakodnevnih aktivnosti.

Slika 6. Terapija schokwave

Kako spriječiti pojavu sindroma prenaprezanja?

Kod sprečavanja pojave sindroma prenaprezanja nužno je potrebna i primarna i sekundarna prevencija, prepoznati mišićne disbalanse prije pojave bola i ozlijede.

U početku najbitnije je proći odgovarajuću fizioterapijsku procjenu te ustanoviti postoje li kakve blokade u zdjeličnom ili ramenom obruču, kakva je baza oslonca, postoje li značajni mišićni disbalansi, koliko su stabilni gležnjevi te kakva je stabilnost trupa.

U tretmanima za prevenciju najčešće počinjemo s miofascijalnim oslobađanjem blokirane i istezanjem skraćene muskulature. Razlog tog redoslijeda je jednostavan: mišić koji nema odgovarajuću elastičnost nema ni punu funkciju te je pod većim rizikom od ozljede, odnosno sindroma prenaprezanja.

Znači potrebno je aktivirati „uspavane“ mišiće specifičnim vježbama za jačanje snage. Najčešće se to odnosi na mišiće lopatica, gluteusa i tzv. duboke stabilizatore tijela. Najbitnije je proći i odgovarajući proprioceptivni trening kojim se vraća stabilnost u gležnjeve, ali i ostale zglobove.

Literatura

1. Fizioterapija u ortopediji i traumatologiji, prof.dr.sc. nedima Kapidžić-Bašić i saradnici, Tuzla, 2021

2. https://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/16096/Tendinoza-Ahilove-tetive-engl-Achilles-tendinosis.html

3. zdravobudi.hr/clanak/reumatologija/sindromi-prenaprezanja-u-stopalu-1-i-2-dio-19138

4. https://www.adiva.hr/zdravlje/lijekovi-i-terapije/sindrom-prenaprezanja-i-kako-ga-uspjesno-prevenirati/

5. https://www.building-body.com/sindrom-prenaprezanja-ahilove-tetive/

6. zdravobudi.hr/clanak/reumatologija/sindromi-prenaprezanja-u-stopalu-1-i-2-dio-19138

7. http://www.scipion.hr/cd/124/skakacko-koljeno-scipion-centar-za-fizioterapiju-i-fitness-rijeka-scipion

8. https://www.poliklinikabagatin.hr/blog/karpalni-kanal-uzroci-prevencija-lijecenje/

9. https://krenizdravo.dnevnik.hr/zdravlje/bolesti-zdravlje/teniski-lakat-uzroci-simptomi-i-lijecenje

10. http://www.scipion.hr/cd/123/teniski-lakat-scipion-centar-za-fizioterapiju-i-fitness-rijeka-scipion

11. https://www.fizioterapeut.hr/bolesti/ortopedske-i-sportske-ozljede/skakacko-koljeno-jumpers-knee/

12. https://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/18834/Teniski-lakat-lat-lateralni-epikondilitis.html

Hijaluronski fileri

Wed, 13 Jul 2022 20:51:43 GMT

Fileri s hijaluronskom kiselinom su privremeni fileri i veoma popularan izbor za smanjenje linija lica i bora koje nastaju starenjem. Hijaluronski fileri su napravljeni od hijaluronske kiseline, tvari koja se prirodno nalazi u vezivnom tkivu i koži tijela. Nakon ubrizgavanja, pune kožu lica koja je izgubila volumen ili elastičnost kao dio procesa starenja, ispunjavajući bore iznutra i čineći kožu mlađom.

ŠTA JE HIJALURONSKA KISELINA?

Hijaluronska kiselina (HA) je sveprisutan, biorazgradiv, nespecifičan molekularni supstrat s ograničenim potencijalom za imunogene reakcije, povezana sa zacjeljivanjem rana i regeneracijom kože, a čiji se sadržaj u koži starenjem smanjuje. Fileri koji se ubrizgavaju hijaluronskom kiselinom se koriste za povećanje volumena mekog tkiva i konturisanje. Biomehanički i biohemijski uticaji HA-filera na lokalno mjesta injiciranja ključni su za njegov uspjeh kao punila/filera mekog tkiva. Međutim, u periokularnom području takvi proizvodi mogu migrirati i trajati znatno duže od očekivanog životnog vijeka punila. Ranije biomedicinske primjene HA bile su prilično raznolike, uključujući nadoknadu zglobne sinovijalne tekućine za liječenje osteoartritisa i u oftalmološkoj hirurgiji kao zamjena staklastog tijela. Mnogi pacijenti se odlučuju za filere hijaluronskom kiselinom jer nema rezova, zavoja i ograničenja u aktivnostima nakon završetka postupka. Hijaluronska kiselina poboljšava strukturu kože dok privlači molekule vode, što pomaže u hidrataciji i povećanju volumena kože.

TRETMAN

Tretmani hijaluronskim filerima nude alternativu nekim hirurškim zahvatima uz unapređenje trenutnih rezultata, minimalno vrijeme ozdravljenja i uz nisku stopu komplikacija. Neki će rezultati biti vidljivi odmah, dok drugima može trebati sedmica ili dvije da postanu vidljivi. U zavisnosti o korištenoj otopini HA fillera, rezultati mogu trajati od nekoliko mjeseci do nekoliko godina.

Ilustracija 1: Područja primjene hijaluronskog filera

Injekcije hijalurosnke kiseline izvode se dok pacijenti sjede na stolici. Veoma je važna tehnika, znanje, stručnost s filerima, pravilna procjena pacijenta, dobro napravljen plan liječenja s pristupom sredstvima za površinske, umjerene i duboke bore uz minimaliziranje mogućih komplikacija. Trajanje tretmana određeno je regijom i količinom filera. Neke formulacije sadrže lidokain, lokalni anestetik, dok u drugim slučajevima, profesionalac može primijeniti lokalni anestetik kako bi liječenje bilo što ugodnije. Zatim se odabrani filer ubrizgava kroz tanku iglu u ciljano područje kože. Tačan volumen ubrizganog hijaluronskog filera ovisi o dubini bora, količini željene promjene, tipu kože, ali i drugim faktorima.

Ilustracija 2: Metode apliciranja injekcije hijaluronskog filera

Nakon ubrizgavanja, koža se može masirati kako bi se zagladio ubrizgani materijal i kako bi osigurali estetski najugodniji i prirodniji rezultati. Nakon tretmana, pacijenti mogu odmah napustiti ordinaciju. Međutim, rane i odgođene komplikacije, u rasponu od manjih do teških, mogu se pojaviti nakon injekcije hijaluronskog filera.

Ilustracija 3: Izgled kože prije i poslije primjene hijaluronskog filera

Slika 4 : Prije i poslije primjene hijaluronskog filera na područje usana

NAKON TRETMANA

Trajanje hijaluronskog filera je okvirno i zavisi od vrste filera, regije, metabolizma, fizičke aktivnosti, starosne dobi pacijenta i od drugih faktora. Pacijenti mogu osjetiti manje modrice, otekline, crvenilo ili osjetljivost na mjestu injekcije. Hijaluron se povlači ravnomjerno, bez neravnina na koži i postepeno. Postepeno se smanjuje tako da se to ne primjeti i vremenom, lagano dio tretiran hijaluronskim filerom dolazi u svoj prvobitni oblik. Budući da se hijaluronska kiselina prirodno pojavljuje u tijelu, ne postoji rizik od alergijske reakcije na tu komponentu, ali može postojati alergija na druge supstance u injekciji. Pacijentima se preporučuje da 24 sata nakon tretmana ne koriste šminku i kozmetičke preparate, također ne bi trebalo da vježbaju, idu u saunu i obavljaju veću fizičku aktivnost. Savjetuje se upotreba antibiotskih gelova narednih nekoliko dana ujutru i navečer prije kreme i šminke. Regiju, ukoliko je ljekar preporučio, treba masirati i ne preporučuje se aktivno sučanje, sauna kao ni drugi estetski ili kozmetički tretmani. Tretirana regija se može hladiti, ali kratotrajno tako da led ne dolazi u direktni kontakt sa kožom, kako ne bi došlo do pojave smrzotina. Također, ukoliko se na usnama pojavijuje herpes treba obavijestiti ljekara kako bi se, upotrebom adekvatnih preparata, izbjegla moguća pojava herpesa.

KOMPLIKACIJE

HA fileri su dugotrajniji, manje imunogeni i mogu se razgraditi hijaluronidazom. Međutim, rane i odgođene komplikacije, u rasponu od manjih do teških, mogu se pojaviti nakon injekcije HA-filera. Komplikacije su grubo klasificirane kao nodularne mase, upala, nekroza tkiva i dispigmentacija. Mjesta komplikacija, prema padajućem redoslijedu učestalosti, su perioralno područje, čelo, uključujući glabelu, nos, nazolabijalni nabor, mentum, uključujući marionetne bore, područje obraza i periokularne bore. Kada su u pitanju opasne zone apliciranja, koje su posebno osjetljive na nekrozu tkiva nakon injekcije filera, su: glabela i nosna šupljina.

Slika 2 : Komplikacije nakon primjene hijaluronskog filera

Kontaminacija ili naknadna imunološka stimulacija mogu potaknuti upalne reakcije s odgođenim početkom. Iako manje vaskularne okluzije nisu neuobičajene, smatra se da su slučajevi sljepoće nakon injekcija filera u kožu lica rijetki. Pravovremena enzimska degradacija injekcijom hijaluronidaze može biti učinkovita u liječenju nekih takvih komplikacija. Ali nedavne studije pokazuju nedostatak prodiranja kroz arterijske zidove i ovojnicu optičkog živca, što dovodi u sumnju ulogu retrobulbarne hijaluronidaze u liječenju gubitka vida zbog embolije punilom hijaluronske kiseline.

KAKO UKLONITI HIJALURONSKU KISELINU - FILER?

Hijaluronidaze su enzimi koji razgrađuju hijaluronsku kiselinu, koja čini bitan dio izvanćelijskog matriksa. Hijaluronidaze su otkrivene u bakterijama i široko rasprostranjene u prirodi i pronađene su u insektima, zmijama, sisavcima itd. Identificirano je šest različitih hijaluronidaza kod ljudi: HYAL1-4, HYAL-P1 i PH-20. PH-20 ima najjaču biološku aktivnost, nalazi se u testisima (visoke koncentracije) i može se lokalizovati na glavi i akrosomu spermija. Tako se hijaluronidaze iz testisa goveda ili ovaca, kao i sintetske hijaluronidaze životinjskog porijekla klinički primjenjuju kao dodaci za povećanje bioraspoloživosti lijekova ili u ovom slučaju za liječenje komplikacija povezanih s estetskim ubrizgavanjem filera na bazi hijaluronske kiseline.

KADA I KO NE SMIJE PRIMJENJIVATI TRETMAN?

Ukoliko postoji alergija na bilo koju komponentu filera npr. lidokain. Također trudnice ili dojilje ne smiju primjenjivati HA filere ili ukoliko osoba/pacijent ima bilo kakvu infekciju na mjestu koje želi tretirati, tada treba izbjeći tretman filerima kako ne bi došlo do dodatnih komplikacija. Naravno uvijek prije odluke potrebno je razgovarati sa liječnikom.

___________________________________________________________________________

Reference:

· https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S174868151100009X

· https://www.thieme-connect.com/products/ejournals/abstract/10.1055/s-0029-1220647

· https://www.sciencedirect.com/sdfe/pdf/download/eid/1-s2.0-S1064740615000772/first-page-pdf

· https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/31189193/

· https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/31261189/

· https://www.cidjournal.com/article/S0738-081X%2808%2900251-4/fulltext

· https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/31482503/

Kardiopulmonalna reanimacija (KPR) – Advenced Life Support (ALS)

Mon, 04 Jul 2022 07:18:31 GMT

ALS predstavljaju napredne mere reanimacije koje se koriste u bolničkim uslovima. One podrazumevaju napredne mere uspostavljanja disajnog puta, korišćenja manuelnog defibrilatora, davanje lekova i otklanjanje uzročnog faktora. Koriste se kada mere BLS ne dovedu do željenog rezultata. Mere BLS i ALS je međusobno preklapaju, ali ovde će biti opisane samo mere koje nisu opisane u prvom članku o KPR- Kardiopulmonalna reanimacija (KPR) - Basic Life Support (BLS)

Manuelna defibrilacija

U prošlom članku je opisana defibrilaciju uz pomoć automatskog spoljašnjeg defibrilatora (AED).

U bolničkim uslovima će se koristiti manuelni defibrilator. Defibrilaciju ne treba odlagati osim ako defibrilator nije dostupan, pa se tada prvo počinje sa kompresijom grudnog koša. Sklonite kiseoničku masku da biste smanjili rizik od požara. Pratite upustva za pravilno postavljanje jastučića za isporučivanje šoka. Imajte na umu da se kod pacijenata sa implantiranim uredjajem jastučići postavljaju na alternativnim mestima i više od 8cm daljine.

Šokovi se daju sa minimalnom pauzom kompresije grudnog koša i nakon isporučivanja šokova odmah se nastavlja sa kompresijom. Prije isporuke šoka glasno i jasno naznačiti da se odmakne kiseonik minimalno 1m i sve osobe od pacijenta. Defibrilaciju koristimo samo kod šokabilnih ritmova.

Postoje monofazni i bifazni defibrilatori. Kod monofaznih s ekoristi energija od 360J, a kod bifaznih 200J, zatim 300J i onda 360J. U upotrebi su najčešće bifazni defibrilatori, koji mogu biti BTE i RLB. Kada se koristi BTE, prvi šok se isporučuje energijom od 150-200J, a kada se koristi RLB prvi šok se isporučuje energijom ne manjom od 120J. Ako je potreban drugi ili neki sledeći šok, koristi se ista ili veća energija od prvog šoka.

Ako spasilac nije siguran koju jačinu šoka treba koristiti, za odrasle treba isporučiti najveću energiju šoka.

Ukoliko šokom uspemo vratiti pacijenta, a on/a zatim ponovo dobije srčani zastoj, za sledeći šok se koristi ista energija koju smo koristili ranije. Ako postoje klinički i fiziološki znakovi povratka spontane cirkulacije, možete zaustaviti kompresiju grudnog koša za analizu srčanog ritma i provere pulsa.

Uspostavljenje disajnog puta: napredne tehnike

Pre započinjanja KPR-a, uvek se pristupa otvaranju disajnog puta manuelnim metodama, na primer zabacivanje glave tehnikom head-tilt chin-lift. Međutim, nekada su potrebne i napredne tehnika uspostavljanja dijasnog puta.

Za uspostavljanje disajnog puta najčešće se koristi trahealna intubacija (TI) i supraglotična sredstva. Ovo radi iskusna kvalifikovana osoba. TI ne sme odlagati defibrilaciju. Prilikom uspostavljanja disajnog puta, dozvoljen je prekid kompesije grudnog koša na manje od 5s, i taj prekid je dozvoljen samo tokom prolaska tubusa između glasnih žica. Potrebno je posmatrati grudni koš i videti da li dolazi do odizanja grudnog koša da bismo bili sigurni da li je endotrahealni tubus pravilno plasiran. Ventilacija se izvodi frekvencijom od 10/min bez prekida u kompresiji grudnog koša. Ako se primeti da tubus nije adekvatno postavljen, nastavlja se sa merama KPR u odnosu 30:2.

Nekada je potrebno obaviti i krikotiroidetomiju. Obavlja se u sterilnim bolničkim uslovima.

Korišćenje lekova

Prvo je potrebno uspostaviti venski put plasiranjem intravenske braunle.

1. Adrenalin - kod nešokabilnih ritmova 1mg odmah, kod šokabilnih ritmova 1mg nakon 3. šoka. Ponavljati na svakih 3-5min dok se nastavlja ALS. .

2. Antiaritmijski lekovi – amjodaron 300mg nakon tri šoka kod šokabilnog ritma, ponoviti u dozi od 150mg nakon petog šoka. Amjodaron se daje sa 5%glukozom, ne sa fiziološkom. Maksimalna doza adrenalina je 900mg u 24h.Može se dati i lidokain 100mg kao alternativa amjodaronu nakon tri šoka i lidokain 50mg nakon pet šokova.

3. Tromoembolitička terapija – u slučaju sumnje ili potvrde da je tromboembolija pluća uzrok srčanog zastoja.

4. Rastvori – u slučaju sumnje da je hipovolemija uzrok srčanog zastoja

5. Ostali lekovi koji se koriste u otklanjaju uzroka srčanog zastoja (kalcijum)

Praćenje kapnografije

Kapnografija kod intubiranih pacijenata pruža objektivnu sliku ventilacije kroz vrijednost end-tidal CO2. Meri se parcijalni pritisak ugljen dioksida na kraju ekspirijuma.Normalne vrijednosti se kreću se 35-45mmHg. Služi kao pokazitelj minutnog volumena srca, perfuzije tkiva, plućnog protoka krvi i minutnog volumena ventilacije. Najpouzdaniji je kada je pacijent intubiran.

Ciljevi praćena kapnografije su:

· Potvrda pravilno postavljenje trahealne intubacije

· Praćenje kvaliteta KPR

· Detekcija spontane cirkulacije

· Prognoziranje toka KPR

Korišćenje ultrazvučne dijagnostike

U nekim bolnicama je ultrazvučna dijagnostika bitna za dijagnostiku uzroka srčanog zastoja – tamponade srca i pneumotoraksa.

Identifikovanje i lečenje uzroka srčanog zastoja

U toku ALS ili nakon nje, moramo lečiti uzrok nastanka srčanog zastoja i sprečiti mogući nastanak sledećeg.

· U slučaju hipovolemije-zaustaviti krvarenje, lečiti uzrok nastanka hipovolemije, nadoknaditi tečnost, dati transfuziju krvi

· U slučaju hipotermije- zagrevanje tela

· U slučaju pneumotoraksa- torakalna drenaža

· U slučaju tamponade srca- perikardiocenteza

Nakon uspostavljanja spontane cirkulacije, pacijenta staviti na kiseonik, održavati oksigenaciju krvi na 94-98%, održavati normalan parcijalni pritisak CO2 i uraditi EKG.

REFERENCE:

1. PAVLOVIĆ, Aleksandar, et al. Kardiopulmonalna reanimacija–nove preporuke 2015–2020. Naučni časopis urgentne medicine HALO, 2015, 194: 21.

2. STEVANOVIĆ, PREDRAG. KARDIOPULMONALNA REANIMACIJA KOD ODRASLIH–SA PRIKAZOM SLUČAJA.

3. SOAR, Jasmeet, et al. European resuscitation council guidelines 2021: adult advanced life support. Resuscitation, 2021, 161: 115-151.

Cerebralna paraliza

Sun, 19 Jun 2022 09:12:33 GMT

1. Pregled definicija cerebralne paralize

Cerebralna paraliza je jedan od najčešćih uzroka motoričkih onesposobljenja kod djece. Prema savremenoj definiciji, cerebralna paraliza je grupa trajnih poremećaja razvoja pokreta i držanja, koja uzrokuju ograničenja aktivnosti te se pripisuju neprogresivnim smetnjama koje su se javile u mozgu fetusa ili novorođenčeta u razvoju.

Cerebralna paraliza predstavlja klinički entitet koji označuje skupinu neprogresivnih, ali često promjenjivih motoričkih poremećaja koji su posljedica razvojnog poremećaja ili oštećenja mozga u ranom stadiju razvoja. Naziv ovog kliničkog entiteta ne određuje etiološku dijagnozu, patogenezu niti prognozu poremećaja.

Dječija cerebralna paraliza je patološko stanje karakterizirano prvenstveno oštećenjem motoričke funkcije kojem se mogu pridružiti i drugi poremećaji kao što su: smetnje vida i sluha, intelektualni deficit, emocionalni problemi, smetnje ponašanja, poremećaji govora, epileptični napadi i sl. Martin Bax definiše ovaj entitet kao poremećaj pokreta i posturalne ravnoteže usljed defekta ili oštećenja nezrelog mozga.

2. Epidemiologija cerebralne paralize

Cerebralna paraliza jedan je od najčešćih stanja onesposobljenja kod djece te najčešći uzrok teških neuromotornih odstupanja kod djece. Prevalenca varira, ali se otprilike može svesti na 2 do 3 slučaja na 1000 živorođene djece. Zbog promjenjivosti kliničke slike i nalaza motoričkog poremećaja konačnu dijagnozu i klasifikaciju cerebralne paralize ne bi trebalo učiniti prije četvrte godine života (minimalno s tri, a optimalno s pet godina života), dok se u prevalencu cerebralne paralize uključuju djeca od druge do pete godine. Djeca mlađa od dvije godine ne uključuju se u izračune prevalence cerebralne paralize. Vjerovalo se da će se s razvojem neonatalne njege smanjiti javljanje cerebralne paralize, ali je taj broj kod terminske djece ostao relativno nepromijenjen. Pored toga što su se općenito poboljšali neonatalni ishodi, povećano preživljavanje prijevremeno rođene djece niske porođajne težine i vrlo niske porođajne težine kod kojih je rizik od razvoja cerebralne paralize veći utječe na konstantnost njezine prevalencije.

3. Etiologija cerebralne paralize

Uzroci cerebralne paralize javljaju se u prenatalnom, perinatalnom i postnatalnom razdoblju. Smatra se da su najčešći prenatalni uzroci. Neki od uzroka koji mogu oštetiti mozak su razne razvojne anomalije, infekcije, toksini, imunološki i genetski čimbenici koji pogoduju razvoju encefalopatija ili intrakranijalnih krvarenja. Kao perinatalne uzroke navodimo prematurnost, porođaj na zadak, unutarmaterične asfiksije, niski Apgar, grčevi, bolesti hijaline membrane. Postnatalni čimbenici su traume glave, intrakranijalne infekcije (encefalitis, meningitis), toksične encefalopatije te cerebrovaskularne povrede.

Između drugih visokorizičnih faktora navodi se i intelektualna onesposobljenja i konvulzivna bolest majke, hipotiroidizam ili liječenje estrogenom. Često stanje majke ovisi o pojavi cerebralne paralize, ako majka ima epileptične napade, povećava se mogućnost da rodi dijete sa cerebralnom paralizom. Intelektualne poteškoće, neurološki poremećaji te neuromuskularni poremećaji mogu dovesti do toga da dijete dobije cerebralnu paralizu.

4. Oblici cerebralne paralize

Postoje dva osnovna oblika cerebralne paralize: piramidalnii ekstrapiramidalni. Piramidalni i ekstrapiramidalni sistemi su dvaosnovna sistema mozga i kičmene moždine koji kontrolišu pokrete.Više od 80% djece s cerebralnom paralizom ima spastičnu formu, piramidalni oblik cerebralne paralize koji se pojavljuje ili sam ili u kombinaciji s ekstrapiramidalnim oblikom. Ova djeca obično imaju slabost, povećan mišićni tonus (spasticitet) i pojačane reflekse. Oštećenje u ovom poremećaju je ili u moždanim ćelijama frontalnog režnja koji kontroliše voljne pokrete ili u nervnim vlaknima koji polaze iz ovog dijela u kičmenu moždinu.

5. Klasifikacija cerebralne paralize

Postoji mnogo klasifikacija cerebralne paralize ali uobičajeno na tlu Europe je najprihvaćenija klasifikacija koju je postavilo SCPE (The Surveillance for Cerebral Palsy in Europe) gdje se smatra da se cerebralna paraliza može podijeliti na:

1. spastični oblik (unilateralni i bilateralni),

2. atakasični,

3. diskinetični oblik.

Spastična cerebralna paraliza je najčešći oblik cerebralne paralize. Glavno obilježje je napetost mišića koja narušava pokrete tijela zbog stalne ukočenosti. Spastični oblik paralize zahvata pojedine dijelove tijela. Kod pokušaja pokretanja dolazi do povećanja spazama te je pokret otežan ili onemogućen zbog problematike mozga. Pokret nastaje kad mozak pošalje informaciju putem nervnih impulsa jednoj skupini mišića da se kontrahira, a suprotnoj da se relaksira. Kod spastičnog oblika mozak daje naredbu mišićima obje skupine da se kontrahiraju te samim time blokira pokret.

Diskinetčni tip zahvata cijelo tijelo, a javlja se kod 16% djece te se smatra drugom najčešćom vrstom cerebralne paralize. Najčešći uzrok diskinetičnog tipa je neprogresivna lezija bazalnih ganglija ili talamusa. Karakteriziraju ga abnormalni položaji ili pokreti koji su povezani s poremećenom regulacijom tonusa. U većini vremena prisutna je distonija i horeoatetoza, od kojih je izraženija i opasnija distonija. Distonija je dugotrajna nevoljna mišićna kontrakcija koja može promijeniti posturu tijela. Horeoatetoza je poremećaj pokreta koji uzrokuje nevoljno i nehotično grčenje ili trzanje tijela. Smatra se da se distonija i horeoatetoza javljaju zbog neravnoteže izravnih i neizravnih puteva bazalnih ganglija.

Ataksični oblik cerebralne paralize javlja se kod 7% djece, a zahvata područje malog mozga. Karakterišu je nedostatak koordinacije, percepcije dubine, nestabilnost pokreta i nedostatak ravnoteže. Najčešći problem ataksije je hipotonija, a najbolje vrijeme za uočiti je od 6. do 12. mjeseca nakon rođenja. Osobe sa ataksičnim oblikom vrlo teško hodaju bez pomagala. U liječenju se primjenjuje fizikalna terapija za poboljšanje koordinacije i izvođenja pokreta.

Slika 1. Tipovi cerebralne paralize

6. Klinička slika cerebralne paralize

Ranim znacima cerebralne paralize obično se smatraju hipotonija i usporeni razvoj motorike. Težina oštećenja poprilično varira ovisno o obimu neurološkog oštećenja. Karakteristike oštećenja gornjih motornih neurona odnose se na povećan tonus i reflekse, pozitivan Babinski refleks, a negativan nalaz pokazuju kada je u pitanju reducirana snaga, selektivna motorička kontrola, ravnoteža i koordinacija. Iako prvih nekoliko mjeseci može biti obilježeno hipotonijom, oko tri četvrtine djece s cerebralnom paralizom razvija spastičnost. Ranim pregledom utvrđuje se tonus ekstremiteta, a uočava se i postojanje primitivnih refleksa. Primitivni refleksi uvijek su abnormalni. To su, primjerice, asimetrični tonički refleks vrata, simetrični tonički refleks vrata i tonički refleks labirinta. Ostali problemi u ranom djetinjstvu koji ukazuju na cerebralnu paralizu su razdražljivost, letargičnost, slabo sisanje, slaba kontrola glave, plač visokih tonova, oralna preosjetljivost, tonički zagriz, asimetrični pokreti i neobični položaji. Kasnije se kod djeteta može uočiti kotrljanje, vojničko puzanje, sjed u obliku slova W, skakutanje u čučećem položaju (engl. bunny hop) i dominantnija uporaba ruku prije navršene godine dana. Hipotonija trupa obično ostaje doživotno. Abnormalnost mišićnog tonusa obično je popraćena i mišićnom slabošću.

U gornjim ekstremitetima hipertonus je uobičajen za fleksore,aduktore, pronatore i unutrašnje rotatore. Za donje ekstremitetehipertonus je najviše izražen za ekstenzore, aduktore,supinatore iunutrašnje rotatore. Povišen tonus se javlja u mišićima ekstremiteta,dok je snižen tonus mišića trupa. U određenom zglobu tonus možefluktuirati, čineći pokret nepouzdanim. Tonus se može mijenjatiod desne ka lijevoj strani tijela, otežavajući pokrete koordinacije ibilateralne integracije.

Slika 2. Dijete sa cerebralnom paralizom

7. Dijagnoza cerebralne paralize

Novak i kolege su na osnovu sistematskog pregleda (2017) zaključili da se rana i precizna dijagnoza može napraviti na osnovu historije bolesti i standardizovanih neuroloških i motornih skrining testova (npr. testovi po Vojti). Ponekad su neophodne radiološke pretrage (kranijalni ultrazvuk, CT, MR)

Dijagnoza nije najpouzdanija do druge godine djetetovog života jer ponekad „rani znakovi“ mogu biti samo normalna varijacija kod tog djeteta ili razvojno zaostajanje koje će vremenom imati rezoluciju. Kod pojedine djece, klinički znakovi koji sugerišu na cerebralnu paralizu mogu evoluirati i do 4. ili 5. godine života.

8. Rehabilitacija cerebralne paralize

Multidisciplinski pristup je najbolji model za djecu i odrasle osobe koje imaju cerebralnu paralizu. To podrazumjeva suradnju između specijaliste fizikalne medicine i rehabilitacije, neurologa, ortopeda, pedijatra, fizioterapeuta, okupacionog terapeuta, medicinske sestre, psihologa, logopeda, audiologa i nutricioniste.

9. Fizioterapijske intervencije

Ciljevi fizioterapijskih intervencija su povećanje mišićne snage, obima pokreta i izdržljivost mišića. Kako bi se prevenirale kontrakture rade se pasivne vježbe za sve zglobove. Povećanje mišićne snage se isključivo može postići vježbama sa progresivnim otporom. Od velikog značaja su i vježbe balansa, hodanja i transferi. Bitno je da se program vježbi prilagodi željama i mogućnostima individue. Vrlo često se koriste metode iz neurorazvojne terapije po Bobath-u.

10. Značaj okupacione terapije

Okupaciona terapija je integralna komponenta u interdisciplinatrnom tretmanu individua sa cerebralnom paralizom. Najvažniji zadatak okupacione terapije je poboljšanje motornih sposobnosti gornjih ekstremiteta i da osposobi osobu sa cerebralnom paralizom da efikasnije izvodi aktivnosti svakodnevnog života. Okupacioni terapeuti također pomažu djeci sa cerebralnom paralizom da bolje organizuju svoju igru, propisuje adaptivna pomagala za samobrigu i razvija strategije preusmjeravanja pažnje, učenja i procesuiranja informacija.

11. Ortoze, adaptivna pomagala i asistivna pomagala

Za dugoročni menadžment cerebralne paralize bitno je tačno odrediti nivo samostalnosti osobe i na osnovu toga odrediti koja pomagala su zaista neophodna za optimalno funkcionisanje. Za donje ekstremitete najčešće se koriste HKAFO, KAFO i AFO (hip-knee-ankle-foot orthoses, knee-ankle-foot orthoses i ankle-foot orthoses), ponekad se koriste mideri za trup koji obuhvataju segmente kičmenog stuba od sakralnog dijela do torakalnog dijela.

Asistivna pomagala podrazumijevaju sve predmete ili proizvode koji povećavaju ili održavaju funkcionalne sposobnosti individue sa cerebralnom paralizom. Asistivna pomagala nisu isto kao medicinska pomagala. Osobe sa cerebralnom paralizom ponekad koriste kolica uz pomoć kojih se mogu kretati, to je najčešće a slučaj kod paraplegije (oduzetost donjih ekstremiteta) i tetraplegije (oduzetost svih ekstremiteta).

12. Komplikacije koje se javljaju sa cerebralnom paralizom

Cerebralna paraliza može uzrokovati komplikacije na cijelom organizmu, od koštanomišićnih i visceralnih komplikacija do psiholoških i kognitivnih. U tabeli broj 1. su navedene najčešće po organskim sistemima i psihosocijalnim aspektima.

Tabela 1. Potencijalne komplikacije i teškoće kod osoba sa CP

13. Tretman spasticiteta

Vrlo često studenti, a i kliničari, miješaju pojmove spasticiteta i spazma. Međutim, ta dva pojma su različiti. Spazam se definira kao nevoljna mišićna kontrakcija koja može da se javi kao posljedica povrede ili prenaprezanja nekog dijela tijela, dok spasticitet podrazumijeva povišen tonus mišića koji je nastao kao posljedica oštećenja centralnog motoneurona. Intervencije kojima tretiramo spastičnost su farmakološke, nefarmakološke i hirurške prirode. Intervencije se biraju na osnovu toga da li je cilj smanjiti samo jednu specifičnu grupu mišića ili smanjiti generalno spasticitet svih mišića.

Od faramkoloških mjera se koriste baklofen, oralnim putem ili intratekalnom pumpom (pumpa koja aplicira lijek direktno u likvor), intramuskularne injekcije fenola, intramuskularne injekcije botulinum toksina i drugi lijekovi čiji mehanizam djelovanja dovodi do opuštanja mišića. Nefarmakološke intervencije podrazumijevaju intervencije u domenu fizioterapije, okupacione terapije i ortoza.

Literatura:

1. Rosenbaum P, Paneth N, Leviton A, et al. A report: the definition and classification of cerebral palsy April 2006.

2. Eicher, P S, and M L Batshaw. “Cerebral palsy.” Pediatric clinics of North America vol. 40,3 (1993): 537-51. doi:10.1016/s0031-3955(16)38549-2

3. Dzienkowski, R C et al. “Cerebral palsy: a comprehensive review.” The Nurse practitioner vol. 21,2 (1996): 45-8, 51-4, 57-9; quiz 60-1. doi:10.1097/00006205-199602000-00004

4. Davis, D W. “Review of cerebral palsy, Part I: Description, incidence, and etiology.” Neonatal network : NN vol. 16,3 (1997): 7-12.

5. Švraka Emira & Avdić, Dijana. OKUPACIONA TERAPIJA. Univerzitet u Sarajevu (2012).

6. Fetahović-Meholjić Ajša, Muftić Mirsad. ABC cerebralne paralize, fondacija MHS (2007).

7. Krigger, Karen W. “Cerebral palsy: an overview.” American family physician vol. 73,1 (2006): 91-100.

8. Bax, Martin et al. “Proposed definition and classification of cerebral palsy, April 2005.” Developmental medicine and child neurology vol. 47,8 (2005): 571-6. doi:10.1017/s001216220500112x

9. Smithers-Sheedy, Hayley et al. “What constitutes cerebral palsy in the twenty-first century?.” Developmental medicine and child neurology vol. 56,4 (2014): 323-8. doi:10.1111/dmcn.12262

10. Graham, David et al. “Current thinking in the health care management of children with cerebral palsy.” The Medical journal of Australia vol. 210,3 (2019): 129-135. doi:10.5694/mja2.12106

Ujeo me krpelj – šta sad?

Tue, 14 Jun 2022 12:58:47 GMT

Ljeto je za većinu ljudi najljepše i najveselije godišnje doba. Međutim, ljeto sa sobom donosi i niz zdravstvenih poteškoća. Među najčešćim zdravstvenim problemima javljaju se ujedi različitih insekata, alergije i opekotine.

Vlažna trava, sunčano vrijeme i nedovoljno pokriveni dijelovi tijela čine idealnu metu za krpelje. Iako na izgled mali i bezazleni, njihovi ugrizi sa sobom nose niz komplikacija i tegoba. Tom malom, gotovo neosjetnom ujedu, najčešće su izloženi poljoprivrednici, djeca, izletnici uglavnom u jesen i ljeto.

Slika 1. Krpelj

Najveći strah od samog ujeda krpelja stoji u činjenici da određeni broj krpelja mogu uzrokovati Lajmsku bolest. To je multisistemska infektivna bolest uzrokovana spirohetnom bakterijom Borreliom burgdorferi. Divlji glodari su najvažniji rezervoari Borrelie. Za vertikalni prenos iste i njihovo održavanje zaduženi su krpelji roda Ixodes ricinus. Bolest prolazi kroz 3 faze i manifestuje se kožnim promjenama, neurološkim manifestacijama, te komplikacijama na srcu i zglobovima. Terapija antibioticima (oralno i parenteralno) preporučuje se u slučaju manifestne infekcije, nipošto preventivno. Upotreba antihistaminika je preporučena ukoliko se nakon uklanjanja krpelja pojavi blagi otok, svrbež i crvenilo.

Uklanjanje krpelja

Uz malo spretnosti i pažnje možete i sami ukloniti krpelja. Postoji više načina uklanjanja istih. Uz pomoć pincete uhvatiti krpelja što bliže koži, zatim vući krpelja za rilice na glavi. U slučaju da se rilice otkinu i ostanu u koži, izvući ih pincetom i područje oprati sapunom i vodom ili očistiti alkoholom.

Slika 2. Uklanjanje krpelja

Jedan od najčešćih načina uklanjanja krpelja kojim se služimo u svakodnevnoj praksi je princip okretanja pincete u smjeru obrnutom od kazaljke na satu držeći istu što bliže koži. Iako nailazimo na drugačija mišljenja, ovaj način je i dalje zastupljen kao učinkovit i brz.

Prevencija ujeda i komplikacija.

Najbolji način da spriječite ujed krpelja, ali i ostalih insekata je odgovarajuća odjeća s dužim rukavima i hlačama. Vrlo efikasno se pokazalo i korištenje sredstava za ubijanje krpelja, kao i sredstava za zaštitu od insekata. Redovna higijena kućnih ljubimaca i pregled kože nakon boravka u prirodi je nužna. Uklanjanje krpelja u što kraćem periodu smanjuje mogućnost komplikacija čak i kod zaraženog insekta.

Slika 3.

Literatura:

1. Ahmetagić Sead i saradnici, "Infektologija", Tuzla 2016.

2. Anthony S. Fauci, Braunwald E., Dennis L. Kasper, Stephen L. Hauser, Dan L. Longo, J. Larry Jameson, Loscalzo J., "Harrisonov priručnik medicine", 17. izdanje, Data status

Analiza sektora zdravstva u Bosni i Hercegovini

Tue, 07 Jun 2022 13:37:05 GMT

Zdravstveni sistem predstavlja jedan od najsloženijih sistema u bilo kojoj državi. Svaka država ima obavezu da vodi računa i brine o zdravstvenom stanju svog stanovništva. Sistem zdravstvene zaštite obuhvata zdravstvenu infrastrukturu koja obezbjeđuje spektar programa i usluga i pruža zdravstvenu zaštitu pojedincima, porodicama i zajednici. Zdravstveni sistem mora da osigura fizički, geografski i ekonomski dostupnu i pristupačnu, integrisanu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Takođe, treba da obezbijedi razvoj zdravstvenih kadrova, održivost finansiranja, decentralizaciju upravljanja i finansiranja zdravstvene zaštite i postavljanje građanina u centar zdravstvenog sistema. Savremeni sistemi zdravstvene zaštite razlikuju se međusobno najviše u metodama prikupljanja sredstava za zdravstvenu zaštitu, kao i u načinima plaćanja davaoca usluga u zdravstvu. Problemi sistema zdravstvene zaštite rijetko, ili nikada, ne mogu se riješiti zauvijek. Kako se zemlje razvijaju, tako i njihovi sistemi zdravstvene zaštite moraju da odgovore na nove izazove.

Zdravstvena zaštita i ekonomske karakteristike zdravstvene zaštite

Zdravstvena zaštita (ZZ) predstavlja kombinaciju lične i kolektivne odgovornosti za zdravlje. Institucionalizovana zdravstvena zaštita je organizovana i sveobuhvatna djelatnost društva sa ciljem da se ostvari najviši mogući nivo očuvanja zdravlja. U tom smislu ona obuhvata sprovođenje mjera za očuvanje i unapređenje zdravlja građana, sprečavanje, suzbijanje i rano otkrivanje bolesti, povreda i drugih poremećaja zdravlja i blagovremeno i efikasno liječenje i rehabilitaciju.

Država u sistem zdravstvene zaštite može da se uključi na nekoliko načina:

a) direktnim plaćanjem zdravstvene zaštite,

b) subvencionisanjem pojedinačne kupovine zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja,

c) pružanjem zdravstvenih usluga,

d) finansiranjem i sprovođenjem istraživanja,

e) sprečavanjem širenja zaraznih bolesti i

f) regulisanjem proizvodnje i prometa lijekova i medicinske opreme.

Usluge zdravstvene zaštite u sistemu zdravstvene zaštite mogu pružati: privatne, državne i neprofitne institucije. Tržište zdravstvenih usluga u stvari obiluje nesavršenostima , a neke od njih zaista izazivaju pretjerane rashode. Međutim, čak i kada ne bi postojale nesavršenosti tržišta, mogla bi da postoji uloga za državu: neki ljudi mogu da imaju tako nizak prihod da sebi ne mogu da priušte odgovarajuću zaštitu, ili bi mogli da se odluče da od nje odustanu. Kada odu kod ljekara, korisnici u velikoj mjeri kupuju njegovo znanje i/ili informacije. U svojstvu pacijenta, potrošač mora da se osloni na procjenu ljekara u vezi s tim koji mu je lijek potreban, odnosno da li je preporučljiva operacija ili neka druga intervencija. S obzirom na to da ne posjeduje znanje iz oblasti medicine, pacijenti ne mogu efektivno da procijene savjet svojih ljekara. Oni čak ne moraju da budu sposobni da primijete da li je neki ljekar stručan. Ovo objašnjava zašto država već dugo izdaje dozvole za rad ljekarima i donosi propise u vezi s lijekovima koje ljekari preporučuju pacijentima da koriste. Ovdje su problemi s informacijama mnogo ozbiljniji nego u drugim oblastima . Napori u vezi s reformom zdravstva imaju za cilj rješavanje velikih problema kao što su: visoki troškovi, ograničen obuhvat zdravstvenog osiguranja i sve veća fiskalna opterećenja. Osnovni način za obuzdavanje troškova ekonomsti vide u boljim podsticajima. Pokušaji da se on reformiše usmjereni su na tri pitanja: bolje podsticaje, bolje upravljanje u zdravstvu i veću konkurenciju.

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije sistem zdravstvene zaštite obuhvata zdravstvenu infrastrukturu koja obezbjeđuje spektar programa i usluga i pruža zdravstvenu zaštitu pojedincima, porodicama i zajednici. Pojam zdravlja zbog značaja koje ima za pojedinca i društvo u cjelini ne pripada isključivo medicinskoj struci te su prisutne mnoge definicije zdravlja: medicinske, sociološke, ekonomske, psihološke, ekološke i druge. „Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsustva bolesti ili nesposobnosti.“ Zdravlje, odnosno bolest, posljedica je djelovanja nasljednih faktora i faktora koji se mogu podijeliti u tri skupine:

1. socijalno-ekonomski faktori (među koje treba ubrojiti i fizičku okolinu),

2. utjecaji vezani uz odgoj, obrazovanje i kulturu,

3. utjecaji koji proizlaze iz sistema zdravstvene i socijalne zaštite.

Liječenje bolesti i mjere za očuvanje zdravlja stanovništva provode se kroz sistem zdravstva. „Briga o javnom zdravlju i zdravstveni sistemi zemalja oblikovani su odlukama vlada i načinima provođenja tih odluka. U tom je smislu zdravstveni sistem rezultat odluka o načinu prikupljanja i alokacije resursa, organizacije javnih dobara, pružanju zdravstvene zaštite, upravljanja i organizacije radnih mjesta u zdravstvenim ustanovama“. Zdravstvo je kao sastavnica socijalne infrastrukture predmet istraživanja ekonomske znanosti duži niz godina, a značajniji interes ekonomista u području zdravstva započeo je iza Drugog svjetskog rata kada se ekonomika zdravstva uvodi na visokoškolske institucije.

Sistem zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini

Organizacija, finansiranje i pružanje zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini predstavljaju odgovornost entiteta, deset autonomnih kantona u FBiH i distrikta Brčko. Zato se sistem zdravstva u BiH sastoji od 13 ‘podsistema’ kako bi se obuhvatilo stanovništvo koje broji 3.5 miliona ljudi. Na nivou BiH, Ministarstvo civilnih poslova je jedino tijelo javne administracije sa odgovornostima vezanim za zdravstvo. Pravna osnova za Ministarstvo civilnih poslova je sadržana u Zakonu o ministarstvima BiH (mart, 2003. godine) kojim se Ministarstvu civilnih poslova daju ovlasti za predstavljanje BiH na međunarodnom nivou, za uspostavljanje osnovnih principa za koordinaciju i za koordiniranje planova entiteta i drugih vladinih tijela.

Pitanje zdravstvenog osiguranja potrebno je posmatrati u širem kontekstu sistema zdravstvene zaštite, koji je u Bosni i Hercegovini organizovan sa specifičan način. Oblast zdravstva je prema ustavnim rješenjima, u nadležnosti entiteta (Republika Srpska), podjeljenoj nadležnosti entiteta i kantona (Federacija BiH), odnosno u nadležnosti Brčko Distrikta BiH. Tako su u BiH trenutno na snazi tri Zakona o zdravstvenoj zaštiti i tri Zakona o zdravstvenom osiguranju. Odredbe ovih propisa su uglavnom usklađene, iako postoje dijelovi koji se u značajnoj mjeri razlikuju. Očigledna fragmentiranost sistema sa jedne, te različitost zakonskih i podzakonskih propisa u pojedinim dijelovima zemlje sa druge strane, znatno doprinosi različitom tretmanu pacijenata , odnosno situaciji u kojoj stanovnici u jednom dijelu BiH imaju manja ili veća prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja, lakši ili teži pristup zdravstvenim uslugama, te bolji ili lošiji kvalitet tih usluga od stanovnika u drugom dijelu. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih je u ovoj oblasti neophodno provesti opsežne reforme koje bi trebale rezultirati eliminiranjem ovih razlika.Zdravstvena djelatnost obavlja se na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite.

Ovim zakonima definisan je pojam zdravstvene zaštite koji se u osnovi svodi na skup mjera usmjerenih na sistemsko upravljanje rizicima lošeg zdravstvenog stanja građana. U tu svrhu određene su i nadležnosti pojedinih institucija u ovom sistemu čija je svrha da omoguće što veći obuhvat stanovništva sa pravom na zdravstvenu njegu po principima: univerzalnosti, ekonomičnosti, pravednosti, slobode izbora i autonomije.

Stanje i perspektive

Zdravstveno osiguranje se zasniva na socijalnom modelu Bizmarkovog tipa . Prema zavodima za statistiku, preko tri četvrtine stanovništva je pokriveno zdravstvenim osiguranjem na osnovu uplaćenog doprinosa , čime su osigurana osnovna prava na zdravlje i zdravstvenu zaštitu. Zbog decentraliziranog sistema i različite izrade politika postoje razlike u procjeni zdravstvenih tehnologija koja je neophodna da bi se osigurala raspoloživost odgovarajuće tehnologije i metodologije za skrining, dijagnostiku i liječenje. Zbog različitih sistema propisivanja lijekova i naknade troškova, cijene se među raznim administrativnim jedinicama znatno razlikuju. To je uzrok nejednakog pristupa osnovnim lijekovima, pri čemu su propisani lijekovi, u prosjeku, za 20% skuplji u RS-u nego u FBiH.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u Bosni i Hercegovini je u 2013. godini bilo 19,1 doktora porodične medicine na 100.000 stanovnika i taj broj je u porastu od 2017. godine, što je važno radi postizanja sveobuhvatnosti i univerzalnosti u pogledu povećanja pristupa uslugama zdravstvene zaštite.

Javna i privatna potrošnja u zdravstvu u BiH 2018. godine (%)

Ukupni izdaci u zdravstvu u BiH u 2018. godini su iznosili 2 milijarde 972 miliona KM , od čega su 70% bili javni, a 30% privatni izdaci. Javno zdravstvo u BiH se finansira uglavnom iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, dok je udio budžetskih sredstava u javnom zdravstvu veoma nizak (općinskih, kantonalnih, entitetskih, te državnog budžeta). U 2018. godini, udio zdravstvene potrošnje u Bruto domaćem proizvodu BiH je bio 8,7%. Gotovo sva privatna potrošnja (99%) otpada na direktne izdatke domaćinstva, dok samo mali dio privatne potrošnje (1%) ide na dobrovoljno plaćanje zdravstvene zaštite. U direktne izdatke domaćinstva, odnosno plaćanje „iz džepa“ spadaju formalna i neformalna plaćanja. Formalna plaćanja obuhvataju participaciju u javnim zdravstvenim uslugama i participaciju za lijekove, druga direktna plaćanja kod privatnih zdravstvenih radnika (zubari, specijalisti, dijagnostika, kupovina naočala i sl.) i plaćanje za lijekove bez recepta i druga terapeutska pomagala.

U BiH potrošnja u zdravstvu kontinuirano raste. U 2014. godini, ukupna potrošnja u zdravstvu je iznosila 2 milijarde 589 miliona KM, što je za oko 382 miliona manje nego u 2018. godini.

Zdravstveni sistem u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH)

FBiH čini približno 51% ukupne teritorije BiH, a broj stanovništva FBiH je približno 2.3 miliona. Podjeljena je na deset administrativnih kantona, gdje svaki ima svoju zasebnu Vladu i Skupštinu. Kantoni su dalje podjeljeni na 79 općina. Sistem zdravstva u FBiH je decentraliziran i većina nadležnosti (funkcije i odgovornosti) je data kantonima. Međutim, Ministarstvo zdravstva FBiH i Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH imaju funkciju definiranja mreže zdravstva u pogledu optimiziranja kapaciteta pružanja medicinskih usluga. Dok Ministarstvo zdravstva FBiH ima funkcije za formuliranje zdravstvene politike i predlaganje zakona, ove funkcije su udvostručene na nivou kantona.

Zakonom su navedeni osnovni principi zdravstvene zaštite u FBiH koji trebaju obuhvatiti sve građane Federacije. Zbog činjenice da se zdravstvena zaštita provodi na nivou kantona i zbog činjenice da su prava pacijenata različita od kantona do kantona od ključnog je značaja da se kroz Federalni Zakon obezbijedi mehanizam za nadzor nad usaglašavanjem kantonalnih zakona i propisa sa Federalnim zakonom i njihova dosljednu primjena na kantonalnom nivou.

Kazne za nesprovođenje odredbi zakona su izuzetno niske, naročito ukoliko se odnose na neispunjavanje obaveze kantona za usaglašavanjem kantonalnih zakona sa Federalnim. T ako, poređenja radi, kazne za neprimjenu zakonskih odredbi u okviru Zakona o zdravstvenoj zaštiti u RS kreću se od 1000 do 15000 KM, a u FBiH između 250 do 2000 KM.

Organizacija sektora zdravstva u FBiH

Struktura sektora zdravstva u FBiH se sastoji od 11 ministarstava zdravstva (10 kantonalnih i 1 federalno), 11 zavoda za zdravstveno osiguranje (10 kantonalnih i 1 Federalni zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja) i 11 zavoda za javno zdravstvo (10 kantonalnih i 1 federalno).

Pregled zdravstvenih ustanova u FBiH

Ministarstvo zdravstva FBiH je odgovorno za funkcije koje se ne mogu obavljati na kantonalnom nivou:

· Granična sanitarna inspekcija,

· Razvoj legislative na federalnom nivou

· Razvoj zdravstvene politike za FBiH;

· Planiranje mreže zdravstvenih ustanova;

· Izgradnja i razvoj kapaciteta;

· Zdravstvene inspekcije;

· Razvoj i reguliranje obaveznog zdravstvenog osiguranja;

· Praćenje i procjena zdravstvenog stanja stanovništva.

Kantonalni Zavodi zdravstvenog osiguranja su odgovorni za finansiranje zdravstvenih usluga na kantonalnom nivou. Federalni zavod osiguranja i reosiguranja je osnovan u januaru 2002. godine kako bi se bavio problemima koji su povezani sa jako decentraliziranim sistemom. Federalni zavod osiguranja i reosiguranja ima pravo na 8% svih doprinosa koje prikupe kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja.

Osnovna funkcija finansiranja sistema zdravstva u FBiH se nalazi u okviru kantona. Svaki od 10 kantona ima vlastiti zavod zdravstvenog osiguranja koji je odgovoran za ukupno finansiranje zdravstvenih usluga. Većina prihoda kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja dolazi od doprinosa za zdravstveno osiguranje. Doprinos za zdravstveno osiguranje je zasnovan na bruto plaći i iznosi 12,5%. Kantoni su ovlašteni da određuju sopstvene stope doprinosa u okviru gornje granice od 12,5%.

Zavod za javno zdravstvo FBiH je glavna naučna i obrazovna institucija u oblasti javnog zdravstva. Njegove funkcije su također i promocija zdravlja i praćenje zdravstvenog stanja stanovništva. Ministarstva zdravstva na kantonalnom nivou su zadužena za kantonalnu legislativu u zdravstvu. Uvoz, nabavka, distribucija i kontrola farmaceutskih proizvoda su pod kontrolom Odjela za lijekove u okviru Ministarstva zdravstva FBiH.

Finansiranje oblasti zdravstva iz Budžeta Federacije BiH

Usluge dugotrajne njege, preventivne zdravstvene zaštite i zdravstvene administracije se gotovo isključivo finansiraju iz javnih izdataka, dok se medicinska sredstva za vanbolničke pacijente u većoj mjeri finansiraju iz privatnih izdataka, odnosno iz direktnih izdataka domaćinstava.

Kada je u pitanju finansiranje oblasti zdravstva iz Budžeta Federacije BiH, u 2018. godini, nije bilo promjena, tako da se i dalje ova oblast finansirala kroz dvije budžetske stavke i to Federalno ministarstvo zdravstva i Zavod za javno zdravstvo Federacije BiH. Prema podacima koji su prikazani u Budžetu Federacije BiH za 2018. godinu, na finansiranje rada Federalnog ministarstva zdravstva izdvojeno je 43,37 miliona KM , što je veće za oko 0,11 miliona KM u odnosu na godinu prije, dok je za Zavod za javno zdravstvo Federacije BiH budžet planiran u iznosu od 9,02 miliona KM, što je veće za 0,06 miliona KM u odnosu na 2017. godinu. Iz ovih podataka se može primjetiti da su izdvajanja za oblast zdravstva simobilično povećana u odnosu na prethodnu godinu. Ukupno finansiranje za oblast zdravstva iz Budžeta FBiH, kroz ove dvije stavke iznosi 52,39 miliona KM . Detalji su na slici.

Budžetski izdaci za zdravstvo Federacije BiH za 2018. godinu

U 2018. godini u BiH je više od polovine ukupne potrošnje za zdravstvo utrošeno na usluge liječenja i rehabilitacije, dok je ¼ sredstava utrošena na medicinska sredstva. Na preventivnu njegu, u koju su uključeni programi informisanja, edukacije i savjetovanja, programi imunizacije, ranog otkrivanja bolesti, praćenja zdravstvenog stanja stanovništva, 15 epidemiološko praćenje i kontrola rizika od bolesti, te programi pripreme za odgovor na katastrofe, u 2018. godini, utrošeno je 1,8% ukupnih sredstava za zdravstvo.

Potrošnja u zdravstvu po namjenama zdravstvene zaštite u 2018. godini u BiH

Kada je u pitanju utrošak finansijskih sredstava, koja su planirana za Federalno ministarstvo zdravstva, prema podacima iz Budžeta Federacije BiH za 2018. godinu, 94,31% tih sredstava odlazi na tekuće transfere, što je neznatno manje nego u prethodnom periodu, dok ostatak planiranog novca se troši na druge budžetske stavke, kako je to prikazano na slici.

Budžetski izdaci za Federalnog ministarstva zdravstva za 2018. godinu

Kao i u prethodnoj godini najveću stavku u budžetu Federalnog ministarstva zdravstva čine tekući transferi, koji su procentualno porasli na nivo od 95%. Od ukupnog iznosa tekućih transfera, 26 miliona se odnosi na tranfer prema Zavodu zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, što je na istom nivou, kako je bilo u 2016. i 2017. godini, dok se ostatak novca također odnosi na tranfere drugim nivoima vlasti.

Tekući javni izdaci za zdravstvo u Federaciji BiH iznose 1.265 miliona KM u 2018. godini, što predstavlja 70,0% od ukupnih tekućih izdataka za zdravstvo u Federaciji BiH. Tekući privatni izdaci za zdravstvo u Federaciji BiH iznose 531 milion KM, što predstavlja 30,0% od ukupnih tekućih izdataka za zdravstvo u Federaciji BiH. Gotovo sva privatna potrošnja (98%) odnosi se na direktne izdatke domaćinstva (522 miliona KM), dok se samo mali dio privatne potrošnje (2%) daje na dobrovoljno plaćanje zdravstvene zaštite (9 miliona KM). Prema namjenama zdravstvene zaštite u 2018. godini, od ukupne potrošnje u zdravstvu, 60,1% se odnosi na usluge liječenja i rehabilitacije, i predstavlja povećanje 9,1% u odnosu na 2017.godinu. Na preventivnu njegu u 2018. godini utrošeno je 1,4% ukupnih sredstava za zdravstvo (25 miliona KM). U 2018. godini, udio potrošnje na medicinska sredstva za vanbolničke pacijente (lijekovi i terapeutska pomagala) je 28,0% (503 miliona KM),dok se 7,7% ukupne potrošnje odnosi na pomoćne usluge zdravstvene zaštite (139 miliona KM). Prema pružaocima usluga zdravstvene zaštite u 2018.godini, od ukupnih tekućih izdataka u zdravstvu, 38,9% se odnosi na bolnice (699 miliona KM), i predstavlja povećanje 10,1% u odnosu na 2017.godinu. Značajan udio maloprodaje i drugih distributera medicinske robe iznosi 28,0%, kao i udio pružaoca usluga ambulantne zdravstvene zaštite koji iznosi 26,7%. Usluge dugotrajne njege, preventivne zdravstvene zaštite i zdravstvene administracije se gotovo isključivo finansiraju iz javnih izdataka, dok se medicinska sredstva za vanbolničke pacijente u većoj mjeri (56,2%) finansiraju iz privatnih izdataka, odnosno iz direktnih izdataka domaćinstava. 10 Kada je u pitanju Zavod za javno zdravstvo Federacije BiH, ukupan budžet ove institucije iznosi 9,02 miliona KM u 2018. godini, što je povećanje za oko 0,06 miliona KM u odnosu na 2017. godinu. Od planiranog iznosa, gotovo 99% novca odlazi na plaće i naknade zaposlenih, doprinose, te izdatke na inventar i usluge, dok samo 0,46% se odnosi na tekuće transfere. Finansijska sredstva koja su planirana za tekuće transfere, odnose se na troškove sudskih presuda. Kada usporedimo ukupan iznos izdvajanja za segment zdravstva u FBiH, koji je planiran kroz Budžet Federacije BiH za 2018. godinu, u odnosu na ukupne budžetske rashode, procentualno ova izdvajanja čine 3,00% ukupnih budžetskih rashoda. Ako ovaj podatak usporedimo sa prethodnom godinom, vidimo da je došlo do smanjenja izdvajanja za oblast zdravstva u procentima, primarno zbog rasta budžetskih rashoda, a zadržavanja nivoa izdvajanja za oblast zdravstva u cjelini.

Zdravstveni sistem u Republici Srpskoj

Republika Srpska (RS), sa približno 1.4 miliona stanovnika pokriva skoro 49% ukupne teritorije BiH. RS se sastoji iz četiri regije. Sistem zdravstva u RS je centraliziran sa cjelokupnim ovlastima skoncentriranim u okviru Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, Instituta za zaštitu zdravlja i Fonda zdravstvenog osiguranja.11 Zdravstveno osiguranje u okviru socijalnog osiguranja u Republici Srpskoj regulisano je Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Ono je zasnovano na sličnim principima kao i u Federaciji Bosne i Hercegovine. Suštinska razlika je u većem stepenu centralizacije u Republici Srpskoj koja se ostvaruje preko jedinstvenog i samostalnog Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske. Kao i u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema Zakonu o doprinosima stopa doprinosa iznosi 12,5% ličnog primanja na koje se prema zakonskim propisima plaća porez na dohodak.

Raspored funkcija

Ministarstvo zdravstva RS-a je odgovorno za sektor zdravstva u RS-u i ima sljedeće funkcije: kreiranje poslovne politike, razvoj strategija, planiranje mreže zdravstvenih ustanova, sanitarnu inspekciju, zdravstvenu inspekciju i koordinaciju aktivnosti u zdravstvu RS-a. Institut za zaštitu zdravlja RS-a je odgovoran za funkcije kao što su istraživanje i obrazovanje u polju javnog zdravstva, promocija zdravlja i praćenje zdravstvenog stanja stanovništva. Fond zdravstvenog osiguranja RS-a kao svoje glavne funkcije ima prikupljanje doprinosa za zdravstveno osiguranje (međutim, ovo se ne odnosi na naplatu doprinosa) i ugovaranje zdravstvenih usluga. Organizaciona struktura se sastoji od osam filijala i centralnog ureda u Banja Luci sa četiri odjela: ekonomskim, pravnim, medicinskim i odjelom za informacionu tehnologiju.

Pregled institucija u sektoru zdravstva RS-a

U 2017. godini, za finansiranje rada Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, izdvojeno je 65,24 miliona KM, što je znatno više nego u godini prije, tako da je povećanje ostvareno za oko 23,5 miliona KM. Ukoliko ovaj iznos usporedimo sa ukupnim rashodima Budžeta Republike Srpske za 2018. godinu, dobijemo podatak da je iz budžeta izdvojeno 2.61% za finansiranje Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, što je procentualno veće za 0,91% u odnosu na prethodnu godinu. U budžetu Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite za 2018. godinu, došlo je do znatnog povećanja budžeta, tako da je povećanje raspoređeno na svim budžetskih stavkama. Ukoliko usporedimo podatke iz budžeta za 2018. godinu, Federacije BiH i Republike Srpske, u dijelu koji se odnosi na rashode oba ministarstva, te rashode budžeta, dobijemo podatak da je procenat finansiranja rada ministarstava u odnosu na ukupne budžetske rashode 2,77%.

Odnos rashoda Ministarstva (zbirno FBiH i RS) prema ukupnim rashodima Budžeta

Odnos prihoda i rashoda

Sistemi zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini već duži period su suočeni sa ozbiljnim izazovima u svome finansiranju. Gotovo po pravilu svake godine rashodi premašuju prihode fondova zdravstvenog osiguranja u oba entiteta i kantonima. Prema podacima Glavne službe za reviziju javnog sektora u RS-u i izvještaja Fonda zdravstvenog osiguranja RS-a, ukupni prihodi javnog sektora zdravstva u Republici Srpskoj u 2016. godini iznosili su 625 miliona i 700 hiljada KM , dok su rashodi u istom periodu iznosili 654 miliona i 230 hiljada KM, što znači da je taj segment javnog sektora samo u protekloj godini poslovao s gubitkom od preko 20 miliona KM. Pregled ostvarenih prihoda i rashoda unazad nekoliko godina ukazuje na to da u prosjeku svake godine javnom sektoru zdravstva u RS-u nedostaje oko 15 miliona KM . Nemogućnost da se iz vlastitih prihoda, a prije svega iz prikupljenih uplata po osnovu doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje, finansiraju rastući troškovi zdravstvenih usluga primorala je Fond zdravstvenog osiguranja da se za dodatna sredstva obraća Vladi RSa te da se kreditno zadužuje. Ukupne kreditne obaveze Fonda su prema podacima za 2016. godinu iznosile 185.245.483 KM, od čega se na dugoročne obaveze po kreditnim zaduženjima odnosi 138.569.632 KM, a na obaveze po kreditnim zaduženjima koje dospijevaju na naplatu u 2017. godini odnosi se 46.675.850 KM. Specifičnost trenutne finansijske pozicije Fonda zdravstvenog osiguranja u tome je što su institucije u zdravstvu istovremeno veliki dužnici i povjerioci, s obzirom na velika potraživanja po osnovu neplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje upravo od radnika zdravstvenih ustanova i drugih budžetskih korisnika.

Slična situacija je i u Federaciji BiH. Prema konsolidovanim podacima Zavoda za zdravstveno osiguranje i reosiguranje iz Obračuna sredstava u zdravstvu Federacije BiH u zdravstvenom sektoru FBiH kao cjelini u 2015. godini iskazan je konsolidovan gubitak u ukupnom iznosu 24.422.534 KM. Višak rashoda nad prihodima iskazan je u zavodima zdravstvenog osiguranja (federalnom i kantonalnim) u ukupnom iznosu 7.585.478 KM , dok je kod zdravstvenih ustanova i djelatnika (javnih i privatnih) iskazan gubitak od 16.837.056 KM. Od toga su najveći gubici ostvareni u tri klinička centra: UKC Sarajevo, SKB Mostar i UKC Tuzla.

Kada se govori o finansijskim rezultatima kantonalnih zavoda za zdravstveno osiguranje, prisutne su značajne razlike, kako u pogledu provođenja zdravstvene zaštite, tako i u iskazanim rezultatima u poslovanju zavoda zdravstvenog osiguranja i zdravstvenih ustanova. Zavodi zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona, Tuzlanskog, Zeničkodobojskog, Srednjobosanskog i Kantona Sarajevo pozitivno su poslovali i u 2015. godini ostvarili pozitivan rezultat u ukupnom iznosu 7.870.872 KM, dok su ostali kantonalni zavodi poslovali s gubitkom u ukupnom iznosu 15.456.350 KM.

Kao i u Republici Srpskoj, federalni i kantonalni fondovi zdravstvenog osiguranja u Federaciji BiH takođe su suočeni sa hroničnim problemom nelikvidnosti; u 2015. godini ukupno nenaplaćena potraživanja fondova iznosila su 120.338.853 KM i u porastu su u odnosu na isti period 2014. godine.

Reforme i privatizacije zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini

Odabir načina na koji će se pristupiti rješavanju pitanja privatizacije u bosanskohercegovačkom zdravstvu je još uvijek u domenu akademske i stručne debate. Entitetskim parlamentima na raspolaganju stoji nekoliko modela ulaska privatnog kapitala u javni zdravstveni sektor. Prvi model bio bi klasična privatizacija, poput one koja je provedena u privredi. Drugi bi mogao biti putem ugovora o koncesiji, a treći model kroz javno – privatno partnerstvo. Optimalni cilj privatizacije u Bosni i Hercegovini se može postići kroz osiguranje minimalnih zakonskih uslova da javni i privatni sektor djelotvorno koriste ljudske i materijalne resurse za unapređenje zdravlja stanovništva, uklanjanje fragmentacije u ovoj domeni, te postizanje pune koherentnosti, te harmonizacije u propisima. Svaki pristup je neophodno dobro procijeniti kako bi se izbjegle neželjene posljedice. Nekritično iniciranje procesa privatizacije u zdravstvu u nekim zemljama Europe, povećalo je izdatke zdravstvenog osiguranja i nije ispunilo zamišljena očekivanja.

Generalni zaključak jeste da se svake godine izdvaja sve više novca za finansiranje rastućih potreba, ali da su građani nezadovoljni pruženim uslugama . Sistem je koncipiran da se ustvari održava postojeće stanje i finansira glomazni aparat, bez da su na pravi način pružene usluge građanima. Povećanje broja penzionera i očekivano usporavanje broja zaposlenih radnika, dovest će i do usporavanja uplata za zdravstveni sektor u BiH budućih godina, ali i rastućih potreba, što će dovesti u pitanje održivost zdravstvenog sektora u BiH. Zdravstvene ustanove u Bosni i Hercegovini duguju preko dvije milijarde konvertibilnih maraka. Tačnije, 1,20 milijarde KM u Federaciji BiH i 1,06 milijardi KM u Republici Srpskoj. Akumulirani dugovi su rezultat najznačajnijih karakteristika sistema:

· visoki troškovi,

· finansijska neodrživost i

· posljedično nezadovoljstvo korisnika, a posljedica je loš kvalitet i obuhvat zdravstvenih usluga.

Činjenica je da će malo osoba koje su imale potrebu za odlaskom ljekaru u BiH svoje iskustvo dobijanja usluge opisati sa pridjevima zadovoljavajuće, dobro ili odlično. Iz perspektive pacijenta, u bh. zdravstvenim sistemima uvijek nešto nedostaje – tehničkih i smještajnih kapaciteta, instrumenata i materijala, lijekova... što redovno prolongira vrijeme potrebno da se problem dijagnosticira ili tretira. Čekanje često znači pogoršanje zdravstvenog stanja, a u najtežim slučajevima može imati i fatalne posljedice. Ako pitate zaposlene u zdravstvu, reći će vam skoro iste stvari – da rade u lošim uslovima, bez dovoljno ljudi i adekvatne opreme, s dodatkom kritike da su im plate preniske za njihovu stručnu spremu i težinu poslova koje obavljaju. S obzirom na trend odliva radne snage i šansama koje domaći zdravstveni radnici imaju za zapošljavanje u zemljama članicama EU, neće iznenaditi da uskoro počne nedostajati i ljekara koji će pružati kakvu-takvu zdravstvenu uslugu.

Stanje u zdravstvenoj zaštiti u BiH

Gledajući sveobuhvatno, ukupni prihod i izdaci u zdravstvenom sektoru su znatni (7,4% budžetskih izdvajanja ), ali održivost je daleko od toga da bude ostvarena. Većina stanovništva vjeruje da bi vlade trebale subvencionirati troškove zdravstvene zaštite iz općih prihoda i učiniti zdravstvenu zaštitu dostupnom za sve, barem kada je osnovni paket zdravstvenih prava u pitanju. Određene socijalne grupe nisu pokrivene zdravstvenim osiguranjem. Prema podacima Fonda zdravstvenog osiguranja RS, u 2008 godini, 19,18% stanovnika (oko 235.000) nije bio u mogućnosti da ovjeri zdravstvenu knjižicu i da koristi prava iz zdravstvenog osiguranja. U Federaciji BiH, prema podacima Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, u 2007. godini je bilo 16,35% stanovništva koji je bio isključen iz sistema zdravstvenog osiguranja (oko 380.000 stanovnika). BiH je ratifikovala mnoge međunarodne dokumente kojima se obavezala da će osigurati jednakost u zaštiti i univerzalni pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti, bez diskriminacije.

Zdravstvo i odliv stanovništva

Sva istraživanja na temu odliva stanovništva iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, a što je jedan od najvećih problema s kojima se zemlja suočava, uz ekonomske faktore ističu loše javne usluge, korupciju i ličnu nesigurnost kao najznačajnije motive ljudi koji se odlučuju da spakuju kofere i potraže sreću van svoje zemlje. Nepravda kada shvatite da za novac koji uplaćujete u fond ne dobijate odgovarajuću ili pravovremenu uslugu ili da ste kao neuvezana osoba stavljeni na kraj linije čekanja dok uvezane individue prolaze preko reda u kom nestrpljivo čekate na pomoć i tretman izaziva osjećaj nemoći i bijesa i frustraciju sistemom koja se drastično razlikuje od one koju izaziva čekanje u opštinskom redu. Poseban problem predstavlja odlazak doktora u inostranstvo. Tačna evidencija ljekara koji su napustili Bosnu i Hercegovinu ne postoji. Prema podacima predsjednika Ljekarske komore Federacije BiH Haruna Drljevića, našu zemlju je samo u 2018. godini napustilo 267, a u 2017. godini 362 ljekara s područja Federacije BiH. Dio doktora medicine po okončanju fakulteta odmah odlazi iz države, čak se i ne prijavi u ljekarsku komoru, a to su osobe koje bi za u narednih 15 godina trebali preuzeti zdravstveni sistem. Analiza predsjednika Ljekarske komore FBiH pokazuje i da ljekarski kadar čine stariji ljekari s prosjekom od 57,8 godina.

L iteratura:

1. Hadžić, F., 2019. Analiza budžeta Federacije i Bosne i Hercegovine i Republike Srpske od 2016 do 2018 godine.

2. Hasić, J., 2013. Privatizacija zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini - mogućnost i pravci potencijalnih reformskih procesa u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj.

3. Jovanović, S., Mandić, J. & Milovanović, S., 2015. Health care systems. Engrami, January, pp. 75-82.

4. Kozarević, S., 2010. Rizik menadžment i osiguranje. Tuzla: CPA Tojšići.

5. Kozarević, S. & Kovač, R., 2013. Ekonomika osiguranja. Tuzla: Off-set.

6. Martić, M. & Đukić, O., 2018.Sistemi zdravstvene zaštite u BiH.

7. Mujkić, E., 2011. Sistem zdravstva u Bosni i Hercegovini stanje i pravci moguće reforme

8. Šulović, M. Ž., 2008. Pregled ustanova i usluga u primarnoj zdravstvenoj zaštiti

9. Vašiček, V. i dr., 2016. Procesni pristup obračunu troškova u sustavu zdravstva. Zagreb: Sveučilišna Tiskara d.o.o., Zagreb.

10. https://parco.gov.ba/wp-content/uploads/2016/09/funkcionalni-pregled-sektora-zdravstva-u-bih-zavrsni-izvjestaj.pdf , pristupljeno januar 2021. godine

11. https://ba.unfpa.org/sites/default/files/pub-pdf/psa_bih_final_november_2020_bcs_0.pdf , pristupljeno januar 2021. godine

12. http://www.bhas.ba/data/Publikacije/Saopstenja/2020/NHA_01_2018_Y1_0_BS.pdf , pristupljeno januar 2021. godine

13. https://parco.gov.ba/wp-content/uploads/2016/09/funkcionalni-pregled-sektora-zdravstva-u-bih-zavrsni-izvjestaj.pdf , pristupljeno januar 2021. godine

14. http://icva-bh.org/wordpress/wp-content/uploads/2015/07/Do-univerzalne-zdravstvene-za%C5%A1tite-u-Bosni-i-Hercegovini-1.pdf , pristupljeno januar 2021. godine

15. https://parco.gov.ba/wp-content/uploads/2016/09/funkcionalni-pregled-sektora-zdravstva-u-bih-zavrsni-izvjestaj.pdf , pristupljeno januar 2021. godine

16. http://www.cpu.org.ba/blog-bih/post/2020/sistematski-pristup-reformama-zdravstva/ , pristupljeno januar 2021. godine

ŽENE U HIRURGIJI - PRIJE I SADA

Sun, 05 Jun 2022 10:08:49 GMT

Iako su žene napravile značajan prodor u medicini, hirurgija i dalje ostaje specijalnost s, nažalost, brojnim preprekama za žene. U prošlim vremenima bilo je uobičajeno mišljenje da je medicina doktrina koju su isključivo proučavali muškarci.

Takva je misao duboko ukorijenjena u europskoj povijesti u kojoj do kraja 18. stoljeća nalazite vrlo malo, ako ih uopće ima, praktikantica. Zapravo, tokom srednjeg vijeka propisi su u biti zabranjivali ženama da se bave hirurgijom. Najranije ilustracije žena koje se bave medicinom (tačnije operiraju) objavljene su u knjizi "Kraljevska hirurgija", koju je krajem 14. stoljeća napisao poznati osmanski hirurg. Ova knjiga predstavlja prvi hirurški atlas na svijetu i ne ostavlja upit da su žene igrale ulogu u ovoj disciplini od njezina početka.

Još prije četiri desetljeća postotak žena koje se bave hirurgijom bio je samo 12%. Od tada se hirurška ‘scena’ jako promijenila, a udio hirurga sada iznosi više od 29%. Žene imaju sve aktivniju ulogu u području hirurgije, a dolazak moderne hirurške obuke otvorio je mnoga vrata ženama. Moram reći da su muškarci dugo imali monopol na titulu hirurga na Balkanu. Čak i uz bogatu povijest žena u ovoj oblasti, ranije je bilo jednostavno nezamislivo, posebno u Bosni i Hercegovini, da žene postanu hirurzi. Istraživači su pokazali da iako žene postižu usporedive rezultate s muškarcima prilikom izvođenja određenog zahvata, nažalost ne uživaju u usporedivoj mogućnosti ili tretmanu.

Slika preuzeta sa: https://southlake.ca/patient-care-program/surgery/

Sigurno se pitate koliko dugo traje specijalizacija iz područja hirurgije u Bosni i Hercegovini? Pa, prvo bi trebalo završiti Medicinski Fakultet i zaposliti se. Tada biste morali raditi dvije godine kao klinički ljekar, prije nego što vam bude dopušteno da počnete specijalizirati. Po mom mišljenju kao nekada studentici medicine, a danas I doktorici, mnogi pacijenti koje sam imala priliku liječiti došli su s predrasudama. Recimo u Bosni i Hercegovini , u gradu u kojem sam studirala u Univerzitetskom kliničkom centru ima samo 30 hirurga. To je veliki problem koji postoji u cijeloj regiji, kao I u istočnoj i jugoistočnoj Evropi. Slično, u Srbiji na svaku ženu koja se bavi hirurgijom dolazi 15 muškaraca. Prema podacima iz 2015. godine, u Crnoj Gori je bilo 79 ljekara specijaliziranih iz područja hirurgije, od kojih su samo 7 bile žene. Ponekad se pitam "gdje su sve žene?"

Nažalost, suočavaju se s istim problemima kao i žene u drugim profesionalnim područjima kao što su bankarstvo, pravo i inžinjering. Oni su nedovoljno zastupljeni zbog zastarjelih stigmi koje nemaju uporište u povijesti, nemaju uporište na radnom mjestu i u ovoj praksi, ali su ih, iz bilo kojeg razloga, institucionalizirali entiteti koji u konačnici odlučuju tko će, a tko se neće zvati Doktorom. Nadam se da ćemo, kako potrebe našeg stanovništva rastu, poduzeti prvi korak ka rješavanju svakog problema i priznati da ga imamo. Žene imaju jednaku sposobnost pružanja očajnički potrebne njege građanima Evrope, bilo da se radi o klinici, na terenu ili čak u operacionoj sali, a mi sebi činimo veliku medvjeđu uslugu time što ih ne potičemo da iskoriste ove mogućnosti. Ako išta, trebali bismo ih poticati na to – zbog prakse i zbog naših pacijenata. Nadam se da će žene koje su dale toliko sebe ovoj disciplini i ovom pozivu pronaći zadovoljstvo samo kada se i muškarcima i ženama otvore nove prilike, da nastave svoju praksu kamo god ih njihovo srce, um i Bogom dani talent odvedu.

TOPLOTNI UDAR I SUNČANICA

Sat, 04 Jun 2022 10:24:30 GMT

Ubrajaju se u urgentna stanja, te ih je važno prepoznati i brzo djelovati. Tokom posljednjih godina, bilježi se porast ovih stanja zbog klimatskih promjena i globalnog zagrijavanja. Na visoke temperature posebno su osjetljiva djeca, naročito bebe između šestog mjeseca i prve godine života. Razlog tome je jer nemaju dovoljno razvijen termoregulacioni sistem. Također su ugrožene trudnice, starije osobe, te hronični bolesnici.

TOPLOTNI UDAR

Toplotni udar je stanje opće pregrijanosti organizma. Povišena temperatura okoline i prezasićenost vazduha vodenom parom mogu dovesti do ovoga stanja. Javlja se prekomjerno znojenje, koje ne dovodi do rashlađivanja. Dakle, dolazi do poremećaja regulacije tjelesne temperature, te tijelo ne može samo sniziti temperaturu. To također može biti potencirano pretoplom odjećom, odnosno neadekvatnim oblačenjem.

Sreće se kod ljudi koji borave u toplim prostorijama, te nedovoljno prozračenim i prezasićenim vodenom parom, u perionicama, peglaonicama, javnom prevozu, pregrijanom automobilu i slično. Može se javiti i tokom toplih ljetnih dana, kada je atmosfera prezasićena vlagom, te ljudi pretoplo obučeni i izloženi jakom fizičkom naporu.

PATOMEHANIZAM

Organizam putem znojenja gubi vodu i minerale, te takvo stanje izaziva pojačanu žeđ. Žeđ se uglavnom ublažava pijenjem tečnosti, što još više povećava disbalans elektrolita u ljudskom organizmu.

KLINIČKA SLIKA

Toplotni udar je urgentno stanje, opasno po život i često nastaje brzo i iznenada. U takvim slučajevima unesrećeni pada kao gromom pogođen. Međutim, obično se prvo jave alarmantni znaci. Prvo se javi zamor, slabost i žeđ. Lice je obično crveno, ponekad može biti i cijanotično. Disanje je površno i ubrzano, a puls slabo punjen i također ubrzan. Koža je oznojena i topla, a tjelesna temperatura je povišena. Pacijent se može žaliti na vertigo (vrtoglavicu) i treperenje pred očima, te mrak pred očima. U nekim slučajevima mogu se javiti i grčevi. Krvni pritisak je normalan ili snižen.

DIJAGNOZA

Dijagnoza se temelji na anamnezi ili heteroanamnezi i kliničkoj slici.

PRVA POMOĆ I HITNA MEDICINSKA POMOĆ

Osobu smjestiti u hladovinu ili u rashlađenu, zatamnjenu i provjetrenu prostoriju i raskomotiti je.

Ilustracija 1 – Prva pomoć

Veliki značaj ima aktivno vanjsko rashlađivanje. Ne smije se koristiti voda hladnija od 16°C, jer ukoliko je prehladna izaziva perifernu vazokonstrikciju i na taj način sprečava gubitak topline.

Mjere naprednog održavanja života:

U uslovima izvanbolničke hitne medicinske pomoći potrebno je otvoriti iv put i primijeniti 250 mL fiziološke otopine u bolusu. Potrebno je biti oprezan pri nadoknadi tečnosti zbog mogućnosti edema mozga. Pratiti vitalne parametre.. Koristi se aktivno vanjsko ili unutrašnje rashlađivanje (lavaža želuca hladnom vodom, hladna klizma, te peritonealna dijaliza). Vrlo su korisne hladne intravenske otopine. Tokom provođenja procesa hlađenja unutrašnju temperaturu treba stalno mjeriti. Hlađenje se prekida kada ona padne na 38°C.

PROGNOZA

Prognoza je dobra ukoliko se rashlađivanje postigne za jedan sat. Nakon zagrijavanja pacijent može imati poremećaje elektrolita. Oko 20% preživjelih ima oštećenje mozga.

SUNČANICA (INSOLATIO)

Sunčanica je stanje opće pregrijanosti organizma izazvano direktnim djelovanjem toplotne energije, prvenstveno na nezaštićenu glavu. Ljeti se javlja najčešće, dugim boravkom na suncu. Vrlo je opasna, te nekada može završiti i smtronosno.

PATOMEHANIZAM

Osnova patomehanizma ovoga stanja je u tome da otkazuje hipotalamična regulacija tjelesne temperature ili dolazi do iscrpljenosti znojnih žlijezda.

KLINIČKA SLIKA

Osnovna karakteristika je da tjelesna temperatura raste, a osoba se ne znoji. U nekim slučajevima temperatura može dosegnuti i 41°C – 42°C. Prvi simptomi javljaju se 6 – 12 sati nakon izloženosti suncu. Koža je topla i suha. Problem koji se javlja sa centralnim nervnim sistemom nastaje kao posljedica rasta moždanog edema. Strada mozak, bubrezi, te jetra. Početak ovoga stanja može biti nagao i iznenadan, sa padom i gubitkom svijesti, ali češće se javi glavobolja, vrtoglavica, nemir i smetenost ili dezorijentiranost. Zjenice su uglavnom proširene. Pacijenti se žale na povišenu temperaturu, glavobolju, mučninu, povraćanje, te opću slabost. Krvni pritisak je normalan ili blago povišen. Puls je najčešće ubrzan. U teškim slučajevima pojavljuje se psihotično stanje ili koma. Sunčanica može ostaviti trajne posljedice na ljudski organizam.

DIJAGNOZA

Dijagnoza se postavlja na osnovnu anamnestičkih ili heteroanamnestičkih podataka i kliničke slike.

PRVA POMOĆ I HITNA MEDICINSKA POMOĆ

Osobu premjestiti u hlad u ležeći položaj, sa nešto uzdignutim uzglavljem. Stavljati hladne obloge ili kesice sa ledom (nikako led na kožu direktno). Ukoliko je osoba pri svijesti dati da pije hladne napitke. U uslovima hitne medicinske pomoći nastaviti sa mjerama rashlađivanja, pomoću „hladnih“ intravenskih otopina ili pristupiti rektalnom rashlađivanju putem klizme. Ukoliko temperatura padne na 38°C proceduru rashlađivanja potrebno je prekinuti. Uvijek je potrebno voditi računa o tome da rashlađivanje koje se provodi bude kontrolisani postupak. U okviru terapije koristi se 5% glukoza, analgetici, te kortikosteroidi – zbog moždanog edema.

RAZLIKA IZMEĐU TOPLOTNOG UDARA I SUNČANICE

Osnovna razlika je što sunčanica nastaje pri dugotrajnom i direktnom izlaganju suncu, a toplotni udar se može dogoditi u svim uvjetima kada se tijelo ne može osloboditi viška toplote.

SAVJETI ZA PREVENCIJU

Oblačiti se lagano i shodno temperaturi, posebno ljeti. Najbolje je nositi odjeću od prirodnih materijala i svjetlije boje. Potrebno je piti puno tečnosti i održavati hidraciju organizma i kože. Od velike je koristi izbjegavati velike gužve, pretople i zagušljive prostorije, boravak na otvorenom u najtoplijem periodu dana, te zaštititi se šeširom od direktnog dejstva sunčevih zraka na glavu. Važno je napomenuti da nikako ne treba ostavljati djecu niti životinje u parkiranom automobilu.

LITERATURA

1. Hasaničević E. „Osnove prehospitalne urgentne medicine“, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2009.

2. Kalezić N. „Inicijalni tretman urgentnih stanja u medicini“, Medicinski fakultet Beograd, 2.izd., 2013.

3. Tomljanović B. „Temeljni hitni medicinski postupci“, Hrvatski zavod za hitnu medicinu, 2011.

4. Vucović D. „Urgentna medicina“, Global – Sound, Beograd, 2015.

Colica renalis

Fri, 03 Jun 2022 07:34:55 GMT

Bubrežna kolika /colica renalis predstavlja akutnu bol u području lumbalnih loža, koja se širi prema genitalnoj regiji. Razlog ove boli jeste postojanje kamenca ili više njih u bubregu ili ureteru. Ovakva vrsta bola se od davnina opisuje kao jedna od najvećih u medicini. Ljekari u primarnoj zdravstvenoj zaštititi te u HMP ili UC se često susreću sa navedenom tematikom.

Više je faktora koji dovode do kalkuloze urinarnog trakta; genetski faktori (primarna hiperoksalurija, renalna tubularna acidoza tip1), anatomske malformacije (opstrukcija ureteropelvičnog spoja, VUR, striktura uterera), bolesti (nefrokalcinoza, sarkoidoza, Chronova bolest, neoplazme), te određeni lijekovi (diuretici, citostatici).

Prema hemijskoj građi, najčešća forma kamenaca sa kojom se susrećemo jesu kalcijski (kalcij oksalat), potom struvitni, uratni, cistinski. Veličinom, poteškoće prave kamenci dijametra od 5 mm i više.

Lokalizacija kamenca je važnija od njegove veličine kada govorimo o pojavi bola. Da bismo dijagnosticirali iste, neophodno je uraditi RTG snimak te UZ urotrakta. U LAB nalazima pretežno vidimo mikrohematuriju. Zlatni standard je sada CT urografija. Ovom metodom možemo vidjeti i one kamence koji nisu vidljivi na RTG-u.

Slika 1. CT urografija Slika 2. RTG urotrakta Slika 3. UZ urotrakta

Klinička slika urolitijaze ovisi o veličini, lokalizaciji, stepenu opstrukcije i prusustvu infekcije. Veliki kamenci u području bubrega znaju biti bezbolni, suprotno tome bol se pretežno javlja kada dođe do kretanja i kamenca manjeg dijamentra kroz ureter. Prilikom tog prolaska dolazi do distenzije mišićnih vlakana u zidu uretera što uz inervaciju dovodi do bola- dio kada se bol širi iz lumbalnih loža ka genitalijama. Pacijenti se žale na bol, hematuriju, dizuriju, te moguću febrilnost. Često su prisutna mučnina i povraćanje kod izrazito jakih bolova.

U prvom redu je najvažnije kupirati bol, dakle terapija nesteroidnim antiiinflamatornim lijekovima, po potrebi ordinirati i antiemetik. Korištenjem blokatora alfa receptora ili blokatora kalcijumskih kanala olakšavamo prolazak kamenca opuštajući glatke mišiće. Preporučuje se dnevni unos tečnosti 2,5-3l, smanjenje unosa soli, održavanje zdrave prehrane. Izbjegavanje bezalkoholnih pića koja sadrže fruktozu zbog njihove povezanosti s povećanim nivoom urata.

Svi pacijenti koji imaju kalkuluse barem jednom u životu osjete tu bol. Međutim neke žene, te bolove osjete tek za vrijeme trudnoće. U tom stanju smo ograničeni i medikamentoznim i dijagnostičkim metodama. UZ ostaje kao zlatni standard, a od lijekova indiciramo paracetamol. Ukoliko bude potrebno može se uraditi ureteroskopija ili privremena drenaža ureteralnim stentom. Udarna litotripsija i perkutana nefrolitotomija su kontraindicirane tokom trudnoće.

Spontanu eliminaciju možemo očekivati samo kod kamenaca ispod 5 mm. Kada govorimo o hroničnoj terapij za rješavanje ovog problema, danas se najviše koristi uretero pijeloskopska laserska litotripsija te ESWL ( Extracorporeal Shock Wave Lithotripsy). Otvori hirurgija se sve manje primjenjuje.

Literatura:

1. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1124863/

2. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/24515090/

3. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/30990297/

4. https://www.drhomerwalldc.com/images/Back__Kidney.jpg

5. http://www.urologija.hr/index.html/4.kamencibubregaUZV1.jpg

Migrena 101

Tue, 31 May 2022 09:54:57 GMT

Jedan od najčešćih bolova, s kojim se gotovo svaka osoba barem jednom u životu susrela je glavobolja. Ona stalno ili povremeno pogađa oko 85% stanovništva, a najčešće se javlja u dobi između 25-35 godina. Glavobolja je, nakon zubobolje, najčešća ljudska bol i predstavlja ozbiljan socijalni i ekonomski problem za jedinku, jer utiče na kvalitet života, društvene i porodične aktivnosti.

SIMPTOMI

Glavobolje se mogu podijeliti na funkcijske i simptomatske. Migrena spada u funkcijske glavobolje i pogađa oko 15% populacije, češće žena. Kao poremećaj, migrena predstavlja intenzivan bol najčešće u fronto-temporalnom području, a po karakteru je pulsirajuća, stezajuća, poput pritiska. Bol kod nekih bolesnika započinje aurom koja traje od nekoliko minuta do nekoliko sati. Ona najčešće uključuje vidne simptome (binokularni bljeskovi, svjetlosni lukovi, svijetle cik-cak linije), dok su poremećaj govora,parestezije i odrvnjelost udova rjeđi. Intenzitet boli se kreće od umjerenog do jakog, a po pravilu popuštaju nakon što bolesnik zaspi. Često se uz migrenu jave fotofobija, fonofobija i osmofobija, kao i mučnine i povraćanje. Ovisno o tome koji je dio mozga zahvaćen, mogu se javiti i vrtoglavica, bljedoća, šumovi u ušima, nesiguran hod, itd.

ETIOLOGIJA

Napad migrene mogu izazvati različiti vanjski ili unutrašnji faktori. U unutrašnje faktore ubrajamo kolebanje arterijskog pritiska, nisku koncentraciju glukoze u krvi, menstruaciju, intrakranijalne neoplazme, hormonalnu disfunkciju, itd. U vanjske faktore ubrajamo stres, nedostatak sna, određene amine (tiramin), čokoladu, sir, alkohol, citrusne sokove, meteorološke uvjete, itd.

PATOFIZIOLOGIJA

Uprkos brojnim studijama o spoznavanju migrene i njenih mehanizama nastanka, oni još uvijek ostaju nepotpuno poznati. Najprihvatljivija teorija nastanka migrena je „mehanička teorija“. Ona obuhvata tri faze, a to su:

a) Prodromalni stadij – u određenim regijama mozga, najčešće u kori, dolazi do vazokonstrikcije intrakranijalnih krvnih sudova, pod uticajem histamina i serotonina. Uslijed toga, nastaje hipoksija koja uzrokuje nastanak aure.

b) Stadij manifestne glavobolje – u ovom stadiju se javljaju jednostrano lokalizirana pulsirajuća bol. Nastaje uslijed hipotonije i vazodilatacije ekstrakranijalnih krvnih sudova.

c) Stadij tupog, konstantnog bola (stadij edema) – ovaj stadij se odlikuje dugotrajnim tupim bolom, a nastaje kao posljedica edema parijetalnog dijela i limfocitne perivaskularne infiltracije oko zahvaćenih ekstrakranijalnih krvnih sudova.

Ilustracija 1: faze migrenskog napada

DIJAGNOZA

Dijagnoza migrene se najčešće postavlja na nivou primarne zdravstvene zaštite na osnovu anamneze, fizikalnog pregleda i brzog neurološkog pregleda. U slučaju nejasnih ili težih simptoma pacijent se upućuje neurologu koji zatim može indicirati MRI ili CT. Prilikom dijagnosticiranja, treba biti oprezan i ne zamijeniti migrene sa sinusnim ili drugim oblicima glavobolja. Migrena može biti i bez aure, pa se ona dijagnostikuje na osnovu:

· Najmanje pet ataka migrene koji ispunjavaju određene kriterije, a to su:

a) napadi traju 4-72h,

b) glavobolja koja ima dvije od četiri karakteristike - jednostrana lokalizacija, pulsirajući kvalitet, umjeren ili jak intenzitet bola, pogoršava se pri rutinskim fizičkim aktivnostima

c) uz glavobolju se javljaju: mučnina i/ili povraćanje, foto- i fonofobija

Ilustracija 2: da li je migrena ili vrsta glavobolje?

LIJEČENJE I PROFILAKSA

Liječenje migrena zahtijeva istinski angažman ljekara, ali i usku saradnju pacijenta. Liječenje možemo podijeliti u tri kategorije:

1. liječenje akutnog napada (NSAIL, triptani, antiemetici, ergot alkaloidi)

2. profilaktično liječenje (beta blokatori, blokatori Ca kanala, antiepileptici)

3. suportivne mjere (higijensko-dijetetski režim koji uključuje smanjenu izloženost vanjskim etiološkim faktorima. Dakle, potrebno je reducirati izloženost stresu, unositi dovoljnu količinu tekućine, izbjegavati slatkiše, a posebno čokoladu, sireve, kofein, alkohol, itd. Poželjno je i da pacijent ima ustaljenu rutinu odlaska na spavanje i buđenja ujutro. Redukciji migrena znatno doprinose i redoviti obroci, kao i redovita umjerena tjelesna aktivnost)

Reference:

1. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC6929435/

2. https://www.thelancet.com/journals/lancet/article/PIIS0140-6736(04)15440-8/fulltext

3. http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/neurologija/glavobolja/migrena

4. Kantardžić Dž.: Klinička neurologija, Sarajevo, IP „Svjetlost“, 2001.

5. Gamulin S., Marušić M., Kovač Z. I suradnici: Patofiziologija udžbenik, knjiga prva, 8. izdanje, Medicinska naklada Zagreb, 2018.

6. https://www.migraine.org.au/phases

7. https://www.templehealth.org/about/blog/is-it-migraine-or-headache

Antitetanusna zaštita

Sun, 29 May 2022 14:39:03 GMT

Tetanus je akutna zarazna bolest koju karakterizuju bolni mišićni grčevi, najviše na licu i vratu, a potom i cijelom tijelu. U narodu je bolest poznata kao „zli grč„. Stopa smrtnosti od ovoga je visoka. Uzročnik je bacil tetanusa - Clostridium tetani. Do zaraze najčešće dolazi kad spore ove bakterije dospiju u organizam kroz ozljede kože ili sluznica. Ako uzročnik dospije u anaerobne uvjete (bez kisika) u onečišćenoj rani slijedi njihov rast i razmnožavanje pri čemu se stvara egzotoksin koji uzrokuje simptome bolesti. Ukoliko dođe do povrede oštrim i onečošćenim predmetima, ubodima, potrebno je što prije potražiti liječničku pomoć, te ljekar nakon pregleda određuje da li je potrebno primiti vakcinu. Pri terapji bitno je pratiti prohodnost dišnih puteva, održavanje rane, primjenu humanog imunog serumskog globulina te kontrola mišićnih grčeva.

Mehanizam djelovanja Clostridium tetani:

Nakon doticaja bakterije sa sluznicom ili nekim drugim načinom one prelaze u sporogenu formu bakterija u ljudskom organizmu uzrokujući kliničku simptomatologiju.

Pri tome se stvara toksin tetanospazmin koji blokira neurotransmitere u centralnom nervnom sistemu i uzrokuje spazam i rigidnost. Osim navedenoga, do tetanusa može doći ujedom životinja, nepridržavanjem higijenskog standarda tokom izvođenja hirurških i stomatoloških intervencija.

Simptomi:

· Povišena temperature;

· Znojenje;

· Glavobolja;

· Ukočenost vilice i cijelog tijela;

· Mišićni spazam;

· Konvulzije;

· Problem sa disanjem;

Raspored vakcina dat je u Tabeli 1. a može se provoditi monovalentnom ili kombinovanim vakcinama. U dječijoj dobi daje se kombinovana vakcina (DTPa – IPV – Hib), intramuskularno u mišić natkoljenice ili nadlaktice ovisno o dobi djeteta. Kontraindikacije vakcinacije su vezane za opće kontraindikacije, kao kod ostalih vakcina. Sve dobne skupine mogu dobiti tetanus, ali je bolest posebno učestala i fatalna u novorođenačkom periodu, koji je posebno fatalan ako se porod obavlja u kućnim uvjetima bez primjerenog higijenskog standarda. Vakcinacija protiv tetanusa pruža samo individualnu zaštitu, te se dugotrajnija zaštita od tetanusa prema SZO obezbjeđuje na taj način da pojedinac tokom života primi VI doza tetanusnog anatoksina, tj. tri primovakcinacije i tri održavajuće (booster) doze, a neke smjernice preporučuju davanje održavajućih doza svakih 10 godina.

U cilju sprečavanja tetanusa nakon povrede, bitna je postekspozicijska profilaksa čija je primjena ovisna da li je prisutan rizik tetanogene rane, te kakav je imunizacijski status pojedinca:

ako dijete nije kompletno vakcinisano daju se 3 doze tetanusnoga anatoksina (monovalentna ili kombinirana vakcina) po shemi 0-1-12 mjeseci;

Tabela 1: Ra spored imunizacije koji se primjenjuje u Kantonu Sarajevo

Preuzeto : https://judzks.ba/

ako je od prethodne doze vakcine proteklo više od 10 godina daje se 1 doza tetanusnoga anatoksina;
ako je rana visokorizična, treba dati jednu održavajuću dozu iako je dijete vakcinisano prije 5 – 10 godina i
ako je nepoznat vakcinalni status, a potrebna je antitetanusna zaštita, mora se započeti postekspozicijska profilaksa s davanjem 3 doze anatoksina tetanusa uz davanje tetanusnoga imunoglobulina (250-500 ij i.m.).

ako trudnica nije nikada vakcinisana protiv tetanusa ili ima nekompletan vakcinalni status, prema kalendaru imunizacija treba primiti 5 doza dT (na početku trudnoće – nakon jednog mjeseca – nakon šest mjeseci – nakon jedne godine ili tokom sljedeće trudnoće);
ako je trudnica tokom djetinjstva primila tri doze vakcine protiv tetanusa, treba primiti tri doze dT-a (na početku trudnoće – nakon mjesec dana – nakon jedne godine) i
ako je trudnica ukupno primila četiri doze vakcine protiv tetanusa treba primiti dvije doze dT-a (na početku trudnoće i jednu godinu nakon prve doze).

Reference:

1. https://www.zzjzdnz.hr/zdravlje/prevencija-zaraznih-bolesti/1123

World Health Organization. Tetanus. (2017.). Dostupno: http://www.who.int/immunization/diseases/tetanus/en/
World Health Organization. Maternal and neonatal tetanus elimination (MNTE). The inititative and challenges. (2017.). Dostupno na: http://www.who.int/immunization/diseases/MNTE_initiative/en/

4. https://judzks.ba/tetanus/

Lijekovi u trudnoći

Sun, 15 May 2022 20:27:17 GMT

Za ljekare veliki izazov predstavlja propisivanje lijekova u trudnoći. Vrlo važan događaj koji je srušio mit o posteljici kao apsolutno zaštitnoj barijeri, bila je talidomidska katastrofa. Postoje retrospektivna istraživanja kojim je dokazano da talidomid čak i u samo jednoj dozi, u razdoblju od 28 do 50. dana trudnoće izaziva malformacije. Svi slučajevi kroz historiju ostali su zapamćeni pod nazivom „Talidomidska katastrofa:“ Malformacije koje lijekovi mogu prouzrokovati u trudnoći variraju i od težine i od oblika iste. Pojedina oštećenja nisu spojiva sa životom, te dolazi do intrauterine smrti ploda odnosno spontanog pobačaja ili nakon samog poroda. S druge strane, neka oštećenja mogu oštetiti normalno funkcionisanje djeteta, u smislu kraćeg životnog vijeka ili tešku onesposobljenost.

Vaskularni sistem posteljice

Prolazak lijekova kroz posteljicu ovisi o molekularnoj masi istog, vezivanju za proteine, liposolubilnosti, metabolizmu kroz posteljicu i koncentracijskom gradijentu. Kako će neki lijek djelovati na fetus ponajprije ovisi o prirodi samog lijeka, zatim u kojoj je dozi primjenjen, te koliko često, da li je korišten sam ili u kombinaciji s drugim lijekovima. Osim toga, svako dijete je jedinstvena osoba i može imati svoj vlastiti odgovor na lijek koji majka primjeni u trudnoći. Razlozi zbog kojih trudnice mogu koristiti isti lijek jednak vremenski period, a imati različit odgovor na fetus su brojni. Neki od razloga prije svega su povećan protok kroz maternicu za 70-80% radi fiziološke preraspodjele cirkulirajuće krvi, povećana glomerularna filtracija i sekrecija, te samim tim i povećano izlučivanje lijekovs topivih u vodi, serusmki albumin mogu biti sniženi ili povišeni, lijekovi velike molekularne mase teško ili nikako prolaze posteljičnu membranu, intravenska primjena lijeka povećava protok kroz posteljicu zbog veće koncentracije lijeka u krvi.

Najčešće se koristi FDA klasifikacija za korištenje lijekova u trudnoći, svrstana u pet kategorija krenuvši od A kategoriie, koja se smatra najmanje štetnom, do X kategorije kojom se označavaju lijekovi koji su potpuno kontraindicirani u trudnoći.

PRIMJERI LIJEKOVA SA TERATOGENIM ILI DRUGIM ŠTETNIM EFEKTIMA NA FETUS

Talidomid- apsolutno kontraindiciran u vrijeme trudnoće, naročitu u period organogeneze. Korištenje povećava incidencu za gubitak sluha, anotiju, mikrotiju, fokomeliju, kongenitalne srčane mane i malformacije bubrega.
Tetraciklini- lijekovi iz ove skupine se vežu za kalcij i talože na zubima fetusa i kostima.
Trimetoprim-sulfametoksazol- studije na životinjama su pokazale teratogenost. Naročito ga treba izbjegavati u prvom tromjesečju trudnoće jer je on antagonista folate, ali i u trećem zbog povezanosti sa niskom porođajnom težinom djeteta.
ACE inhibitori i inhibitori angiotenszinskih receptora- studije pokazuju da korištenje ovih lijekova u prvom tromjesečju uzrokuje srčane malformacije poput atrijalnog septalnod defekta, ventrikularnog septalnog defekta, te stenoze plućne arterije. Njihovo korištenje u kasnijoj fazi trudnoće ( drugo i treće tromjesečje) povezano je sa anurijom, oligurijom, zatajenjem bubrega, oligohidramnionom i hipokalvarijom.
Citotoksični lijekovi- poznato je da lijekovi iz ove skupine imaju jak uticaj na stanice koje se brzo dijele i zato ih apsolutno treba izbjegavati u prvom tromjesečju. Metotreksat, lijek iz ove skupine je antagonist folata i povoljno ga je prestati koristiti tri mjeseca prije same koncepcije.
Antiepileptici- fenitoin, valproat, karbamazepin i fenobarbiton imaju D rizik za korištenje u trudnoći prema FDA klasifikaciji. Ukoliko je ipak potrebno, zbog same majke u dogovoru sa ginekolog i neurologom prilagodit će se odgovarajuća doza antiepileptika uz korištenje folne kiseline zbog njihovog antifolatnog uticaja. Nju obavezno treba koristiti tri mjeseca prije koncepcije, ali i tokom prvog tromjesečja. Noviji antiepileptici nemaju antifolatni uticaj, ali s druge strane nema dovoljno studija o njihovoj sigurnsoti u trudnoći.
Varfarin- korištenje ovog lijeka u prvom tromjesečju povezano je sa hondrodisplazijom i hipoplazijom nosa, te je apsolutno kontraindiciran u prvom tromjesečju. U kasnijim razdobljima trudnoće povezan je s krvarenjima i spontanim pobačajem, te bi ga bilo dobro izbjegavati iako njegov uticaj ovisi o primjenjenoj dozi.
Radioaktivni jod- otprilike desete sedmice gestacije formira se tkivo fetalne tkivne žlijezde, te je tada primjena kontraindicirana, jer može izazvati ablaciju. Nije preporučljiva ni ranija primjena radi mogućeg spontanog pobačaja i teratogenog učinka.
Litiji- dokazana Ebsteinova anomalija
DES (dietilsilbestrol)- kontraindiciran tokom čitave trudnoće. Uzrokuje karcinom svijetlih ćelija (karcinom maternice).

ANTIHIPERTENZIVI

Za liječenje hipertenzije kod trudnica najčešće se koristi metildopa , koji je siguran za trudnice. Pored njega koristi se i nifedipin , ali u manjoj mjeri. Ukoliko ima indikacija ili ukoliko nije zadovoljavajući terapijski učinak, mogu se koristiti lijekovi iz skupine beta blokatora, u prvom redu labetolol i metoprolol. Što se tiče blokatora kalcijevih kanala, diltiazem je pokazao teratogen učinak na životinje, te se s toga izbjegava njegova primjena u trudnoći. Verapamil iz iste skupine, može se koristiti u trudnoći ukoliko ima indikacija i u dogovoru sa specijalistom.(druga linija kod fibrilacije atrija i idiopatske ventrikularne tahikardije kod trudnica).

DIURETICI

Hidrohlortiazid i furosemid nisu pokazali teratogen učinak, ali ipak mogu dovesti do elektrolitnog disbalansa kod fetusa, te oligohidramniona, te se ne preporučuje ukoliko nema indikacija- plućni edem i srčano zatajenje.

ANTIMIKOTICI

Lokalna upotreba antimikotika npr. nistatina ne nosi rizik za plod jer se on sa kože ili vaginalnog područja skoro i ne apsorbuje. Oralna upotreba bi se trebala voditi pod kontrolom i nadzorom ginekologa pogotovo ako je sluznica digestivnog trakta već oštećena, jer tada postoji prilika za apsorbiranjem lijeka u većoj koncentraciji. Apsolutno kontraindiciran u trudnoći je griseofulvin.

PSIHOFARMACI

Lijekovi iz ove skupine uvode se samo ukoliko trudnica ima indikaciju, a ne reaguje na nemedikamentozno liječenje. Ginekolog može uvesti diazepam u trudnoći radi prevencije trudova. Benzodiazepini u trudnoći pogotovo ranoj mogu dovesti do ingvinalne hernije kod djeteta, stenoze pilorusa, kasnije do poremećaja šakei srčanih malformacija, dok u trćem tromjesečju može dovesti do smanjene težine djeteta, hipotonije i teškoća sa hranjenjem. Antipsihotike u prvom tromjesečju treba izbjegavati iako nisu dokazani štetni uticaji pri minimalnim dozama. Ukoliko je veća korist od štete, lijek izbora je klozapin i rangiran je u kategoriju B prema FDA klasifikaciji. Trudnice sa depresijom koje ne raguju na nemedikamentozno liječenje u dogovoru sa specijalistom mogu koristiti antidepresive, klasične, pa čak i iz skupine SSRI, uz prilagođenu dozu. Mprotilin, antidepresiv prema FDA klasifikaciji rangiran je u kategoriju B.

ANTIKOAGULANSI

Ukoliko postoji rizik od zgrušavanja krvi, ljekar će uključiti pojedine lijekove iz ove skupine i pomno pratiti trudnicu. Za trudnice se preporučuje niskomolekularni heparin jer ne prolazi barijeru posteljice.

Od ANALGETIKA najsigurnija je primjena paracetamola . Nesteroidni antireumatici inhibiraju ciklooksigenazu, a ona kod fetusa dilatira plućne krvne žile i duktus Botalli što može dovesti do plućne hipertenzije.

ANTIBIOTICI

Za vrijeme trudnoće osobito su česte urinarne infekcije, ali i infekcije disajnih puteva. BETALAKTAMSKI I SRODNI ANTIBIOTICI se najčešće propisuju u trudnoći, ukoliko postoji indikacija za antibioticima. Cefalosporini su lijek izbora ukoliko je trudnica alergična na penicillin iako treba paziti zbog ukrštene reakcije.

AMINOGLIKOZIDI prolaze posteljičnu barijeru i treba ih izbjegavati jer se povezuju sa kongenitalnom bilateralnom gluhoćom.
MAKROLIDI se mogu koristiti u trudnoći ako su jedina alternative i ukoliko je korist veća od štete.
FLUOROHINOLONI - pokazan je teratogen učinak na životinje
NITROFURANTION kao antiseptik u urinarnim infekcijama smatra se sigurnim za trudnice. Međutim, u skorije vrijeme provedene su metaanalize i dokazano je statističko povećanje malformacija kod fetusa majki koje su koristile lijek. Treba procijeniti korist u odnosu na štetu, te ostale alternative.

HIPOTIREOZA U TRUDNOĆI

Kod trudnica se mogu javiti i klinička (povišen TSH, snižen FT4) i subklinička hipotireoza( povišen TSH, normalan FT4) iako je subklinička dosta češća. Trudnice u takvim slučajevima trebaju nadoknadu hormona do postizanja eutireoze. Doza lijeka ovisit će o koncentraciji hormona.

HIPERTIREOZA U TRUDNOĆI

Hipertireodizam povezan sa humanim horionskim gonadotropinom i Gravesova bolest su najčeći uzroci hipertireoze kod trudnica. Toksični multindodozni adenoma i toksična struma su rijetki. Zbog štetonosti pripravaka joda, terapija se ne uključuje ukoliko to klinička slika I težina hipertireoze ne zahtijeva. I tada će specijalista pažljivo dozirati lijek.

MUČNINA I POVRAĆANJE

Na tržištu postoje ANTIMETIL tablete na bazi đumbira koje su sigurne za trudnice. Ukoliko su povraćanja intentzivna i prijete gubitku vitamina, osobito B, može se koristiti metklorpamid, poznatiji kao Reglan. Treba biti oprezan jer on prolazi kroz posteljicu, pogotovo u zadnjem tromjesječju zbog mogućeg ektrapiramidalnog sindroma djeteta. Za korištenje inhibitora protonske pumpme, Controloca i paralela nema dovoljno provedenih istraživanja.

BILJNI LIJEKOVI KONTRAINDICIRANU U TRUDNOĆI

Od aromatičnih droga, emenagogno i/ili uterotonično (abortivno) djelovanje mogu ispoljiti npr.: korijen anđelike (Angelicae radix), bobičaste šišarice kleke (Juniperi pseudofructus), list ružmarina (Rosmarini folium), herba barske mente (Menthae pulegii herba), herba i korijen peršina (Petroselini herba/radix), rizom kurkume (Curcumae longae rhizoma) i mira (Myrrha). Zbog potencijalnog emenagognog efekta, u ranoj trudnoći je također zabranjena prekomjerna upotreba eteričnog ulja pitome nane (Menthae piperitae aetheroleum). Korjen sladića (Liquiritiae radix), kontraindiciran je u trudnoći, jer glicirizin, u visokoj koncentraciji, udvostručuje rizik za pojavu prijevremenog porođaja.

LITERATURA

1. Bookstaver PB et al. (2015) A review of antibiotic use in pregnancy. Pharmacotherapy 35(4):1052-1062

2. Burkey BW et al. (2013) Evaluating Medication Use in Pregnancy and Lactation: What Every Pharmacist Should Know. J Pediatr Pharmacol Ther 2013 18(3):247–258

3. Đelmiš J, Orešković S i sur. (2014) Fetalna medicina i opstetricija. Zagreb, Medicinska naklada

4. European Society of Gynecology (ESG) et al. (2011) ESC guidelines on the management of cardiovascular diseases during pregnancy: the Task Force on the 33 Management of Cardiovascular Diseases during Pregnancy of the European Society of Cardiology (ESC). Eur Heart J 32:3147-3197

5. Goldberg O, Moretti M, Levy A, Koren G (2015) Exposure to nitrofurantoin during early pregnancy and congenital malformations: a systemic review and meta-analysis. J Obstet Gynaecol Can 2:150-156

6. Katzung BG, Masters SB, Trevor AJ (2011) Temeljna i klinička farmakologija, 11. izdanje. Zagreb, Medicinska naklada

7. Mills E., Duguoa J.J., Perri D., Koren G.: Herbal Medicines in Pregnancy and Lactation,Taylor & Francis Group, London and New York, 2006

8. Ross DS (2014) Hyperthyroidism during pregnancy: Treatment. www.uptodate.com. datum pristupa: 24.3.2016.

9. Vrhovac B. i suradnici: Farmakoterapijski priručnik, 5. izdanje, Medicinska naklada Zagreb, 2007.

10. http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/ginekologija/normalna-trudnoca-i-porod/lijekovi-u-trudnoci

Morbili

Tue, 10 May 2022 07:20:23 GMT

Morbili su veoma kontaginozna akutna virusna bolest uzrokovana virusom ospica (rod Morbillivirus) iz porodice Paramyxoviridae. Povijest morbila seže još iz drugog tisućljeća prije Krista, a prvi zapisi o bolesti datiraju iz 10. stoljeća u arapskom pismu. Virus je prvi put izoliran 1911. na staničnoj kulturi majmunskog bubrega.

Bolest se prenosi kapljičnim putem (izravno ili preko treće osobe), a izvor zaraze je samo bolesnik. Visoki titar virusa nalazi se u sekretu iz nazofarinksa i u mokraći bolesnika već na početku bolesti. Glavne karakteristike ove akutne zarazne bolesti su vrućica, kataralna upala dišnih puteva (hunjavica, kašalj) i enantem bukalne sluznice (Koplikove pjege) .

Morbili se rijetko pojavljuju kod dojenčadi do 6 mjeseci života zbog majčinih proutijela koje je dojenče steklo transplacentnim prijenosom. Sve do uvođenja cjepiva, više od 50% djece obolijevalo je do pete godine života. Morbili se danas gotovo i ne pojavljuju (osim kod populacija koje zbog geografskih okolnosti žive jako izolirano). Razlog tome je uvođenje cjepiva kao jedne od najučinkovitijih mjera prevencije. Cijepljenje protiv morbila provodi se kombiniranim cjepivom protiv morbila, zaušnjaka i rubeole. Cjepivo protiv morbila u svijetu je u uporabi 50 godina i pokazalo se vrlo sigurnim i učinkovitim.

Patogeneza

Mjesto ulaska virusa u organizam je sluznica dišnih puteva i konjuktiva. Virus se zatim adsorbira na respiratorni epitel gdje se primarno umnožava. Otuda se limfnim putem proširi do regionalnih limfnih čvorova stvarajući primarnu viremiju. Ona se pojavljuje 3 dana nakon infekcije i dovodi do specifičnih promjena retikuloendotelnog tkiva - pojava orijaških stanica u jetri, slezeni, timusu, plućima i limfnim čvorovima. Zatim se virus dalje širi po organizmu i nastaje sekundarna viremija koja predvodi klinički početak bolesti. Makulopapulozni osip koji se pojavljuje po tijelu, posljedica je imunoloških zbivanja kao reakcija na virus. Nakon preboljenja prirodne infekcije ostaje trajna imunost.

Klinička slika

Inkubacija morbila traje 10-12 dana. Bolest ima dva stadija: kataralni (prodromalni) i egzantemski. Kataralni stadij je karakterističan za morbile iz razloga jer ga druge egzantemske bolesti kao što su rubeola, vodene kozice i egzantema subitum nemaju. Počinje temperaturom i općim infektivnim simptomima (kašalj, rinitis, konjuktivitis). Navedeni simptomi dominiraju i pojačavaju se kroz prvih 4-5 dana bolesti. Nakon 4-5 dana od pojave bolesti, kataralni simptomi se polako povlače i nastupa egzantemski stadij. Patagonomičan nalaz morbila koji se pojavljuje u bukalnoj sluznici je enantem, a 80% bolesnika imat će i tzv. Koplikove pjege koje se prepoznaju kao nakupine sitnih plavo-bijelih lezija okruženih eritemom. Koplikove pjege javljaju se dan-dva prije izbijanja osipa na koži. Za osip je važno istaknuti da je gust, makulopapulozan, svijetlo crvene boje i da konfluira. Najprije se pojavljuje na vratu uz rube kose, a potom na licu i gornjem dijelu trupa. Osip se za 2-3 dana proširi po cijelom tijelu i za to vrijeme počinje konfluirati. Nakon 3-4 dana počinje blijediti i povlači se kako je nastajao.

Slika 1- makulopapulozni osip; Slika 2- Koplikove pjege

Osim ove tipične kliničke slike morbila, postoji i nekoliko atipičnih oblika:

1. Težak, atipičan tijek morbila - javljao se kod djece koja su dvije do četiri godine prije oboljenja primila mrtvo cjepivo protiv morbila, koje se danas više ne koristi. Kod takve djece nastupila bi jaka imunološka reakcija organizma na virus što bi se prezentiralo teškom kliničkom slikom (visoka temperatura, pneumonija u prodromalnom stadiju, osip koji ima nekarakterističan izgled i način izbijanja).

2. Hemoragične ospice - karakteizira ih pojava krvarenja po koži i sluznicama (purpura fulminans) umjesto karakterističnog osipa. Najčešće završava smrću.

3. Ospice izmjenjena tijeka - nalazimo kod staničnih imunodeficijencija, kroničnih bolesti i terapije imunosupresivima. Obično se komplicira pneumonijom te nema egzantemskog stadija.

4. Oslabljene ospice - nastaju kada se dijete koje je u inkubaciji pasivno imunizira gama-globulinima ili kod starije dojenčadi koja još uvijek imaju malo Ig od majke. U ovom obliku, dijete posjeduje protutijela ali nedovoljno da spriječe bolest, stoga je samo ublaže. Tijek bolesti biva skraćen, kataralni simptomi blaži a osip nije karakterističan.

Atipični oblici ospica češće se pojavljuju kod adolescenata i mladih odraslih ljudi nego kod djece.

Komplikacije

· Pneumonija je česta komplikacija kod ospica, bilo da se radi o sekundarnoj bakterijskoj infekciji ili o primarnoj pneumoniji koja je izazvana samim virusom ospica.

· Otitis media je najčešća komplikacija ospica ali obično bez većeg značaja.

· Miokarditis se rijetko viđa ali može biti teškog kliničkog tijeka.

· Encefalitis je komplikacija zbog koje se cijepimo protiv ospica. Ako se javi prije pojave osipa naziva se parainfektivni (uzrokovan virusom), dok se onaj nakon pojave osipa naziva postinfektivni i posljedica je alergijske reakcije organizma.

· Subakutni sklerozirajući panencefalitis (SSPE), incidencije 1:1000 000, je progresivna, kronična i fatalna komplikacija. Klinički tijek je polagan: smetnje ponašanja, inkoordinacija pokreta, nespretan hod, slabljenje vida, postupno propadanje intelektualnih sposobnosti, mioklonizmi, konvulzije, sljepoća, gubitak govora, decerebracijska smrt. Iz EEG snimka vide se paroksizmi šiljaka i smanjena cerebralna aktivnost, a u likvoru visoka koncentracija IgG te visok titar protutjela kao i u serumu. S obzirom da ovakvo stanje uglavnom zavši smrću, moguć je dokaz antigena virusa u tkivu mozga umrlih.

Dijagnoza

U većini slučajeva ove bolesti, dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, kliničke slike i epidemioloških podataka. Iz standardnih laboratorijskih nalaza može se uočiti leukopenija, pomak ulijevo i limfociti koji su uredni. Uradi li se bris ždrijela, citološkom pretragom vidljive će biti orijaške epitelne stanice. Serološka dijagnostika je također izvediva, gdje ćemo imati porast titra specifičnih antitijela. Sve ove metode rade se po potrebi tj. ukoliko na temelju kliničke slike i epidemioloških podataka ne ustanovimo da je riječ o ospicama.

Liječenje

Za ospice se kaže da su „self limited disease“. Prva cjepiva napravljena su ranih 70-ih godina 20 stoljeća. Od 1963. do 1967. koristilo se inaktivirano cjepivo koje je kasnije izbačeno iz upotrebe jer je ostavljalo imunost kratkog vijeka i bilo je povezano sa slučajevima atipičnih ospica. Danas se kao cjepivo koristi živo atenuirano cjepivo i osnovna je mjera prevencije ove bolesti. Kod oboljelih se može provoditi simptomatsko liječenje (lagano zamračena soba zbog konjuktivitisa, antipiretici i antitusici). WHO preporučuje vitamin A 400 000 IU unutar 5 dana od početka osipa (djeca u područjima s deficitom A vitamina i sa smrtnosti većom od 1%). Komplikacije se također liječe simptomatski ali zahtijevaju hospitalizaciju. Profilaktička primjena antibiotika nije opravdana osim kod dokazane infekcije. Prognoza je bolja što je dijete starije a najteže prolaze ona djeca kod koji se razvije encefalitis.

Reference:

1. Duško Mardešić i suradnici; Pedijatrija, Školska knjiga, 2016.

2. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/measles?gclid=Cj0KCQjwpcOTBhCZARIsAEAYLuVAREW28Ec85kgEkeoHIyy1I4ba04mzAFT26rqehK_jdM4ByU6e5GkaAmcJEALw_wcB

3. Moss WJ. Measles. Lancet. 2017;390:2490-2502.

4. Ilija Kuzman; Infektologija za visoke zdravstvene škole, Medicinska naklada, 2012.

ULOGA CT UROGRAFIJE KOD HEMATURIJE

Sun, 01 May 2022 09:49:14 GMT

Metodom eliminacije CT urografija postavlja konvencionalnu intravensku metodu u drugi plan i postaje zlatni standard neinvazivnog snimanja za kvantifikaciju pacijenata sa hematurijom kada su isključeni nefrološki uzroci, npr. glomerulonefritis, infekcija urinarnog trakta.

Zašto je to tako?

Hematurija, koja označava prisustvo crvenih krvnih znaca u urinu, može ukazivati na niz poremećaja, u rasponu od infekcija urinarnog trakta do ozbiljnih bolesti kao što su karcinom mokraćne bešike, karcinom urotelnih ćelija gornjeg urinarnog trakta (UUT-UCC), karcinom bubrežnih ćelija ili kamenaca u urinarnom traktu. Zbog toga je važno na vrijeme reagovati i dijagnostikovati uzrok.

Kako po svojoj prirodi ona može biti vidljiva (simptom) i nevidljiva (znak), dijagnostiku započinjemo sa laboratorijskim pretragama.

Tokom dijagnostike pacijente sa hematurijom dijelimo na dvije grupe :

1.) nizak rizik za nastanak UUT-UCC

2.) visok rizik za nastanak UUT-UCC

Kategorizacija se vrši prateći faktore rizika kao što su starosna dob pacijenta, vidljiva hematurija, kao i profesionalni učinci (izloženost toksinima) i sl. S obzirom na navedeno, pacijentima sa niskim rizikom na UUT-UCC dijagnostička metoda izbora je ultrasonografija (mlade osobe, trudnice, i sl.), a onima sa visokim rizikom na UUT-UCC CT urografija. (Ilustracija 1.)

Ilustracija 1. Dijagnostičke strategije za ispitivanje hematurije.

Šta je ustvari CT urografija (CTU)?

CTU, evaluirana napretkom CT tehnologije, definiše se kao CT pregled bubrega, uretera i mokraćne bešike sa najmanje jednom serijom snimaka dobijenih tokom faze izlučivanja neposredno nakon intravenske primjene kontrasta.

Njen prosperitet leži u tome da nakon volumnog snimanja aksijalnim presjekom softverski paketi omogućavaju brojne naknadne rekonstrukcije, a samim tim i sagitalne, koronarne i kose presjeke tijela, te 2D i 3D rekonstrukcije. Prije svake pretrage podešava se odgovarajući protokol snimanja, vrijeme, količina kao i brzina injiciranja intravenskog kontrastnog sredtsva.

Snimanjem dvostrukom energijom zračenja („dual energy“), koje se postiže višeslojnim CT apartom (MSCT), rezultovat će poboljšanim uklanjanjem neželjenih okolnih struktura što će značajno povećati dijagnostičku preciznost, kao i kratkotrajniju izloženost pacijenta radioaktivom zračenju zbog mogućnosti snimanja u manje faza.

Koje je onda obrazloženje njene upotrebe kod hematurije?

Korištenje CTU u svrhu ispitivanja hematurije obrazloženo je njenom visokodijagnostičkom preciznosti za karcinom urotelnih ćelija (UCC) kao i povoljnijoj komparaciji ako uzmemo u obzir ostale metode snimanja.

Upotreba CTU kao optimalne strategije, umjesto konvencionalnih tehnika snimanja (ultrasonografije, intravenske urografije ili retrogradne ureteropijelografije), i kao trijažnog testa za citoskopiju, rezultuje ranijom dijagnozom i poboljšanom prognozom karcinoma mokraćne bešike, UUT – UCC, karcinoma bubrežnih ćelija, kao i kamenaca.

Kada se preporučuje?

Preporučuje se kao početna dijagnostička pretraga za pacijente starije od 40 godina koji imaju vidljivu hematuriju (isključuje nefrološke uzroke), naročito one sa visokim rizikom od karcinoma urotelnih ćelija (UCC), kao i traume, procjene davaoca bubrega, jatrogene povrede uretera i mokraćne bešike, stadiranje i sl.

Da li kod CTU ipak nailazimo na nedostatke?

Nažalost da i možemo ih svrstati na

- primarne (glavni problem povezan sa CTU za ispitivanje hematurije jeste greška čitača, lažno pozitivne dijagnoze i povećanja doza zračenja),

- sekundarne (ali ni malo irelevantnije od primarnih, uključuju dužinu vremena potrebnu da bi se izvršilo kompletno snimanje, dostupnost CT-a, cijena u usporedbi sa drugim tehnikama snimanja, prekomjerno korištenje CTU za neodgovarajuću indikaciju, i sl.)

Dok je pozitivna strana u tome da niti jedan od navedenih problema nije nerješiv, s obzirom na bitnost CT-a u savremenoj medicini.

Primjer ispitivanja hematurije CT urografijom kroz slučajeve!

Slučaj 1. Karcinom urotelnih ćelija.

Slučaj 2. Karcinom mokraćne bešike.

Slučaj 3. Kamenci u bubrezima

Pa da zaključimo..

Sa jednim sveobuhvatnim CTU pregledom (uzevši u obzir znanje i iskustvo) dolazi i mogućnost preciznog djagnostikovanja problema „hematurije“!

LITERATURA:

1. Hebrang A., Klarić Ćustović R. (2007) Radiologija (treće, obnovljeno i dopunjeno izdanje), Medicinska naklada, Zagreb.

2. https://www.researchgate.net/publication/221696531_CT_urography_for_hematuria

3. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/14615555/

4. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/16200039/

5. What Is the Current Role of CT Urography and MR Urography in the Evaluation of the Urinary Tract? | Radiology (rsna.org)

6. CTisus | Everything you need to know about Computed Tomography (CT) & CT Scanning

Rane i kasne gestoze

Sat, 30 Apr 2022 16:55:22 GMT

Gestoza je naziv za bolesti svojstvene trudnoći – patološka zbivanja u organizmu trudne žene. Razlikuju se dva oblika gestoza: rane i kasne gestoze. Rane gestoze javljaju se u ranoj trudnoći, obično tokom prvog trimestra i obuhvataju prekomjerno lučenje pljuvačke i prekomjerno povraćanje u trudnoći, a u kasne gestoze se ubrajaju preeklampsija i eklampsija.

Prekomjerno lučenje pljuvačke (ptyalismus)

Može se javiti samostalno ili zajedno sa prekomjernim povraćanjem u trudnoći. Uzrok je nepoznat, ali se smatra da je povezano sa pojačanim djelovanjem simpatikusa. Količina pljuvačke koja se luči može da bude čak i 1L dnevno. Umjereno lučenje ne dovodi do poremećaja opšteg stanja, ali kod većih gubitaka mogu da se jave znaci dehidratacije, a može se javiti i ulcerozni stomatitis. Trudnica ima neprijatan osjećaj u ustima i stalno joj na usta navire bistra, vodenasta pljuvačka. U snu je lučenje pljuvačke sniženo, gotovo normalno. Stanje se tokom daljeg napredovanja trudnoće smiruje ali ponekad se može produžiti i sve do porođaja. Rijetko se javlja i u narednim trudnoćama. Za ovo stanje ne postoji adekvatna terapija. Trudnici se mogu davati sedativi, antihistaminici i atropin. Ponekad je potrebno trudnicu rehidrirati intravenskim putem.

Prekomjerno povraćanje (hyperemesis gravidarum)

Iako je povraćanje gotovo sinonim za ranu trudnoću javlja se kod 50% trudnica u prvom trimestru trudnoće nakon čega prestaje. Tačan etiološki faktor još uvijek nije poznat. Smatra se da ulogu u nastanku ovog poremećaja ima poremećaj hormonske ravnoteže u početku trudnoće kada dolazi do značajnog porasta nivoa hCG. U prilog tome govori i činjenica da je poovraćanje više izraženo u višestrukim trudnoćama i kod trofoblastnih tumora (hidatidna mola) gdje je lučenje horionskog gonadotropina izrazito veće nego u normalnoj trudnoći. Osim hormonskih faktora, značajnu ulogu u nastanku ovih tegoba igraju psihološki i emotivni faktori.

Prema kliničkoj slici razlikuju se tri oblika:

1. Laki oblik karakterizira pojava jutarnje mučnine i povraćanja 2-3 puta u toku dana obično poslije jela, pri čemu se tjelesna težina ne mijenja, a vitalne funkcije su nepromijenjene. Laki oblik ne zahtijeva liječenje. Trudnici se mogu dati sedativi i antiemetici.

2. Umjereni oblik podrazumijeva povraćanje deset puta dnevno bez obzira na uzimanje hrane pri čemu dolazi do pada tjelesne težine, porasta pulsa, smanjenja izlučivanja tekućine i promjena u sastavu elektrolita krvi. Trudnica ima nesvjestice, postaje anemična, subfebrilna, umjereno tahikardična (90-100/min).

3. Teški oblik sa povraćanjem 10 – 20 puta na dan praćen je teškom dehidracijom, anurijom, izrazitim padom tjelesne mase i u najtežim slučajevima može dovesti do pojave halucinacija, delirija, žutice, kome i smrti. Koža je suha, smežurana, jezik je suh, tjelesna temperatura raste do 38 stepeni, srčana frekvenca iznosi iznad 100/min. U ovakovim slučajevima nužna je hospitalizacija trudnice s nadoknadom tekućine, elektrolita i vitamina (B i C) uz sedaciju i kortikosteroidnu terapiju. Vrlo rijetko dolazi do takovog oštećenja funkcija jetre i bubrega da je neophodno prekinuti trudnoću kako bi se trudnica održala na životu.

Preeklampsija

Preeklampsija je stanje nepoznate etiologije koje obično počinje nakon 20. sedmice trudnoće i može se definisati kao t rudnoćom izazvana hipertenzija sa proteinurijom i edemima . Preeklampsija se razvija kod 3 do 7% trudnica, obično u prvoj trudnoći i kod žena bez postojeće hipertenzije ili vaskularnih oboljenja. Nakon porođaja dolazi do normalizacije krvnog pritiska, gubi se proteinurija, a bubrežna funkcija se normalizira za 6 sedmica do 6. mjeseci.

Smatra se da je uzrok poremećaj funkcije endotela kao i biohemijski poremećaji: poremećena je ravnoteža između tromboksana i prostaciklina, povećan je nivo antigena vezanog za faktor VIII, inhibirana je vaskularna relaksacija. Pitanje je - šta pokreće sam taj proces oštećenja i disfunkcije?Prema nekim istraživanjima, u serumu preeklamptične žene, nalaze se faktori citotoksični za endotel, dok drugi autori smatraju da je preeklampsija posljedica reakcije trudnice na patogene porijeklom iz posteljice. Istraživanja na polju imunološke tolerancije upućuju na to da postoji posebno stanje imunoregulacije tokom trudnoće. Tako je nastala i unifikacijska teorija etiologije preeklampsije, prema kojoj je preeklampsija posljedica neuspjelog napada majčinih nespecifičnih odbrambenih snaga nad implantiranim zametkom. Posljedica tog napada je manje adekvatna implantacija na koju se nadovezuje trajna imunološka reakcija tokom trudnoće.

Glavno obilježje hemodinamskih promjena u normalnoj trudnoći je vazodilatacija , a kod trudnica sa preeklampsijom glavno obilježje hemodinamskih promjena je široko rasprostranjen vazospazam .

Glavne hemodinamske promjene kod trudnica sa preeklampsijom su:

a) hipertenzija - nastaje zbog povišenog vaskulanog otpora zbog arterijske i venske vazokonstrikcije

b) smanjen minutni volumen

c) smanjen ukupni volumen plazme zbog povećane propusnosti endotela i transudacije plazme. Posljedice su hipovolemija, hemokoncentracija, povećana je viskoznost krvi i otežana perfuzija tkiva.

U preeklampsiji postoji neravnoteža u različitim komponentama prostaglandina – relativni ili apsolutni nedostatak vazodilatatornog prostaglandina (PGI2) iz vaskularnog endotela i povećana sinteza tromboksana (TXA2), snažnog vazokonstriktora u trombocitima. Posljedica ovog poremećenog odnosa je gubitak neosjetljivosti krvne žile na angiotenzin II. Razvija se vazospazam, hipoksijs i acidoza okolnog tkiva i širenje patološkog procesa autoakceleracijom. Rezultat toga je hipoperfuzija. Hipoperfuzija se nastavlja sa redukcijom protoka kroz posteljicu i pogoršanja bolesti. Dolazi do oštećenja endotela krvnih žila mnogih organa kaskadnim putem, a nastala hipopefuzija i hipoksija oštećuju njihovu funkciju. Ovaj patološki proces stimuliran autoakceleracijom je tipičan za preeklampsiju i može se zaustaviti samo rađanjem posteljice.

Dušikov oksid: Sintetizira se u vaskularnom endotelu i sincitiotrofoblastu iz L-arginina. Značajno opušta glatke mišiće krvnih žila, inhibira agregaciju trombocita. Nedostatak dušikovog oksida doprinosi razvoju hipertenzije. Upalni medijatori: citokini (TNF-α), interleukini (IL-6) i drugi oslobođeni iz aktiviranih leukocita uzrokuju ozljedu endotela.

Klinička slika:

Tri su glavna simptoma preeklampsije:

1. Hipertenzija - porast krvnog pritiska iznad 140/90 mmHg

2. Proteinurija - gubitak proteina urinom veći od 0,3 g/l. Napredovanjem trudnoće proteinurija se povećava i može iznositi 5-6 g/l.

3. Edem - nastaje zbog retencije natrijuma. U početku se manifestuje kao otok nogu koji se ne povlači nakon odmora, a kasnije zahvata sve veći dio tijela i na kraju lice i ruke. Retencija vode dovodi do brzog porasta tjelesne mase (upozoravajući znak je porast tjelesne mase od 500 g sedmično).

Osim ovih simptoma još se mogu javiti: glavobolja, mučnina, povraćanje, smetnje vida, kratkoća daha, bol u epigastriju, pojačani refleksi itd.

Kod izrazitih edema trudnica može imati ascites i hidrotoraks, jetra je povećana, kapsula joj je napeta, a povećane su i vrijednosti jetrenih enzima i bilirubina. Česta je i trombocitopenija.

Dijagnostika:

1. Anamneza i fizikalni pregled (mjerenje krvnog pritiska!)

2. Laboratorijske pretrage: analiza urina, KKS, broj trombocita, testovi jetrene funkcije i mjerenje elektrolita u serumu, urea, kreatinin, klirens kreatinina i bjelančevine u 24–h urinu

Visok krvni pritisak i prisutvo proteinurije ukazuje na preeklampsiju.

Terapija :

Obzirom da se preeklamsija javlja samo kod trudnica konačno liječenje je porod. Kod terminskih trudnoć se izvodi hitan porod. Međutim, ako je trudnoća < 37 sedmica, početna terapija uključuje mirovanje na lijevom boku jer se tako kod blage hipertenzije može postići normalizacija krvnog pritiska i poboljšava se uteroplacentna cirkulacija. Ako nema efekta primjenjuju se lijekovi koji nisu štetni za plod (uradipil, hidralazin, nifedipin, labetalol). Diuretici su kontraindicirani u trudnoći (smanjuju perfuziju posteljice). Dijastolni pritisak se nikada ne smije sniziti ispod 90-100 mmHg jer bi onda nizak pritisak ugrozio fetus.

Krvni pritisak, refleksi i srčana akcija fetusa nadziru se neprekidno ili nekoliko puta dnevno.

Komplikacije :

Eklampsija - pojava konvulzija kod trudnica sa znacima preeklampsije, a bez organskih oboljenja CNS - a. Terapija uključuje antikonvulzivne lijekove (magnezij - sulfat, diazepam, fenitoin). Neliječena eklampsija dovodi do smrti! Kao i kod preeklampsije, konačno liječenje je porod.

HELLP sindrom - H (hemoliza), EL (povišeni jetreni enzimi), LP (smanjen broj trombocita). Simptomi su opšta slabost, mučnina, povraćnje, bolovi u epigastriju, glavobolja, epistaksa, ekhimoze, edemi lica i petiferije, itd.

Preeklampsija i eklampsija utiču na posteljicu. Visok krvni pritisak smanjuje protok krvi, pa tako posteljica gubi mogućnost ispravnog funkcionisanja. To može dovesti do male porođajne težine fetusa ili drugih zdravstvenih problema, a u rijetkim slučajevima i smrti fetusa.

Literatura:

1. Konar, H. 2014. DC Dutta's Textbook of Obstetrics.

2. Balić, A. 2007. Perinatologija. Tuzla: PrintCom

3. https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/preeclampsia/symptoms-causes/syc-20355745

4. http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/ginekologija/poremecaji-trudnoce/preeklampsija-i-eklampsija

Wegenerova granulomatoza

Thu, 28 Apr 2022 12:16:29 GMT

Wegenerova granulomatoza, danas poznata kao granulomatoza sa poliangitisom (GPA), je autoimuni vaskulitis malih krvnih žila koji je povezan sa anti-neutrofilnim citoplazmatskim antitijelima (ANCA). Prvi ju je opisao njemački patolog Friedrich Wegener 1936. godine.

Stanje spada pod termin ANCA vaskulitisa tj. grupu multisistemskih autoimunih vaskulitisa malih krvnih sudova koji se mogu pojaviti u bilo kojoj dobi i zahvatiti 20-25 ljudi na milion godišnje u Evropi.

Pored granulomatoznog poliangitisa, u ANCA vaskulitise ubrajaju se i mikroskopski poliangitis i eozinofilna granulomatoza sa poliangitisom (EGPA, ranije „Churg-Straussov sindrom“).

Stanja karakterišu formiranje granuloma i inflamacija manjih arterija, arteriola, venula i kapilara. Upaljene žile mogu puknuti (uzrokujući, na primjer, alveolarno krvarenje) ili se začepiti (uzrokujući segmentni glomerularni infarkt), što dovodi do širokog spektra kliničkih simptoma i znakova povezanih na sistemski inflamatorni odgovor.

Wegenerova granulomatoza je heterogena bolest u pogledu kliničke manifestacije. Iako može biti brzo progresivna sa fatalnim završetkom, može se zadržati samo na jednom organu. Većinom su oštećeni disajni organi i bubrezi, ali bolest može zahvatiti bilo koji organ. Etiologija Wegenerove granulomatoze povezana je sa okolišnim i infektivnim okidačima koji podstiču nastanak bolesti kod osoba sa genetskom predispozicijom. Incidencija iznosi oko 40 na million stanovnika.

Patofiziologija

Obilježja stanja su sistemski nekrotizirajući vaskulitis, nekrotizirajuća granulomatozna upala, nekrotizirajući glomerulonefritis, rekuretni nosni iscjedak ili krvarenje, plućni infiltrati sa velikim brojem kaviteta, hipertenzija. U nosu i nazofarinksu dolazi do upalnih promjena, stvaranja granuloma i nekroze.. U bubrezima se na početku javlja fokalni glomerulonefritis koji poslije može preći u proliferacijski.

Klinička slika

Klasični otorinolaringološki simptomi su obično prva klinička manifestacija bolesti. To mogu biti:

· gnojni ili krvavi iscjedak iz nosa,

· bolni paranazalni sinusi,

· ulceracije nosne sluznice,

· serozna ili gnojna upala srednjeg uha

Gornji respiratorni trakt je zahvaćen u 70-100% slučajeva, a nosna šupljina i paranazalni sinusi najčešće su zahvaćena područja glave i vrata (85-100%).

Pogoršanjem kliničke slike javljaju se groznica, mršavljenje, migratorni poliartritis, kožne promjene u smislu granulomatoznog leukocitoklastičnog vaskulitisa, opstrukcije nazolakrimalnog voda. Može se razviti renovaskularna hipertenzija i uremički sindrom.

Kada se jednom pokrene vaskulitis, sindrom brzo napreduje prema uremiji i bez terapijske intervencije brzo vodi letalnom ishodu.

Slika 1. – Plućno krilo kod slučaja Wegenerove granulomatoze

Dijagnoza i liječenje

Dijagnoza Wegenerove granulomatoze oslanja se na kombinaciju kliničkih nalaza, rezultata laboratorijskih testova, seroloških markera i histopatoloških rezultata. Radiologija ima ključnu ulogu u dijagnosticiranju i praćenju pacijenata sa Wegenerovom granulomatozom. CT i MRI su primarni modaliteti snimanja koji se koriste za procjenu manifestacija GPA i omogućavaju njenu diferencijaciju od drugih bolesti koje bi je mogle simulirati.

Slika 2. – CT pluća slučaja Wegenerove granulomatoze

U liječenju se primjenjuju visoke doze kortikosteroida i imunosupresivnih lijekova.

Primjena imunosupresiva je radikalno popravila prognozu. Presudna je rana dijagnoza i odgovarajuća terapija, tako se postižu dugotrajne ili potpune remisije, a renalne komplikacije se znatno smanjuju ili otklanjaju.

Literatura

1. Lutalo PM, D'Cruz DP., 2014. Diagnosis and classification of granulomatosis with polyangiitis (aka Wegener's granulomatosis). J Autoimmun.
Link: https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/24485158/

2. Gadó K, Z Szabó L, Csákó L, Domján G., 2013. Wegener-granulomatosis [Wegener's granulomatosis]. Orv Hetil.
Link: https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/23835353/

3. Hrvatska, P., 2022. Bolesti mišića, kostiju i vezivnog tkiva. Msd-prirucnici.placebo.hr. Link: http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/bolesti-misica-kostiju-i-vezivnog-tkiva/vaskulitis/wegenerova-granulomatoza

4. Greco A, Marinelli C, Fusconi M, Macri GF, Gallo A, De Virgilio A, Zambetti G, de Vincentiis M., 2016. Clinic manifestations in granulomatosis with polyangiitis. Int J Immunopathol Pharmacol.
Link: https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/26684637/

5. Stetoskop.info. 2022. Wegenerova granulomatoza - wegenerova bolest, vegenerova bolest, lečenje biljem.
Link: https://www.stetoskop.info/alergijski-metabolicki-i-imunoloski-poremecaji/wegenerova-granulomatoza

6. Guzman-Soto MI, Kimura Y, Romero-Sanchez G, Cienfuegos-Alvear JA, Candanedo-Gonzalez F, Kimura-Sandoval Y, Sanchez-Nava DA, Alonso-Ramon I, Hinojosa-Azaola A., 2021. From Head to Toe: Granulomatosis with Polyangiitis. Radiographics.
Link: https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/34652975/

7. Hunter, R., Welsh, N., Farrah, T., Gallacher, P. and Dhaun, N., 2020. ANCA associated vasculitis. BMJ, p.m1070.
Link: https://www.bmj.com/content/369/bmj.m1070

8. Woywodt, A. and Matteson, E., 2006. Wegener's granulomatosis--probing the untold past of the man behind the eponym. Rheumatology, 45(10), pp.1303-1306.

Link: https://academic.oup.com/rheumatology/article/45/10/1303/2256007

9. Gaillard, F., 2022. Granulomatosis with polyangiitis (thoracic manifestations) | Radiology Reference Article | Radiopaedia.org. Radiopaedia.org.

Link: https://radiopaedia.org/articles/granulomatosis-with-polyangiitis-t horacic-manifestations-1?lang=us

PRAVILNO UZIMANJE MELATONINA

Tue, 26 Apr 2022 22:46:18 GMT

Melatonin nastaje u pinealnoj žlijezdi (epifizi), tačnije u pinealocitima. Melatonin se veže za MT1 i MT2 receptore u suprahijazmatskoj jezgri u hipotalamusu. Melatonin je poznat kao hormon tame. Melatonin se ispušta u krvotok, a zatim se prenosi u sve dijelove tijela, a u mozak dolazi tako što prolazi krvnomoždanu barijeru. Melatonin regulišu beta 1 adrenergični receptori koje aktiviše noradrenalin tj. simpatikus. Suprahijazmatična jezgra reguliše inače cirkardijalni ritam, te se u njoj nalaze spomenuti MT1 i MT2 receptori.

Sintetiše se i u stanicama koštane srži, limfocitima, trombocitima, koži, enterohronatinim stanicama gastroitestinalnog trakta i žuči. Općenito, važno je napomenuti da je melatonin amfilne hemijske strukture i prolazi kroz krvno-moždanu barijeru i placentu.

Lučenje melatonina počinje kada pada mrak, a smanjuje se i jenjava u jutarnjim satima pri pojavi svjetla, upravo na taj način melatonin reguliše cirkadijalni ritam kod čovjeka.

KAKO SE PRAVILNO KORISTI MELATONIN ?

Primjena egzogenog melatonina povećava pospanost, produžava REM fazu spavanja, povećava sekreciju endogenog melatonina i smanjuje tjelesnu temperaturu, što za rezultat ima uspavljivanje. Terapija egzogenim melatoninom značajno poboljšava kvalitet, ali i kvantitet sna u usporedbi sa placebom, ali jednako tako dokazuje da su mu učinci znatno slabiji od učinaka benzodiazepina. Međutim, na preparate melatonina ne razvija se tolerancija i imaju povoljan profil nuspojava.

Melatonin se koristi za primarnu nesanicu, kod osoba koje često putuju i mijenjaju vremenske zone (jet lag), kod djece sa posebnim potrebama koja imaju poremećaje spavanja… Starenjem se endogena produkcija melatonina smanjuje pa je to upravo jedan od razloga zbog kojih je nesanica vrlo česta pojava kod osoba starije životne dobi.

„Jet lag“ je poremećaj sna koji su iskusili skoro svi koji su putovali avionom i prelazili više vremenskih zona. Tijelo je potrebno pripremiti sa uzimanjem početne doze od 0,5 mg zbog toga što prelazak kroz više vremenskih zona remeti prirodni unutrašnji sat. Po dolasku na destinaciju potrebno je nekoliko dana nastaviti koristiti 1mg, dok se unutrašnji sat ne prilagodi na novu zonu.

Iako je najčešće korišten kod osoba starije životne dobi, ukoliko je došlo do poremećaja sna kod osoba srednje životne dobi, savjetuje se 1mg, 1-2h prije spavanja, nakon obroka.

Uzimanje ovog preparata se preporučje i radnicima koji rade u smjenama u obliku dodatka prehrani, kao pomoć na njihov zahtjevan bioritam!

Kod djece se ne primjenjuje, jer se u mlađoj životnoj dobi hormon tame normalno luči, ali izuzetak su djeca sa poremećajem pažnje (ADHD). Doza od 2,5 mg se pokazala efikasnom, te su takva djeca manje razdražljiva, budnija i društvenija.

Melatonin je trenutno dostupan u obliku tableta, tableta sa produženim oslobađanjem, kapsula, pastila koje se otapaju pod jezikom i kapi. Individualno je koji će se oblik koristiti, prema potrebama i subjektivnim željama pacijenta.

Prije same terapije potrebno je ispitati i uzrok nesanice, jer neki lijekovi kao što je acetil-salicilna kiselina, ibuprofen i beta-blokatori mogu „ remetiti„ lučenje melatonina, pa je uz to potrebna liječnička konsultacija. Najčešće je korišten oblik u tabletama sa produženim djelovanjem. Ovakve tablete indicirane su kod bolesnika u dobi od 55 godina i više kao monoterapija za kratkoročno liječenje primarne nesanice, karakterisane lošom kvalitetom sna.

INTERAKCIJE

Budući da je riječ o pravilnom uzimanju melatonina, vrlo je bitno znati da se ne treba kombinovati sa antidepresivom fluvoksaminom jer može povećati depresiju i dovesti do nusefekata fluvoksamina!

Postoje i lijekovi koji povećavaju razinu melatonina u organizmu pa je potreban oprez jer više ne znači i bolje; to su lijekovi:

5-metoksipsoralen ( 5-MOP)
8-metoksipsoralen (metoksalen)
cimetidin
estrogeni
kinoloni

Generalno pri pravilnom korištenju melatonina bitno je paziti na istodobnu primjenu već spomenutih benzodiazepinskih i nebenzodiazepinskih hipnotika, zbog povećanja sedativnog svojstva. Generalno pri pravilnom korištenju melatonina bitno je paziti na istodobnu primjenu već spomenutih benzodiazepinskih i nebenzodiazepinskih hipnotika, zbog povećanja sedativnog svojstva. U multicentričnom randomiziranom istraživanju dokazano je da pacijenti stariji od 55 godina slobodno smiju koristiti tri sedmice terapiju i do 2mg, bez opasnosti od sindroma ustezanja ili „rebound nesanice“. Sa ovim se dodatno objašnjava zašto melatonin ima povoljan profil nuspojava.

OPREZ SA DOZAMA!

Iako ima brojne prednosti i manje nuspojava, doziranje i pravilna primjena je od velike važnosti. Savjet je da se uvijek počinje sa što nižim dozama kao 0.5 mg te postepeno povećava, ali ne više od 5mg ! Ukoliko se melatonin koristi nepravilno dolazi do vrtoglavice, želučanih tegoba, glavobolje pa čak i simptoma depresije.

Preporučena doza je tableta od 2mg jednom dnevno, 1-2 sata prije odlaska na spavanje, nakon obroka. U ovakvoj dozi se smiju koristiti i do trinaest sedmica.

PRAVILO KOJE VRIJEDI ZA SVE ŽIVOTNE DOBI

Melatonin se ne treba koristiti zajedno sa kofeinskim napitcima i alkoholom, zbog toga što su oni tzv. prirodni „neprijatelji sna „. Može se kombinovati sa toplim mlijekom, čajevima od matičnjaka, kamilice i lavande, osim što imaju umirujući efekat, topli napitci smiruju gastrointestinalni trakt pa je tijelo mnogo više opušteno. Također, poželjno je uz terapiju uključiti i vitamine B skupine zbog povoljnog djelovanja na nervni sistem.

LITERATURA:
1) Begić D. Poremećaji spavanja i njihovo liječenje. Medicus. 2017; 26 (2): 209-14.
2) Hodoba D. Poremećaji spavanja – sabrane teme s didaktičkom namjenom. Zagreb: Medicinska naklada. 2017.
3) Morin CM, Jarrin DC. Epidemiology of insomnia: Prevalence, course, risk factors, and public health burden. Sleep Med Clin. 2013; 8(3): 281-97.
4) https://www.ema.europa.eu/en/documents/product-information/circadin-epar-productinformation_hr.pdf

PROLJETNE ALERGIJE

Tue, 26 Apr 2022 11:41:11 GMT

Alergije, alergije, alergije... Iako nekima ne znače ništa, mnogima od svakodnevnice prave pakao posebno u određenim godišnjim dobima ne dozvoljavajući im da funkcionišu normalno zbog toga što se njihov organizam iscrpljuje u borbi sa određenim alergenom. U sklopu ovog članka ćemo se fokusirati više na proljetne alergije, ali ćemo se usko dotaći i toga kako alergije nastaju, šta ih sve može izazvati, te kako možemo da pomognemo sebi, ali i drugima oko nas kada se dese.

KAKO ALERGIJE NASTAJU?

U našem organizmu sve funkcioniše na principu nečega rezultirajućeg/ciljanog - što bi u principu značilo da naš organizam funkcioniše kao cjelina i da uvijek za bravu postoji njezin ključ (bilo da se radi o lijeku koji treba doći do određenog dijela i ostvariti svoje djelovanje na određene receptore; o nepoznatoj supstanci koju trebaju prepoznati ćelije našeg imunog sistema ili o fiziološkim i biohemijskim procesima koji nam se svakodnevno dešavaju). Ta reakcija se u našem slučaju zasniva na međusobnom vezivanju antigena i antitijela.

Antigeni predstavljaju molekule (mogu biti produkti mikroorganizama, ali i neinfektivni agensi) koje prepoznaju ćelije imunskog sistema i pri kontaktu sa njima izazivaju imunski odgovor. Specifično mjesto na molekulu na antigenu za koje se može vezivati antitijelo ili T-ćelijski receptor označava se kao epitop. Antitijela (imunoglobulini, Ig) su glikoproteinski molekuli koje stvaraju B-limfociti i plazmociti. Njihova osnovna strukturna jedinica sastoji se od dva identična teška i dva identična laka lanca. Na jednom kraju molekula nalaze se dva Fab fragmeta (služe za vezivanje antigena) i jedan Fc fragment koji se vezuje za Fc receptore na površini fagocita, NK ćelija i mastocita ili za druge molekule imunskog sistema. Molekule antitijela su bivalentne što znači da imaju dvije strane koje se mogu "spajati". Zbog ovoga, antitijela postaju poveznica između dvije antigen grupe uzrokjući aglutinaciju (što je također njihova uloga u određivanju krvne grupe).

Najvažniji za našu današnju temu su imunoglobulini E.

IgE - nivo im je povišen kod alergijskih reakcija i nekih parazitskih oboljenja. Ćelije koje ih produkuju su smještene u respiratornom i interstinalnom sekretu. Preko bazofila uzrokuju otpuštanje histamina, serotonina, kinina, sporo reagujuće supstance anafilakse. Svi oni rezultuju alergijskom reakcijom na koži, astmom i polenskom groznicom.

Alergeni su antigeni koji dovode do reakcija rane preosjetljivosti, kao što su alergije kod atopičnih osoba, indukuju stvaranje imunoglobulina, a što nastaje kao posljedica aktivacije mastocita. Anafilaksija je najteži oblik rane preosjetljivosti koji se može završiti anafilaktički šokom. Medijatori mastocita dovode do bronhospazma (gušenja) i kardiovaskularnog kolapsa.

Dakle, alergijska reakcija se odvija po sljedećem principu (ukratko):

Alergen koji dođe putem gornjih disajnih puteva (polen, prašina, hemikalije) se veže za antigen prezentujuće ćelije koje onda odvode taj alergen do B-limfocita i podstiču ih da prave IgE (antitijela) zajedno sa T-helper limfocitima koji se potom vežu za mastocite koji otpuštaju određene medijatore koji dovode do simptoma - alergije (Tip I reakcije - rana preosjetljivost). Sva suština jeste u vezivanju gdje smo već spominjali princip ključ-brava, odnosno antitijelo-antigen. Kada blokiramo bravu, ključ neće moći da uđe. Isto tako kada blokiramo određene receptore za vezivanje medijatora koji izazivaju alergiju (u našem slučaju) pomoću određenog lijeka, blokiramo i samo djelovanje tog alergena i ispoljavanje simptoma i uzrokovanje mogućeg anafilaktičkog šoka.

KAKVE SIMPTOME ALERGIJE UZROKUJU?

Po principima koje smo već objasnili vidimo da određeni medijatori mogu djelovati i sistemski i lokalno, u ovisnosti na šta je i koliko je zapravo osoba alergična. Budući da uglavnom u proljetnim reakcijama glavni alergen biva polen kojeg udišemo, samim time ćemo imati i probleme u disajnim putevima koji mogu rezultirati upalom grla ("škakljucanjem"), konstantnim kihanjem, začepljenje nosa i svrab, odsustvo mirisa, gubljenje sluha, pojačano suzenje i crvenilo očiju. Manji broj pacijenata se javlja sa osipom i svrbežom određenih dijelova tijela.

KAKO DA ZNAM DA SAM ALERGIČAN/NA?

Ukoliko sumnjate na neku alergiju najsigurniji način jeste da po uputi vašeg doktora uradite nalaze; kompletnu krvnu sliku, diferencijalnu krvnu sliku, određivanje IgE (pomoću RAST metode), te po mogućnosti i kožni test u dijagnostici alergijskih reakcija (nekada nam i namirnice koje unosimo mogu uzrokovati neželjene reakcije organizma, a da mi mislimo da je u pitanju polen pa je s toga dobro utvrditi i procijeniti kompletno stanje).

ŠTA MOŽE POMOĆI?

Svi tražimo najbrža i najefikasnija rješenja kada su u pitanju bolesti ili alergije jer - niko ne voli da bude u tom stanju. Ukoliko ste osoba koja je alergična na polen, prvo i osnovno pravilo jeste da što manje vremena provodite vani gdje se nalaze biljke koje ga proizvode. Naravno, u vremenu u kojem živimo nemoguće je biti stalno na oprezu, s toga ukoliko i provedete određeno vrijeme po povratku kući operite vašu odjeću i istuširajte se da biste sve što je palo na vas očistili i da ne biste stvarali dodatne komplikacije i kući (koju također morate da čistite jer je jako rijedak slučaj da osoba koja je alergična na polen nije alergična na prašinu).

Metode dubokog disanja u prostorijama u kojem nema polena su se također pokazale efikasnima. Dišite duboko na nos ili usta i pokušajte da se nakon toga nakašljete (da bi se desila razmjena gasova i da biste očistili ono što je ušlo unutra makar malenim dijelom).

Mnogi sprejevi na bazi morske soli su se također pokazali efikasnima (što ne znači da se trebate navući na njih jer dugotrajno gube svoj efekat i mogu dovesti do oštećenja sluznica). Razni dekongestivi, sprejevi i kapi za nos i oči, pumpice te kreme mogu biti od velike pomoći.

Prije konzumiranja svakog lijeka trebate da se posavjetujete sa vašim doktorom ili farmaceutom, ali lijekovi koji se najčešće primjenjuju kod alergija su antihistaminici .

Razlikujemo nekoliko generacija:

1. generacija -> hloropiramin (Synopen) - izazivaju pospanost

2. generacija -> loratadin (Belodin, Flonidan, Claritin), bilastin (Xados)

3. generacija -> feksofenadin (Allegra, Allerix, Telefast), desloratadin (Aerius, Escontral) i levocetirizin (Xyzal)

Kod osoba koje su sklone alergijskim reakcijama bitan je i unos kalcijuma, vitamina D i vitamina C zbog jačanja imunog sistema. Dovoljan unos vode je također neizostavan!

Šta se može još uraditi? Injekcije kortikosteroida i/ili antihistaminika ili inhalacije bronhodilatatorima kao što je salbutamol (Ventolin).

PODSJETNIK:

Imunitet može biti;

1. urođeni

2. stečeni

a) celularni i humoralni

b) primarni i sekundarni

c) aktivni i pasivni

1. UROĐENI IMUNITET (prirodni) je posredovan ćelijama i proteinima koji uvijek postoje kod zdravih osoba i spremni su da spriječe ulazak mikroorganizama, te kao takav jako brzo daje urođeni imunski odgovor. Zavisi od receptora (receptori slični Tollu) koji pokreću zapaljenje i imunski odgovor aktivirajući sistem komplemenata, opsonine, defensine, citokine i perforine. Obuhvata dvije barijere:

1. Spoljašnju - koža, sluznice (uz pomoć sekreta; mukusa, pljuvačke, želučanog soka ili ipak normalne bakterijske flore sprječavaju razmnožavanje patogenih mikroorganizama)

2. Unutrašnja - kada mikroorganizam probije epitelnu barijeru dolazi u tkivo gdje se protiv njega bore makrofagi, neutrofilni granulociti i NK ćelije. Ukoliko mikroorganizam uđe u krv, neutrališu ga proteini krvne plazme (komplement, citokini i slično).

Makrofagi - vrše fagocitozu zajedno sa neutrofilnim granulocitima (u etapama; pričvršćivanja neutrofila na površinu bakterija, unošenje bakterija odnosno endocitoza pomoću pseudoponija i njihovo usmrćivanje specifičnim enzimima i farmakološkim amterijama).

NK ćelije raspoznaju ćelije domaćina od onih koje su promjenjene i vrše njihovo otklanjanje pomožu perforina iz svojih granula.

2. STEČENI IMUNITET (adaptivni) je fiziološki "miran", no pokreće se u prisustvu mikroorganizama. Glavni nosioci stečenog imuniteta su T- i B-limfociti. Karakteriše se: specifičnošću (svojstvo antigena da pokreće specifičan odgovor), raznolikošću (sposobnost imunskog sistema da odgovori na velik broj mikroorganizama), memorijom (sposobnost memorijskih ćelija da zapamte već unešen antigen), klonskom ekspanzijom (brzim razmnožavanjem limfocita istih karakteristika), te autotolerancijom (limfociti koji eksprimiraju receptore protiv sopstvenih antigena bivaju uništeni).

Celularni imunitet - vrši eliminaciju ćelija koje su inficirane mikroorganizmima. Tada se odvija celularni imunski odgovor gdje glavnu ulogu imaju T-citotoksični lifociti.

Humoralni imunitet - reakcija vezivanja antitijelo-antigen. Glavne ćelije humoralnog imuniteta su B-limfociti i plazmociti.

·Primarni imunološki odgovor nastaje poslije prvog izlaganja antigenu. Limfociti u ovoj fazi se označavaju kao "naivni" ili "djevičanski". Poslije njihove aktivacije dolazi do klonske ekspanzije usljed čega se stvaraju memorijski limfociti.

Sekundarni imunološki odgovor - memorijske ćelije prepoznaju antigen sa kojim su se već srele, te i sam imunski odgovor biva brži.

Aktivni imunitet - nastaje poslije kontakta limfocita sa stranim antigenom. Može biti indukovan infekcijom ili vakcinacijom.

Pasivni imunitet - se dešava kada osoba nije bila u kontaktu sa antigenom, ali unosi antitijela iz seruma (fetus putem majčine posteljice, novorođenče kroz mlijeko majke)

Literatura:

1. Osnovna i oralna histologija i embriologija / Vesna Lačković, Ivan R. Nikolić, Vera Todorović ; urednik i ilustrator Ivan R. Nikolić. - 3 izmjenjeno i dopunjeno izd. - Beograd : 2019

2. Brunner and Suddarth's Textbook of Medical Surgical Nursing / Suzanne C. Smeltzer, Brenda G. Bare - seventh edition - Philadeplhia : 1984

Linkovi:

1. https://www.medicalnewstoday.com/articles/322256#takeaway

Automatski vanjski defibrilator - AED

Sun, 24 Apr 2022 15:55:56 GMT

Automatski vanjski defibrilator (Automated external defibrillator - AED) je lagani prijenosni medicinski uređaj koji se koristi u slučaju iznenadnog zastoja srca (SCA). Automatski vanjski defibrilator (AED) se koristi za liječenje srčanog zastoja, stanja opasnog po život, u kojem srce iznenada prestaje pravilno kucati (SCA). AED vraća normalan srčani ritam tako što ispiručuje električnu struju u srce osobe sa srčanim zastojem

Automatski vanjski defibrilator (AED) trebao bi se nalaziti u policijskim, vatrogasnim i vozilima hitne medicinske pomoći.

AED treba postaviti na javnim mjestima kao što su: sportski tereni, trgovački centri, aerodromi, kongresni centri, hoteli, škole i ordinacije.

AED bi se trebali nalaziti u bilo kojem drugom javnom ili privatnom mjestu gdje se okuplja veliki broj ljudi ili gdje žive ljudi sa visokim rizikom od srčanog zastoja. .

Automatski vanjski defibrilator (AED) je sposoban automatski detektirati dva oblika srčanih aritmija ili nepravilnih srčanih ritmova a to su: ventrikularna fibrilacija (VF) i ventrikularna tahikardija (VT).

Ventrikularna fibrilacija (VF) je abnormalni srčani ritam koji je najčešće odgovoran za iznenadni zastoj srca, karakteriziraju ga ubrzani, ali nepravilni otkucaji srca.

Ventrikularna tahikardija (VT ) je poremećaj srčanog ritma (aritmija) uzrokovan abnormalnim elekričnim signalima u donjim komorama srca (ventrikula).

AED puno tačnije prepoznaje VF od VT.

Ukoliko AED otkrije bilo koji od ovih ritmova uređaj isporučuje kontrolisani električni udar žrtvi, što se prije vrti normalan ritam srca veća je šansa da će pacijent preživjeti.

Ukoliko budemo u situaciji gdje se susretnemo sa pacijentom koji je bez svijesti kod koga je potrebno koristiti AED (automatski vanjski defibrilator) treba ga koristiti na osnovu sljedećih pet koraka:

1. korak – Uključite aparat i slijedite glasovne upute.

2. korak – Zalijepite elektrode na suhu kožu, prema upustvima nacrtanim na njima. Odmaknite ih od pacemekera više od 2,5 cm ako ga pacijent posjeduje. Ukoliko pogriješite poziciju elektroda ostavite ih tako kako jesu nećete ih moći opet fino zalijepiti.

3. korak – Slijedite glasovne upute. Kada čujete „analiza ritma - odmaknite se“, potrebno je da prestanete sa KPR. Aparat analizira ritam, ne dirajte pacijenta za vrijeme analize.

4. korak – Ako je elektrošok induciran, recite prisutnim da se odmaknu od pacijenta. Kod automatskih AED šok će se isporučiti sam dok će kod poluautomatkih AED isporučiti šok kada ga pritisnete sa znakom munje, vodeći računa da su se svi odmknuli od pacijenta

5. korak - Nakon isporuke elektroška, odmah nastavite sa kompresijama grudnog koša

Reference:

1. https://www.heart.org/-/media/files/health-topics/answers-by-heart/what-is-an-aed.pdf

2. https://www.aedsuperstore.com/resources/what-is-aed-and-what-is-an-aed/

3. https://www.aed.hr/

4. https://www.myheart.org.sg/techniques/what-is-aed/

5. https://avive.life/guides/what-is-an-aed/

Kardiopulmonalna reanimacija (KPR)– Basic Life Support (BLS)

Sat, 23 Apr 2022 15:56:27 GMT

Kardiopulmonalna reanimacija (eng. cardiopulmonary resuscitation - CPR) predstavlja skup postupaka i mera oživljavanja. Usmerene su prema uspostavljanju funkcije srca i pluća (cardio - srce, pulmo - pluća), a nekada se nazivaju merama kardiopulmonalne i cerebralne reanimacije (CPCR), jer su usmerene i ka očuvanju funkcije mozga (cerebri - mozak). Kardiopulmonalna reanimacija (KPR) se preduzima da bi se pokušalo spasavanje života osobe kojoj preti smrtna opasnost usled srčanog zastoja (re - ponovo, animare - oživeti).

Šta je srčani zastoj?

Srčani zastoj (cardiac arrest) predstavlja nagao i neočekivani prestanak cirkulacije krvi izazvan funkcionalnim prestankom rada srca.

Srčani zastoj može biti:

· Primarni, izazvani prethodnim oboljenjima srca,

· Sekundarni, izazvan plućnim bolestima, cerebrovaskularnim bolestima, traumom, krvarenjem, utapanjem, udarom električne struje, predoziranjem lekovima, toksinima i mnogi drugi.

Koji su uzroci srčanog zastoja?

Reverzibilni uzroci srčanog zastoja (4H i 4T):

· Akronim 4H: hipoksija, hipovolemija, hipotermija, hiper/hipokalemija/hiperkalcemija

· Aktonim 4T: tenzioni pneumotoraks, tamponada srca, tromboembolijske opstrukcije, toksemija

Dijagnoza srčanog zastoja

Sigurni znaci srčanog zastoja su:

· Gubitak svesti

· Gubitak pulsa

· Prestanak disanja ili abnormalno disanje

Zdravstveni radnici su u obavezi da prepoznaju znakove srčanog zastoja i da postupe po merama KPR. Danas se vrši edukacija i ostalog stanovništva da bi se smanjila smrtnost usled iznenadnog srčanog zastoja. Osnovne mere KPR (Basic Life Support-BLS) ne zahtevaju medicinsko znanje ni opremu, a sprovodi ih obučena osoba koja se prva zadesi na mesto nesreće.

Kako prepoznati srčani zastoj?

Unesrećeni je izgubio svest. Prilazite pored unesrećenog, i prvo ga pitate da li je dobro. Ako nema odgovora, pacijentovu glavu fiksirate svojom rukom te ga prodrmate za ramena i pitate „Čujete li me? Jeste li dobro“. Ako odgovora i dalje nema, možete zaključiti da je pacijent bez svesti. Ovde je vrlo korisno AVPU skala.

Zatim prelazite na ABC.

A – airway – disajni put. Pregledate usnu i nosnu šupljinu pacijenta – ukoliko postoji neki sadržaj u ovim šupljinama potrebno ga je odstraniti. Čvrsti sadržaj odstranjuje se sa dva prsta (metoda kuke i pincete), a tečni sadržaj je potrebno pokupiti gazom ili maramicom. Pristupate otvaranju disajnih puteva tako sto podižete bradu uz istovremeno pritiskanje čela (eng. head tilt–chin lift). Ovo je jedina metoda koja se preporučuje za otvaranje disajnih puteva kod osoba bez svesti. Ukoliko postoji sumnja na povredu cervikalnog dela kičmenog stuba potrebno je fiksirati glavu te uraditi dvostruki hvat (eng. jaw thrust).

B – breathing – disanje. Pomoću tri čula ocenjujete situaciju: GLEDAJ, SLUŠAJ, OSETI: unesrećenom priđite tako sto držite otvorena usta, neka vaš obraz bude iznad pacijentovih nosa i usta, a pogled usmeren na grudi. Gledajte pokrete grudnog kosa, slušajte disanje, i osećajte dah na svom obrazu. U isto vrijeme opipate puls na karotidnoj arteriji (C – circulation – krvotok) . Brojite do 10. Sve radite izuzetno brzo, za ovaj dio imate samo 10 sekundi, jer se nakon 3-5 min bez adekvatne cirkulacije nastaje ireverzibilno oštećenje moždanih ćelija, pa se KPR mora započeti blagovremeno.

Kada utvrdite da osoba diše potrebno je proceniti dubinu, frekvenciju i kvalitet ventilacija.

Ako osoba ne diše adekvatno i nema pulsa, smatra se da ima srčani zastoj i sprovode se mere kardiopulmonalne reanimacije.

Ovde će biti predstavljene mere kardiopulmonalne reanimacije u vanbolničkim uslovima.

Redosled postupaka:

1. Pozvati hitnu medicinsku pomoć. Prilikom pozivanja službe HMP objasnite ko ste, šta se i gde desilo. Dispečer vam može pomoći u narednim koracima, zato ga pažljivo slušajte. Ako imate publiku, pozovite pomoć. Obraćajte se jednoj osobi, kako ne bi čekali na dobrovoljca. Recite da pozovu hitnu pomoć i da vam donesu AED.

2. Započinjete kompresije grudnog koša:

· Osobu kod koje treba započeti spoljnu kompresiju grudnog koša, treba postaviti u položaj na leđima na čvrstoj podlozi.

· Pritisak se izvodi na grudnu kost, između gornje dve trećine i donje trećine, na sredini grudnog kosa. Tačno mesto određuje se povlačenjem trećeg prsta ruke (one koja je bliže pacijentovim nogama) po rebarnom luku pacijenta (strana koja je udaljenija od vas). Idete sa lateralne strane ka medijalno dok ne dođete do srednje linje. Zatim spustite na to mesto drugi prst, a iznad tog prsta postavite dlan druge ruke.

· Na već određeno mesto na grudnoj kosti, stavi se dlan jedne ruke, a dlan druge ruke stavi se preko prve, prsti ruku se ukrštaju, laktovi moraju biti potpuno opruženi, a u trenutku izvođenja pritiska ramena spasioca treba da su iznad grudne kosti. Frekvencija kompresije treba da iznosi najmanje 100/min, ali ne preko 120/min. Brojite kompresije od 1-30 naglas kako bi znali dokle ste došli i kako bi oni koji vam pomažu uvek znali do kojeg ste dela došli.

· Snaga pritiska se mora prilagoditi telesnoj građi osobe koja se reanimira tj. tolikom snagom se vrši pritisak da se grudna kost potisne za najmanje 5cm, ali ne više od 6 cm kod odrasle osobe. U toku relaksacije pritisak se mora potpuno prekinuti, pri čemu ruke ne prekidaju kontakt sa grudnom kosti. Ukoliko pomaknete ruke ponovite postupak za određivanje pravog mesta.

· Sa svakom kompresijom dolazi do cerebralne perfuzije, a sa svakom relaksacijom dolazi do koronarne perfuzije.

· Ako je moguće, menjati reanimatora na svaka 2 minuta. 2 minute su ustvari 5 ciklusa kompresija i ventilacije 30:2.

· Uraditi 30 kompresija, nakon kojih slede 2 udisaja veštačkog disanja.

3. Izvođenje veštačkog disanja: dva udisaja

· Svaki put uraditi zabacivanje glave tehnikom head-tilt chin-lift.

· Prstima zatvoriti nos unesrećenog, normalno udahnuti pa priljubiti usne na usta unesrećenog.

· Uduvavati vazduh dok ne primetimo odizanje grudnog koša.

· Sačekati 1s pa ponoviti postupak. Brojati naglas 1-1, 1-2 (za prvi ciklus), zatim 2-1, 2-2, i tako sve do 5-1, 5-2, znači 5 ciklusa 30:2, kada ponovo trebate proveriti ABC.

· Pauza za veštačko disanje ne sme biti duža od 10s, odmah nastaviti sa kompresijom grudnog kosa.

· Ako spasilac nije voljan da izvodi veštačko disanje, može vršiti KRP samo sa kompresijom grudnog kosa, bez veštačkog disanja. Same kompresije obezbeđuju male ventilacije.

Ukoliko automatski spoljašnji defibrilator (AED) negdje blizu, potrebno je reći da vam ga donesu te izvesti ranu defibrilaciju. Dispečer HMP će vam reći gde se nalazi najbliži AED kada ga nazovete. AED je razvijen tako da ga mogu koristiti i medicinsko i nemedicinsko osoblje. Prilikom otvaranja i uključivanja, on daje glasovne instrukcije koje spasilac mora pratiti i ne prekidati kompresiju grudnog koša osim kada AED to nalozi. AED su dostupni na javnim mestima, postavljaju se na mestima velikog okupljanja ljudi i oblastima gde se dogodio najmanje jedan srčani zastoj u poslednjih pet godina. Sve ovo dostupno je po nalogu programa masovne primene defibrilacije (PAD program- Public Access Defibrilation).

Poremećaji srčanog ritma se mogu podeliti na one koji se:

1. defibriliraju: ventrikularna tahikardija bez pulsa i ventrikularna fibrilacija

2. ne defibriliraju: asistolija i PEA (električna aktivnost bez pulsa)

Ovo je važno znati zato što, ako defibrilator prepozna da je srčani ritam nedefibrilirajući, ne isporučuje se šok, odmah se proveri ABC te se onda nastavlja sa kompresijom grudnog koša i veštačkim disanjem u srazmeri 30:2, dok ne stigne medicinska pomoć.

Nakon obezbeđivanja AED-a, potrebno je nastaviti sa KPR dok pomoćnik postavlja elektrode na gole grudi unesrećenog (sa AEDom pronaći ćete i brijač, potrebno je obrijati dlake na mestu gde će biti postavljene elektrode) prema upustvu na elektrodama. Jednom kada zalepite elektrode nemojte ih više odlepljivati čak i ako ste ih pogrešno postavili (nećete ih opet moći zalepiti). Upaliti AED, sačekati uputstva koja će vam govoriti mašina. Sledi procena ritma te će aparat zatražiti da se odmaknete od pacijenta te tada prekidate KPR. Ukoliko je šok indukovan, odmaći se od unesrećenog, ne dodirivati ga i obavestiti ostale da isto urade. Nakon izvršenog šoka, odmah nastaviti sa KPR, prateći instrukcije AED.

4. Ukoliko unesrećeni počne da diše, staviti ga u koma položaj, (u literaturi se spominje i kao Recovery polozaj, za oporavak). Postoje različiti načini postavljanja pacijenta u ovaj položaj.

· Postavljanje unesrećenog u ovaj položaj vrši se tako što se žrtvi podigne ruka bliža vama i savije u laktu u visini ramena (1).

· Zatim se žrtvina druga ruka postavi između ramena i vrata na strani bliže vama (2), a noga savije u kolenu(3).

· Pridržavajući ruku i nogu žrtvu okrenuti prema sebi (4).a

Ovde se završavaju mere KPR BLS, a dalje oživljavanje i zadržavanje unesrećenog u životu preuzimaju obučeni medicinski radnici koji transportuju unesrećenog u zdravstvenu ustanovu.

REFERENCE:

1. PAVLOVIĆ, Aleksandar, et al. Kardiopulmonalna reanimacija–nove preporuke 2015–2020. Naučni časopis urgentne medicine HALO, 2015, 194: 21.

2. STEVANOVIĆ, PREDRAG. KARDIOPULMONALNA REANIMACIJA KOD ODRASLIH–SA PRIKAZOM SLUČAJA.

3. OLASVEENGEN, Theresa M., et al. European resuscitation council guidelines 2021: basic life support. Resuscitation, 2021, 161: 98-114.

Vrste kontracepcije

Fri, 15 Apr 2022 20:11:58 GMT

Neželjena trudnoća je zdravstveni, etički i društveni problem. Postoji niz načina na koje se možemo zaštititi od neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti. Naglasak ovog članka bit će na kontracepciji, ali ne možemo govoriti o kontracepciji, a da istovremeno ne govorimo o svim načinima zaštite reproduktivnog zdravlja.

Šta je kontracepcija? Kontracepcija uključuje sva sredstva i metode koje sprečavaju začeće ili trudnoću. Metode kontracepcije dijele se na prirodne, mehaničke, hemijske, hormonalne i sterilizacijske.

1. Prirodne metode kontracepcije uključuju: kalendarsku metodu, mjerenje bazalne temperature, prekinuti snošaj i mjerenje metabolita u urinu.

1.1. Kalendarska metoda

Ova metoda uključuje suzdržavanje od seksualnih odnosa tokom fertilnog perioda žene. Žena uči da prati svoj menstrualni ciklus i procjenjuje ovulaciju i plodni period, a za to vrijeme par se uzdržava od seksualnih odnosa. Prednost ove metode je što je bezopasna, nema troškova, nema nuspojava i kontraindikacija. Međutim, partneri moraju biti svjesni da ova metoda ima nisku efikasnost. Da biste pravilno koristili ovu metodu, potrebno je da imate redovne menstrualne cikluse, a prvenstveno je namijenjena planiranju i postizanju željene trudnoće, a ne zaštiti od neplanirane trudnoće.

1.2. Mjerenje bazalne temperature

Ova metoda kontracepcije zasniva se na činjenici da se temperatura tijela žene mijenja tokom ciklusa. U prvoj polovini ciklusa temperatura je niža i raste nakon ovulacije (za 0,5-1 °C). Za pravilno korištenje ove metode potrebno je mjeriti temperaturu svakog dana ujutro, odmah nakon buđenja, prije početka bilo kakve aktivnosti. Najbolje je koristiti bazalni toplomjer jer su promjene temperature vrlo male i običan toplomjer ih često ne može registrovati. Podaci se bilježe, a ovulacija se može predvidjeti nakon nekoliko mjeseci na osnovu promjena bazalne tjelesne temperature.

1.3. Mjerenje metabolita u urinu testovima ovulacije

Najčešće se mjeri luteinizirajući hormon (LH) čija se koncentracija u organizmu povećava prije ovulacije, pa se može predvidjeti.

1.4. Prekinuti snošaj (coitus interruptus)

Ova metoda se zapravo ne može nazvati metodom kontracepcije. To je neefikasna i nepouzdana metoda jer mala količina sperme može iscuriti prije ejakulacije, a za oplodnju je dovoljan samo jedan spermatozoid.

2. Hormonska kontracepcija

2.1. Oralni kontraceptivi

Unutar hormonske kontracepcije, oralna kontracepcija je najčešća metoda. Oralna kontracepcija je najpouzdanija kontracepcija (ako se uzima pravilno). Oralni kontraceptivi inhibiraju ovulaciju (mehanizmom negativne povratne informacije). Tačnije, inhibiraju oslobađanje FSH i LH, što rezultira kašnjenjem u razvoju folikula i izostankom ovulacije. Takođe povećavaju debljinu sluznice grlića materice, a upotrebom oralnih kontraceptiva endometrijum materice postaje nepodesan za implantaciju oplođenog jajeta.

Šta se nalazi u oralnim kontraceptivnim pilulama?

Kombinovani preparati sadrže kombinaciju sintetičkih estrogena i gestagena u različitim masenim udjelima. Takođe, samo gestageni mogu biti u tableti.

2.2. Pilula dan poslije (postkoitalna kontracepcija)

Postkoitalna kontracepcija je hitna kontracepcija, koja može efikasno smanjiti rizik od trudnoće u slučajevima kao što su: puknuće kondoma, preskakanje kontraceptivnih pilula, nesigurnost u načinu prekida snošaja. Pilula dan poslije ne bi trebala biti oblik redovne kontracepcije. Ovaj kontraceptiv je namijenjen za upotrebu samo u izuzetnim situacijama. Najbolje je primijeniti unutar 12 sati nakon spolnog odnosa, ali postoje tablete koje se mogu uzimati u razmacima od 3-5 dana nakon odnosa. Važno je imati na umu da je ova vrsta kontracepcije efikasna samo ako ovulacija još nije nastupila, ili ako nije došlo do oplodnje. Tačnije, ova vrsta kontracepcije djeluje na principu odgađanja ili sprječavanja ovulacije. Progestogeni (vrsta hormona) u tableti smanjuju proizvodnju luteinizirajućeg hormona (LH) i tako odlažu ovulaciju. Tableta za dan poslije ne ometa implantaciju oplođenog jajašca i ne ugrožava postojeću trudnoću. Nuspojave ovog kontraceptiva uključuju: glavobolju, mučninu, bol u donjem dijelu trbuha, vrtoglavicu, umor i iscrpljenost, vaginalno krvarenje, osjetljivost dojki i preuranjenu ili odgođenu menstruaciju.

2.3. Druge vrste hormonske kontracepcije

Osim oralne kontracepcije, postoje i drugi oblici hormonske kontracepcije. Druge vrste hormonske kontracepcije uključuju: injekcije, implantate, transdermalne terapijske sisteme, vaginalne prstenove.

Kontracepcijske (depo) injekcije koje sadrže hormon se daju pacijentu svaki mjesec, odnosno svaka dva ili tri mjeseca.

Vaginalni prstenovi takođe sadrže kombinaciju hormona. Prsten je u vagini tri sedmice i van nje nedelju dana (tokom menstruacije). Zatim se na vaginu stavlja novi prsten. Transdermalni flasteri se također koriste u hormonskoj kontracepciji kao metoda primjene lijekova. Kombinacija hormona je fino raspršena u tankom matriksu mrlja. Flaster je mekan, tanak i otporan na vlagu. Žena ga nosi tri sedmice (novi flaster svake sedmice) nakon čega slijedi sedmica pauze.

Hormonski implantat kao oblik kontracepcije postavlja se ispod kože na unutarnjoj strani nadlaktice nedominantne ruke. Štap implantata je nevidljiv, ali se može osjetiti dodirom. Ugradnja implantata se obično izvodi u lokalnoj anesteziji, a sam proces traje nekoliko minuta. Uklanjanje implantata se vrši nakon nekoliko godina, a proces uklanjanja također traje nekoliko minuta.

3. Mehaničke metode kontracepcije

Mehaničke metode kontracepcije fizički sprečavaju kontakt sperme i jajne ćelije (oplodnja), odnosno trudnoću. Njihova efikasnost zavisi od pravilne upotrebe. Mehaničke metode kontracepcije su: upotreba kondoma, upotreba ženskog kondoma (femidom), dijafragma i cervikalna kapica.

3.1. Kondomi

Kondom je jedna od najčešće korištenih metoda kontracepcije u svijetu. Najčešće je napravljen od lateksa ili plastičnih materijala (za osobe alergične na lateks), a namijenjen je muškarcima. Tokom seksualnog odnosa, kondom sprječava kontakt između sluzokože vagine i penisa. Takođe zadržava spermu tokom ejakulacije i na taj način sprečava ulazak sperme u vaginu. Ima visoku efikasnost, ali je važno da ga pravilno koristite. Ako se ne koristi pravilno, kondom može skliznuti ili puknuti, a onda postoji povećan rizik od neželjene trudnoće. Također je važno naglasiti da se radi o načinu zaštite koji štiti od polno prenosivih bolesti. Istraživanja su pokazala da kondom od lateksa može zaštititi od prenošenja većine virusnih i bakterijskih infekcija, a rizik od infekcije HIV-om može se u većoj mjeri smanjiti.

3.2. Femidom

Femidom je rijetko korištena metoda kontracepcije, iako je vrlo učinkovita u zaštiti od neželjene trudnoće. Kao i muški kondom, femidom štiti od polno prenosivih bolesti. Napravljena je kao vrećica od tanke plastike, a na oba kraja ima karike. Jedan od njih se stavlja u vaginu i služi za držanje kondoma na mjestu, a drugi se stavlja van na usne usne. Femidomi nisu široko dostupni i skuplji su od muških kondoma.

3.3. Dijafragma

Dijafragma je još jedna mehanička metoda kontracepcije, ali je potpuno efikasna samo ako se primjenjuje sa spermicidima. Sastoji se od elastičnog prstena preko kojeg je postavljena gumena membrana poput kupole. Stavlja se u vaginu prije seksualnog odnosa, a prije umetanja na nju se nanosi spermicidni gel ili krema. Dijafragma sprječava prodiranje sperme tako što stvara fizičku barijeru. Dijafragma se može koristiti više puta, za razliku od kondoma za jednokratnu upotrebu. Dolazi u nekoliko oblika i veličina, tako da svaka žena može pronaći dobru opciju za sebe. Ako se pravilno koristi, može biti efikasan u prevenciji trudnoće. Dijafragma mora ostati u vagini najmanje 6-8 sati nakon spolnog odnosa. Mora se koristiti zajedno sa spermicidima, a to ponekad može biti nepraktično. Spermicidne kreme mogu izazvati alergijsku reakciju. Dijafragma ne štiti od polno prenosivih bolesti.

3.4. Cervikalna kapica

Cervikalna kapica izgleda slično dijafragmi, ali je manja. Prekriva cervikalni kanal (cerviks) i na taj način sprečava prodiranje sperme. Kao i dijafragma, koristi se sa spermicidima i uklanja se najmanje šest sati nakon spolnog odnosa. Za razliku od dijafragme, cervikalna kapica može ostati u vagini nekoliko dana nakon seksualnog odnosa. Pogodan je za žene koje zbog anatomskih razloga ne mogu koristiti dijafragmu. Cervikalna kapica može skliznuti tokom snošaja i tada nije efikasna kao zaštita od neželjene trudnoće. Takođe ne štiti od polno prenosivih bolesti.

4. Hemijske metode kontracepcije

Spermicidi su slabo efikasna metoda kontracepcije ako se koriste sami. Najčešće se koriste kao dodatak mehaničkim sredstvima (kondom, dijafragma, cervikalna kapica) i potom pojačavaju njihovu efikasnost. Dolaze u obliku raznih krema, gelova, pjena ili vaginalnih tableta. Stavljaju se u vaginu neposredno prije seksualnog odnosa, obično uz pomoć aplikatora. U vagini se pretvaraju u gustu smjesu koja mehanički sprječava prodiranje spermatozoida, ali ih i onemogućava zbog hemijski aktivnih supstanci koje sadrži. Spermicidi mogu poslužiti kao dodatna zaštita pored mehaničkih kontraceptiva. Jednostavan je za upotrebu i može povećati vlažnost vagine. Spermicidi mogu izazvati iritaciju (peckanje) i stoga se njihova česta upotreba ne preporučuje. Ne štite od polno prenosivih bolesti.

5. Trajna kontracepcija – sterilizacija

Sterilizacija je trajna metoda kontracepcije, a najčešće se koristi ako je planiranje porodice završeno ili ako postoje neke medicinske indikacije.

Zaključak:

Na svakom od nas je da uvijek ima na umu odgovorno seksualno ponašanje. Odgovorno seksualno ponašanje podrazumijeva usvajanje obrazaca ponašanja i stila života koji su usmjereni na zaštitu i unapređenje seksualnog i reproduktivnog zdravlja, a koji omogućavaju pozitivan pristup seksualnosti, postizanje zadovoljavajućih i sigurnih seksualnih iskustava, reprodukciju i željeno roditeljstvo, te sprječavanje ili značajno smanjenje rizika od mogućih štetnih efekata.

Reference:

Sitruk-Ware R, Nath A, Mishell Jr DR. Contraception technology: past, present and future. Contraception. 2013; 87(3): 319-330.
Mansour D, Inki P, Gemzell-Danielsson K. Efficacy of contraceptive methods: a review of the literature. The European Journal of Contraception & Reproductive Health Care. 2010; 15(1): 4-16.
Bilokapić Š. " Hitna kontracepcija" i prevencija trudnoće nakon spolnog nasilja. Crkva u svijetu: Crkva u svijetu. 2010; 45(2): 169-192.
Gallo MF, Grimes DA, Schulz KF. Nonlatex vs. latex male condoms for contraception: a systematic review of randomized controlled trials. Contraception. 2003; 68(5): 319-326.
Halperin DT, Steiner MJ, Cassell MM, Green EC, Hearst N, Kirby D, Gayle HD, Cates W. The time has come for common ground on preventing sexual transmission of HIV. The Lancet. 2004; 364(9449): 1913-1915.
Paz-Bailey G, Koumans EH, Sternberg M, Pierce A, Papp J, Unger ER, Sawyer M, Black CM, Markowitz LE. The effect of correct and consistent condom use on chlamydial and gonococcal infection among urban adolescents. Archives of pediatrics & adolescent medicine. 2005; 159(6): 536-542.
Bitzer J, Simon JA. Current issues and available options in combined hormonal contraception. Contraception. 2011; 84(4): 342-356.
Kerns J, Darney P. Vaginal ring contraception. Contraception. 2011; 83(2): 107-115.

Minamata bolest – trovanje metilživom

Wed, 13 Apr 2022 15:42:43 GMT

Minamata bolest je neurološki sindrom koji se ponekad naziva Chisso-Minamata bolest. Bolest je prvi put otkrivena 1956. u Minamati, u prefekturi Kumamoto u Japanu.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća poznat je slučaj Minamata bolesti. Minamata je zaljev na kojem je bila koncentrisana industrija, a zaljev je bio i mjesto lovljenja ribe. Industrija je svoje otpadne vode izlijevala u zaljev i kvaliteta vode je stalno opadala, ali to niko nije opažao. Najveći problem bilo je ispuštanje žive iz tamošnje industrije proizvodnje plastičnih masa. Kontaminacija se odvijala od 1932. do 1968. godine. Tek nakon teških događaja se ispostavilo da morski organizmi elementarnu živu prerađuju u metilživu, a ona je izrazito opasna zbog svoje lipofilnosti i dobre apsorpcije preko probavnog sistema. Ribe, mekušci i školjke postupno su akumulirali metilživu u svoje organizme, a ljudi su te morske plodove jeli i hronično se trovali. Tako se pojavila bolest Minamata. Dio teško otrovanih građana su postali teški invalidi, a smrtnost također nije bila zanemariva. Mene je najviše dojmila slika majke pokraj otrovanog djeteta, koja je prikazana ispod teksta. Kako se kontaminacija odvijala, tvrtka i japanska vlada nisu odmah poduzele mjere za suzbijanje onečišćenja. Do marta 2001. bilo je 2.265 žrtava bolesti Minamata od kojih je 1.784 umrlo, a više od 10.000 bilo je primilo naknadu od kompanije. Do 2004. godine žrtvama bolesti dodijeljeno je ukupno 86 milijona dolara odštete, a tvrtki Chisso Corporation je naloženo da očisti onečišćenje. Godine 1965. u Prefekturi Niigata došlo je do drugog izbijanja bolesti Minamata.

Relativno brzo su vrsni japanski stručnjaci otkrili o čemu se radi, ali industrija se opirala pokušavajući dokazati da nije kriva. Duge godine su trajali sudski postupci i preživjeli su dobili odštete. Osnovani su institut i fond za Minamata bolest i još danas se država brine za žrtve.

Oralno unesena živa se ne resorbuje i za odrasle osobe nije toksična. (trovanje se dešava preko živinih soli i živinih para). Izlučivanje se dešava preko bubrega, jetre, kolona i pljuvačnih žlijezda. Živa se lako veže sa sumporom odnosno sulfhidrilnom grupom, ali i sa aminskom, amidskom i karboksilnom grupom.

Trovanje može biti akutno i hronično.

Kod akutnog trovanja zbog precipitacije/koagulacije proteina sluznice poprime pepeljastosivu boju. Pored toga javljaju se bolovi u abdomenu, povraćanje, metalni ukus u ustima i dijareja sa tragovima krvi. Glavni problem je šok i nekroza proksimalnih bubrežnih tubula. Letalna doza je između 0,5 – 1 g. U liječenju se primjenjuje dimerkaprol, liječenje šoka i hemodijaliza.

Kod hroničnog trovanja simptomi se uglavnom odražavaju na CNS – depresija, razdražljivost, nesanica, tremor i eretizam ( prekomjerna reakcija na određene draži).

Dolazi do oštećenja bubrega – hiperproteinemija, proteinurija i edemi.

Od ostalih simptoma javljaju se gingivitis, stomatitis i prekomjerna salivacija.

Dijagnoza se vrši određivanjem koncentracije žive u krvi, kosi i mokraći, s tim što su koncentracije žive u kosi 300x veće nego u mokraći zbog prisustva sumpornih grupa. Za liječenje hroničnog torvanja živom koristi se penicilamin.

Reference:

https://hr.history-hub.com/minamata-bolest-bolesti-svijeta

https://www.24sata.hr/lifestyle/tajna-ekokatastrofe-u-japanu-pomrli-su-od-trovanja-ribom-649071

Farmakologija Vladislav V. Varagić, Milenko P. Milosević

Vrste ćelijske smrti

Sun, 03 Apr 2022 13:08:09 GMT

Ćelijska smrt je pojava kada biološka ćelija prestane obavljati svoje funkcije. Ovo može biti rezultat prirodnog procesa umiranja starih ćelija i zamjene novima ili može biti rezultat djelovanja faktora kao što su bolesti, lokalizirane ozljede itd. Postoji više tipova ćelijske smrti.

Među najznačajnim su apoptoza i nekroza.

APOPTOZA

Apoptoza je put ćelijske smrti u kojem ćelije aktiviraju enzime koji razgrađuju vlastitu nuklearnu DNK stanice te nuklearne i citoplazmatske proteine.

Apoptoza se javlja u mnogim normalnim situacijama i služi za eliminirati potencijalno štetne ćelije, te ćelije koje su postale beskorisne. Također se javlja kao patološki događaj kada su ćelije oštećene nepopravljivo, posebno kada oštećenje utiče na DNK ili proteine ćelije; u tim se situacijama nepopravljivo oštećena ćelija eliminiše.

Apoptoza rezultira iz aktivacije enzima zvani kaspaze. Aktivacija enzima kaspaze ovisi o ravnoteži proapoptotičkih i antiapoptotičkih proteina. Kada su ćelije uskraćene za faktore rasta i ostale signale za preživljavanje ili su izložene agensima koji oštećuju DNK ili se nakupljaju neprihvatljive količine pogrešno strukturisanih proteina, aktiviraju se brojni ‘senzori’. Ovi senzori su članovi porodice BCL 2 zvan BH3 proteini, oni zatim aktiviraju dva proapoptotička proteina zvani BAX i BAK koji dimeriziraju i ulaze u mitohondrijsku membranu, formiraju kanale kroz koje citohrom C i ostali proteini izlaze u citoplazmu. Citohrom C zajedno sa nekim kofaktorima aktivira kaspazu 9. Ostali proteini koji su iscurili iz mitohondrije blokiraju aktivnost antagonista kaspaze. Završni rezultat aktivacije kaspazne kaskade je razaranje jedra i smrt ćelije. Ovaj proces zovemo mitohondrijski ili unutrašnji put apoptoze.

Tu je također i vanjski put. Mnoge ćelije eksprimiraju površinske molekule zvane receptori smrti. Mnogi od njih su članovi porodice TNF (tumor nekroza faktor), koji sadrže tzv. domenu smrti, a nazvana je tako jer stupa u interakciju sa ostalim proteinima uključenim u ćelijsku smrt. Proapoptički receptori su tip I TNF i Fas (CD 95). Fas ligand, Fas L 8 , membranski je protein eksprimiran na mnogim aktiviranim T limfocitima. Kada T limfociti prepoznaju Fas, Fas molekule se unakrsno vežu za adapter proteine preko domene smrti. Ovo dovodi do aktivacije Cas 8. Zatim Cas 8 cijepa i aktivira proapoptičku porodicu BCL-a 2, zvanu Bid, ulazeći tako u mitohondrijski put. Kombinovana aktivacija oba puta rezultira letalnim ishodom za ćeliju.

NEKROZA

Nekroza je tip ćelijske smrti koja je povezana sa gubitkom integriteta membrane ili curenjem sadržaja što kulminira disolucijom ćelije kao rezultat degradacione aktivnosti enzima u smrtno oštećenim ćelijama. Iscurili ćelijski sadržaj često izaziva lokalnu zapaljensku reakciju, koji nastoji eliminisati umrle ćelije i započeti proces reparacije. Enzimi odgovorni za digestiju ćelije mogu biti iz lizozoma leukocita koji igraju ulogu u zapaljenskoj reakciji. Prisutne su promjene u citoplazmi u obliku eozinofilije radi povećanog vezivanja denaturisanih citoplazmatskih proteina i gubtka bazofilije koja je normalno prisutna zbog RNA. Enzimi razgrađuju citoplazmatske organele i citoplazma postaje vakuolizirana. Prisutne su i nuklearne promjene zbog razgradnje DNA i hromatina (karioliza), piknoze, odnosno smanjenje jedra i povećanje bazofilije, te karyorrhexis tj. kada se piknotičko jedro fragmentira i razgrađuje do potpunog nestanka.

Mrtve ćelije zamijenjene su mijelinom i bivaju fagocitovane i degradirane do masnih kiselina. Masne kiseline vežu kalcijeve soli što rezultira kalcifikacijom.

Postoji više vrsta nekroza od kojih su najznačajnije:

• Koagulativna nekroza gdje promjena ne samo da denaturiše strukturne proteine nego i enzime te ne dolazi do razgradnje, tako da se nekrotične ćelije zadržavaju danima pa čak i sedmicama. Koagulativna nekroza je karakteristika infarkta mnogih organa osim mozga.

• Likvefakciona nekroza je najčešće prisutna kod infekcija jer dolazi do nakupljanja imunih ćelija i zapaljenskih enzima, što rezultira razgradnjom tkiva zvana likvefakcija tj. transformacija odumrlog tkiva u likvidnu viskoznu masu. Ona pak nije odlika samo infekcija, ova promjena često je prisutna i kod moždanog udara (cerebrovaskularnog insulta).

• Tu su još i gangreozna nekroza obično se javlja u donjim ekstremitetima, npr. kod dijabetičara.

• Kazeozna nekroza kod tuberkuloze, te masna nekroza, uzrokovana pankreasnim lipazama, kod akutnog pankreatitisa.

AUTOFAGIJA

Autofagija se odnosi na lizozomalno varenje ćelijskih komponenti. Ćelijski stres poput nedostatka nutrijenata, aktivira gene autofagije koje započinju formaciju vezikula u koje se smještaju ćelijske organele i abnormalni proteini. One se zatim stapaju sa lizozomima koji ih vare i proizvodi tog varenja služe kao nutrijenti za ćeliju. Ovo djeluje kao neka vrsta reciklaže, međutim također može biti okidač za apoptozu u zavisnosti od mehanizama koji dovode do ove pojave koja još uvijek nije dovoljno objašnjena.

ENTOZA

Entoza (entosis) je oblik ćelijskog ‘’kanibalizma’’ gdje ćelija obuhvati susjednu. Entotske ćelije koje se također nazivaju i strukturama ćelija u ćeliji (eng. cell in cell), sposobne su da spoje, internalizuju i progutaju susjednu ćeliju. Ova internalizacija jedne ćelije u drugu zavisi od adherentnih spojeva, a vođena je Rho-ovisnim procesima koji uključuju polimerizaciju aktina i aktivnost miozina II u internalizovanoj ćeliji. Adherentni spojevi vezuju ćelije zajedno, povezujući transmembranske proteinske komplekse susjednih ćelija sa citoskeletom. Nakon što vanjska ćelija (invazivna), internalizuje susjednu ćeliju, internalizovana ćelija biva vakuolizirana i degradirana enzimima i digestirana lizozomima invazivne ćelije koja na taj način dobije nutrijente. Entoza je pojava kod maligniteta i povezana je sa lošom prognozom karcinoma skvamoznih ćelija, adenokarcinoma pluća, pankreasa i dojke.

Ostale vrste:

Nekroptoza je programirani oblik nekroze, odnosno upalne ćelijske smrti. Nadalje, imunogena priroda nekroptoze pogoduje njenom sudjelovanju u određenim okolnostima kao što je pomoć imunološkog sistema u obrani od patogena. Nekroptoza je dobro definirana kao virusni obrambeni mehanizam, dopuštajući ćeliji da se podvrgne "ćelijskom samoubistvu" na način koji je neovisan o kaspazi u prisutnosti inhibitora virusne kaspaze kako bi se ograničila replikacija virusa.

Nemosis je jos jedna vrsta programirane ćelijske smri ali u fibroblastima.

Kornifikacija dovodi do toga da su ćelije gotovo potpuno ispunjene keratinom. Tokom procesa diferencijacije epitela, ćelije postaju rožnate jer se keratin ugrađuje u duže keratinske međufilamente. Konačno, jezgra i citoplazmatske organele nestaju, metabolizam prestaje i ćelije prolaze kroz programiranu smrt jer postanu potpuno keratinizirane.

Anoikis je oblik programirane stanične smrti koja se događa u ćelijama ovisnim o stromi kada se odvoje od okolnog ekstracelularnog matriksa (ECM). Suprotno tome ćelije raka ne podliježu ovom tipu smrti, nego i metastaziraju na udaljenim mjestima.

U ekscitotoksičnosti, nervne ćelije trpe oštećenje ili smrt kada razine inače potrebnih i sigurnih neurotransmitera, kao što je glutamat, postanu patološki visoke što rezultira prekomjernom stimulacijom receptora. Na primjer, kada glutamatni receptori poput NMDA receptora ili AMPA receptora naiđu na prekomjerne razine ekscitatornog neurotransmitera, glutamata, može doći do značajnog oštećenja neurona. Višak glutamata omogućuje visokim razinama iona kalcija (Ca2+) da uđu u ćeliju. Dotok Ca2+ u ćelije aktivira brojne enzime, uključujući fosfolipaze, endonukleaze i proteaze kao što je kalpain. Ovi enzimi oštećuju unutarćelijske strukture kao što su komponente citoskeleta, membrane i DNK.

Wallerianova degeneracija je aktivni proces degeneracije koji nastaje kada je živčano vlakno prerezano ili zgnječeno, a dio aksona distalno od ozljede (tj. dalje od tijela neuronske ćelije) se degenerira. Srodni proces odumiranja ili retrogradne degeneracije poznat kao 'Wallerianova degeneracija' javlja se u mnogim neurodegenerativnim bolestima, osobito kod onih kod kojih je poremećen transport aksona kao što su ALS i Alzheimerova bolest. Studije primarne kulture sugeriraju da je neuspjeh u isporuci dovoljnih količina esencijalnog aksonalnog proteina NMNAT2 ključni početni događaj.

Wallerianova degeneracija nastaje nakon ozljede aksona u PNS i CNS. Javlja se u dijelu aksona distalno od mjesta ozljede i obično počinje unutar 24-36 sati od lezije. Prije degeneracije, distalni dio aksona nastoji ostati električki ekscitabilan. Nakon ozljede, aksonalni kostur se degradira, a aksonalna membrana se raspada. Aksonalnu degeneraciju prati degradacija mijelinske ovojnice i infiltracija makrofaga. Makrofagi, u pratnji Schwannovih ćelija, služe za čišćenje ostataka iz degeneracije.

Feroptoza je vrsta programirane ćelijske smrti ovisna o željezu i karakterizirana nakupljanjem lipidnih peroksida, te se genetski i biohemijski razlikuje od drugih oblika regulisane smrti ćelije kao što je apoptoza. Feroptoza je pokrenuta neuspjehom antioksidativne obrane ovisne o glutationu, što rezultira nekontroliranom peroksidacijom lipida i konačnom smrti ćelije. Lipofilni antioksidansi i helatori željeza mogu spriječiti feroptotičku smrt. Iako je veza između željeza i peroksidacije lipida proučavana godinama, tek su 2012. Brent Stockwell i Scott J. Dixon skovali pojam feroptoza i opisali nekoliko njegovih ključnih značajki.

Eriptoza (apoptoza eritrocita ili programirana smrt crvenih krvnih ćelija) je vrsta apoptoze koja se javlja u ozlijeđenim eritrocitima zbog različitih faktora uključujući hiperosmolarnost, oksidativni stres, gubitak energije, izloženost teškim metalima ili ksenobioticima. Poput apoptoze, eriptoza je karakterizirana ćelijskim skupljanjem, mjehurićima na membrani, aktivacijom proteaza i izlaganjem fosfatidilserinu na vanjskoj membrani

Paraptoza je još jedna vrsta neapoptotičke ćelijske smrti koju posreduje MAPK kroz aktivaciju IGF-1. Karakterizira ga unutarćelijsko stvaranje vakuola i oticanje mitohondrija.

Piroptoza , upalna vrsta ćelijske smrti, jedinstveno je posredovana kaspazom 1, enzimom koji nije uključen u apoptozu, kao odgovor na infekciju određenim mikroorganizmima.

Reference:

Robbins Basic Pathology 9 th edition, Kummar/Abbas/Aster, Elsevier 2013

Ferroptosis: An Iron-Dependent Form of Non-Apoptotic Cell Death, Ferroptosis: An Iron-Dependent Form of Non-Apoptotic Cell Death (nih.gov)

Wallerian Degeneration, WldS, and Nmnat Wallerian Degeneration, WldS, and Nmnat (nih.gov)

Vrtoglavica

Thu, 31 Mar 2022 21:01:19 GMT

Vrtoglavica (lat. vertigo) je subjektivni osjećaj, tj. iluzija okretanja tijela ili okoline. Vrtoglavica nije bolest, nego neurološki simptomu koji se javlja kao posljedica drugih zdravstvenih poremećaja. S obzirom na to da se pacijenti jako često javljaju zbog vrtoglavice i da postoji nekoliko različitih simptoma koje doživljavaju i poistovjećuju sa vrtoglavicom, važno je već pri prvom pregledu razlučiti radi li se uopće o vrtoglavici ili nekom drugom simptomu. Drugi najčešći simptomi koji se krivo interpretiraju kao vrtoglavica su omaglica ili fobični fenomeni, osjećaj nestabilnosti, osjećaj trnjenja i tonjenja, crnjenje pred očima i sl. Pažjivim uzimanjem anamneze i detaljnim fizikalnim pregledom bolesnika, u velikom broju slučajeva može se postaviti prava dijagnoza i na temelju toga započeti adekvatno liječenje. S obzirom na to da je vrtoglavica simpotom koji povezuje mnoge medicinske struke (otorinolaringologija, neurologija, neuropedijatrija, psihijatrija itd.) i da svaka od njih ima svoj način pristupa i pregleda pacijenta, u ovom članku najviše ćemo se bazirati na prijem i pregled pacijenta koji mladim liječnicima u ambulantu dolazi sa vrtoglavicom.

ANAMNEZA I STATUS BOLESNIKA SA VRTOGLAVICOM

Prilikom uzimanja anamneze jako ja bitno razlikovati radi li se o pravoj vrtoglavici ili o nekom od gore navedenih simptoma koje pacijenti često nazivaju vrtoglavicom. Ako se radi o nekom od drugih simptoma, iscrpnom anamnezom treba otkriti koji je osnovni poremećaj koji je doveo do ovog stanja. Ukoliko pacijent zaista ima vrtoglavicu, anamnezom ćemo pokušati doći do odgovora na važno pitanje- radi li se o centralom ili perifernom uzroku vrtoglavice. Sukladno tome, postoje dva tipa vrtoglavica- centralna i periferna. Centralna je vrtoglavica uvjetovana poremećajima u vestibularnim jezgrama moždanog debla, njihovima vezama sa živcima za inervaciju pokreta glave i očiju, te vezama s malim mozgom i korom velikog mozga. Periferna vrtoglavica nastaje zbog poremećaja u nervusu vestibularisu i vestibularnom organu smještenom u unutarnjem uhu. Pored ova dva osnovna tipa, postoji i fiziološka vrtoglavica. Ona nastaje naglom promjenom položaja glave ili tijela i nije prisutna tijeko mirovanja (primjerice kod ljuljanja, nakon vrtnje ili pretjerane ekstenzije vrata i sl.). Benigne je naravi ali može biti i znakom neke ozbiljne bolesti.

Budući da nam je cilj utvrditi uzrok i o kojem tipu vrtoglavice je riječ, anamnezu započinjemo sljedećim pitanjima:

1. Vrijeme trajanja vrtoglavice?

2. Postoje li provocirajući čimbenici?

3. Je li ovo prvi napad vrtoglavice ili su se već pojavljivale?

4. Radi li se o vrtoglavici koja je stalno prisutna ili se pojavljuje u epizodama?

5. Izaziva li vrtoglavicu promjena položaja glava i tijela ili je spontana?

6. Koliko traje napad vrtoglavice?

7. Postoje li pridruženi simptomi?

8. Je li uporaba nekih lijekova dovela do pojave vrtoglavice?

Nakon što dobijemo odgovore na navedena pitanja, prelazimo na klinički pregled pacijenta. On nam je važan jer se u velikom broju slučajeva kliničkim pregledom otkriju stanja kao što je ortostatska hipotenzija, aritmija te srčani i vaskularni šumovi koji su zapravo uzroci simpotma koje pacijenti nazivaju vrtoglavicom. Zatim slijedi neurološki pregled. On se sastoji od ispitivanja stanja svijesti i kognitivnih funkcija, funkcije moždanih živaca, motoričkog i osjetnog sustava i koordinacije i hoda.

Bilo kakav ispad prilikom ispitivanja stanja svijesti i kognitivnih funkcija (smetenost, dezorjentiranost, afazija, disfazija, dizartrija) uvijek govori u prilog centralnom poremećaju kao uzroku vrtoglavice. Ispitivanjem funkcija moždanih živaca, izolirani ispadi sluha tj. ispadi funkcije VIII moždanog živca sa vrtoglavicom ukazuju da je riječ o perifernom poremećaju. Ispadi funkcije ostalih moždanih živaca obično su znak centralnog oštećenja. Posebnu pažnju, kada je vrtoglavica u pitanju, zauzima procjena bulbomotorike i pronalazak nistagmusa. Nistagmus se opisuje kao brzi trzaj očnih jabučica. Ima svoju brzu i sporu fazu a smjer nistagmusa određuje se prema brzoj fazi. Najčešćce je simetričan i ritmičan..

Tablica 1. Razlikovanje centralnog od perifernog vestibularnog sindorma

Ispadi motoričkog sustava a osobito pojava lateralizacije, govore u prilog centralnog oštećenja. Prilikom ispitivanja, pacijentu gledamo tonus, mišićnu snagu, reflekse i trofiku. Također, znakovi centralnog oštećenja su i gubitak površinskog i dubokog osjeta te ispadi koordinacije ekstremiteta (ispitivanje osjetnog sustava i koordinacije i hoda). Nešto blaži poremećaji koordinacije trupa, nestabilnost u hodu i hod na širokoj osnovi, znakovi su periferno uzrokovani vrtoglavica.

Centralno uvjetovane vrtoglavice

Centralno uvjetovane vrtoglavice znatno su rjeđe od perifenih. Traju duže, slabijeg su intenziteta, a u kliničkoj slici prezentiraju se centralno uvjetovanim nistagmusom. Za razliku od perifernih, rijetko su praćene vegetativnim simptomima i poremećajima sluha ali ih zato ne zaobilaze ostali simptomi oštećenja središnjeg živčanog sustava.

Tablica 2. Uzorci centralno uvjetovanih vrtoglavica

Periferno uvjetovane vrtoglavice

Periferno uvjetovane vrtoglavice su znatno češće. Pacijenti obično navode da su imali mučninu i povraćanje, zujanje u ušima i smetnje sluha. Vrtoglavica je intenzivna i javlja se u epizodama, praćena nistagmusom vestibularnih karakteristika. Uzroci su mnogobrojni ali daleko najčešći u domeni liječnika obiteljske medicine je benigni paroksizmalni pozicijski vertigo (BPPV).

Tablica 3. Ostali uzroci periferno uvjetovanih vrtoglavica

Benigni paroksizmalni pozicijski vertigo BPPV

BPPV je najčešći oblik vertiga, karakteriziran izrazito jakim napadima vrtoglavice koji su uzrokovani promjenom položaja tijela. Obično se pojavljuje nakon 60. godine života, češće kod žena, iako ni ostale dobne skupine nisu pošteđene. Mehnizam nastanka temelji se na stimulaciji polukružnih kanala otolitima koji se oslobode iz utrikulusa i sakulusa, idiopatski (70%) ili sekundarno zbog trauma glave, virusnog labirintitisa, Menierove bolesti, migrene ili operacije unutarnjeg uha (30%). BPPV stražnjeg polukružnog kanala je najčešći oblik BPPV-a. Pacijenti sa BPPV-om točno znaju odrediti koji položaj izaziva vrtoglavicu i zbog toga ga često izbjegavaju. Pored jakih napadaja vrtoglavice, cijelo stanje je praćeno mučninom i pojavom nistagmusa. Trajanje nistagmusa je od 3 do 30 sekundi i vremenom postaje blaži. Između napadaja (koji traju 60 sekundi), može zaostajati nestabilnost u hodu. Osim BPPV-a stražnjeg polukružnog kanala, postoje i BPPV horizontalnog i prednjeg polukružnog kanala, čija je klinička slika identična te se dijagnoza svakog od njih postavlja provocirajućim postupcima.

Dijagnoza se jednostavno postavlja i liječi u ambulanti obiteljske medicine uz Dix-Hallpike test i Epplyev postupak. Dix-Hallpike test sastoji se od toga da pacijent najprije sjedne na stol sa ispruženim nogama i gleda ravno ispred sebe. Zatim mu liječnik okreće glavu pacijenta na jednu (lijevu ili desnu) stranu pod kutem od 45° stupnjeva i polegne ga. Glava u odnosu ne trup bude položena niže za 30° stupnjeva. Tijekom izvođenja ovog testa, kod pacijenta koji ima BPPV, pojavit će se snažna vrtoglavica uz nistagmus. Eppleyev postupak je samo nastavak na prethodni test, s tim da se glava okreće samo na zahvaćenu stranu. Kada pacijenta polegnete, glava mu se u tom položaju zadržava 30 sekundi i zatim se okreće na suprotnu stranu i opet zadržava 30 sekundi. Nakon toga, pacijent se okreće na bok uz nepromijenjeni položaj glave i u tom položaju zadrži 30 sekundi. Pacijent se potom posjeda u početni položaj. Savjetuje se da prije nego ode kući, sjedi 10-ak minuta nakon izvođenja postupka, da nekoliko dana spava sa uzdignutim uzglavljem i ukoliko je moguće, samostalno izvodi Eppleyev postupak uz detaljne upute. Eppleyev postupak (kod sigurne dijagnoze vertiga) se izvodi svaku večer tijekom tjedan dana, a umjesto njega mogu se raditi i Brandt-Daroffove vježbe (kod nesigurne dijagnoze). One se rade tri puta na dan po pet ponavljanja tijekom dva tjedna. Pacijent sjedne uspravno na krevet. Zatim legne na bok, savijenih koljena, i zadrži glavu 30 sekundi po kutem od 45° stupnjeva. Potom ponovno sjedne uspravno 30 sekundi i ponovi cijeli postupak na drugu stranu.

Slika 1. Brandt-Daroffove vježbe

Zaključak

Svaki pacijent koji ima vrtoglavicu zahtjeva detaljnu obradu (temeljita anamneza i klinički/neurološki pregled). Pacijentima koji nemaju nikakvog patološkog nalaza u stomatskom i neurološkom statusu (u praksi vrlo česti) preporučuje se primjen beta-histina u dozi od 3x16 ili 2x25 mg/dan. Mehnizam djelovanja nije poznat ali je jako dobar i uglavnom dovodi do poboljšanja. U diferencijalnoj dijagnozi, često nalazimo i fobični posturalni fenomen. On ima sve karakteristike BPPV-a ali je bez nistagmusa. Takvim se pacijentima uz beta-histin savjetuje psihoterapija, anksiolitici i inhibitori ponovne pohrane serotonina.

Reference

1. Vesna Brinar i sur.; Medicinska naklada; NEUROLOGIJA ZA MEDICINARE (drugo, obnovljeno izdanje).

2. Hyo-Jung Kim, JaeHan Park, and Ji-Soo Kim; J Neurol. 2021 May; Update on benign paroxysmal positional vertigo.

3. Murdin L, Hussain K, Schilder AG.; 2016 Jun 21;2016(6); Betahistine for symptoms of vertigo.

4. Pikija S, Boban M, Brinar V. Vrtoglavica u bolničkoj neurološkoj službi-prospektivna 12-mjesečna studija. Neurologia Croatica. 2011;60:13-8.

https://www.wsh.nhs.uk/CMS-Documents/Patient-leaflets/ENT/6331-1-Brandt-Daroff-Exercises.pdf

LIJEČENJE AKUTNIH EGZACERBACIJA ASTME

Wed, 30 Mar 2022 18:36:05 GMT

Da li je epidemija prejaka riječ kako bi se opisao porast broja alergija i astme u savemenom svijetu ? Vjerovatno i nije. Zapanjujući broj ljudi u današnje vrijeme se bori s kihnjem, šmrcanjem i nelagodom alergija i astme. Razlozi su zamršeni i proturječni, ali ujedno i fascinantni.

August Cezar, Ludwig van Beethoven, Charles Dickens, Liza Minelli... vjerovatno niste znali da su sve ove čuvene osobe bolovale od astme, alergija ili i jednog i dugog.

Naravno, ne morate biti vojskovođa ili kreativni genij da biste patili od ovih tegoba, dovoljno je da ste ljudsko biće.

DEFINICIJA ASTME

Astma je hronična upalna bolest disajnih puteva izrazito komplikovane etiologije. Karaktrisana je varijabilnim i ponavljajućim simptomima. Statistika kaže da se svaki četvrti čovjek danas u određeno doba bori sa astmom, a broj se povećava za gotovo pet posto godišnje. Danas se zbog astme na hitnom prijemu javi oko 74 000 osoba godišnje, od čega su četvrtina djeca mlađa od četiri godine. Zbog toga je mnogo bitno poznavati karaktistike i simptome astme, kako bi se adekvatno i blagovremeno djelovalo na njihovo uklanjanje i olakšanje tegoba.

Postoje dvije glavne krakteristike:
- opstrukcija sa upalom disajnih puteva
- bronhijalna preosjtljivost

Glavni simptomi:
- kašalj
- dispnea
- teškoće pri disanju
- bol i stezanje u prsima
- piskanje engl. wheezing; znak koji nastaje zbog iznenadnog protoka zraka kroz disajne puteve.

Osobe koje boluju od astme, alergije ili i jednog i dugog uglavnom imaju stalnu terapiju, međutim uprkos tome zbog raznih okidača može doći do egzacerbacije astme, odnosno teškog astmatičnog napada.

TERPIJA EGZACERBACIJE ASTME
SISTEMSKI AGONISTI

Adrenalin – otopina 1mg/ml (1:1000)
Terbutalin – otopina 1mg/ml

BETA-2 AGONISTI KRATKOG DJELOVNJA
Oni opuštaju i otvaraju sužene zračne puteve u astmatičnom napadu
Salbutamol – MDI : 90 mikrograma/udah ; nebulizirana otopina: 5mg/ml i 0.63, 1.25, 2.5 mg/3ml

Bitolterol – MDI : 370 mikrograma/udah; nebulizirana otopina 0,2%, 2mg/ml
*MDI: inhalator fiksnih doza, engl. metred dose inhaler.
*NEBULIZATOR: raspršivač tekućine pretvorene u magličasti aerosol.

BETA 2 AGONISTI DUGOTRAJOG DJELOVANJA
U principu su zamišljeni za redovnu upotrebu dva puta dnevno, ali se mogu primjeniti kod akutnog napada astme izazvane tjelovježbom.
U ovu grupu spadaju salmeterol i formoterol.
ANTIHOLINERGICI:
Ovi lijekovi smanjuju proizvodnju sluzi i ublažavaju kašalj, a ujedno opuštaju disajne puteve, iako ne tako brzo kao beta-2 agonisti. Ponekad su korisni kod astmatičara s posebno problemtičnim kašljem ili proizvodnjom sluzi ali se ne koriste rutinski. Na primjer, tiotropium s dužim djelovanjem koristi se kod pacijenata sa hroničnim bronhitisom, dok se kod akutnih napada prefrira ipratropij.
- Ipratropij : MDI: 18 mikrograma/udah; nebulizirana otopina: 0.25mg/ ml ( 0.025%)

SISTEMSKI KORTIKOSTEROIDI
- Metilprednizolon tablete ( 2mg, 4mg, 8mg, 32mg)
- Prednizolon tablete (5mg)
- Prednizon tablete (2.5mg, 5mg, 10mg, 20mg, 50mg ili u obliku otopine )

PRIMJER LIJEČENJA AKUTNOG ASTMATIČNOG NAPADA
Uvijek idu kombinacije lijekova uz anamnezu.
Primjer kombinacije:
Adrenalin 0.5mg s.c
Aminofilin 6mg/kg i.v odmah; kasnije 3x3 mg/kg
Terbutalin 0.25 mg i.v
Hidrokortizon 4mg/kg odmah, kasnije još 3x isto ! Vrijeme poluživota hidrokortizona je 8-12h .

STATUS ASMATIKUS
-Akutni teški astmatični napad je produžni napad koji traje duže od 24h i ne smiruje se na adekvatnu terapiju. Po život je opasno stanje! Hospitalizacija je potrebna, uglavnom se pacijent smješta na intenzivnu njegu.
Adrenalin obavezno uključiti !!
O2 1-4 l/min
5% glukoza, 3-4l/ 24h
Aminofilin 6mg/kg odmah, u 5% glukozu, kasnije još 3x3 mg/kg.
Metilprednizolon (steroid koji spriječava oslobađanje materija u organizmu koje zrokuju upalu, što je u datim trenutcima i potrebno) 4x40mg prva tri dana, kasnije zamijeniti sa 60mg pronizona, te se doze postpeno spuštaju (50mg, pa niže do 5mg). Svaka doza ide po tri dana. Kod najtežih slučajeva uključuje se vještačka ventilacija. Antibiotici zavisi od općeg stanja ili prema procjeni za nastanak sekundarne infekcije.

TRUDNOĆA I ASTMA/NAPADI ASTME
Simptomi astme u trudnoći mogu se poboljšati ili pogoršati. Svi doktori su saglasni da se astma u trudnoći treba liječiti posve jednako kao i bez nje, te izbjegavati okidače astme (cigarete, prašin, određena alergena hrana) kako bi se izbjegli teži napadi. Inhalirani bronhodilattori smiju se primjenjivati u trudnoći, dok se na primjer u trudoći ne bi trebala započeti terapija modifikatorima leukotrijena jer dosadašnje iskustvo nije dovoljno potkrijepilo njegovu bezbjednu upotrebu.

LIJEKOVI BUDUĆNOSTI
- Imunoterapija i vakcine
- Imunomodulatori
- Genske terapije
- Individualni tretmani
- Novi spojevi

LITERATURA:
1. Busse WW., Lemanske RF, JR. Asthma. N Engl J. Med. 2001
2. Fuseini H., Newcomb DC. Mchanisms driving gender differences in asthma. Curr Allergy Clin Immunol. 2006
3. Sheena Merdith & William E. Berger. Pomoć kod alergije i astme. 2008

Metabolizam etanola i posljedice alkoholizma

Sun, 27 Mar 2022 17:13:48 GMT

Nisam toliko popio, ne pijem svaki dan, to nije ništa strašno, pa neću valjda piti mlijeko, to je samo jedan takav dan, tjedan i godina ne nisam alkoholičar niti sam ikada bio ! To su jedne od brojnih opravdanja ljudi kojima je ova naizgled bezopasna supstanca uništila (ili je na putu da uništi) zdravlje, svijest, obitelj ili život.

Potrebno je reći da je alkoholizam ozbiljan poremećaj ovisnosti koji spada u skupinu poremećaja kontrole impulsa – ICD (eng. Impulse control disorder). Dovodi do miliona smrtnih slučajeva godišnje, nasilja u društvu i obitelji, razvoda brakova, maloljetnih delikvencija i naravno prometnih i drugih nesreća. Ozbiljnost ovog problema, debelo je podcijenjena u našem društvu. Ipak problematika, konkretno u ovom tekstu više je vezana za medicinsko biokemijski aspekt problema, nego psihološki i sociološki, a koji za posljedicu ima kronične bolesti, stanja ili nesreće.

Etanol je mala organska molekula koja je topiva i u lipidima i u vodi. Stoga se pasivnom difuzijom lako apsorbira iz crijeva. Mali postotak unesenog etanola (0% do 5%) ulazi u stanice želučane sluznice gornjeg gastrointestinalnog (GI) trakta (jezik, usta, jednjak i želudac), gdje se metabolizira. Ostatak ulazi u krv. Od toga se 85% do 98% metabolizira u jetri i samo 2% do 10% izlučuje se kroz mokraću.

Glavni put metabolizma etanola u jetri je putem jetrene alkohol dehidrogenaze (ADH), citosolnog enzima koji oksidira etanol u acetaldehid uz redukciju NAD u NADH. Ako se ne ukloni metabolizmom, acetaldehid djeluje toksično u jetri i može ući u krv i ispoljiti toksično djelovanje u drugim tkivima. Otprilike 90% acetaldehida koji se stvara dalje se metabolizira do acetata u jetri. Glavni uključeni enzim je mitohondrijska acetaldehid dehidrogenaza (ALDH), koja oksidira acetaldehid u acetat sa stvaranjem NADH . Acetat, koji nema toksične učinke, može se aktivirati u acetil koenzim A (acetil-CoA) u jetri (gdje može ući ili u ciklus trikarboksilne kiseline [TCA] ili u put za sintezu masnih kiselina).

Drugi glavni put oksidacije etanola u jetri je mikrosomalni etanol oksidacijski sustav (MEOS), koji također oksidira etanol u acetaldehid. Glavni uključeni mikrosomalni enzim je citokrom P450 oksidazni izozim s miješovitom funkcijom (CYP2E1), koji koristi NADPH kao dodatni donor elektrona i kisik kao akceptor elektrona. Ovaj put čini samo 10% do 20% oksidacije etanola kod umjerene konzumacije alkohola. Kod povećanog konzumiranja ovaj put postaje aktivniji.

ADH postoji kao obitelj izoenzima s različitom specifičnošću za duljinu lanca alkoholnog supstrata. Etanol je mala molekula koja ne pokazuje mnogo jedinstvenih strukturnih karakteristika i pri visokim koncentracijama, mnogi članovi obitelji ADH ga nespecifično metaboliziraju.ADH koji pokazuju najveću specifičnost za etanol članovi su obitelji ADH1. Imamo tri gena za ovu obitelj ADH, od kojih svaki postoji kao alelne varijante (polimorfizmi)

Acetaldehid se oksidira u acetat uz stvaranje NADH acetaldehid dehidrogenazama. Više od 80% oksidacije acetaldehida u ljudskoj jetri normalno je katalizirano mitohondrijalnom acetaldehid dehidrogenazom (ALDH2), koji ima visok afinitet za acetaldehid i vrlo je specifičan. Međutim, osobe s alelnom varijantom ALDH2 (označene kao ALDH2*2) imaju znatno smanjeni kapacitet za metabolizam acetaldehida .

Dakle, postoje individualne varijacije kada je u pitanju metabolizam alkohola. To uključuje: genotip, polimorfizme ADH i ALDH, historije konzumacije nivoi gastrične (nivoi gastrične ADH opadaju, a CYP2E1 se povećava), spol; nakon konzumiranja etanol u krvi kod žena je viši nego kod muškaraca, te naravno količina ingestiranog alkohola ( preporučena doza dnevno 1-2 piće 0.3 - 0.5 l piva ili 1.5- 0.3 ml vina).

Energija (prinos adenozin trifosfata - ATP) od oksidacije etanola u acetat varira ovisno o putu metabolizma etanola. Ako se etanol oksidira glavnim putem citosolnog ADH i mitohondrijske ALDH, jedan citosolni i jedan mitohondrijski NADH se stvaraju s maksimalnim prinosom od 5 ATP. Oksidacija acetil-CoA u TCA ciklusu i oksidativnoj fosforilaciji dovodi do stvaranja 10 visokoenergetskih fosfatnih veza. Međutim, aktivacija acetata u acetil-CoA zahtijeva dvije visokoenergetske fosfatne veze (jednu u cijepanju ATP-a na adenozin monofosfat (AMP) pirofosfat i jednu u cijepanju pirofosfata u fosfat), koje se moraju oduzeti. Dakle, maksimalni ukupni prinos energije je 13 mola ATP-a po molu etanola.

Nasuprot tome, oksidacija etanola u acetaldehid pomoću CYP2E1 troši energiju u obliku NADPH, što je ekvivalentno 2,5 ATP. Dakle, za svaki mol etanola koji se metabolizira ovim putem može se proizvesti najviše 8,0 mola ATP-a.

Visok razmjer NADH/NAD, do kojeg dolazi u putevima metabolizma etanola može se odraziti na metabolizam različitih jedinjenja. Tako dolazi do inhibicije oksidacije masti te njihove akumulacije što dovodi do povišenog VLDL u krvi, te pojave masne jetre. Također budući da je oksidacijom alkohola stvoreno dovoljno NADH, acetil CoA nema potrebe ulaziti u Krebsov ciklus (TCA), te ulazi u puteve stvaranja ketonskih tijela, što dovodi do ketoacidoze. Visok odnos NAD/NADH inhibira i glukoneogenezu tokom gladovanja, što dovodi do hipoglikemije, te glikolizu nakon obroka, što dovodi do hiperglikemije. Tu je i acetaldehid kao nusprodukt koji se veže za životno važne proteine, shodno tome jetra mora ubrzano da sintetiše proteine, te dolazi do njihove akumulacije .

Akumulacija proteina rezultira priljevom vode unutar hepatocita i oticanje jetre koje doprinosi portalnoj hipertenziji i poremećaju arhitekture jetrenog parenhima . Jedan od zahvaćenih proteina je glutation koji je antioksidans što pogoduje stvaranju reaktivnih jedinjenja i oksidativnom stresu.

Također zbog toga povećana i hronična konzumacija alkohola dovodi do niza metaboličkih poremećaja što na kraju rezultira ozbiljnom bolešću. Kao što je spomenuto alkoholom izazvana bolest jetre, česta i ponekad smrtonosna posljedica kronične zlouporabe etanola, može se manifestirati u tri oblika: masna jetra, alkoholom izazvan hepatitis i ciroza.

Acetaldehid i slobodni radikali nastali metabolizmom etanola mogu rezultirati alkoholom izazvanim hepatitisom, stanjem u kojem je jetra upaljena i stanice postaju nekrotizirane i umiru. Difuzno oštećenje hepatocita rezultira cirozom koju karakterizira fibroza (ožiljci), poremećaj normalne arhitekture i protoka krvi, gubitak funkcije jetre i konačno, zatajenje jetre.

Tijekom razvoja ciroze gube se mnoge normalne metaboličke funkcije jetre, uključujući biosintetske putove i putove detoksikacije.

Sinteza bjelančevina krvi uključujući faktore zgrušavanja krvi i serumski albumin je smanjena. Sposobnost ugradnje amino skupina u ureu je smanjena, što rezultira nakupljanjem toksičnih razina amonijaka u krvi.

Konjugacija i izlučivanje žutog pigmenta bilirubina(proizvod razgradnje hema) se smanjuje, a bilirubin se nakuplja u krvi. Taloži se u mnogim tkivima, uključujući kožu i bjeloočnicu, zbog čega pacijent postaje vidljivo žut, također je izrazito toksičan.

Osim jetre alkohol također oštećuje i mozak, alkohol podiže nivo endorfina koji se vezuju na receptore za opijate, te pretjerano konzumiranje alkohola može dovesti do demencije i drugih neuroloških poremećaja. Alkohol se također vezuje za GABA receptore u mozgu te prilikom apstinencije kod hroničnih alkoholičara dolazi do disregulacije ovih receptora i stanja poznatog kao delirium tremens. Također znanstvenici su otkrili da kod mladih osoba koji umjreno piju ali često dolazi do poremećaja u hipokampusu što može dovesti kasnije do kognitivnih poremećaja.

Tijekom kronične konzumacije alkohola, sve više i više alkohola je potrebno za oslobađanje neurotransmitera dopamina što s godinama dovodi do pada nivoa dopamina u mozgu , te kao posljedica do depresije, slabosti, gubitka pamćenja, agresivnosti i raznih neuroloških poremećaja.

Marks Basic Medical Biochemistry,4 th Edition 2012 Lieberman M, Marks A, Peet A

Spavanje i značaj spavanja

Tue, 22 Mar 2022 12:57:17 GMT

Šta je to spavanje?

Spavanje je jedna od osnovnih potreba i fiziološki proces neophodan za život. Ljudima je potrebno spavanje iz nekoliko razloga:

- kako bi se suočavali sa svakodnevnim stresom,

- spriječili umor, sačuvali energiju,

- obnovili um i tijelo i potpuno uživali u životu.

Spavanje unapređuje naše svakodnevno djelovanje i važno je za održavanje kognitivnih, fizioloških i psihosocijalnih funkcija Spavanje je prirodno stanje promijenjenog stanja svijesti (reducirane svijesti), koje se u čovjekovom životu izmjenjuje sa stanjem budnosti. Stadiji spavanja i budnosti predstavljaju jedan od značajnih bioloških ritmova. Općenito, spavanje se opisuje kao stanje relativnog mirovanja organizma, a fiziološki gledano, ono se određuje kao stanje smanjene integracijske funkcije živčanog sistema.

U toku spavanja opšta aktivnost je smanjena, što znači da, izostaju reakcije na većinu podražaja iz okoline, smanjena je aktivnosti skeletnih mišića, smanjen je i veći broj vegetativnih funkcija (puls, krvni pritisak, tjelesna temperatura, disanje), pri čemu prevladava rad parasimpatikusa, a mijenjaju se biopotecijali mozga. Psihička aktivnost tijekom spavanja također je smanjena i značajno promijenjena. Javlja se u obliku povremenih snova.

Prosječna osoba provede oko trećinu života spavajući. Budući da je to vremenski značajan period, očigledno je da spavanje ima važnu biološku funkciju.

Većina ljudi smatra da je spavanje neophodno za odmor tijela od umora nakupljenog tijekom stadija budnosti, te da se radi o pasivnom i jednoličnom stanju organizma. Istraživanja su pokazala da je proces spavanja dinamičan, odnosno da tijelo pokazuje određenu razinu aktivnosti.

Slika 1.

Spavanje igra ključnu ulogu u stabilizaciji i integraciji pamćenja, ali mnogi ljudi ne spavaju dovoljno. Istraživanja procjenjuju ono što se zna o nivou nedostatka sna koji dovodi do oštećenja tokom kodiranja, konsolidacije i preuzimanja deklarativnih sjećanja, te šta se može utvrditi o osnovnim neurofiziološkim procesima. Posljedice u ponašanju gubitka sna nakon učenja – koje se pokazuju povećanim zaboravljanjem – izgleda da se s vremenom oporavljaju i na njih ne utječu češći oblici djelomične restrikcije sna tokom nekoliko noći.

Kako nespavanje utiče na studente i općenito ljude?

Redukovanje vremena spavanja, zbog kasnog odlaska na spavanje i ranog buđenja, kod studentske populacije za posljedicu ima osjećaj pospanosti tokom dana, različitog intenziteta. Pospanost je fiziološki fenomen koji odražava potrebu za spavanjem, a regulisan je ciklusom spavanje – budnost. Prekomjerna pospanost se definiše kao visoka sklonost ka spavanju u situacijama povezanim sa dnevnim funkcionisanjem, kao što su radne, školske i kognitivne aktivnosti tokom kojih se očekuje da osoba bude budna i pažljiva. Uzrok prekomjerne dnevne pospanost kod studenata može biti i loša higijena spavanja, koja uključuje konzumaciju alkohola, kafe ili energetskih napitaka, upotrebu kompjutera, tablet računara ili mobilnih telefona i sprovođenje drugih ometajućih aktivnosti neposredno pred spavanje.

Jedan od značajnih ishoda poremećaja spavanja jeste i umor koji predstavlja neprijatan i nespecifičan simptom. Umor se definiše kao prekomjerni osjećaj zamora, nedostatka energije i osjećaj iscrpljenosti udružen sa umanjenim tjelesnim i/ili kognitivnim funkcionisanjem.

Ovisnost o internetu i kvalitet sna posredovali su u značajnom udjelu indirektnog efekta na simptome depresije. Lošiji kvalitet sna je povezan sa nižim godinama, ne konzumiranjem alkohola, hinduizmom, seksualno aktivnim i palim na prošlogodišnjem ispitu. Veća ovisnost o internetu bila je povezana s nižim godinama, seksualnom neaktivnošću i padom na prošlogodišnjem ispitu. Simptomi depresije su veći kod studenata viših godina, koji su seksualno neaktivni, koji su pali na ispitu prethodne godine i nižih godina studija.

Rezultati mnogih istraživanja su pokazala da je učestalost loše kvalitete spavanja kod studenata medicine visoka. Nepravilno ponašanje što se tiče higijene spavanja može biti razlog slabe kvalitete spavanja u studenata medicine. Manjak sna može uzrokovati nervozu, depresiju, kardiovaskularna oboljenja, pad imuniteta, stomačni refluks, bolove u mišićima, glavobolju, alergije, nervozu, manjak mentalnih sposobnosti, gubitak mišićne mase, smanjen apetit… Sve su ovo faktori koji mogu narušiti opšti balans organizma, pa je važno pružiti tijelu dovoljno vremena da se odmori i regeneriše.“

Studenti medicine nose veliko akademsko opterećenje koje bi potencijalno moglo doprinijeti lošem kvalitetu . Samosvijest o spavanju i opće znanje izgledaju nedovoljno u mnogim proučavanim kohortama, tako da povećanje obrazovanja za učenike može biti jedna korisna intervencija.

Značaj spavanja

Dobar san nije potreban samo za kvalitetan odmor, bolju koncentraciju i produktivnost na poslu. Kvalitet mnogo životnih segmenata zavisi od adekvatne naspavanosti i kvalitetnog sna. Impresivan je podatak da spavajući provedemo čak jednu trećinu svog života, što dovoljno govori o tome koliko je ova aktivnost značajna i koliko utiče na opšte životne procese.

Zbog čega je spavanje toliko važno?

Spavanje nam je neophodno kako bismo normalno funkcionisali tokom dana, ali i kako bi naš metabolizam radio “kao sat”. Spavanje je veoma bitno i nema sumnje da su tvrdnje stručnjaka istinite kada kažu da je zaista neophodno da u krevetu provedemo od sedam do devet sati kako bismo sutradan bili sposobni za sve dnevne aktivnosti. Spavanje je veoma važno jer je u osnovi mnogih zdravstvenih poremećaja, pa čak i težine. Ljudi koji loše spavaju imaju poremećen rad lučenja hormona i češće im se u toku dana javlja osjećaj gladi što može da bude veoma ozbiljan problem. Oni koji spavaju sedam do osam sati, svakako imaju bolje regulisan apetit.

Kako nedostatak sna utiče na imunitet?

Spavanje je od suštinskog značaja za naš organizam i bez njega ljudi ne bi mogli normalno da funkcionišu. Manjak sna može da ugrozi čitavi imuni sistem. Hronična nesanica dovodi do povećanog rizika od upala, oboljenja, slabog, pa do potpunog gubitka pamćenja, poremećaja u ishrani i kilaži. Također, može uticati na reflekse i koordinaciju, a u najtežem slučaju povećati rizik od hroničnih oboljenja poput kancera i dijabetesa tipa 2. Istraživanje sa Univerziteta Ročester, pokazalo je da se naš mozak tokom sna čisti od toksina i nepotrebnih materija stvorenih u toku budnog stanja. Bez dovoljno kvalitetnog sna imuni sistem nema priliku da se obnavlja i zato slabi. Nedostatak sna i nekvalitetan san prouzrokuju smanjen broj T-ćelija, bijelih krvnih zrnaca koja su u organizmu zadužena za borbu sa izazivačima bolesti. Mnoge studije pokazuju da su ljudi koji loše spavaju ili spavaju nedovoljno ( ispod 7 sati) skloniji padu imuniteta, odnosno mogu da se razbole usljed dolaska u kontakt sa najobičnijim virusom prehlade.

Dobar san koji traje dovoljno dugo je nezamjenljiv za organizam.

Naučnici još ne mogu sa sigurnošću da utvrde šta se to u organizmu tako važno dešava tokom sna. Ipak, zna se da je san nešto bez čega najkraće možemo da izdržimo, a da ostanemo funkcionalni, dok bez vode ili hrane možemo izdržati dosta duže vremena. Kada smo bez sna duže od 20 sati, počinje sa postepenim kolapsom mnogih funkcija u organizmu. Ukoliko kratko spavate jer su prezauzeti i mislite da vam san samo troši vreme, znajte da to nikako nije ispravno razmišljanje i ništa ne smije biti izgovor za nedovoljan i nekvalitetan san.

Važno je da se potrudite da odete na spavanje prije ponoći. Dva sata sna prije ponoći je korisnije za organizam nego sve ostalo vreme koje spavate. U tom periodu se u organizmu luči hormon rasta ili somatotropin koji stimuliše rast organizma, a ima i ulogu u regulaciji raznih metaboličkih procesa

Također je važno da izbjegavate kafu i gazirana pića pred spavanje kao i obilne obroke. Dva sata pre odlaska na spavanje ne bi trebalo da jedete. Ako teško tonete u san popijte šolju toplog mlijeka sa kašičicom meda ili čašu jogurta pre spavanja.

Nedostatak sna i posljedice nespavanja

Nedostatak sna ili njegova loša kvaliteta mogu imati vrlo ozbiljne posljedice. Mnoge su studije pokazale da može imati negativno djelovanje na radnu sposobnost i pažnju. Čak i ako se spava samo sat i pol manje nego je potrebno, pažnja je tijekom dana smanjena za otprilike jednu trećinu. Pretjerana pospanost tijekom dana otežava pamćenje, sposobnost razmišljanja i obrade informacija, te doprinosi povećanju rizika od ozljeda na radnom mjestu.

Iako puno faktora utječe na to koliko je sna čovjeku potrebno, uobičajena preporuka je osam sati na noć. Većina mladih odraslih ljudi spava oko sedam i pol sati preko tjedna, odnosno osam i pol preko vikenda. Međutim, individualne potrebe znatno se razlikuju.

Nova istraživanja na sveučilišnim kampusima pokazuju da bi premalo sna moglo biti povezano s većim rizikom od lošeg mentalnog zdravlja.

1. Nagle promjene raspoloženja

San ima veliki utjecaj na ljudsko raspoloženje. Već nakon samo 24 sata bez dovoljno sna ljudi postaju mrzovoljni, razdražljivi i spremni eksplodirati na nekoga tko samo pokuša s njima razgovarati.

2. Poremećaj u radu imuniteta

Za dobar imunitet ključan je kvalitetan san. Nakon samo 48 sati bez dovoljno odspavanih sati ljudski imunitet ne prepoznaje upalne markere koji štete organizmu. To znači da je rizik od obolijevanja puno veći nego kad je čovjek naspavan.

Paraliza sna je zastrašujuća, ali zapravo nam ne može naštetiti.

3. Iskrivljena percepcija

Iako neki tvrde da iskrivljena percepcija potiče psihozu i halucinacije, mogu se dogoditi i drugi mentalni fenomeni pod utjecajem iskrivljene percepcije, a da ne vode ljude na rub mentalnog sloma. Derealizacija je fenomen u kojem se svijet oko čovjeka čini bizarnim. Kao da ste izvana i gledate unutra, a to može biti prilično zbunjujuće. Neki ljudi imaju ovaj mentalni problem kad su pod ekstremnim stresom, a drugi kad izgube dodir sa stvarnošću.

Srećom, nije u pitanju dugoročno stanje, a kad se čovjek naspava, nestaje iskrivljena percepcija.

4. Deficit u pamćenju

Kad je čovjek budan duže od 72 sata, mozak postane jako zbunjen. Sposobnost razmišljanja i donošenje smislenih zaključaka je drastično umanjena. Uz konfuzije koje nastaju prilikom pokušaja prisjećanja stvari iz kratkoročnog pamćenje, kod ljudi se pojavljuje paranoja, iritabilnost, pa čak i depresija.

5. Hormonalni disbalans

Cirkadijani ritam (izmjena ciklusa budnog stanja i spavanja) pomaže tijelu regulirati hormone poput inzulina i kortizola. Kad je čovjek dulji period bez potrebne količine sna, dolazi do opadanje tjelesnih funkcija, poput rada metabolizma, apetita ili rada štitnjače.

6. Halucinacije

Ako čovjek vidi stvari kojih nema ili čuje glasove, a sam je, onda je to znak da mozak ne funkcionira kako bi trebao. Nedostatak sna može posebno izazvati naredbene halucinacije, gdje čovjek ima osjećaj da nema izbora. Prema Nacionalnoj medicinskoj knjižnici, halucinacije su normalni dio psihoze, koja se obično pojavljuje kao posljedica nedostatka sna.

7. Pojačana napetost mišića i tremor

Kada je organizam pod prevelikim stresom ili je dulje vrijeme bez spavanja, može doživjeti grčeve u mišićima. Izvana to izgleda kao tremor - nehotični grčevi koji uzrokuju trzanje udova.

8. Pospanost

Nakon nekog vremena postaje nemoguće održati se u budnom stanju ma koliko god kava popili. Iako se ljudi trude ostati budni često 'odlutaju' i počnu padati u san. U tim slučajevima se moždane stanice počnu gasiti na kratke periode što se naziva mikrospavanje, a najčešće se počinju događati nakon 48 sati bez sna.

9. Nesposobnost govora

Budući da mozak mora razmisliti o svakoj rečenici prije nego što čovjek progovori, jednostavni zadaci poput vođenja razgovora mogu biti veliki izazov. Misaoni proces je poremećen, a čovjeku je teško pratiti i izraziti svoje misli.

10. Povećane šanse za moždani udar

Kako poboljšati san?

pokušajte svaku večer otići na spavanje u isto vrijeme te se svako jutro buditi u isto vrijeme,

minimizirajte konzumaciju kofeinskih proizvoda, a nikako ih nemojte konzumirati četiri do šest sati prije spavanja,

izbjegavajte alkohol, cigarete i teške obroke prije spavanja,

osigurajte si zdravu i uravnoteženu prehranu,

ispunite dan ugodnim aktivnostima,

redovito vježbajte.

udoban madrac i jastuk su takodjer bitni faktori za kvalitetan san,

smanjiti korištenje telefona, laptopa i televizije prije spavanja.

LITERATURA

1. Cousins JN, Fernández G. The impact of sleep deprivation on declarative memory. Prog Brain Res. 2019;246:27-53. doi: 10.1016/bs.pbr.2019.01.007. Epub 2019 Mar 21. PMID: 31072562.

2. Sleep problems and suicidal behaviors in college students, Stephen P Becker 1, Melissa R Dvorsky 2, Alex S Holdaway 2, Aaron M Luebbe PMID: 29448236 PMCID: PMC5962276 DOI:

3. Sleep quality, internet addiction and depressive symptoms among undergraduate students in Nepal PMID: 28327098 PMCID: PMC5361804 DOI: 10.1186/s12888-017-1275-5

4. Sleep disturbances among medical students: a global perspective Muhammad Chanchal Azad 1, Kristin Fraser 2, Nahid Rumana 3, Ahmad Faris Abdullah 1, Nahid Shahana 4, Patrick J Hanly 2 3, Tanvir Chowdhury Turin 5 MID: 25515274 PMCID: PMC4265662 DOI: 10.5664/jcsm.4370

5. http://www.zzjzpgz.hr/nzl/96/spavanje.htm

6. https://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/2614/Higijena-spavanja.html

7. file:///C:/Users/Korisnik/Downloads/krolo_angela_-_diplomski_rad.pdf

8. https://www.google.com/url?sa=D&q=https://krenizdravo.dnevnik.hr/zdravlje/psihologija/psiholoske-posljedice-dugotrajnog-nespavanja-sto-moze-poci-po-zlu&ust=1647508680000000&usg=AOvVaw0D0k-zw4lOgKDubAu6H08n&hl=hr&source=gmail

ZUBNI KAMENAC - CALCULUS

Thu, 17 Mar 2022 19:37:42 GMT

Zubni kamenac je jedan od glavnih faktora krvarenja i propadanja zuba, te bolesti desni. Kamenac su stvrdnute bakterije, odnosno naslage koje se talože na površini zuba, a najviše se skuplja oko vratova zuba.

Šta je zubni kamenac?

Zubni kamenac su tvrde naslage koje nastaju na spoju zuba i desni i nastaju mineralizacijom naslage hrane. Već pola sata nakon jela dolazi do početka procesa kalcifikacije naslaga hrane na zubima, koje nazivamo zubni plak.

Pod uticajem vlažne i tople sredine usne šupljine, dolazi do razlaganja mekanog zubnog plaka i uz minerale koji se nalaze u sastavu pljuvačke, on prelazi u tvrde naslage, koje se više ne mogu ukloniti četkicom i pastom. Zubni kamenac se sastoji od anorganske tvari 80% i organske tvari 20%. U anorganskom dijelu je uglavnom kalcijev fosfat u obliku hidroksilapatita, a u organskom dijelu su: proteini, ugljikohidrati, deskvamirane epitelne čelije, mikroorganizmi i leukociti.

Slika 1. Zubni kamenac

Koji su favorizirajući faktori za nastanak zubnog kamenca?

Favorizirajući faktori ili plak-retencijski faktori su sekundarni faktori u etiologiji parodontalnih bolesti jer pogoduju stvaranju i zadržavanju naslaga na zubima. To su:

-karijes

-impakcija hrane

-gubitak zubi

-loše navike

-anatomski

-jatrogeni uzorci.

Kod koga se javlja zubni kamenac?

Javlja se kod gotovo svake osobe, a više problema sa njim imaju pacijenti sa slabijom oralnom higijenom, sa stisnutim zubima, zbog čega je onemogućeno pravilno pranje, sa nekorektno postavljenim protetskim radovima ili nekvalitetnim i istrošenim plombama u blizini zubnog mesa. Ova pojava je posebno izražena kod konzumacije slatkiša, jer su oni prepuni šećera, odnosno ugljenih hidrata, a takodjer su ljepljivi, zbog čega se lako zadržavaju na zubima, pogotovo u medjuzubnom prostoru.

Konzumacija kafe, gaziranih pića i pušenje dovode do prebojenja zuba i kamenca, pa on poprima žućkastu boju.

Kako zubni kamenac utiče na zube?

Zubni kamenac sadrži preko 600 vrsta bakterija, koji svojim djelovanjem proizvode razne toksine, koji ne samo da razaraju strukturu zubne gleđi, nego dovode do štetnog uticaja na zubno meso i uzrokuje čitav niz oboljenja kao što su karijes, gingivitis i parodontoza. Pod pritiskom kamenca, zubno meso se počinje crveniti i povlačiti. Ogoljeni korjenovi dovode do toga da osjetite različite senzacije na toplo i hladno jer je ogoljen dio zuba koji nije predodređen da bude u usnoj šupljini. Osim ovoga, dolazi i do pojave džepova, jer se nivo desni spušta, i sve te bakterije iz kamenca ulaze unutra.

Da li se kamenca javlja kod svakog jednako?

Ne, neko ima manje, neko veću tendeciju za nakupljanje kamenca, što uveliko zavisi i od gustine pljuvačke, načina ishrane (da li jedete više hrane koja se lakše zadržava na zubima i stvara naslage), higijene i slično.

Kako se uklanja zubni kamenac?

Nikakve „kućne“ metode neće uspješno ukloniti kamenac. Razne smjese sode bikarbone, limuna, jagoda i drugih namirnice, ne samo da neće ukloniti kamenac, nego će abrazivnim djelovanjem oštetiti zubnu gleđ i iritirati desni, a šećer iz voća je idealna podloga za bakterije. Jedino pravilno rješenje je profesionalno čišćenje kamenca u stomatološkoj ordinaciji, uz pomoć ultrazvučnog aparata, kojim čistimo sve zubne površine, a posebno one koje se često zanemaruju u toku svakodnevnog pranja. Ovaj postupak je apsolutno bezbolan i traje 15-20 minuta, a nakon uklanjana naslaga pomoću aparata, vršimo poliranje zuba, jer je glatka površina zuba manje podložna stvaranju kamenca.

Slika 2. Skidanje zubnog kamenca

Prevencija zubnog kamenca

Stvaranje zubnog kamenca može se vrlo lako spriječiti. Prije svega, potrebno je obratiti pozornost na prehrambene navike. Budući da su zubnom kamencu potrebni ugljikohidrati, najbolje rješenje je izbjegavanje čokolade, keksa, gumenih bombona i ostalih tvrdih slatkiša što je više moguće.

Pravilna oralna higijena je najvažnija u sprječavanju nakupljanju plaka na zubima koji uzrokuje nastanak kamenca. Kako biste spriječili nastanak zubnog kamenca potrebno je redovno prati zube, najmanje dva puta dnevno te barem jednom dnevno koristiti konac za čišćenje prostora između zuba.

Redovni pregledi kod stomatologa takodjer doprinose prevenciji razvoja određenih bolesti usne šupljine. Osobe koje posjećuju stomatologa svakih 6 mjeseci imaju puno manje šanse za razvoj bolesti kao što su parodontitis ili gingivitis itd.

Koliko često je potrebno uklanjati zubni kamenac?

Redovite kontrole stomatologa i čišćenje kamenca preporučuju se svakih 6 mjeseci kako bi se prevenirala pojava bolesti desni, uključujući gingitivits, parodontitis i gubitak zuba. Pušači i pacijenti s dijabetesom pod pojačanim su rizikom od nastanka parodontalnih bolesti. Također pacijenti koji imaju problem kserostomije, tj. suha usta, psihički bolesne osobe i osobe koje su iz nekog drugog zdravstvenog ili nezdravstvenog razloga u nemogućnosti održavati oralnu higijenu, trebali bi češće posjećivati svog stomatologa.

Reference

https://dentis.hr/zubni-kamenac/

2. https://kostadinovic-dental.com/sve-o-zubnom-kamencu-kako-nastaje-koje-probleme-pravi-i-kako-se-moze-ocistiti/

3. Parodontologija, Berislav Topić DDS, SF UNSA, Sarajevo-Zagreb,2005.

4. Jankovic Lj., Čakić Š., Leković V., Dimitrijević B., Hadži-Mihailović M., Pucar A., Oralna Medicina, Praktikum, Beograd.

5. https://rident.hr/uklanjanje-zubnog-kamenca-koliko-cesto-i-zasto-je-vazno/

Web izvori slika

1.https://www.google.com/search?q=zubni+kamenac+prije+i+poslije&tbm=isch&ved=2ahUKEwj28u2co7L2AhUK0BoKHZoUAVcQ2-cCegQIABAA&oq=zubni+kamenac+prije+i+poslije&g

2.https://www.google.com/search?q=zubni+kamenac&sxsrf=APq-WBuy188EYOOg288H1DL1hx1qbXrlZA:1646671905083&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=2ahUKEwj09trvurT2AhVEL

EPISTAKSA- PREDNJA I STRAŽNJA TAMPONADA

Sat, 12 Mar 2022 16:43:19 GMT

Epistaksa ili krvarenje iz nosa, jedno je od najčešćih hitnih ORL stanja sa kojima se liječnici primarne zdravstvene zaštite susreću. Otprilike 60% stanovništva u nekom trenutku svog života imat će epistaksu dok će samo njih 6% zahtijevati liječničku pomoć. Dobna distribucija je bimodalna, što znači da imamo dva dobna vrha pojavljivanja. Prvi put u dobi od 10 godina i kasnije u starijoj dobi od 70 do 79 godina. Češće se javlja zimi i u hladnijim mjesecima a veća je vjerojatnost da će se pojaviti kod muškarca nego kod žena. Krvarenje iz nosa može biti prednje i stražnje. U 90% slučajeva riječ je o prednjoj epistaksi koja najčešće zahvaća osobe mlađe dobi. Ostalih 10% su stražnje epistakse koje se javljaju u starijoj dobi. Važnost ove podjele je ponajviše zbog načina zaustavljanja krvarenja. Hemostaza se puno brže uspostavi kod prednje nego kod stražnje epistakse.

Vaskularizacija nosa

Vaskularizacija nosa potiče od ogranaka vanjske i unutarnje karotidne arterije. Donju polovicu nosa opskrbljuje a.sphenopalatina, ogranak vanjske karotide. A.labialis superior i a.palatina opskrbljuju vestibulum, prednje dijelove nosnih školjki i septuma. Njih dvije zajedno sa ograncima a.ethmoidalis anterior (ogranak unutarnje karotide) i ograncima a.sphenopalatinae formiraju klupko arterija poznato pod imenom locus Kiesselbachi. Budući da je ovaj splet jako bogat krvlju i da se krvne žile u tom području teško kontrahiraju, najčešće je podložno nastajanju krvarenja. Gornji dio šupljine nosa i gornji dio septuma opskrbljuju a.ethmoidalis anterior et posterior.

Etiologija

Uzroci krvarenja u nosu su mnogobrojni. Dijelimo ih na lokalne i opće. Lokalni uzroci krvarenja su oni kod kojih je uzrok u samome nosu, a opći uzroci podrazumijevaju razne druge bolesti i stanja koja mogu dovesti do krvarenja iz nosa.

Dijagnoza

Kada zaprimite osobu sa krvarenjem iz nosa slijedi uzimanje anamneze i fizikalni pregled. Iz anamneze se može saznati o mogućem uzroku krvarenja, uzima li osoba neke lijekove koji su mogli dovesti do krvarenja, te o eventualnim bolestima koje osoba ima. Iz fizikalnog pregleda dobijamo infromaciju o mjestu krvarenja, desna ili lijeva strana nosa. Pregled nosa bi podrazumijevao inspekciju, palpaciju te pregled nosne šupljine nosnim spekulima. Najprije gledamo prednji, potom srednji i stražnji dio nosne šupljine. Ukoliko se ovim pretragama ne ustanovi mjesto krvarenja, slijedi prednja rinoskopija (endoskopija) i pronalaženje ishodišta krvarenja.

Liječenje

Svako krvarenje iz nosa, bez obzira na uzrok, mora se zaustaviti. Bolesnika je potrebno smiriti i postaviti u odgovarajući položaj. Najbolji položaj bi bio sjedeći s glavom nagnutom prema naprijed kako bi se onemogućilo slijevanje krvi postanazalno. Alternativa je postavljanje bolesnika u ležeći položaj na bok sa istim ciljem. Ako je krvarenje locirano u prednjem dijelu nosa (locus Kiesselbachi) zaustavljanje krvarenja pokuša se kompresijom nosnih krila prstima u trajanju od deset minuta. Ukoliko epistaksa ne prestane, postavlja se prednja ili stražnja tamponada (ovisno o mjestu krvarenja) kojom se krvarenje najčešće i zaustavi. Pored ovih metoda postoje i kauterizacija nosa (kemijska i elektro), korištenje namjenskih gumenih balona, podvezivanje i embolizacija koje se koriste kada prethodno navedene ne uspiju.

Prednja tamponada nosa vrši se pomoću pamučne trake duge 100 do 120cm i široke 1 do 1,5cm. Traka se najprije impregnira vazelinom ili antibiotskom masti i potom se pomoću bajonet pincete slaže u prednju nosnu šupljinu. Da bismo raširili nosna krila i tako imali bolji uvid u nosnu šupljinu pomažemo se spekulima. Prvi sloj se postavi u donji dio nosne šupljine a zatim se ostatak trake slaže poput harmonike sve dok se prednja nosna šupljina ne ispuni. Uglavnom se postavlja obostrana tamponada, rijetko jednostrana, a vadi se za nekih 4 do 7 dana.

Fotografija 1- Prednja tamponada

Stražnju tampodanu postavljamo ukoliko se krvarenje nalazi u stražnjoj polovici nosa. Razliujemo dva tipa stražnje tamponade, a to su tamponada po Belloqu i tamponada Foleyjevim kateterom. Cijeli postupak započinje primjenom epimukozne anestezije nosne sluznice. Sa strane se pripremi jedna loptica gaze odgovarajuće veličine na koju se zaveže konac sa dvostrukim krajem. Kateter se uvlači prema nosnom dijelu ždrijela te se hvataljkom djelomično izvuče kroz usta. Na taj distalni dio katetera zaveže se konac te se zatim kateter izvlači i tako prolazeći kroz usta i epifarinks, tampon zatvori hoane. Nešto lakša i jednostavnija metoda je primjena Foleyjevog katetera koji se ispuni zrakom ili vodom i na taj način zatvori hoane. Kod ovakve tamponade obavezna je i prednja tamponada te se prepočuje primjena antibiotika zbog mogućeg razvoja upale uha s obzirom da je Eustahijeva cijev na ovaj način začepljena.

Fotografija 2- Stražnja tamponada prema Belloqu

Ukoliko tamponada ne uspije zaustaviti krvarenje onda je to indikacija za kirurško liječenje. Ono podrazumijeva podvezivanje a. maxilaris, a. carotis externae te podvezivanja aa. ethomoidales.

Reference

1. Bumber Ž, Katić V, Nikšić-Ivančić M, Pegan M, Petric V, Šprem N i sur.; Zagreb, (2004.); OTORINOLARINGOLOGIJA

2. Jason P Womack , Jill Kropa , Marissa Jimenez Stabile ; Epistaxis: Outpatient Management; Am Fam Physician; 2018 Aug 15;98(4):240-245.

3. João Ferreirade MelloJúnior ; Epistaxis; Brazilian Journal of Otorhinolaryngology; 2009 May–June 75;3 : 322.

Acidobazna ravnoteža i kompenzacijski mehanizmi

Thu, 10 Mar 2022 16:17:45 GMT

Acidobazna ravnoteža (acidobazna homeostaza) je dio humane fiziološke homeostaze koja se odnosi na jednak odnos kiselina i baza, drugim riječima, održavanje određene pH vrijednosti. Ljudski organizam je ekstremno osjetljiv na promjene pH vrijednosti, pa prema tome posjeduje snažne kompenzacijske mehanizme koji održavaju pH vrijednosti u uskim granicama. Većim promjenama pH vrijednosti proteini se denaturišu, enzimi gube svoje katalitičke sposobnosti što vodi letalnom ishodu.

Održavanje dinamičke acido-bazne ravnoteže krvi u određenim granicama jasan je primjer nastojanja organizma da očuva stalnost svoje „unutrašnje sredine“. Koncentracija vodonikovih jona u tjelesnim tekucinama održava se na veoma niskom nivou u poređenju na druge ione. Na primjer koncentracija Na ⁺ iona u ekstracelularnoj tečnosti iznosi 142 mmol/L, što je oko 3,5 miliona puta više u odnosu na koncentraciju H ⁺ , koja je u prosjeku samo 0,00004 mmol/L. Ova koncentracija vodonikovih iona odgovara približno pH od 7,35-7,45.

U tim granicama postoje optimalni uvjeti za rad organskih sistema i za vršenje mnogobrojmih funkcija (rad nervnog sistema, disanje, srčani rad, ćelijski metabolizam uopšte i dr.). Svaki pomak izvan tih granica dovodi do funkcionalnih poremećaja, a vrijednost pH iznad 7,8 i ispod 6,8 su inkompatibilne sa životom. Precizna regulacija H ⁺ iona je suštinska zato sto se aktivnost gotovo svih enzimskih sistema u tijelu odvija pod uticajem koncentracije H ⁺ iona. Shodno tome, promjene koncentacije vodonika će uticati na skoro sve ćelijske i tjelesne funkcije.

Održavanje acido-bazne ravnoteže je neprekidan proces; on se obavlja neprestano, a ne samo kod nekih poremećaja. pH krvi se neprestano mijenja u vezi sa normalnom aktivnošću organizma. Te su promjene, međutim, veoma male zbog trajnog djelovanja regulatornih mehanizama.

Kiseline i baze, definicija i značenje

Prema Bronstedovoj definiciji kiselina je donor protona vodonika (iona H ⁺ ), dok su baze akceptori protona vodonika (iona H ⁺ ).

Primjer Bronstedove kiseline:

HCl + H ₂ O → H ₃ O ⁺ + Cl ^-

HCl je kiselina jer je donor protona.

Primjer Bronstedove baze:

HCl + H ₂ O → H ₃ O ⁺ + Cl ^-

H ₂ O je baza jer je akceptor protona.

Izrazi alkalija ili baza se koriste kao sinonimi. Alkalija je molekul koji nastaje vezivanjem jednog ili više alkalnih metala Na ⁺ , K ⁺ , Li ⁺⁺ , itd. sa izrazito hidroksilnim OH ^- ionom. Bazni dijelovi ovih molekula reaguju brzo sa H ⁺ radi njihovog uklanjanja iz rastvora; shodno tome, oni su tipične baze. Izraz alkaloza se odnosi na prekomjerno uklanjanje H ⁺ iz tjelesnih tečnosti, a suprotno tome, dodavanje H ⁺ naziva se acidoza.

Normalna koncentracija vodikovih iona i pH tjelesnih tečnosti

Koncentracija H ⁺ iona u krvi normalno se održava unutar vrlo tijesnih granica oko normalne vrijednosti od oko 40 nmol/L. Kako su koncentracije H ⁺ veoma niske, obično se Ph izražava na logaritamskoj skali, korišćenjem pH jedinica.

Ph= -log [H+]

Ph= -log 0,000000004

Ph= 7,4

Fiziološki mehanizmi odbrane od promjene koncentracije vodonikovih iona: puferi, pluća i bubrezi

Postoje tri primarna sistema koji regulišu koncentraciju H ⁺ iona u tjelesnim tečnotima radi sprečavanja acidoze ili alkaloze,to su:

1. hemijski acido-bazni puferski sistem tjelesnih tečnosti,

2. respiratorni centar koji reguliše uklanjanje CO ₂ i

3. bubrezi, koji mogu izlučivati kiselu i baznu mokraću.

Hemijski acido-bazni puferski sistem tjelesnih tečnosti

Puferi su otopine koje imaju određenu pH vrijednost i sposobne su da se odupru njenoj promjeni, kad im se doda mala količina jake baze ili kiseline. Kada postoji promjena koncentracije H ⁺ iona, puferski sistemi tjelesnih tečnosti reaguju u djeliću sekunde kako bi umanjili te promjene. Puferi ne uklanjaju H ⁺ ione iz tijela niti ih dodaju, nego ih samo drže čvrsto vezane dok se ravnoteža ponovo ne uspostavi.

Najznačajniji puferi koji učestvuju u održavanju acido-bazne ravnoteže su:

- bikarbonatni puferski sistem

- fosfatni puferski sistem i

- proteini, kao značajni intracelularni puferi.

Najvažnija karakteristika bikarbonatnog puferskog sistema jeste da se koncentracije njegovih sastojaka mogu nadzirati putem bubrega i pluća. Tim putem ta dva organska sistema i provode svoje snažno pufersko djelovanje. Obratno, uz pomoć bikarbonatnog pufera možemo pratiti dinamičke promjene acido-baznog statusa, a on je ujedno i odraz stanja glavnih kompenzacijskih mehanizama pluća i bubrega.

Bikarbonatni pufer možemo definirati Henderson Hasselbalchovom jednačinom gdje je:

pH = pK + log [A ^- ]/[HA] = 6,1 + log [HCO ₃ ^- ]/[H ₂ CO ₃ ]

Puferski sistem djeluje kao akceptor protona kada se koncentracija vodikovih iona poveća, a kao donor protona kada se koncentracija vodika snizuje.

Od fosfatnih pufera najvažniji je HPO ₄ ^2- /H ₂ PO ₄ .

Respiratorni centar koji reguliše uklanjanje CO ₂

Dišni sistem uključuje se u regulaciju acido-bazne ravnoteže tek kada se promijeni pH. Povišenje koncentracije vodikovih iona snižava koncentraciju bokarbonata u krvi, što dovodi do podraživanja respiracijskog centra. Tako podražen respiracijski centar stimuliše plućnu ventilaciju čime snižava sadržaj ugljične kiseline i tako djelimično ispravlja metaboličku acidozu. U plućima reakcija teče ovako:

H ⁺ + HCO ₃ ^- → H ₂ CO ₃ → H ₂ O + CO ₂

Time vodikov ion biva metaboliziran i nestane iz tjelesnih tekućina i organizma. Ako se smanji koncentracija vodikovih iona, smanjit će se i izdisanje CO ₂ , pa će ga više ostati u organizmu. Zadržavanje CO ₂ povisuje koncentraciju vodikovih iona.

Glavno mjesto puferiranja CO ₂ jesu eritrociti, glavni je pufer hemoglobin. Membrana eritrocita jako je propusna za CO ₂ , a u eritrocitu ima obilje karbonanhidraze, koja hidratizira CO ₂ u H ₂ CO ₃ . CO ₂ je puferiran difuzijom u eritrocit, a pri tome nastala ugljična kiselina (H ₂ CO ₃ ) disocira u H ⁺ +CO ₃ ^- . H ⁺ se združuje sa Hb ^- u oblik HHb. HCO ₃ ^- difundira iz eritrocita u zamjenu za Cl ^- koji ulazi u eritrocit. Kao rezultat svih ovih procesa dolazi do puferiranja metabolički stvorenog CO ₂ i vraćanje bikarbonatnog iona nazad u krv.

Bubrezi

Bubrezi nadziru izlučivanje vodikovih iona:

- reapsorpcijom bikarbonata,

- titracijom (neutralizacijom) pufera mokraće i

- lučenjem amonijevih iona (NH ₄ ⁺ ).

Reapsorpcija bikarbonata

Bubrezi mogu resorbirati sav filtrirani bikarbonat (oko 4,5 mmol/dan). Reapsorpcija bikarbonata izražena kao transportni maksimum (Tm) normalno iznosi 26 mmol/L. Kada je povećana koncentracija bikarbonata u plazmi nije moguće da se sav reapsorbira u bubrežnim kanalićima i on se gubi putem mokraće, dok se pri sniženim koncentracijama bikarbonat sav reapsorbira. U proksimalnim tubulima reapsorbira se 85-90% bikarbonata, a ostatak u distalnim. Pri tom je izlučivanje vodonikovih iona iz stanica tubula vezano sa vraćanjem bikarbonata u krv.

Kada je povećana reapsorpcija Na ⁺ , povisuje se Tm i povećava reapsorpcija bikarbonata. To znači da će smanjenje izvanstaničnog prostora i hipohloremijska stanja povisiti bikarbonatni Tm. Kada je reapsorpcija Na ⁺ u proksimalnim tubulima snižena, smanjuje se bikarbonatni Tm i njihova reapsorpcija, tj. povećanje izvanstaničnog prostora snizuje Tm za bikarbonate.

Kada u stanicama proksimalnih stanica postoji višak vodikovih iona povisit će se Tm i povećati reapsorpcija bikarbonata kao funkcija sekrecije vodikovih iona. Stoga pojačano stvaranje CO ₂ ili gubitak staničnog kalija (K ⁺ ) koji je zamijenjen sa H ⁺ , pojačava izlučivanje vodikovih iona i povisuje bikarbonatni Tm.

Pri sniženom pCO ₂ (hiperventilacija) snižen je i bikarbonatni Tm i bikarbonati se gube mokraćom.

Faktori koji uzrokuju manjak energije za izlučivanje vodikovih iona – hipofosfatemija jeste najbolji primjer manjka energije potrebne za sekreciju H ⁺ iona. Tada je sniženo izlučivanje H ⁺ iona i snižen Tm bikarbonata koji se gube mokraćom. Hipofosfatemija snižava sekreciju H ⁺ zato što svaki poremećaj reapsorpcije bikarbonata u proksimalnim tubulima ima za posljedicu i poremećaj distalne reapsorpcije. Distalni tubuli nemaju karboanhidrazu. Zato nakon vezanja H ⁺ i HCO ₃ ^- u H ₂ CO ₃ malo ugljične kiseline bude disocirano u CO ₂ i H ₂ O. Ugljična kiselina smanjuje pH mokraće. Lučenje H ⁺ iona nastavlja se u distalnim tubulima i nakon potpune reapsorpcije bikarbonata. Izlučivanje H ⁺ iona zakiseljuje mokraću. Maksimalna sekrecija H ⁺ u mokraći ograničena je gradijentom pri pH mokraće od 4,5 i predstavlja manje od 1 mmol slobodnog H ⁺ /L mokraće. Zato bubrezi moraju imati mogućnost izlučivanja vodonikovih iona mokraćom bez sniženja pH mokraće na 4,5. To osigurava titracija pufera mokraće i lučenje amonijevog iona (NH ₄ ).

Pod titracijom mokraćnih pufera podrazumijeva se titrabilna kiselost mokraće koja se mjeri količinom baza potrebnom da pH mokraće bude jednak pH plazme. Najvažniji pufer mokraće jeste fosfatni pufer (HPO ₄ ^2- bude titriran u H ₂ PO ₄ ^- ). Izvjesna količina fosfata izbjegne reapsorpciju u proksimalnim tubulima i koncentrira se zbog reapsorpcije vode. Zbog toga koncentracija fosfata u mokraći može biti i deset puta veća od koncentracije fosfata u glomerularnom filtratu.

Amonijak (NH ₃ ) se stvara u stanicama bubrežnih tubula, uglavnom iz glutamina, ali također i iz asparagina, manje količine nastaju i oksidativnom dezaminacijom drugih aminokiselina. Što je niži pH mokraće veće je izlučivanje amonijaka. Od ostalih kompenzacijskih mahanizama značajan je aldosteron čije se lučenje povećava u slučaju acidoze, koji zatim stimuliše lučenje H ⁺ iona. U alkalozi ubrzana je glukoliza koja dovodi do povišene koncentracije laktata i piruvata što povisuje koncentraciju H ⁺ iona.

Kinetika acido-baznih kompenzacijskih mehanizama

Učinci regulacijskih sistema postižu se različitom brzinom:

Izvanstanični puferski sustavi – nekoliko desetaka minuta

Stanični puferi – nekoliko sati (4-8 h)

Respiracijski sistem – desetak sati (10-14 h)

Bubrežni mehanizmi – nekoliko dana (3-4 dana)

Primarni acido-bazni poremećaj uzrokuje odgovor pufera, međuprostornu preraspodjelu te odgovor pluća i bubrega. Kompenzacijski odgovor sam po sebi ne smatra se acido-baznim poremećajem iako značajno modificira aktualnu koncentraciju vodikovih iona i u svojoj naravi oponaša odgovarajući poremećaj acido-baznog statusa. Henderson-Hasselbachova jednačina pokazuje da je pH u granicama normale ako su molarni odnosi bikarbonata i ugljične kiseline 20:1. Primarni acido-bazni poremećaj izravno uzrokuje odstupanje koje se naziva dekompenzacijom, a puno stanje kompenzacijskih procesa dovodi stanje u ponovni odnos 20:1 što se naziva kompenziranim stanjem osnovnog poremećaja. U svim se stanjima s urednom funkcijom pluća i bubrega može postići stanje kompenziranosti acido-baznog poremećaja.

Literatura:

- Guyton i Hall - Fiziologija

- Harrisonov priručnik interne medicine

- Predavanja dr. Najjeeba

- MSD priručnik

Žene ljekari u BiH

Mon, 07 Mar 2022 23:15:31 GMT

Ovog 8. marta želim da odamo počast našim prethodnicama u polju medicine na ovim prostorima, doktoricama, koje su otvorile vrata koja su stoljećima bila zaključana. One su te koje su nas uvele u amfiteatre, omogućile nam da sjedimo rame uz rame sa našim muškim kolegama, oko vrata nam stavile stetoskope i učinile da danas ponosno nosimo svoj bijeli mantil. Učvrstile su naš položaj, pokazale da ne postoje prilike u kojima humanost pada u drugi plan i da je uvijek najveći imperativ zdravlje bolesnog čovjeka. Ove četiri žene zbog svoje upornosti i hrabrosti ostale su upamćene, da služe kao uzor i budu inspiracija.

Berta Bergmann

(Blažuj, 1892.- Jasenovac, 15.01.1945.)

Doktorica Berta rođena je u jevrejskoj porodici porijeklom iz Beča. Ona i njena sestra Marija važe za prve visokoobrazovane žene u našoj zemlji. Ove dvije djevojčice bile su prve koje su 1905. godine upisane u Veliku gimnaziju u Mostaru. Hrvatski list Narodna odbrana 1912. godine objavio je da je Bosna i Hercegovina dobila svoju prvu maturanticu, riječ je bila o Berti Bergmann. Školovanje je nastavila u Beču gdje je i stekla zvanje doktorice medicine, nakon čega se vratila u BiH i radila kao pedijatrica u Mostaru i Banja Luci. Nakon odlaska iz Gradske bolnice u Banja Luci dobila je novčanu nagradu zbog “velikog požrtvovanja i izlaganja vlastitog života neposrednim opasnostima”. U Mostaru je bila na čelu lokalne dječije poliklinike. U teška vremena drugog svjetskog rata, dr.Berta se pridružila pokretu otpora i časno obavljala svoj poziv pružajući zdravstvenu njegu borcima i podučavajući o osnovama prve pomoći. Nažalost, zadesila je teška sudbina brojnih Jevreja. Ubijena je u logoru Jasenovac 15. januara 1945.

Slika 1– Sestre Marija (sjedi) i Berta (stoji) Bergmann

Teodora Krajewska

(Varšava 1854.- Varšava 5. septembar 1935.)

Ova izvanredna žena rođena je kao jedna od osam kćerki u varšavskoj porodici. Nakon završetka prestižne Ženske gimnazije položila je učiteljski ispit i predavala aritmetiku učenicima gimnazije. Nakon udaje pisala je pjesme, romane i književne kritike. Velika prekretnica u njenom životu bila je smrt njenog muža 1881. godine, nakon koje se 1883. na iznenađenje svih preselila u Ženevu gdje i završila Medicinski fakultet 1891. Zbog nemogućnosti nostrifikacije diplome u svojoj rodnoj državi, odaziva se na poziv austrougarskih vlasti i svoj poziv odluči obavljati u BiH. Dr. Teodora je 1982. godine imenovana za službenicu javnog zdravstvenog okruga Tuzla sa činom kapetana. U Austro-Ugarskoj u to vrijeme nije bilo zamislivo da se žene bave medicinom, ali je izuzetak napravljen za područje BiH gdje su muslimanke odbijale da ih liječe muški ljekari. Obavljala je akušerske i ginekološke zahvate, a posebno interesovanje pokazala je za temu osteomalacije o kojoj je 1900. godine objavila detaljan članak. Premještena je 1901. u Sarajevo i kao službenik za javno zdravstvo Distrikta Sarajevo često je putovala u Foču, Fojnicu, Goražde, Visoko i Vareš. 1927. godine, nakon što joj je katarakta uveliko počela da oduzima vid, teška srca je odlučila da napusti „zemlju i ljude koje je poznavala i voljela“ i vraća se u Varšavu. Pred smrt krenula je na dug i naporan put da bi još jednom ugledala voljenu Bosnu. Umrla je 5. septembra u Varšavi.

Slika 1 - Dr. Teodora Krajewska

Ševala Zildžić-Iblizović

(Sarajevo 9. januar 1903.- Sarajevo 16.12.1978.)

Ševala je rođena 1903. godine u porodici Zildžić koja se po svojim gledištima uveliko razlikovala od ostalog stanovništva tog doba. U vrijeme kad „djevojčicama nije bilo mjesto u školskoj klupi“, otac Neziraga i supruga Aiša smatrali su da je ispravno školovati svoje djevojčice. Ova odvažna djevojčica 1912. upisuje Djevojačku školu u Sarajevu, ali velika želja još od djetinjstva da postane liječnica tjerala je da 1919. pokuša upisati Mušku gimnaziju, što je odbijeno, nakon čega traži i dobija dozvolu za upis od reisul-uleme Džemaludina Čauševića. Ovaj potez izazvao je bijes i ogorčenje okoline, roditelji su joj osuđivani zbog dozvole da njihova kćerka ide u školu s dječacima, a sama Ševala je od svojih školskih drugova gađana kamenjem. Uprkos svemu, maturirala je1925.godine, te potom upisala Medicinski fakultet u Zagrebu. Na drugoj godini fakulteta udala se za Muhameda Iblizovića kojem biva inspiracija da i on studira medicinu, te zajedno diplomiraju 1931. godine u Zagrebu. Vijest o prvoj liječnici muslimanki i o njenom mužu, također intelektualcu, objavljena je čak i u The New York Timesu. Već na prvoj godini fakulteta postala je demonstratorica, te joj je ponuđena pozicija asistentice, ali dr. Ševala odlučuje da se vrati u rodno Sarajevo gdje je na zaposlenje čekala čak dvije godine, uprkos malom broju ljekara, zbog nepovjerenja u ženskog liječnika. Izborila se za stažiranje u Gradskoj bolnici i volonterski radila u Infektivnom odjeljenju Državne bolnice. Zatim se zaposlila u Higijenskom zavodu i u školskoj poliklinici gdje je svoj radni vijek provela kao specijalistica pedijatrije. Obavljala je i ginekološku praksu sa suprugom u privatnoj ordinaciji. Drugi svjetski rat je bio vrijeme u kojem je pokazala svoju humanost kroz pomoć partizanima i stanovništvu u ratu, porađala je žene i provodila grupne vakcinacije u ratno doba. Ova odvažna žena umrla je 1978. godine od posljedica tumora. Njoj u čast BH Pošta je 2002. godine izdala poštansku markicu sa njenim likom, a danas i jedna ulica u Sarajevu nosi njeno ime.

Slika 2 - Dr. Ševala Zildžić- Iblizović

Silva Rizvanbegović

(Sarajevo 25.10.1948.-Sarajevo 17.05.1992.)

Naša bliska i teška prošlost rata izrodila je još jednu heroinu i simbol hrabrosti. Dr. Silva rođena je, odrasla i školovala se u Sarajevu. Medicinski fakultet u Sarajevu završila je 1973. godine kao student generacije. Po završetku studija prvo je radila kao asistentica Instituta za anatomiju Medicinskog fakulteta u Sarajevu, potom je specijalizirala urgentnu medicinu i radila kao šefica smjene u sarajevskoj Hitnoj pomoći. 1990. godine stekla je zvanje primarijusa. Od samog početka rata Silva je davala sve od svoje stručnosti i humanosti, na čelu hitne medicinske službe pomagala stradalim građanima i građankama i putem medija informisala stanovništvo kroz „ratnu školu hitne pomoći“ kako postupiti u stanju nesreće i sačuvati život. Ova majka dvoje djece radila je danonoćno, svakim danom spašavala živote, pri tome ne zanemarujući edukaciju mlađih kolega i kolegica. Te kobne noći, u maju 1992., iako je par dana prije bila ranjena i pored činjenice da kao nadležna liječnica nije dužna ići u pratnju prevoza, krenula je na svoj posljednji put humanosti. Nalazila se u prvom od tri vozila Hitne pomoći koja su prevozila ranjenike u Klinički centar Koševo,a na koja je otvorena vatra iz automatskog oružja dok su prolazila pored kasarne Maršal Tito. Teško je ranjena i nažalost tu noć završio je život koji je spašavao živote.

Slika 2 - Prim.dr.Silva Rizvanbegović

Pored nas i danas žive žene i doktorice koje slušamo, citiramo i od kojih učimo. Među nama su i one koje će takve tek postati, one od kojih se uči i one koje će se pamtiti. Na nama je da ih prepoznamo, saslušamo, podržimo i podsjetimo da uvijek treba sanjati naveliko, ciljati visoko i ne popuštati lako.

Izvori

Bilten BH Pošte. Prvaženaljekar – dr.ŠevalaZildžićIblizović. 1/2002
Bugarski, T. (2018). “Borbaprotivnasilja u porodici u praksinadležnihorgana u NovomSadu”. Zbornik Radova Pravnog Fakulteta, Novi Sad, 52(1), 95–121. https://doi.org/10.5937/zrpfns52-17976
Bursać, D. (2019, December 21). Historijski razgovor reisa Čauševića i djevojčice Ševale. Al Jazeera. https://balkans.aljazeera.net/opinions/2019/12/21/historijski-razgovor-reisa-causevica-i-djevojcice-sevale
Čaušević, Jasmina, ur. Zabilježene. Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku. Sarajevo. Sarajevski otvoreni centar.
Danon, J., &Stošić, V. M. (2010). Memoari na holokaust Jevreja Krajine (pp. 1-623). Banja Luka: Jevrejska opština Banja Luka.
Dnevni avaz. (2017, Mart 12). Silva Rizvanbegović bila je uzor i kao čovjek i kao ljekar. Avaz.ba. https://avaz.ba/vijesti/236323/silva-rizvanbegovic-bila-je-uzor-i-kao-covjek-i-kao-ljekar
Filipović, Muhamed. Ševala Zildžić, prva doktorica – muslimanka. Oslobođenje.
Fuchs, B. (2015, Septembar). Austria-Hungary’s Civilizing Mission in Bosnia and its Positive Effects on Domestic Feminists’ Demands 1890–1918. Exploring Comparative Perspectives and Intersectional Approaches, Cologne, Germany. https://www.researchgate.net/publication/309101509_Austria-Hungary%27s_Civilizing_Mission_in_Bosnia_and_its_Positive_Effects_on_Domestic_Feminists%27_Demands_1890-1918
Jahić, Adnan. Muslimansko žensko pitanje u Bosni i Hercegovini: žena u intelektualnom i društvenom životu Bošnjaka od aneksije do Zakona o zabrani nošenja zara i feredže: 1908 – 1950. Zagreb: Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju; Sarajevo:: Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“. 2017
Jergović, M. (2018). Dvije zvijezde Marije Kon. Jergovic.Com. https://www.jergovic.com/ajfelov-most/dvije-zvijezde-marije-kon/
Mehmedović, R. (2020, February 3). Prva Bošnjakinja ljekar – Ševala Zildžić-Iblizović (1903–1978). DIALOGOS. https://www.dialogos.ba/prva-bosnjakinja-ljekar-sevala-zildzic-iblizovic-1903-1978/
Mešić, A. (2018). Sestre Berta i Marija Bergman, pionirkeženskogobrazovanja u BiH: bezulice, bezspomena. Buka. https://www.6yka.com/novosti/sestre-berta-i-marija-bergman-pionirke-zenskog-obrazovanja-u-bih-bez-ulice-bez-spomena
Mostarski. (2021, January 8). PrveMostarke Koje Su ZavršileGimnaziju – Sestre Berta I Marija Bergman. Mostarski.info. https://mostarski.info/sestre-berta-i-marija-bergman/
Nakaš, B. (2017, Maj 2). Sjećanje na dr.Silvu, moju školsku i fakultetsku drugaricu. Opsada Sarajeva | Al Jazeera. https://balkans.aljazeera.net/blogs/2017/5/2/sjecanje-na-dr-silvu-moju-skolsku-i-fakultetsku-drugaricu
Nukić, M. (2017, April 5). Odata počast heroinama: Olga i Suada su stale u odbranu tradicije Sarajeva, komšijskog duha i suživota. Klix.ba. https://www.klix.ba/vijesti/bih/odata-pocast-heroinama-olga-i-suada-su-stale-u-odbranu-tradicije-sarajeva-komsijskog-duha-i-suzivota/170405049
Radiosarajevo.ba. (2017). Sarajevskajunakinja /Prošlo je 25 godinaodpogibijedoktoriceSilveRizvanbegović /. Radio Sarajevo. https://radiosarajevo.ba/metromahala/lica/proslo-je-25-godina-od-smrti-doktorice-silve-rizvanbegovic/262725
Radiosarajevo.ba. (2020, November 1). Ševala Zildžić-Iblizović, prva ljekarka među muslimanima u BiH: Istrajna u borbi. Radio Sarajevo. https://radiosarajevo.ba/metromahala/lica/sevala-zildzic-iblizovic-prva-ljekarka-medu-muslimanima-u-bih-bila-istrajna-u-svojoj-borbi/363672
Redžepagić, A. Upisala se u gimnaziju tek nakon što je dobila saglasnost od Reisa. Dnevni avaz. 16.12.1998.
Sekulić, Dara. (2012, April 27). Мarija Kon. Glas Srpske. https://www.glassrpske.com/cir/komentar/kolumne/marija-kon/1086
STAV. (2017, April 30). Teodora Krajewska – prva liječnica u BiH. ARHIV STAV. https://arhiv.stav.ba/teodora-krajewska-prva-lijecnica-u-bih

Iznenadna srčana smrt kod sportista

Sat, 05 Mar 2022 23:58:57 GMT

Iznenadna smrt sportista tokom sportskih takmičenja je izrazito tragičan događaj koji nikoga ne ostavlja ravodušnim jer su u pitanju mlade osobe koje su oličenje zdravih životnih navika.

Tjelesna aktivnost smanjuje obolijevanje i smrtnost od niza bolesti, a posebno od bolesti srca i krvnih žila, zbog čega je redovno preporučena od strane ljekara. Mnogi se onda pitaju zašto sportisti, koji su vrlo mladi i vode zdrav život, iznenada umiru bez ikakvih prethodnih tegoba. Međutim, vrlo intenzivna tjelesna aktivnost može povećati rizik od iznenadne smrti kod predisponirajućih sportista. Većina smrtnih slučajeva zbog srčanog zastoja se javlja u starijih osoba, osobito onih s koronarnom bolešću srca ali srčani zastoj je vodeći uzrok smrti kod mladih sportista.

Šta je cardiac arrest?

Cardiac arrest je stanje u kojem srce gubi svoj normalan ritam i prestaje da pumpa krv. Ukoliko se odmah ne započne sa reanimacijom dolazi do smrtnog ishoda ili teškog invaliditeta.

Etiologija

Kod mlađih sportista uzrok iznenadne smrti najčešće su različite kongenitalne kardiovaskularne bolesti (hipertrofična kardiomiopatija, aritmogena displazija desnog ventrikula, anomalije koronarnih arterija, produženi QT-interval i dr.) neotkrivene prije početka bavljenja sportom.

Hipertrofična kardiomiopatija (HCM) - U ovom, obično nasljednom stanju, zidovi srčanog mišića se debljaju. Zadebljani mišić može poremetiti električni sistem srca, što dovodi do brzih ili nepravilnih otkucaja srca (aritmija), što može dovesti do iznenadne srčane smrti. Hipertrofična kardiomiopatija, iako obično nije smrtonosna, najčešći je uzrok iznenadne smrti povezane sa srcem kod osoba mlađih od 30 godina.

Abnormalnosti koronarnih arterija - kod osoba sa urođenim abnormalnostima koronarnih arterija arterije se mogu stisnuti tokom vježbanja i ne osigurati pravilan protok krvi u srce.

Sindrom dugog QT intervala - Ovaj nasljedni poremećaj srčanog ritma može uzrokovati brze, haotične otkucaje srca, što često dovodi do nesvjestice. Mladi ljudi sa sindromom dugog QT intervala imaju povećan rizik od iznenadne smrti.

Kod sportista starijih od 35 godina uzrok iznenadne smrti su uglavnom aterosklerotične promjene koronarnih arterija s njihovim komplikacijama (infarkt miokarda, fibrilacija ventrikula, srčani arest). U 10 do 15% slučajeva patološke analize ne mogu utvrditi strukturalni poremećaj srca što znači da je primarni uzrok gubitka srčane funkcije vezan uz poremećaj električne aktivnosti srca, odnosno naslijeđene poremećaje ionskih kanala srca. Sindrom dugog QT intervala, Brugada sindrom te kateholaminergična polimorfna ventrikularna tahikardija spadaju u najčešće kanalopatije. Iznenadna srčana smrt nažalost može nastupiti i nakon naizgled običnog, tupog udarca u grudni koš npr. prilikom sudara dva igrača („commotio cordis“). Takav udarac može izazvati ventrikularnu fibrilaciju, smrtonosnu aritmiju srca kod potpuno zdravog sportiste.

Do iznenadnog srčanog zastoja mogu dovesri i infekcije kao što su miokarditis i Kawasakijeva bolest, koje su karakterizirane upalom srčanog mišića, odnosno krvnih žila. Novo istraživanje povezano sa COVID-19 ukazuje na vezu između koronavirusa i miokarditisa, iako studije tek trebaju dokazati da virus izravno uzrokuje upalu.

Slika 1. EKG zapis ventrikularne fibrilacije

Epidemiologija

Iznenadna srčana smrt javlja se otprilike kod jednog na 200.000 mladih sportista godišnje, obično izazvana tokom natjecanja ili treninga. Učestalost je veća kod sportista koji se bave fudbalom, košarkom, hokejom na ledu i američkim fudbalom. Češće se javlja kod muškaraca nego kod žena. Razlozi vjerovatno leže u tome što je manje žena uključeno u natjecateljski sport i što žene imaju manju fenotipsku ekspresiju potencijalno smrtonosnih srčanih bolesti poput kardiomiopatije ili koronarne bolesti srca. Rizik od ovog tragičnog događaja je 2.8 puta veći kod sportista u poređenju s osobama iste dobne skupine koje se ne bave sportom.

Prva pomoć kod iznenadnog zastoja srca

1. Pokušati dobiti odgovor protresanjem osobe

2. Provjeriti puls karotidne arterije

3. Uputiti nekoga u blizini da pozove hitnu pomoć

4. Poslati nekoga po AED (automatski vanjski defibrilator) ako je dostupan u blizini

5. Započeti CRP - postaviti obje ruke na

s redinu prsa osobe i snažno pritisnuti 100-120 puta u minuti

6. Nastaviti reanimaciju do dolaska hitne pomoći ili defibrilatora

7. Kada AED stigne potrebno ga je uključiti i slijediti upute nastavljajući sa kompresijama prsnog koša kada se to savjetuje dok ne stigne hitna pomoć

Prevencija

Preventivni pregledi sportista dio su mjera primarne prevencije iznenadne srčane smrti, a omogućavaju nam da kod sportista koji nemaju subjektivnih srčanih tegoba u ranoj fazi otkrijemo potencijalnu bolest srca koja može biti fatalna. Sa pregledima treba započeti u dobi kada se kreće s natjecateljskom aktivnošću, što je za većinu sportova dob od 12 godina. U toj dobi obično započinje i pubertet, razdoblje kada se ispoljava većina srčanih anomalija.

„European Society of Cardiology – Sports Cardiology Section“ predložio je shemu preventivnog pregleda.

Slika 2. Shema preventivnog pregleda sportista

Slika 3. Smjernice „American Heart Associtation“, „European Society of Cardiology“ i „International Olympic Committee“ za svakodnevnu praksu specijalista sportske medicine kako bi pregledi sportista bili u skladu s najnovijim naučnim spoznajama

Redovna tjelesna aktivnost uzrokuje prilagodbu srca kako bi ono udovoljilo povećanim potrebama mišića za kisikom i hranjivim tvarima. Ta prilagodba, koju nazivamo „atletsko src e“ , može se očitovati i promjenama u EKG-u sportista koje nije lako razlikovati od patoloških promjena.

Slika 4. Fiziološke i patološke promjene EKG - a kod sportista

Literatura:

1. https://baptisthealth.net/baptist-health-news/sudden-cardiac-arrest-in-athletes/

2. https://www.heart.org/en/health-topics/cardiac-arrest/emergency-treatment-of-cardiac-arrest

3. https://www.sportskamedicina.hr/sportska-medicina/iznenadna-srcana-smrt/

4. https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/sudden-cardiac-arrest/in-depth/sudden-death/art-20047571

5. https://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/34496/Iznenadni-srcani-zastoj-i-iznenadna-srcana-smrt.html

Somatoformni poremećaji

Wed, 02 Mar 2022 12:44:16 GMT

Somatoformni poremećaji, F45, su psihički poremećaji karakterisani brojnim tjelesnim simptomima i tegobama. Pacijenti se obično javljaju liječniku koji nije psihijatar, obzirom da se svaki simptom javlja kao fizički. Radi toga u početku njihovog liječenja, pacijenti prolaze kroz razne dijagnostičke pretrage koje ne pokazuju patološki uzrok. Čak i kad je neugodni životni događaj neposredno prethodio pojavi somatoformnih tegoba, pacijent nerado povezuje ova dva fenomena. Radi tjelesnih simptoma i tegoba, pacijenti se često podvrgnu hirurškim intervencijama, koje naravno ne otklanjaju tegobe.

Poremećaj se najčešće javlja u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi. No, često se tokom prakse susrećemo i sa starijim bolesnicima koji imaju ovaj poremećaj. Tokom svoje prakse susrela sam se sa raznim pacijentima, koji su ležali na različitim odjelima i svaki urađeni nalaz nije pokazivao nijedan patološki znak, pa često znaju biti ''teret'' ljekarima koji ne mogu otkriti zašto pacijent ima određene tegobe, što pacijentima stvara još veću neugodnost. Naravno, psihijatrijske konsultacije su obavezne, no uspostavljanje dijagnoze je ponekad jako teško, obzirom da se moraju prvo odraditi detaljne pretrage kako bismo isključili prisustvo organske patologije.

Što se tiče samog tumačenja poremećaja, neki ih tumače specifičnom preosjetljivošću na znakove ili podražaje iz unutrašnjih organa. Psihološka tumačenja prolaze od mnogobrojnih trauma. Psihoanalitički model upućuje na nerazriješene nesvjesne konflikte iz edipske faze. Taj se obrazac ponašanja usvoji jako rano, posebno ako roditelj ne zna prepoznati potrebe svog djeteta i ako dijete jedino na način bolesti može skrenuti roditeljsku pažnju. Socijalni faktor također ima bitan uticaj, kao i biološki faktori - prije svega, genetska podloga. Veliki postotak pacijenata tijekom svog života ima i depresivne epizode.

- Bolni poremećaj ili somatoformna bol F45.4. to je bolni sindrom koji nema svoju morfološku podlogu tj. ne postoji oštećenje koje bi opravdalo bol. Bol je stalna, jaka i smanjuje funkcionalnost osobe. Često se pojavljuje u nekom emocionalnom konfliktu ili tokom socijalnih stresova. Da bismo došli do dijagnoze, potreban je niz pretraga i dijagnostičkih postupaka. Kao i ostali somatoformni poremećaji i ovaj je često povezan sa depresijom.

- Tjelesna dismorfija obuhvata zamišljen defekt vlastitog tijela, na primjer veličina i oblik nosa, ušiju ili drugog dijela tijela. Preokupiranost time postaje znatna prepreka za normalno radno i socijalno funkcionisanje. Osobe se osjećaju kao da je njihov ''deformitet'' jako upečatljiv i sve se više povlače iz društva. Tegobe mogu biti izražene do te mjere da često traže hirurške intervencije. Komorbiditet sa depresivnim poremećajem nalazi se čak kod jedne trećine pacijenata. U diferencijalnoj dijagnozi u obzir dolazi sa jedne strane, normalno nezadovoljstvo vlastitom pojavom, a sa druge strane, ovo preokupiranje može imati karakter deluzije.

Iz svega navedenog vidimo da je dijagnoza ovakvog jednog poremećaja jako komplikovana i teška, kako za pacijente, tako i za same ljekare. Liječenje je iznimno teško, zahtjeva veliko strpljenje. Liječnik se mora kretati u uskom procjepu između izbjegavanja nepotrebnih dijagnostičkih pretraga i mogućnosti nastanka stvarne somatske bolesti. Lijekovi većinom ne utiču na stanje, kao ni psihoterapijske tehnike. Pacijentima je potreban smirujući, čvrst i podržavajući odnos sa ljekarom. Ipak, medikamentima se pridaje velika pažnja posebno antidepresivima iz skupine SIPSS, koji se moraju pažljivo ordinirati. Kada je riječ o psihoterapiji, preporučuju se psihoedukativne i sugestivne tehnike, relaksacijske tehnike, a pozitivni pomaci se nekad postižu i grupnom psihoterapijom.

Jako je bitno prepoznavanje ovog poremećaja, kako u samoj psihijatriji, tako i u drugim granama medicine, obzirom da ljekari koji nisu specijalisti psihijatrije imaju prvi susret sa ovim pacijentima. Potrebno je da budemo pažljivi i strpljivi tokom razgovora sa njima i da ne govorimo pacijentu da sve svoje tegobe izmišlja, ukoliko svi nalazi i dijagnostički postupci ne pokazuju niti jedan patološki znak. Tokom saopštavanja pacijentu da sumnjamo na ovu vrstu poremećaja, ponekad je korisno dodati da se radi o somatoformnom- ''neurološkom'' poremećaju, kako bismo pokušali u dijagnozi obuhvatiti i te njegove fizičke simptome koje osjeća. Tako dajemo znak pacijentu da njegove fizičke simptome shvatamo ozbiljno, ali da je liječenje drugačije u odnosu na ostale organske bolesti. Danas, većina ljekara kao i psihijatara prihvata potrebu za sveobuhvatnim pristupom, priznajući da tjelesni poremećaji imaju psihološku dimenziju, kao što i psihički poremećaji imaju fizičku dimenziju.

Reference:

Psihijatrija Tanja Frančišković, Ljiljana Moro i suradnici, Zagreb, 2009.

Psihopatologija, treće neizmjenjeno izdanje, Dražen Begić.

Socijalna psihijatrija Esmina Avdibegović i saradnici, Tuzla, 2016.

Somatoformni poremećaji - MSD PRIRUČNICI

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr

ZEN KOZMETIKA - Od studentskog hobija do biznisa

Mon, 28 Feb 2022 20:07:56 GMT

Danas vam donosimo priču o studentskom hobiju koji se izuzetnim trudom i radom pretvorio u domaći biznis. Tvorac ovog brenda prirodne kozmetike je Semra Sukanović Bešlagić koja će u martu organizovati prvu edukaciju izrade prirodnih sapuna u Bosni i Hercegovini.

1. Reci nam nešto o sebi?

Zovem se Semra Sukanović Bešlagić, apsolventica sam na Farmaceutskom fakultetu u Tuzli i imam 26 godina. Srednje sam dijete u svojoj porodici i mislim da je to dosta uticalo na izgradnju mog karaktera, pomoglo mi je da postanem borbena i odlučna kako bih dobila ono što želim.
U svoje slobodno vrijeme uživam u šetnjama u prirodni te sam članica PD “Konjuh” u Tuzli i radioamaterka pri RK “Kreka” u Tuzli. Osim toga bavim se volonterskim radom prije svega u UG Agora gdje sam bila angažovana na brojnim projektima koji se tiču neformalnog obrazovanja te u UHD Prijateljice gdje sam dio projekta “Mladi ujedinjeni u miru” koji okuplja mlade iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji rade na izgradnji lijepih odnosa između ovih zemalja.
Međutim, ono što najviše radim jeste proizvodnja prirodne kozmetike, to je moj mali hobi koje se javio na trećoj godini studija koji je laganim koracima prerastao u mali biznis, a nadam se i vrlo uskoro u prepoznatljiv brend prirodne kozmetike.

2. Kako je nastala ideja ZEN kozmetike?

Ideja za ZEN rodila se na trećoj godini studija, tačnije na obnovi te godine. Spletom raznih okolnosti nisam dala uslov za narednu godinu. Imala sam u toj situaciji dvije opcije. Prva opcija je bila da sjedim i žalim da propuštenim prilikama I rokovima, a druga da se trgnem i nešto uradim sa vremenom koje sam dobila. Ja sam se odlučila za ovu drugu opciju. Tada sam napravila svoje prve sapune koje sam sama testirala, zatim podijelila porodici I prijateljima. Svi su bili oduševljeni, a ja presetna jer sam uspjela svojim rukama napraviti nešto što je I drugima korisno.

3. Kako je ZEN od ideje postao biznis?

Nakon par mjeseci od izrade prvih sapuna odlucila sam napraviti Instagram stranicu I tu ponudi svoje proizvode. Međutim, gledajući sada iz ove perspektive imam osjećaj da sam u cijelu priču ušla i ne znajući koliko posla, vremena I dodatnog učenja zahtijeva.

Bez obzira na neke prepreke, ZEN proizvodi počeli su da dobijaju svoje prve kupce I fanove, počela su pojavljivanja na nekim lokalnim sajmovima, a onda sam jednog dana ugledala prijavu za Start Up takmičenje.
Prijava na SBF Start Up Challenge je bila prekretnica koja je moj hobi pretvorila u biznis. Pobjeda na takmičenju donijela mi je dosta mogućnosti za predstavljanje moje ideje, nove kupce i hrabrost da napravim taj sljedeći korak.
Plan mi je da se po završetku fakulteta potpuno posvetim radu na svom brendu te od njega napravim cijenjen i prepoznatljiv brend preparativne kozmetike rađene na prirodnoj bazi, a koji svoje poslovanje bazira na ekološkoj osvještenosti I održivosti.

4. Koje preparate imate u ponudi?

Trenutno je na našem web shopu dostupno limitirano izd anje poklon paketa prirodne kozmetike povodom Dana žena, a inače u ponudi imamo luksuzne, 100% prirodne I veganske sapune, tonike I kreme za lice, pilinge, dekorativne svijeće izrađene od sojinog voska, balzame za usne I jos mnogo toga.

5. Reci nam više o edukaciji koju ćeš uskoro održati?

Ove godine odlučila sam se za jedan veliki korak a to je organiziranje edukacije o izradi prirodnih sapuna hladnim procesom. Ovo je prva edukacija ovog tipa u Bosni I Hercegovini i moram priznati da sam i sama ponosna na ovaj poduhvat.
Edukacija će obuhvatati teorijski i praktični dio i biće održana u Tuzli tokom dva dana 20. i 27.03.2022. .
Tokom ova dva dana polaznice i polaznici će imati priliku da nauče kako nastaje sapun, koji je hemijski process nastajanja sapuna, da uče o sirovinama i odabiru sirovina, o doziranju i kreiranju recepata, skladištenju, tehnikama izljevanja i rezanja sapuna. Takođe sve ovo će svako samostalno imati priliku da uradi te da svoje prve sapune ponese kući kao prve proizvode koje će prodati.

Ovom edukacijom željela sam da olakšam I budem vjetar u leđa nekome ko želi da se bavi izradom prirodnih sapuna a ne zna odakle početi. I sama sam imala jako težak početak i morala sam dosta toga učiti i istraživati sama. Imala sam dosta uspona, ali i padova, promašenih receptura, neurednih sapuna koji se nisu mogli prodati, dosta nerazumijevanja zašto se nešto desilo, i bilo je potrebno 2 ili 3 godine i dosta potrošenog novca na proizvode koje nisam mogla prodati da bi se sve stvari poslože na svoje. Na samom početku I sama sam tražila nekoga ko bi me naučio kako to da radim, kako da samostalno izradim recept da ne zavisim od nekih ideja sa interneta, međutim takve osobe i edukacije nije bilo.
Nadam se da će ovo što radim nekome pomoći da uštedi vrijeme, I da za par mjeseci sa svojom proizvodnjom bude tamo gdje sam ja bila nakon 2 godine.

Bolesti usana – Cheilitis exfoliativa

Fri, 25 Feb 2022 22:51:50 GMT

Zanimljiva je činjenica koliko je oralno zdravlje značajano za jednu individuu, kada ga dovodimo u korelaciju sa samopouzdanjem, socijalnom interakcijom i životom općenito. Zato FDI oralno zdravlje definiše kao višestruko i višeznačajno, koje uključuje sposobnost govora, osmijeha, mirisa, okusa, dodirivanja, žvakanja, gutanja i prenošenja niza emocija kroz izraze lica bez boli, nelagode i bolesti kraniofacijalnog kompleksa. Kao takvo, jako je važno pridati značaj svim komponentama stomatognatog kompleksnog sistema.

Pacijenti se najčešće upućuju ka stomatologu s ciljem pregleda zubnih strukutura, a ono što stomatolog prvo uoči nisu zubi, nego stanje usana, kojim se nerijetko posebno bavi i grana stomatologije – Oralna medicina. Kao student stomatologije, na studentskim vježbama, naučili smo o važnosti usana, kako ih sačuvati u toku stomatološke intervencije i kako uočiti početne faze oboljenja, koje jednostavnom prevencijom i sa nekoliko savjeta mogu spriječiti dalju progresiju bolesti.

U literaturi se upalne reakcije kože, rumenog i vlažnog dijela usana, uslovljene lokalnim ili sistemskim etiološkim faktorima, sa subjektivnim poteškoćama i popratnim objektivnim simptomima nazivaju Cheilitisima (heilitis, od grčke riječi heilos što znači usna). Često su prisutni, a da pacijent toga nije ni svjestan. Usne mogu biti u cjelosti oboljele, ali se promjene mogu javiti i samo na pojedinim dijelovima.

Postoji više klasifikacija Cheilitisa (heilitisa) i prema etiologiji mogu biti egzogeni i endogeni.

Egzogeni su: klimatski (cheilitis exfoliativa), alergični (cheilitis vennenata), solarni (cheilitis sollaris), infektivni (cheilitis glandularis), mehanički (cheilitis simplex), hemijski (uslovljeni lošim navikama i različitim profesijama), dok su endogeni oni nastali kao posljedica hormonalne disregulacije – Cheilitis climacterica (polnih žlijezda), diabetica (pankreasa), angularis (vitaminski deficit, krvne diskrazije, diabetes mellitus) i avitaminosa (B2, B12, PP faktora).

Zbog velikog broja heilitisa i njihovih manifestacija, u ovom članku govorit ćemo o najčešćoj formi sa kojom se često susrećemo u kliničkoj praksi, a koja se javlja najčešće u ovo doba godine.

Cheilitis exfoliativa

Cheilitis exfoliativa predstavlja samostalno oboljenje rumenog dijela usana sa poremećajima keratinizacije rožnatog sloja epitela. Kliničkom slikom dominira ljuštenje kao odgovor na mnogobrojne štetne agense (endogene i egzogene). Ovo je najčešće oboljenje usana. Kada govorimo o etiološkim faktorima oni mogu biti sljedeći:
- određeni klimatsko-meteorološki uslovi života: kod ljudi izloženih vjetru, suncu, promjenama temperature
- sezonski: češće se javlja u jesen i proljeće, zbog vremenskih uslova
- stanovanje i duži boravak u prostorijama koje su pregrijane, a vazduh izrazito suh
- hronične, mehaničke i hemijske iritacije u sklopu loših navika: stalno vlaženje i grickanje
- pušenje, alkoholizam, stres (tzv. riziko faktori)
- određena psihička stanja mogu indirektno biti uzročnici cheilitisa, na primjer povišena anksioznost koja dovodi do loše navike grickanja usana
- mehaničke i hemijske iritacije u okviru nekih profesija (muzičari sa duvačkim instrumentima, zidari, osobe koje imaju velik dodir sa prašinom)
- vitaminski deficit, nedostatak B2 i B5 vitamina (poremećaji u keratinizaciji),
- hormonalne disregulacije, kao što je poremećaj u radu štitne žlijezde.

Češće je zahvaćena donja usna, mada mogu biti zahvaćene i obje istovremeno. Oboljenje se može manifestirati u akutnoj formi, poslije koje nastaju spontane remisije. Nekada ovaj heilit može imati izrazito hroničan tok i trajati godinama.

Fotografija 1. Cheilitis exfoliativa, suha forma

Postoje dvije kliničke forme: suha i vlažna.

Suha je najčešća i odgovara kliničkoj slici „ispucalih usana“, sa odvajanjem epitela u obliku ljuspica (eksfolijacija i deskvamacija). Nastaju crvena i bolna mjesta, podložna infekciji. Oboljeli imaju osjećaj sušenja usana, pomažu si stalnim vlaženjem, što dodatno pogoršava situaciju, osjete zategnutost i smanjena je pokretljivost.

Fotografija 2. Cheilitis exfoliativa

Komplikacija suhe forme je vlažna, koja se manifestira jako bolnim, uvećanim, edematoznim i eritematoznim usnama, nastaju bolne erozije i regade i javlja se krvarenje. Kao posljedica toga nastajukruste/rane različite boje i veličine.

U terapiji cheilitis exfoliativa treba uočiti stanje kliničke slike, te o kojoj formi je riječ. Ovaj oblik heilitisa je vrlo uporan na terapiju i najčešća terapija jeste simptomatska.

Da bi se usne zaštitile od spoljnih agenasa i da bi se otkrio subjektiva osjećaj sušenja, koriste se indeferentne(neutralne) masti ili masti koje imaju blaga antiseptična dejstva. Panthenol mast ubrzava epitelizazciju, a ukoliko se jave komplikacije koriste se antibiotici, antiseptici, u nekim slučajevima i kortikosteroidi.

Neki hronični oblici heilita su rezistentni na terapiju. Takve slučajeve je jako važno kontrolisati zbog uticaja na riziko-kancerogene faktore i mogućnost maligne alteracije.

U zaključku, jednostavnom prevencijom mogu se spriječiti „uobičajena“ bolna stanja usana, koja najčešće nastaju kao posljedica gore navedenih egzogenih faktora. Tkivo usana je jako osjetljivo i kao takvom mu trebamo pridati pažnju i zaštitu, kako bismo spriječili moguće sekundarne infekcije i bolna stanja, koja traže posebnu intervenciju.

Literatura:

Oralna medicina, Berislav Topić i saradnici - Sarajevo, Stomatološki fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2001.

Izvor fotografija: DermNet NZ, dostupno na linku: https://dermnetnz.org/topics/exfoliative-cheilitis

Kako zdravo mršati?

Wed, 23 Feb 2022 16:59:32 GMT

ZAČARANI KRUG DIJETA

Napravila sam viber kanal za grupnu nitricionističku podršku.Postavila sam nekoliko tema da članovi/ce odaberu redoslijed kojim ćemo ih obrađivati.

Za prvu sedmicu odabrali su MRŠANJE.

Ne mogu reći da sam iznenađena. Znam da je mnogima kilaža bolna tačka.

Znam da bi svi voljeli prečac do idealne kilaže. Svi bi željeli magičnu pilulu, čarobni štapić. Ili eto barem kakvu dijetu koja bi za 7 dana skinula 7 kilograma. Ili da nam je da jedemo koliko god želimo, a da se ne debljamo. Dobro zvuči?

Gojaznost je svjetski zdravstveni problem, koji je u stalnom porastu. Bolesti povezane s gojaznošću su svjetski ubica broj 1. Češći su uzrok smrti od svih ostalih uzroka smrti zajedno. Dakle, više ljudi umire od ovih bolesti, nego ukupno od zemljotresa, saobraćajnih nesreća, ubistava, ratova …

U samo jednoj deceniji moga interesovanja za pravilnu prehranu, izmijenilo se nekoliko perioda pomodarstva u prehrani. Ni jedan nije donio nikakve pozitivne promjene. Baš naprotiv.

Proći ću kratko kroz neke od njih. Neki se preklapaju, neki su se zadržali duže, neki kraće. Dakle, ne nužno ovim redoslijedom: UN dijeta, Atkinsova dijeta, dijete na raznim povrtnim čorbama, pleo ishrana, makrobiotika, veganstvo, vegetarijanstvo, razne detox dijete (na vodi, na sokovima, na smutijima), dijeta po krvnim grupama, liposukcijska ishrana, ere raznih pilula i čajeva za mršanje, LCHF, bezglutenska ishrana, ishrana “samo izbaci hljeb”, ishrana bez mliječnih proizvoda, bez ugljikohidrata, intermitentni post, keto ishrana, Herbalife i sl. Niz je dug.

Neke od ovih dijeta/tipova prehrane imaju smisla za određena stanja, ali kao pokret koji trebamo svi pratiti - nemaju nikakvog smisla. Pomodarstvo u prehrani nije dobra ideja. Tu se treba vratiti na naučne osnove.

Pomodarstvo ima mnogo više štete nego koristi. Ta šteta ne mora nužno biti zbog neunošenja određenih nutrijenata ili pretjerivanja s drugim nutrijentima. Šteta često može biti na psihološkom planu, što ne može dovesti ni do željenog uspjeha na fizičkom planu. Šteta često može biti trajna, naročito za mlade naraštaje.

Ipak, hajmo mi u ovom trenutnku ostaviti svjetske probleme i pomodarstva i vratiti se na pojedinca, na sebe.

Često ćete čuti reklame koje vam nude rješenja i garantuju mršanje. Često te iste reklame tvrde da se ne radi o dijetama, da to nisu privremena rješenja, da vam upravo to treba, da će vam pomoći u rješavanju zdravstvenih tegoba, da je jedino to način da smršate, da nema nikakve štete od njih itd.

Ponekad ćete se naći u začaranom krugu, kada započinjete i završavate neku dijetu, pa se prebacite na drugu, pa upišete neki trening, pa ipak odlučite da ćete ići na trčanje ili u teretanu, idete jednom nutricionisti, pa ga promijenite, brojite unesene i potrošene kalorije.

I dođe dan kada jednom stanete sami pred sebe, saberete i oduzmete, a u konačnici vidite samo “neuspjehe”. Vrijeme prolazi, a vi nikada niste zadovoljni rezultatima. Ili ste zadovoljni samo onda kada neprestano trenirate i gladujete. I često sebe krivite što niste ustrajni. Krivite sebe što niste postigli cilj, koji možda i nije vaš. Krive vas i drugi, osuđuju vas, gledaju vas poprijeko, daju vam savjete.

Na kraju uglavnom sve pustite, nastavite tamo gdje ste bili prije. Čak stvar postaje gora, debljate se još više i postajete još nezadovoljniji.

Kada se radi o mršanju, prvo se zapitajte nekoliko pitanja:

Šta ja želim?
Zbog koga/čega to želim?
Šta je idealna tjelesna masa?
Moram li biti savršen/a?
Koliko želim da se trudim?
Želim li se vrtiti u začaranom krugu?
Mogu li smršati na zdrav način?
Koja je ideana dijeta za mene?
Vrijedili li se truditi?
Koji mi je cilj?
Mogu li ga sama postići? Treba li mi nečija pomoć?

Prvo pažljivo pročitajte ova pitanja. Onda ih sebi pažljivo iskreno odgovorite. Napišite sebi odgovore na papir kako bi oni bili stvarniji. Kako biste vidjeli ono što sebi možda niste željeli priznati.

Ima jedna izreka, koja dobro opisuje stanje začaranog kruga dijeta: “Ne možete stalno ponavljati iste greške, a očekivati drugačije rezultate!” To što ćete promijeniti dijetu, teretanu, sport, nutricionistu, psihologa, ne znači da ćete postići cilj. Morate naći pravi pristup, a pravi pristup je u mijenjanju životnih navika.

KAKO ZDRAVO MRŠATI?

Za početak, vratite se na pitanja i odgovore iz prošlog članka .

Prvo je bitno da smo načisto sami sa sobom u odgovorima na ova pitanja. Bitno je znati svoja očekivanja, ciljeve, mogućnosti, želje, razloge, spremnost, realnost očekivanja i da li nam uopće treba da smršamo.

Vjerovatno ste mislili da ću u odgovoru na pitanje "Kako zdravo mršati" odmah pisati o zdravim receptima, kalorijama, zdravim jelima i sl. Doći ćemo i do toga.

Međutim, pričati o tome i savjetovati vas da jedino to promijenite bilo bi nedovoljno i došli biste samo do šminkerskih promjena. To je kao da imate ožiljak na licu koji ne volite i prekrijete ga puderom. On je i dalje tu, samo se manje vidi ili se ne vidi od šminke. Ali vaše nezadovoljstvo je i dalje prisutno, u podsvjesti imate svoj "nedostatak", bojite se da vam se šminka ne izbriše, stalno je popravljate.

Nipošto ne mislim da je ožiljak problem, niti da je bilo koji drugi tjelesni nedostatak problem. Problem je u neprihvatanju svojih nesavršenstava. To je ono što vas čini nezadovoljnim i gura vas da činite šminkerske promjene. A one su privremene, izbrisive.

Zato, prvi korak je PRIHVATANJE sebe, svojih nedostataka, svoje posebnosti. Na kraju krajeva, prihvatiti da si samo normalan čovjek sa svime što život nosi sa sobom, je sasvim logična stvar. Ne težiti izgledu i "savršenosti" koja se plasira putem društvenih mreža i medija je sasvim ljudski.

Jako me ljuti kada vidim da neko postavi usporedbe poznatih ljudi, uglavnom žena, prije-poslije i onda idu komentari "jeste propala", "što izgleda staro", "vidi joj bora", "jeste se udebljala" itd. Pa zar neko ko ima 30 godina više ne treba da izgleda starije, ne treba da ima koju boru i kilogram više, ne treba da ima celulit i strije?? Zar treba da ga prepariraju i instaliraju na zid kao kakav ulov od prije 30 godina. Pa da ga gledaju kao trofej i uvijek se sjećaju na tu savršenu figuru?? Zar mi, obični ljudi, treba da budemo kao voštane lutke koje se ne mijenjaju? Ako Jenifer Lopez, koja je milionerka, koja ima dostupnu svu tehnologiju potrebnu za uljepšavanje, sve moguće najnovije izmišljene metode za podmlađivanje, ne može izgledati "savršeno" u svojim godinama, o čemu mi pričamo? U stvari, svako ko prihvati sebe, zadovoljan je svojim izgledom i životom, sigurno je ljepši od svake "najljepše" osobe po standardima društvenih medija i šire javnosti.

Zašto uopće ovdje spominjem ljepotu uz mršanje? Zato što i ljepota i gojaznost i svi ostali naši tjelesni atributi zavise samo od naše percepcije. Mnoge osobe su prelijepe, imaju super figuru, svi ih smatraju oličenjem ljepote, ali i dalje nisu zadovoljne. Mršaju dok se ne razbole, a i tada nije kraj. Ili mijenjaju svoj izgled preko svih granica lijepog ukusa, zato što mijenjanjem izgleda žele da se osjećaju lijepo i zadovoljno. Ali mijenjanjem izgleda se ne može postići zadovoljstvo, ako ono ne dolazi iznutra.

Kada prihvatite sebe, napravili ste prvi korak. Tada jasnije možete vidjeti u čemu je problem. Dakle, to što sebe prihvatite, ne znači da trebate biti gojazni (ako ste gojazni). To ne znači da ne trebate mršati ukoliko ste gojazni. Samo što će vaši razlozi i načini mršanja biti ispravni, a rezultati trajni. Nećete se mijenjati zbog drugih, nego zbog sebe. Nećete se mijenjati iz pogrešnih razloga, pa će promjene biti dio napredovanja, a ne začaranog kruga, niti nazadovanja. Nećete se mijenjati po svaku cijenu, nego na pravi način. Vaše promjene neće biti privremene, nego trajne. Nećete mrziti svoje tijelo. Jer tijelo koje mrzite neće vam odogovoriti onako kako biste željeli, neće smršati, neće ozdraviti.

Drugi korak je DIJAGNOZA gojaznosti. Dakle, da li ste uopće gojazni? I da li vam to pravi probleme, da li vam to smeta? Većini ljudi gojaznost pravi zdravstvene probleme i obrnuto, zbog zdravstvenih problema su gojazni. Često se kaže da se ne zna šta je uzrok, a šta posljedica. Ali se zasigurno zna, te je potvrđeno hiljadama naučnih studija, da je gojaznost usko povezana sa najvećim brojem metaboličkih poremećaja (kardiovaskularni problemi, dijabetes, hormonalni dibalans itd.). Svi znamo da za ove bolesti postoje lijekovi, ali da su oni samo dio rješenja. Promjena životnog stila je jedan od faktora bez kojeg se ovakve bolesti ne mogu izliječiti. Bez obzira da li je bolest uzrok ili posljedica ovih bolesti, problem neće tek tako nestati. Dobra vijest je da promjena životnih navika može u velikoj mjeri riješiti većinu ovih problema.

Dakle, sljedeći korak je PROMJENA ŽIVOTNOG STILA. Ovdje nije bitno samo kakvu ćete prehranu imati i hoćete li vježbati.

Unos i trošenje kalorija jeste bitno, ali kako ćete vi doći do toga? Hoćete li biti opsjednuti upisivanjem unesenih kalorija, svakih sat vremena gledati u aplikaciju kojom pratite trošenje? Hoćete li se bojati hrane, a naročito ugljikohidrata, masnoća, šećera? Hoćete li biti frustrirani i gladni? Frustrirani što vam ta matematika nije baš kako očekujete?

A mršanje vam nije jedini problem u životu. Imate porodicu o kojoj brinete, radite kućne poslove, kuhate, ispraćate i dočekujete djecu iz škole, idete na posao, radite noćne smjene, imate povredu pa ne možete da se krećete, dijete vam je bolesno, imala si sponatani, u depresiji si, imaš genetsku predispoziciju za neke zdravstvene probleme... stotinu je drugi životnih okolnosti koje svi mi imamo ili možemo imati. Jer to je život, a mršanje je samo jedna rupa na sviralu.

I onda ćete odustati nakon sedmicu dana i vratiti se na staro. Bitno je kakav je vaš pristup. Želite li samo smršati ili želite trajno biti zadovoljni sobom, zadovoljni i zdravi? A to će vas neminovno dovesti i do željene kilaže i ljepote za kojom svi teže.

Samo ishrana i fizička aktivnost gotovo nikada nisu jedini faktori kada želite smršati. Za mlade zdrave osobe, koje imaju siguran posao i platu, možda imaju malu porodicu i macu ili psa, jedu kada i šta žele, idu redovno na treninge, nemaju drugih životnih problema, još ako su u pitanju muškarci, mršanje često nije nikakav problem. Broje kalorije i sve ide po planu. Ali svi znamo da je procenat takvih ljudi vrlo mali.

Želim da osvijestite svoj problem gojaznosti zbog sebe i svoga zdravlja. Nemojte se osjećati loše ako ne uspijete pratiti određene planove i programe prehrane i treninga koje vam neko postavi. Jer to je možda nekome dobro i pomaže mu, ali možda vama to ne jednostavno ne odgovara. Možda to nije vaš par cipela.

Sada smo postavili neke temelje. Spremili smo tlo za proljetnu sjetvu. Narednih dana ćemo raditi na konkretnim koracima i savjetima o promjeni životnoga stila. Sijat ćemo sjeme promjene. Mijenjaćemo navike i borićemo se protiv gojaznosti na pravi način.

Nemojte da vas obeshrabri ovakav pristup. Spor je, ali su rezultati trajni. Ovo je pristup koji ide u srž problema i rješava ga iz korjena. Ovakav pristup teži trajnoj promjeni životnog stila. Teži tome da postignete ono što želite korak po korak, do kraja, bez frustracije promjenama.

Pogledajte prvu sliku. Ledeni brijeg vam otkriva samo svoj vrh. Da biste u tom vrhu ledenog brijega vidjeli zdravlje, zadovoljstvo, svoj cilj, vrlo je bitno šta je ispod. Ispod je zdrav životni stil.

KAKO MIJENJATI ŽIVOTNI STIL?

Mijenjati navike je teško. Nije lako deset godina piti kafu ujutro, na prazan želudac, a onda tu naviku promijeniti. Nije lako pušiti pola života, pa samo prekinuti. Nemojte se zavaravati i postavljati nerealne ciljeve, jer nećete ih uspjeti ispuniti.

1. Postavite dugoročne, a male ciljeve, za početak. Mijenjajte male navike korak po korak, a kasnije krenite ka većim promjenama. Bolje je promijeniti jednu naviku trajno, nego naglo mijenjati više navika, pa se za kratko vrijeme vraćati na stare.

Primjer

Postavite sebi cilj da ćete svaki dan narednog mjeseca šetati barem 2 km. Da biste to postigli probajte izbjegavati liftove, izađite stanicu ranije iz autobusa, parkirajte auto malo dalje. Shvatite šetnju kao prijatelja, kao saveznika na putu ka većim pozitivnim promjenama. Promjena u fizičkoj aktivnosti ne mora odmah biti priprema za maraton, dizanje velikih težina u teretani, aerobik i sl. Krenite s običnim normalnim hodanjem. Sljedeći mjesec hodajte malo duže, malo brže. Treći mjesec uvedite lagano trčanje ili neku drugu rekreaciju koju volite. Tako ćete za nekoliko mjeseci imati stalnu naviku, koja će čak preći u potrebu za kretanjem.

2. Fokusirajte se na ono što trebate unijeti u ishranu, a ne na ono što trebate izbaciti.

Kada se fokusirate na ono što trebate izbaciti, uvijek ćete imati osjećaj da vam nešto nedostaje, da vam fali. Ako se fokusirate da unesete ono što vam fali, imaćete osjećaj da dodajete nove stvari. Time će organizam dobijati prave nutrijente, daćete mu ono što mu treba, pa neće imati potrebu da žudi za hranom koja nema ono što vam treba, kao što su slatkiši, grickalice, mnogo kafe isl.

Primjer

Postavite cilj uvođenja salata/povrća u svakodnevnu prehranu. Potrudite se da svaki dan uvedete salatu u jedan obrok. Neka vam to bude mjesečni cilj. Nakon mjesec dana uvedite salatu u još jedan obrok i tako redom. Za tri-četiri mjeseca jest ćete dosta povrća, unosićete više vitamina, minerala i fitonutrijenata.

Nakon toga mijenjajte neku drugu naviku, pa treću itd. Dakle, idite malim, ali upornim koracima ka ciljevima.

3. Naučite pojednostaviti prehranu, vratite se na osnove, nemojte komplikovati.

Da biste imali nutritivno bogatu prehranu, ne znači da morate znati neke specijalne recepte, imati avokado i chia sjemenke u ishrani svaki dan, da ne smijete imati ništa slatko u prehrani, da imate brojne restrikcije.

Baš naprotiv, vratiti se osnovama znači na lakši način doći do istih rezultata, a možda čak i boljih, trajnih. Za pravilnu prehranu pohvalno je jesti lokalnu hranu uz praćenje sezonskih promjena. Dakle, jesti ono što je oko nas, onda kada dospijeva. Takva hrana je nutritivno najprikladnija. Ne putuje daleko prije nego je konzumirate, raste u našem podneblju, naviknuti smo na nju.

Naši preci su imali divne navike u prehrani. Uzgajali su svoje povrće i voće koje su konzumirali i ostavljali za zimu. Na primjer ukuhani paradajz (paradajz-sos) sadrži likopen, antikancerogenu tvar. Turšije, kiseli kupus sadrže probiotike. Suhe šljive sadrže vlakna. Jeli su domaći jogurt gotovo uz svaki obrok, opet namirnica s probioticima. Kolače su jeli u posebnim prigodama. Mnogi su slični primjeri gdje su imali jako dobre navike, a nisu bili ni svjesni njihovih dobrobiti, iako je takva prehrana bila prilično jednostavna. Danas nauka potvrđuje ispravnost i poželjnost takvih namirnica i načina prehrane.

Općenito danas postoji opsjednutost hranom, čak i pod izgovorom pravilne prehrane što nije dobro. Prehranu treba shvatiti kao normalnu svakodnevnu potrebu, bez stanog razmišljanja o istoj.

4. Pokušajte se organizovati tako da što manje vremena potrošite na pripremu hrane.

Možda bi bilo najbolje sedmično se organizovati i spremiti svoj plan prehrane. Recimo vikendom napravite plan za iduću sedmicu i kupite potrebne namirnice. Neke namirnice možete napola pripremiti da budu spremne za kuhanje. Na primjer, blitvu, mahune, brokulu i slične namirnice, možete oprati, posušuti, izrezati na željene oblike i držati spremnu u frižideru. Pri tome pratite sezonske namirnice. Plan napišite na papir i pokušajte ga se držati kako ne biste opet trošili vrijeme i resurse tokom sedmice. Potrošite na to 2-3 sata vikendom kako bi iduća sedmica prošla što lakše po pitanju ishrane.

Plan koji ste napravili sačuvajte. Možete ga ponoviti nakon nekoliko sedmica pa će vam to biti dodatna ušteda vremena i živaca.

Davno sam napisala članak o planiranju obroka, pa više o tome možete pročitati ovdje .

5. Vježbajte svjesno jedenje.

Sve smo nesvjesniji onoga što unosimo u organizam. Jedemo prema emocijama i navikama, a ne prema potrebama. Sigurna sam da se često uhvatite kako jedete nešto kada ste potpuno siti, čak vam se i ne sviđa, uopšte ne uživat u tome što jedete, ali ne odustajete.

Pokušajte biti potpuno prisutni kada jedete i uživati u momentu. Osjetite teksturu, miris, okus, zapamtite osjećaj užitka. Čim vidite da je dovoljno, zaustavite se. Nemojte se tjerati da pojedete do kraja iako vam je dovoljno pola porcije.

Usporite sa žvakanjem. Nemojte samo trpati hranu. Jedite lagano, u miru. Kada jedete sporije, poješćete manje hrane prije nego osjetite sitost.

6. Nemojte se obeshrabriti ako ne vidite promjene.

To što ne vidite promjene ne znači da ih nema. Svako nastojanje je dobro. Ako ne uspijete, probajte opet dok ne postignete cilj. Nemojte se kriviti zbog neuspijeha. Svi znamo da u životu postoje situacije koje nam nekada ne daju da dođemo do cilja. To ne znači da trebate odustati, nego da je u redu da pokušate ponovo. I ponovo. Sve dok ne uspijete.

Mijenjanje navika vježbaćemo kroz viber kanal, kojem se možete pridružiti ovdje .

Ispočetka će vam trebati podsjetnici, a kasnije će to ići sve lakše.

Opet napominjem, nemojte zacrtavati nerealne ciljeve u kratkom vremenu. Idite korak po korak. Ako u ovoj godini promijenite 5 navika, u sljedeću ćete ući spremni da promijenite još 5. Za par godina ćete reći da ste promijenili životni stil, a to je upravo cilj pomoću kojeg ćete postići i dobru tjelesnu masu, te zdraviji život.

Tekst preuzet sa: https://doktoricasaoklagijom.blogspot.com/

MLIJEČNI VS. STALNI ZUBI Dentes decidui vs. Dentes permanentes

Tue, 22 Feb 2022 12:29:34 GMT

Uvod

Postoje brojne karakteristike koje su svojstvene samo za mliječnu ili stalnu denticiju. Mliječna od stalne denticija se razlikuje po broju, veličini, obliku, boji, građi, morfološkim karakteristikama, te određenim fiziološkim promjenama koje su svojstvene samo za mliječnu denticiju. Razvitak miječne denticije započinje intrauterino, tj. dok smo još u utrobi majke, oko 4. mjeseca intrauterinog života, i traje sve do završetka apeksogeneze drugog mliječnog molara, što je otprilike godinu i pol nakon njegovog pojavljivanja u usnoj šupljini. Mliječna denticija započinje sa nicanjem donjeg prvog sjekutića, koji se očekuje oko 6. mjeseca, te se potpuno kompletiranje mliječne denticije očekuje kod djeteta oko 2. godine života; i mliječna denticija traje sve do 6. godine života, kada nicanjem prvog stalnog molara započinje period mješovite denticije.

Slika br. 1: Prikaz bebe sa izniknutim centralnim sjekutićima. Slika preuzeta sa: https://pin.it/1XR3AWC

Razlike mliječnih i stalnih zuba

Prva razlika između mliječnih i stalnih zuba jeste u broju zuba. Mliječna denticija broji 20 zuba, po 10 u svakoj vilici, odnosno po 5 u svakom kvadrantu, dok stalna denticija broji 32 zuba, po 16 zuba u vilici, tj. 8 u svakom kvadrantu. Zubi koji čine mliječnu denticiju su: sjekutići, očnjaci i molari. U mliječnoj denticiji, za razliku od stalne denticije nisu prisutni premolari i 3. molari.

Osim po broju, mliječni zubi od stalnih se razlikuju i po veličini. Po svojim dimenzijama su znatno manji od svojih stalnih nasljednika.

Također se razlikuju i po boji. Mliječni zubi su nešto više plavičasti i bjelji su za razliku od stalnih zuba, koji su nešto više žučkasti s obzirom na dentin koji prosijava kroz transparentni sloj cakline. Oblikom su dosta drugačiji nego stalni zubi, više su zaobljenog i bačvastog izgleda.

Slika br. 2: Broj i raspored zuba mliječne denticije
Slika preuzeta sa: https://pin.it/4IIY4Ek

Da li ste znali da mljiečni zubi imaju tzv. cingulum basale?

Cingulum basale je caklensko-dentinsko zadebljanje i čini središnji dio zuba širim, te zubu daje zdepasti „bačvasti“ izgled i na taj način spriječava impakciju hrane u gingivali sulkus, koji je dosta širi i vulnerabilniji nego kod stalnih zuba, i na taj način spriječava iritaciju gingive obzirom na prisustvo dijastema između zuba. Prilikom restauracije mliječnih zuba, potrebno je obratiti pažnju na cingulum basale, jer u terapijskom smislu može otežati postavku matrice i zahtijeva drugačiji terapijski pristup.

Također, korijenovi mliječnih zuba su kraći i divergentniji u odnosu na korijenove stalnih zuba, i zakrivljenost korijenova mliječnih sjekutića omogućava nesmetan razvoj zamteka krune stalnog zuba nasljednika.

Cavum pulpae- Pulpna komora, tačnije njen koronarni/krunični dio je znatno veći nego koronarna pulpa stalnih zuba. Ova razlika je vrlo bitna prilikom planiranja oblika ispuna i prilikom preparacije kaviteta, kako bi se izbjeglo akcidentalno otvaranje pulpe, s obzirom na njenu voluminoznost i raspored rogova pulpe, gdje je bukalni rog pulpe najveći, a zatim slijedi meziolingvalni rog.

Slika br.3: Razlika u veličini korijena i komorice pulpe kod mliječnih i stalnih zuba. Slika preuzeta sa: https://pocketdentistry.com/pediatric-endodontics-endodontic-treatment-for-the-primary-and-young-permanent-dentition/

Građa zuba i stepen mineralizacije je nešto drugačiji kod mliječnih zuba. Ono što imaju slično, mliječni i stani zubi jeste prizmatska građa cakline, koja je većinski ista, osim u površinskom dijelu. Caklina je tanja, aprizmatksa je i to implicira na mogućnost nagrizanja i obezbjeđivanja adhezivne površine za zalivače i ostale restaurativne materijale. Kod stalnih zuba, gleđ je dva puta deblja nego kod mliječnih zuba, i obojenija je. Dentin dosta porozniji i mekši, sa velikim brojem proširenih dentinskih kanalića, pulpna komorica mnogo voluminoznija nego kod stalnih zuba, i sve to ide u prilog brzoj propagaciji karijesa, gdje je napredovanje karijesa mnogo brže kod mliječnih nego kod stalnih. Također, na krunicama mliječnih zuba reljefna površina je slabije izražen nego kod stalnih zuba, i rijeđe su razvojne anomalije nego kod zuba stalne denticije.

Fiziološke dijasteme

Da li ste se ikada zapitali zašto mliječni zubi izgledaju rastresito poredani u zubnim lukovima kod djece, i zašto je to tako da zubi nisu poredani jedan do drugog?

Odgovor se krije u činjenici da tokom rasta, vilice i zubni lukovi se razvijaju, a zubi ostaju iste veličine. Postojanje dijastema je dobar znak, ukazuje da se vili ce pravilno razvijaju, te da će biti dovoljno mjesta da se smjeste njihovi nasljednici, tj. stalni zubi. Dijasteme predstavljaju razmak između zuba, prisutne su generalizirane dijasteme, tj. između svih zuba, ali postoje i primatne dijasteme. Primatne/primarne dijasteme su više izražene i se nalaze između mliječnog lateralnog sjekutića i mliječnog očnjaka, kao i između očnjaka i prvog mliječnog molara.

Slika br. 4: Fiziološke dijasteme u mliječnoj denticiji. Slika preuzeta sa: https://www.healtheuropa.eu/baby-teeth-could-identify-kids-at-risk-of-developing-mental-disorders/111724/

„Hollywood smile“ kod djece

Tijesno poredani mliječni zubi jedan do drugog i nisu baš dobar znak. Ukazuju na prisutnu zbijenost zuba, te može ukazivati na primarnu uskost- ortodontsku anomaliju koja se može javiti u budućnosti, te je potrebno konsultovati ortodonta.

Slika br. 5: Prikaz nedostatka fiziloških dijatema u mliječnoj denticiji. Slika preuzeta sa: https://www.google.com/imgres?imgurl=https%3A%2F%2Fwww.mamatataja.hr%2Fwp-content%2Fuploads%2F2016%2F08%2FiStock_000079835071_Small.jpg&imgrefurl=https%

Oblik zubnog luka kod mliječnih zuba je polukružnog oblika te su zubi u bridnom odnosu prilikom zagriza, također takva pojava je fiziološka.

Slika br. 6: Bridni odnos sjekutića. Slika preuzeta sa: https://www.sciencephoto.com/media/309522/view/milk-teeth-of-a-four-year-old-boy

Resorpcija korijena

Ono što je još jedna bitna razlika između stalnih i mliječnih zuba jeste resoprcija korijena. Korijenovi mliječnih zuba podliježu procesima resoprcije, i to je fiziološki proces za razliku od korijenova stalnih zuba. Procesi u pulpi i resorptivni procesi djeluju simultano, tj. resorptivni procesi prate postepene promjene u pulpi. Prvi znak resoptivne promjene, jeste smanjen broj ćelija u pulpi, a degenerativni procesi zahvataju nervna vlakna i javlja se fibroza, a krvni sudovi u pulpi ostaju sve do eksfolijacije/ ispadanja zuba. Proliferacija vlakana se dešava za vrijeme resorpcije korijen, pa snopovi vlakna postaju uočljivji. Nervna vlakna koja se u smješetna u komori pulpe, se organizuju postepeno. Kada zub dospije u funkcionalni okluzalni položaj, nervna vlakna se formiraju u parijatlni pleksus. Takva vlakna nestaju u toku resorpcije korijena mliječnog zuba, i taj fenomen je odgovoran za bezbolnost prilikom eksfolijacije mliječnih zuba, tj. mliječni zubi su neosjetljivi prilikom njihovog ispadanja.

Slika br. 7: Fiziološka eksfolijacija mliječnih zuba. Slika preuzeta sa: https://pin.it/nCDiTON

Redoslijed nicanja mliječnih zuba

Hronologija nicanja zuba je prikazana u navedenoj tabeli. Vrijeme nicanja zuba može pokazivati određene varijacije. Odstupanja unutar nekoliko mjeseci se ne smatraju patološkim, samo znatna odstupanja od prosječnog vremena nicanja bi se moglo smatrati poremećajem.

Tabela br. 1: Hronološki slijed nicanja mliječnih zuba. Tabela preuzeta iz knjige „Osnovi morfologije zuba i dentalne antroplogije“

Zašto su bitni mliječni zubi?

Mliječni zubi imaju također svoju svrhu, izuzetno su važni za pravilan rast i razvoj djeteta. Zubi su vrlo bitni u funkcionalnom smislu, da bi se dijete moglo pravilno rasti i razvijati, i pravilno konzumirati hranu, također i u fonetskom smislu su mliječni zubi jako bitni kako bi se govor pravilno razvio, te u psiho-sociološkom razvoju djeteta, jer zdravi i lijepi zubi imaju vrlo bitnu estetsku komponentu, jer djeca sa cirkularnim karijesom, kao i gubitkom zuba zbog posljedice istog, vrlo često su predmet ismijavanja i to i te kako utiče na njihov psiho-sociološki razvoj i prihvaćenost u društvu. Osim pobrojanih važnosti, također je jako bitno da mliječni zubi budu prisutni do svoje prirodne eksfolijacije, tj. smjene zuba da bi sačuvali potrebni prostor za pravilno nicanje stalnih zuba. Čak ukoliko i dođe do gubtka mliječnog zuba, tj. do ekstrakcije zuba, i to najčešče mliječnih molara uslijed opsežne kariozne destrukcije i takvi zubi budu izvađeni prije vremena, potrebno je sačuvati taj prostor jednom od interceptivnih metoda, kao što su držači prostora, koji će održati potreban prostor za nicanje stalnog zuba. Držač prostora ukoliko se primjeni kao interceptivna metoda, potrebno je povremeno modifikovati na kontrolnim pregledima shodno rastu i razvoju djeteta. Osim opsežnih destrukcija mliječnih molara uslijed propagacije karijesa, u dječijoj populaciji je značajno zastupljen i rani dječiji karijes ili tzv. Karijes bočice, koji se javlja kod djece koja upražnjavaju jednu od nepoželjnih navika, konzumiraju velike količine namirnica bogatih ugljikohidratima, noćni zaslađeni napici, te loša oralna higijena dovode do brzo-napredujućeg karijesa, koji zahvata sjekutiće cirkularno i odatle potiče jedan od njegovih sinonima cirkularni karijes. Stoga, da bi se preveniralna ovakva stanja potrebno je sporovoditi mjere oralne higijene, uvodeći četkicu za zube i fluroidnu pastu prilagođenu uzrastu djeteta, kao i karijes profilaksu, već od nicanja prvog mliječnog zuba, ali i mnogo ranije, čak i u bezubim vilicama beba je potrebno na adekvatan način čistiti usnu šupljinu nakon svakog dojenja i hranjenja djeteta.

Slika br. 9: Prikaz nepodesne navike-sisanje prsta i posljedica sprovođenja iste. Slika preuzeta sa: https://pin.it/7ANQkBa

FUN FACT!

Da li ste znali da se dijete rađa sa sterilnom usnom šupljinom?

Da, to je istina. Dijete se rađa sa sterilnom usnom šupljinom, te prolaskom kroz porođajni kanal biva inficirano saprofitskim baterijama, i već nekoliko sati nakon rođenja se mogu izolovati određeni bakterijski specijesi. U toku 19-31. mjeseca života, u tzv. „window periodu“, se javlja transmisija Streptococcus mutansa u usta djeteta, to je period kada kariogene bakterije naseljavaju usnu šupljinu, nicanje zuba izaziva promjenu sredine i ima značajan uticaj na rezidentnu mikrofloru.

Infekcija Streptococcus mutansima se dešava pasivno, najčešće s majke na dijete, a u manjoj mjeri od mikroorganizama prisutnih u hrani, vodi, mlijeku i iz okoline. Pljuvačka je idealan medij za transmisiju mikroorganizma i stoga je potrebno obratiti posebnu pažnju na higijenu dude varalice, koju je prilikom čišćenja potrebno adekvatno oprati pod mlazom vode, a nikako da majka očisti dudu varalicu u vlastitoj usnoj šupljini, ili da prilikom hranjenja djeteta, pri provjeri temperature sadržaja bočice provjeri u usnoj šupljini, nego na unutrašnjem dijelu podlaktice.

Da li ste znali da djeca rođena carskim rezom imaju veću tendencu za razvitak karijesa?

Postoji određeni broj istraživanja koji potvrđuju ovu hipotezu, da djeca rođena carskim rezom imaju veću tendencu za nastanak karijesa, jer su rođena kroz „sterilan“ prostor, tj. izostaje prolazak kroz porođajni kanal, te izostaje kontakt i inficiranost „saporofitskim“ bakterijama.(1)

Zaključak

Mliječni zubi prema svim svojim već ranije navedenim funkcijama su izuzetno važni za pravilan rast i razvoj djeteta. Mliječni zubi su vrlo važni s aspekta funkcije žvakanja, fonetike- u procesu govora, ali i estetike koja ima vrlo važnu ulogu u psiho-sociološkom razvoju djeteta. Vrlo je važno obratiti pažnju na eventualna odstupanja od pravilnog rasta i razvoja, te na vrijeme terapijski djelovati. Period mliječne denticije je vrlo karakterističan po čestom prisustvu nepodesnih navika kao što su sisanje prsta, cucle/dude varalice, prolongirano korištenje bočice, konzumacije zaslađenih napitaka noću. Sve ove navike mogu ostaviti posljedice na pravilan rast i razvoj orofacijalnog sistema, kao i na razvitak karijesa. Ukoliko se nepodesne uoče na vrijeme, i ukoliko se prestane sa upražnjavanjem istih, može se spriječiti razvoj malokluzija. Također, u dječijem uzrastu je vrlo čest nalaz uvećanje limfnog tkiva u području nazofarniksa, zbog čestih respiratornih infekcija; što za posljedicu može imati disanje na usta što će imati reperkusije na pravilan razvoj orofacijalnog sistema, ukoliko se s navikom ne prestane na vrijeme, prije nego je izazvalo nepravilnost. Ukoliko su nepodesne navike trajale duži vremenski period, i ukoliko su dovele do određenih promjena u orofacijalnom sistemu, potrebno je primjeniti neke od interceptivnih ortodontskih mjera, te pacijenta blagovremeno uputiti ortodontu. Jedna od interceptivnih mjera u ovom uzrastu, koja daje vrlo učinkovite rezultate jeste isključivanje loših/nepodesnih navika, kao što su sisanje prsta, cucle, bočice itd., te ukazati roditeljima na važnost uklanjanja loših navika, te njihovu ulogu pri uklanjanju istih.

Literetura

1. Kmetović Nikolina; Diplomski rad; Preventivni i restaurativni postupci kod ranog dječjeg karijesa; Sveučilište u Zagrebu, Stomatološki fakultet, 2020.

2. James K. Avery, Daniel J. Chiego, Jr.; Osnovi oralne histologije i embriologije- klinički pristup; Treće izdanje; Datastatus, Beograd, 2011.

3. Amra Vuković, Selma Zukić, Anita Bajsman, Aida Selmanagić; Osnovi morfologije i dentalne antropologije; Univerzitet u Sarajevu Stomatološki fakultet sa klinikama, Sarajevo, 2013.

4. Hrvoje Jurić; Dječja dentalna medicina; Naklada slap, 2015.

5. Amila Zukanović, Enita Nakaš; Dijete u stomatološkoj ordinaciji; Univerzitet u Sarajevu Stomatološki fakultet sa klinikama; Sarajevo 2018.

POMAŽUĆI ZAJEDNICI, POMAŽEM I SEBI - O VOLONTIRANJU

Sun, 20 Feb 2022 10:31:53 GMT

Vjerujem da se svako od nas u životu dovede do situacije kada se pita koja je njegova svrha postojanja i kada želi da istraži o tome više pitajući se da li je na pravome putu. Uvažene kolege i kolegice, ali i oni koji to niste po ovoj struci, a danas ste tu, moram da priznam da mi je izuzetno velika čast što ću danas da pišem o ovoj temi. Većina nas je odabrala prvenstveno poziv koji se tiče oblasti u nekoj od grana medicine, samim time smo odabrali najhumaniji poziv za najrizičnije radno mjesto. Pored Boga, više sile, mi smo drugi po redu koji čovjeka drže u životu, prevencijom bolesti i promocijom zdravlja. Samim time pristajemo na obavezu odgovornosti za nečiji život, rizik od zaraze i dostupnost u 24 sata. Ovaj uvod pišem samo da biste shvatili koliko jedan čovjek igra ulogu drugome čovjeku kroz primjer kada ostvari svoj puni potencijal, a ne da biste se osjećali manje vrijednim ukoliko niste neko u bijelome mantilu. Upravo ovaj uvod će vas, ukoliko razmislite malo podobnije o njemu, dovesti do vlastitih zaključaka o benefitima volontiranja.

Svi smo uglavnom u nekoj žurbi, u potrazi za zadovoljstvom koje se ogleda u materijalnome dobru i zbog toga smo uglavnom nesretni jer će uvijek postojati neko ko ima više, što će većini ljudi prije biti okidač za depresiju nego za inat kojim će natjerati sebe na dostizanje te ljestvice. Ali jesmo li se zapitali šta je sa onima koji imaju jako malo i spremni su i to malo dati radi nekog ljepšeg osjećaja u duši? Razlozi za volontiranje su isti kao i razlozi za upisivanje srednje škole i fakulteta (u mome slučaju); osjećaj ispunjenosti i ostvarenosti kada nekome uljepšam makar dijelić života. Dok pričam bliskim ljudima oko sebe kakve sam individue upoznala, kolike borce i sa kakvim teškim životnim pričama da bih ih motivisala i pokazala im koliko zapravo svako od nas može da uradi, uglavnom čujem komentare tipa: "Joj, ne bih ja to mogla raditi, ja sam previše emotivna i ne bih mogla noću spavati." A ja nisam emotivna ukoliko to radim? Meni manje bliski ljudi me pitaju šta ja imam od toga ako tu nema "šta da se obrne", pa evo nadam se da će i takvi naći svoje mjesto u ovome članku.

Trebalo mi je dosta vremena da bih radila na sebi i radim i dan danas, ali radeći na sebi promijenila sam svoju percepciju. Ne gledam to više na način da je nečiji život težak, na način da ja ne mogu ništa uraditi tim povodom, na način da je taj neko zbog prošlosti i sadašnjosti osuđen na propast u budućnosti i definitivno ne na način zbog kojeg ne bih mogla zaspati noću. Sve, svoju struku, volontiranje pa i život gledam korz inspiraciju; ima toliko ljudi koji su prošli kroz toliko toga, a i dalje su tu, u borbi koja će jednom uroditi plodom, jer da nema te borbe ne bi ni znali koliko su jaki. Ja sam tu, kao osoba, koja će im doći u posjetu, popričati sa njima, uputiti im lijepu riječ, saslušati ih i eventualno ih obradovati nečim simboličnim. Novac je super, ali on uglavnom kako dođe tako i prođe i vremenom sve više shvatam da je bogat samo onaj koji ima smiraj i zadovoljstvo u duši. Vaše vrijeme je nešto najskuplje što možete da ili prokockate ili naplatite. Nekada je bolje naplatiti to u vidu uspomene i momenta, nego u vidu ne znam ti ni ja kolike količine novca kada znate da ste vi neko ko je možda nekome drugome vratio nadu u život. Ne biste vjerovali koliko ima usamljenih deda/nana koji su solidnog zdravstvenog stanja, ali cijele dane provode u kućama zbog straha da će doživjeti gubitak svijesti vani, slomiti nešto, te da im u tome niko neće priteći u pomoć. Ne biste vjerovali koliko lijepa riječ nekome može promijeniti život, pogotovo nekome koga su kroz cijeli život omaložavali. Ne biste vjerovali koliko kada dođete na mjesto volontiranja, okruženi sa ljudima koji su u sivilu zraka sunca ugriju i vas. To je kao karma koja se vraća u istom momentu. Vi dođete, umorni od predavanja, učenja, treninga, možemo reći i "hronično umorni" na takvo mjesto i energijom vas napune ljudi koji ne rade ništa od toga. Napuni vas snaga jedne nane, koja živi sa dvoje djece od kojih je jedno na psihijatriji sa još dodatnih troje unučadi od kojih jedno boluje od cerebralne paralize, koji žive u dvije sobe sa minimalnim primanjima te iste nane. Žive u tako malom prostoru, brinući se jedni za druge u ljubavi većoj nego što možete da zamislite. Napuni vas radost u oku druge nane kada vas vidi, koja je sama na ovome svijetu, u stanu pod kirijom opet sa minimalnom penzijom koju potroši na lijekove i koja doslovno živi od pomoći drugih ljudi. Vjerovatno su joj i ti ljudi u životu došli sudbinom da ne bi bila usamljena i da bi joj pokazali da je iako je sama voljena i bitna. Napuni vas zagrljaj djeteta koje vas vidi prvi put jer zbog odbačenosti od strane majke razvija poremećaj da svaku žensku osobu u bližem okruženju identificira kao istu. Napuni vas zagrljaj i: " Hvala ti što si mi rekla da sam lijepa i da sam potrebna ovdje" od djeteta sa Downovim sindromom dok kruži kolaž papir za zidni ukras povodom praznika. Napuni vas osmijeh dide dok kroz suzne oči govori kako je ostao sam pored svojih pet sinova, deset unučadi i od kojih ga ne posjećuje niko, pa kaže da bi više volio imati jednu takvu ćerku kao što ste vi.

Toliko divne energije, toliko divnih emocija u ovom hladnom svijetu ne mogu čovjeka ostaviti ravnodušnim. Gledate te ljude, gledate te sudbine i gledate tu borbu i zapitate se: "Šta mene sprječava da živim život najbolje što mogu? Zbog čega sam ja nesretna? Zbog čega se ja ne bih borila u inat svemu lošem što me snađe u nekom momentu?" Za razliku od posla u struci medicine, volontiranje ne iziskuje odgovornost za nečiji život, niti dostupnost 24 sata ukoliko to ne bude izričito na vašu incijativu. Trenutno volontiram u sklopu Merhameta , organizacije koja pomaže najugroženijima na nivou zajednice kroz različite projekte;

- Projekat "Javne kuhinje"; pojedinci ostvaruju pravo na besplatan obrok. Volonteri pomažu u kuhinji u obavljanju minimalnih poslova uz nadzor stručne osobe.

- Projektat "Kućne njege" - vrši se oblizak uglavnom usamljenih, ugroženih ili bolesnih lica u kojem se osigurava užina, obrok, te mjerenje krvnog pritiska i šećera.

- Projekat "Čistoća i zdravlje" - uz pomoć saradnika iz srednjih frizerskih škola organizuje se besplatno šišanje, konsultacija sa doktorom, podjela odjeće i obavljanje lične higijene za one koji to nisu u mogućnosti.

Pored navedenih projekata Merhamet radi konstantno na drugima kroz stipendiranja, novčane pomoći i vrijedne uposlenike i volontere. Saradnici i donatori Merhameta su mnogobrojni i definitivno sve bude raspoređeno pravilno da svako dobije svoj dio.

Pored Merhameta, volontiram i u udruženju Lotos , udruženju koje je zaduženo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i odraslih, sa ili bez hendikepa gdje uglavnom svoje vrijeme provodim organizujući radionice sa djecom predškolskog uzrasta. Tu smo svi, zajedno, prihvatajući drugo i drugačije od onoga što smo mi i voleći upravo te razlike koje nas čine unikatnima. Lotos također ima posebne dane u sedmici za savjetovanje pojedinaca, porodica, okupljanje i druženje djece, starijih lica, kao i mnogobrojne radionice.

Pored Merhameta i Lotosa, u sklopu organizacije Crvenog križa sam dobrovoljni davalac krvi . Naravno, ne morate biti član da biste dali krv, dovoljno je samo da odete na transfuziju. Jedna doza krvi može spasiti tri života u roku od sat vremena, te mislim da je bitno spomenuti i ovo za one koji su u mogućnosti. O uslovima davanja krvi, kao ni o benefitima neću pisati u ovome članku, ali je i to svakako iskustvo koje pored već nabrojanih upotpunjava mene kao osobu. U sklopu bilo koje organizacije imate priliku da stičete novo znanje i vještine, kako kroz svakodnevne aktivnosti, tako i kroz edukacije koje budu dostupne kroz neko vrijeme. Kroz svaki susret upoznajete ne samo ljude, već i iskustva koja su možda Vas zaobišla, ali nikada ne znate da li Vas čekaju iza ugla, te ih je zato uvijek lijepo imati tamo negdje u arhivi. Promjenom sebe mijenjate i ljude oko sebe. Radite u svojoj zajednici. Pozivajte na dobro. Budite razlog zašto neko vjeruje u sebe, zašto neko želi da se promjeni, zašto neko ima motivaciju da uradi što nikada nije, zašto neko želi da pomogne ne iz koristi, nego iz empatije/ljepšeg osjećaja/karme. Budite od onih koji stvaraju promjene na bolje i neka vas ne demotiviše ukoliko ste student/zaposlenik u nekoj firmi zbog manjka vremena. Sve se može stići sa pravilnom organizacijom. Organizacija na nivou udruženja volontera se zasniva na objavi u kojoj se navodi datum i lokacija na kojoj su potrebni volonteri, te oni koji u skladu sa svojim obavezama mogu i prisustvuju takvim dešavanjima. Uradite promjenu i tjerajte na nju! Vaše je samo ono što date.

Za kraj ostavljam par slika sa posljedne akcije Merhameta u sklopu projekta "Kućna njega". Objavljivanje slika je dozvoljeno od strane pojedinaca koji se nalaze na istima. I ne, objavljivanje ovakvih slika/videa nije čin hvalisanja, već pozivanja na dobro. Zato i kada vidite da neki poznati bloger/ youtuber radi isto, ne osuđujte, dobro djelo je svakako bolje kada se radi u tajnosti, ali i namjera javnog dobrog djela može pokrenuti niz drugih. Nadam se da će kroz ovaj članak, biti onih koji će imati želju za volontiranjem, pogotovo oni koji nemaju još uvijek praksu u primarnim i sekundarnim zdravstvenim ustanovama jer je ovo idealna prilika da radite sa ljudima i naučite kako da se ophodite prema njima u različitim situacijama. Idealna je prilika svaki dan da pokažete drugima koliko vrijede jer će vam oni baš kao ogledalo, pokazati koliko zapravo vrijedite vi.

POČNI GDJE SI.

KORISTI ONO ŠTO IMAŠ.

URADI ONO ŠTO MOŽEŠ.

Maligna oboljenja u dječijoj dobi

Fri, 18 Feb 2022 19:16:31 GMT

Broj djece oboljele od raka u svijetu se iz godine u godinu povećava. Međutim, veliki broj slučajeva ostaje nepoznat i neprijavljen zbog nepostojanja registra o broju djece oboljele od raka u velikom broju zemalja. U visoko razvijenim zemljama stopa preživljavanja doseže preko 80% i stalno se povećava. Maligne bolesti su drugi najčešći uzrok smrtnosti djece starije od 4 godine u razvijenim zemljama. Najčešće maligne bolesti kod djece su leukemije i limfomi, zatim tumori centralnog nervnog sistema i sarkomi. U dječijoj dobi vrlo česti tumori su neuroblastom, tumori bubrega, tumori jetre, tumori kostiju i retinoblastom.

Leukemije

Leukemije su maligne bolesti koje nastaju zbog nekontrolisane diobe krvnih stanica u koštanoj srži. Leukemične stanice potpuno infiltriraju koštanu srž, ulaze u perifernu krv i infiltriraju sva tkiva u tijelu. Uzrok akutnih leukemija nije poznat. Mogući faktori rizika su: virusi (HTLV-1 i HTLV-2, EBV), zračenje, hemijski spojevi (benzen), hromozomske promjene (npr. osobe s Down-sindromom, Klinefelterov sindrom), nasljedne bolesti (Fankonijeva anemija), imunodeficijentni bolesnici (npr. kod oboljelih od AIDS-a). Simptomi leukemija su: opća slabost, blijedilo, krvarenja po koži, iz nosa ili desni, povišena temperatura, bolovi u kostima i zglobovima.

Prije početka liječenja leukemije potrebno je obaviti detaljne labaratorijske pretrage koje uključuju:

● KKS i razmaze periferne krvi

● Aspiracijsku punkciju i biopsiju koštane srži

● Citohemijska bojenja ćelija periferne krvi i koštane srži

● Protočnu citometriju s imunofenotipskom analizom malignih ćelija

● Citogenetičku analizu malignih ćelija

● Molekularne testove

Akutna limfoblastna leukemija (ALL)

Predstavlja skupinu malignih bolesti kod kojih ćelije koje se normalno razvijaju u limfocite postaju maligne i u koštanoj srži zamjenjuju normalne stanice. Najčešća je maligna bolest kod djece. Odgovorna je za 25% svih malignih bolesti u dječijoj dobi. Uglavnom se javlja u periodu od druge do pete godine života.

KLINIČKA SLIKA

Simptomi i znaci zavise od stepena blastne infiltracije koštane srži i ekstramedularnih organa.

Prvi simptomi su:

● opća slabost (posljedica smanjenog broja eritrocita-anemija),

● blijedilo,

● krvarenja po koži, iz nosa ili desni (smanjen broj trombocita),

● infekcija i povišena temperatura (smanjen broj leukocita),

● bolovi u kostima i zglobovima.

Mogu se javiti simptomi i znaci od strane centralnog nervnog sistema (CNS) kao što je povećanje intrakranijalnog pritiska, glavobolje, konvulzije, poremećaji svijesti, vida i sluha, edem papile itd. Kod malog broja oboljelih mogu se javiti znaci cerebralne disfunkcije, halucinacije i poremećaji ponašanja.

DIJAGNOZA

Prvi dokaz da je dijete oboljelo od leukemije mogu biti krvne pretrage (KKS). Ukupan broj leukocita može biti snižen, normalan ili povišen, ali je broj eritrocita i trombocita uvijek snižen. U razmazu periferne krvi kod osoba oboljelih od leukemije, pod mikroskopom, vide se nezrele bijele stanice (blasti). Normalno blasti se ne vide u krvi, pa je njihovo prisustvo znak leukemije. Za potvrdu dijagnoze i određivanje vrste leukemije radi se biopsija koštane srži.

LIJEČENJE

Liječenje ALL se odvija u nekoliko faza. U liječenju se primjenjuju kortikosteroidi i citostatici. Prva faza je indukciona faza i njen cilj je postizanje remisije bolesti, što se manifestuje odsustvom blasta u koštanoj srži. Zatim slijedi primjena citostatika koji prolaze hemato-encefalnu barijeru da bi se uništili blasti u CNS-u, a nakon toga faza intenzivne citostatske terapije. Posljednja faza je podrazumijeva primjenu citostatika peroralnim putem. Cilj liječenja je uništavanje leukemičnih ćelija tako da u koštanoj srži mogu ponovo rasti normalne ćelije. Povoljan ishod se očekuje uglavnom kod tzv. uobičajene ALL porijeklom iz B limfocita, dok nepovoljniju prognozu ima akutna leukemija porijekla zrelih B limfocita. Najbolju prognozu imaju djeca u dobi između 3. i 7. godine života. Ponekad može doći do recidiva bolesti pa je kod takvih pacijenata najbolja metoda liječenja transplantcaija koštane srži. Preživljenje od akutne limfoblastične leukemije je u 75-80% slučajeva.

Akutna mijeloidna leukemija (AML)

Predstavlja maligno oboljenje kod kojeg mijelociti postaju maligni i brzo zamjenjuju normalne ćelije koštane srži. Faktori rizika za razvoj AML su: visoke doze zračenja i upotreba hemoterapijskih lijekova.

KLINIČKA SLIKA

Simptomi se javljaju kao posljedica disfunkcije koštane srži usljed infiltracije malignim ćelijama. Javlja se krvarenje uzrokovano diseminiranom intervaskularnom koagulacijom, te tumorske mase koje se nazivaju hloromi ili granulocitni sarkomi. Ove tumorske mase se javljaju u koži, orbiti i epiduralno.

DIJAGNOZA

Postavlja se na osnovu kompetne krvne slike (KKS), krvnih uzoraka ispitivanih pod mikroskopom, te biopsijom koštane srži. AML se od ALL može razlikovati pozitivnim citohemijskim bojenjem mijeloperoksidaze leukemijskih blasta.

LIJEČENJE

AML se liječi citostaticima, a vrlo često je potrebna i transplantacija matičnih ćelija koštane srži. Povoljan ishod se očekuje kod oko 60% oboljelih.

Hronična mijeloidna leukemija (HML)

Predstavlja bolest kod koje ćelije u koštanoj srži postanu maligne i pri tome proizvode veliki broj nenormalnih granulocita. Leukemični granulociti mogu nastati u koštanoj srži, jetri i slezeni. Ćelije se kreću od vrlo nezrelih do zrelih oblika. Imaju sklonost istjerivanja normalnih stanica koštane srži što dovodi do stvaranja velike količine vezivnog tkiva. Zbog toga je u krvnoj struji prisutan veliki broj nezrelih granulocita, te se razvija anemija i trombocitopenija, a povećava se i broj blasta. Uglavnom se javlja kod odraslih, a kod djece vrlo rijetko. Javlja se umor, slabost, gubitak apetita, visoka temperatura, noćno znojenje i osjećaj punoće. Također, može se javiti i visok broj leukocita, hepatomegalija i splenomegalija. Bolest je u 99% slučajeva obilježena pojavom translokacije t (9;22) koja se naziva Philadelphia hromosom.

Dijagnosticira se na osnvu krvnih pretraga (KKS, krvni razmaz), hromozomske analize.

Liječi se hemoterapijom, a najbolji ishod je transplnatacija koštane srži.

Tumori CNS-a

Tumori centralnog nervnog sistema (CNS) javljaju se kod djece svih uzrasta, a najčešće do 7. godine života. Kod djece većina tumora je primarna, a etiologija je najčešće nepoznata. To su najčešći solidni tumori kod djece, a u ukupnoj učestalosti malignih bolesti su na drugom mjestu, poslije akutnih leukemija. Glavni su uzrok smrtnosti pedijatrijskih onkoloških pacijenata.

ETIOLOGIJA

Javljaju kod bolesnika koji su liječeni radioterapijom i kod bolesnika sa urođenim sindromima: neurofibromatoza tip I i II, von Hippel-Lindau, tuberozna skleroza, Li-Fraumeni i Turcotov sindrom. Riziko faktori za razvoj tumora CNS-a su: prehrambene navike majke tokom trudnoće (namirnice koje sadrže nitrozamin), pušenje (oba roditelja). U tumore mozga ubrajaju se astrocitomi (čine 50% svih tumora CNS-a), tumori moždanog stabla (15-20% svih tumora mozga), ependimomi, gliomi, meduloblastomi i kraniofaringeomi.

KLINIČKA SLIKA

Tokom prve godine života tumori CNS-a se najčešće ispoljavaju povećanjem obima glave, kao prvim znakom povišenog intrakranijalnog pritiska. Znak uznapredovalog povećanja intrakranijalnog pritiska je Cushingov trijas, koji čine bradikardija, hipertenzija i tahipneja. Najčešći simptomi su: glavobolja, mučnina, povraćanje, epileptički napadi, poremećaji vida i ataksija. Kod mlađe djece javlja se razdražljivost, gubitak apetita, zaostajanje u razvoju i regresija usvojenih intelektualnih i motoričkih vještina. Kod školske djece simptomi su povezani sa slabijim uspjehom u školi i slabom koncentracijom. Javlja se umor i česte promjene raspoloženja. Cerebelarne tumore karakteriše poremećaj koordinacije, ataksija i povišen intrakranijalni pritisak. Tumore kičmene moždine karakteriše bol u leđima, poremećaj koordinacije i ravnoteže, deformitet kičmenog stuba i poremećaj funkcije sfinktera.

DIJAGNOZA

Dijagnostičke metode uključuju anamnezu, fizikalni pregled, neurološki pregled, CT, MR, PET, angiografiju i lumbalnu punkciju.

LIJEČENJE

Mogućnost preživljavanja kod djece s primarnim tumorom mozga je u 55-60% slučajeva. Hirurška terapija je neophodna za većinu tumora mozga. Ukoliko je moguće kao metoda izbora radi se kompletna resekcija. U liječenju većine tumora mozga, uz hiruršku, koristi se i radioterapija i sistemska hemoterapija.

Limfomi

Limfomi su maligni tumori limfnog tkiva. Dijele se na: Hodgkin limfom i non-Hodgkin limfom. Nakon leukemija i tumora CNS-a, limfomi su treće najčešće maligno oboljenje kod djece. Uglavnom obolijevaju djeca starija od pet godina i adolescenti.

Hodgkinov limfom (HL)

Hodgkinov limfom je maligna bolest koja nastaje u limfnim čvorovima. Predstavlja najučestaliju malignu bolest mlađe djece i adolescenata od 14. do 19. godine.

ETIOLOGIJA

Faktori rizika za razvoj Hodgkinovog limfoma su: infekcije (npr. Epstein-Barrov virus (EBV)), genetski poremećaji (HL se češće javlja kod blizanaca)

Na osnovu kliničkih i morfoloških karakteristika, te biološkog ponašanja i imunofenotipa Hodgkinov limfom je klasificiran na: nodularnu limfocitnu predominaciju Hodgkinovog limfoma (NLPHL) i klasični Hodgkinov sindrom (KHL).

KLINIČKA SLIKA

Uvećanje površnih limfnih čvorova je najčešći znak HL. Limfni čvorovi su bezbolni, čvrste konzistencije, palpiraju se pojedinačno ili u grupama. Većina oboljelih ima uvećane limfne čvorove u području vrata i pazušne regije. Vrlo često je zahvaćen medijastinum što uzrokuje nadražajni, neproduktivni kašalj i otežano disanje. Javlja se noćno znojenje, svrbež kože, gubitak tjelesne težine i blago povišena tjelesna temperature. Može biti uvećana slezena i jetra. U slučajevima kad je zahvaćena koštana srž javlja se anemija, leukopenija i trombocitopenija.

Na osnovu rasprostranjenosti bolesti HL je klasificiran u četiri klinička stadija:

● I stadij- limfni čvor u jednoj regiji ili pojedinačna ekstranodalna klasifikacija

● II stadij- limfni čvorovi dvije ili više nazavnisnih anatomskih lokalizacija, sa iste strane dijafragme,

● III stadij-limfni čvorovi sa obje strane dijafragme

● IV stadij-zahvaćenost jednog ili više ekstranodalnih organa ili tkiva, sa ili bez zahvaćenosti limfnih čvorova.

DIJAGNOZA

Postavlja se na osnovu patohistološkog nalaza uzorka tumora. Imunohistohemijske metode koriste se za klasifikaciju limfoma, dok aspiracija ili biopsija koštane srži, te pregled cerebrospinalnog likvora služe za procjenu rasprostranjenosti bolesti. U krvnoj slici može biti snižen broj ćelija jedne ili više krvnih loza kao posljedica infiltracije koštane srži. Ponekad mogu biti prisutni znaci hemolize, Coombs pozitivne anemije ili eozinofilija. Prisutna je sedimentacija eritrocita, a serumske koncentracije fibirnogena su povišene. Za preciznu procjenu proširenosti bolesti potrebno je uraditi CT grudnog koša i trbuha.

LIJEČENJE

Zadovoljavajući rezultati postižu se hemoterapijom (kombinacija kortikosteroida i citostatika). Terapija zračenjem se koristi samo za uznapredovale oblike HL.

Non-Hodgkinov limfom

Non-Hodgkinov limfom je maligni tumor koji nastaje u limfnom čvoru. Češće se javlja kod dječaka nego kod djevojčica. Vrlo je agresivan i brzo se širi u koštanu srž, te ga je ponekad teško razlikovati od akutne limfoblastne leukemije.

ETIOLOGIJA

Faktori rizika koji mogu uzrokovati nastanak non-Hodgkinovog limfoma su:

● virusi (HTLV-1, EBV)

● autoimmune bolesti

● urođena imunodeficijentna stanja

● sekundarne imunodeficijencije

● velike doze zračenja

Postoje tri osnovna oblika non-Hodgkinovog limfoma:

B-ćelijski (“Burkitt” i “non-Burkitt”-limfomi malih “zarezanih” ćelija, te B-velikoćelijski limfomi); Limfoblastični; Velikoćelijski anaplastični.

KLINIČKA SLIKA

Prvi uočljiv simptom je povećanje limfnog čvora u području vrata, prepona ili po cijelom tijelu. Povećani limfni čvorovi u krajnicima uzorkuju tečkoće pri gutanju, a u grudnom košu i trbuhu mogu uzrokovati otežano disanje, gubitak apetita, zatvor, bol u trbuhu ili oteknuće noge. Ako limfom dospije u krv može dovesti do razvoja leukemije. Kod djece može doći do anemije, osipa i slabosti.

DIJAGNOZA

Dijagnoza se postavlja na osnovu patohistološke analize limfnog čvora i imunofenotipizacije tkiva tumora. Za utvrđivanje proširenosti bolesti koristi se CT ili MR. Prisutna je ubrzana sedimentacije eritrocita i povećana aktivnosti laktat-dehidrogenaze (LDH). Ovisno o proširenosti može doći do anemije, povećanja vrijednosti mokraćne kiseline i alkalne fosfataze.

LIJEČENJE

U liječenju se najčešće koristi hemoterapija, uz primjenu kortikosteroida. U slučaju neuspjeha hemoterapije bolest se liječi transplantacijom koštane srži.

Neuroblastom

Neuroblastom je najčešći ekstrakranijalni solidni tumor dječijeg doba. Nastaje iz neuralnog grebena, a građen je od neoplastičnih neuroblasta. Najčešće primarne lokalizacije neuroblastoma su srž nadbubrežne žlijezde i paraspinalne ganglije. Ćelije neuroblastoma sintetišu i luče kateholamine (epinefrin, norepinefrin i dopamin) čiji metaboliti vanilmandelična kiselina (VMA) i homovanilična kiselina (HVA) mogu biti prisutni u urinu, serumu ili tumorskom tkivu. Zbog prognoze u tumorskom tkivu se radi pretraga broja kopija proonkogena N-myc, jer više od šest kopija upućuje na vrlo lošu prognozu.

KLINIČKA SLIKA

Zavisi od lokalizacije tumora. U dojenčadi i male djece tumor je uglavnom u trbušnim paravertebralnim simpatičkim stanicama ili u srži nadbubrežne žlijezde. Kada tumorska masa postane dovoljno velika da stvara pritisak na druge organe (crijeva, jetru, bubreg ili kičmenu moždinu) javljaju se prvi simptomi. Veliki abdominalni tumor može uzrokovati infiltraciju jetre i dispneju zbog potiskivanja dijafragme. Tumor u predjelu vrata često uzrokuje stridor, disfagiju i Hornerov sindrom (ptoza, mioza i enoftalmus). Ponekad se može javiti i blijedilo jedne polovine lica (znak harlekina). Tumorska masa u grudnom košu javlja se kod starije dijece i praćena je dispnejom. Metastaziraju u okolne limfne čvorove, jetru i pluća. Uzrokuje povećanje abdomena, hepatomegaliju, ascites i respiratorni distres sindrom. Usljed sekrecije vazoaktivnih intestinalnih peptida javljaju se teški proljevi. U mokraći su povećane količine norepinefrina, homovanilične kiseline (HVA) i dopamina. Djeca su febrilna, gube na težini, javljaju se bolovi u zglobovima, mogu imati paraneoplastične simptome poput ataksije ili opsomioklonusa (“nemirne oči i stopala”). Zbog arterijske hipertenzije ili nedostatka autoimunog odgovora organizma na tumor može se javiti encefalopatija. Poremećaji vida mogu nastati zbog metastaza u orbiti i infiltracije optičkog živca. Manje od 2% bolesnika ima paraneoplastične sindrome (sindrom opsoklonus-mioklonus-ataksija; sindrom vodene dijareje).

DIJAGNOZA

Preko 90% oboljele djece je mlađe od 5 godina. Zlatni standard u postavljanju dijagnoze neuroblastoma je ispitivanje tkiva primarnog tumora ili metastaza histopatološkim ili imunohistohemijskim metodama. Tumorsko tkivo služi za određivanje genetskih markera. Za procjenu stadijuma bolesti i određivanje grupe rizika neophodno je uz radiografske metode uraditi scintigrafiju skeleta, pregled koštane srži sa određivanjem kariotipa. Od laboratorijskih nalaza povišena je brzina sedimentacije eritrocita, koncentracija serumskog feritina, neuron-specifične enolaze i laktat-dehidrogenaze u serumu. U 24-satnom urinu povišene su koncentracije homovanilinske ili vanilmandelične kiseline. Tri dana prije početka prikupljanja uzorka urina treba provesti posebnu dijetu, zbog mogućeg lažno pozitivnog nalaza. Stanice neuroblastoma nakupljaju radioaktivni jod (MIBG= metajodobenzilgvanidin), što služi otkrivanju metastaza i kasnije za praćenje aktivnosti bolesti.

LIJEČENJE

U prvom i drugom kliničkom stadiju dovoljna je hirurška resekcija tumora, dok se u odmaklim stadijima primjenjuje hemio i radioterapija. Pri liječenju hemoterapijom koriste se cisplatin, karboplatin, doksorubicin i ciklofosfamid. U fazi održavanja remisije može se davati i cis-retinoična kiselina.

Tumori jetre

Tumori jetre su treći najučestaliji intraabdominalni tumor kod djece. U dječjoj dobi su dosta rijetki i čine svega 1-2% tumora u toj dobi. Mogu biti maligni i benigni. Maligni tumori se češće javljaju nego benigni. Naučestaliji maligni tumori jetre su hepatoblastom i hepatocelularni karcinomi. Hepatoblastomi se najčešće javljaju oko treće godine života, dok hepatocelularni karcinomi mogu da se jave i kod male djece, ali i kod adolescenata.

ETIOLOGIJA

Postoji veći broj riziko faktora koji mogu uzrokovati nastanak tumora. Uglavnom se dijele na faktore koji se odnose na majku djeteta (uzimanje oralnih kontraceptiva, duhan, alkohol), kao i faktori vezani za samo dijete (nasljedne, metaboličke i zarazne bolesti). Tumor može nastati i kao posljedica infekcije HBV i HCV, a kao veliki problem smatra se nedostatak vakcine protiv HCV, kao i neprovođenje imunizacije protiv HBV u siromašnijim krajevima. Nevirusne bolesti jetre, ciroza, tirosemija i bilijarna ciroza su povezane s nastankom hepatocelularnog tumora.

KLINIČKA SLIKA

Tumore jetre karakteriše pojava abdominalne mase ili distenzija abdomena. Najvažniji simptomi su: gubitak apetita i smanjenje tjelesne težine, proljevi ili zatvori, nemir i slab san, slabost i umor, te oticanje trbuha. Kasnije može doći do kašlja, visoke temperature, ascitesa, teške boli, ikterusa i mučnine.

DIJAGNOZA

Pregled svakog pacijenta započinje uzimanjem anamneze i fizikalnim pregledom. Zatim je neophodno uraditi laboratorijsku dijagnostiku, koja obuhvata:

⮚ kompletnu krvnu sliku

⮚ analizu urina

⮚ jetrene probe

⮚ elektrolite

⮚ faktore koagulacije (fibrinogen, protrombinsko vrijeme, parcijalno trombloplastinsko vijeme)

⮚ testiranje na viruse (HAV, HBV; HVC, CMV, EBV, HIV-1)

⮚ tumorski markeri (AFP, β-hCG, CEA)

Osim laboratorijskih pretraga, u dijagnozi tumora jetre koriste se i radiološke metode: ultrazvuk, kompjuterizovana tomografija (CT) i magnetna rezonanca (MR).

LIJEČENJE

Zahvaljujući hirurškoj terapiji, radioterapiji i hemoterapiji kao i transplantaciji jetre, preživljavanje djece s tumorima jetre se u posljednjih nekoliko desetljeća znatno povećalo.

Tumori bubrega

Nefroblastom ili Wilmsov tumor je embrionalni tumor porijekla od primitivnih embrionalnih ćelija bubrega i najčešći je primarni tumor bubrega kod djece. Većinom se javlja u dobi od 2-5 godina i uglavnom je lokalizovan na jednom bubregu, a u oko 5% djece se javlja obostrano i to ili istovremeno (sinhroni tumor) ili prvo na jednom, a potom na drugom bubregu (metahroni bubreg). Često je udružen s više kongenitalnih anomalija (aniridija, hemihipertrofija, anomalije urogenitalnog sistema), sindroma i hromozomskih aberacija. Anomalije povezane sa Wilmsovim tumorom povezane su sa gubitkom genetskog materijala na hromosomu 11p na kojem se nalazi i tumorosupresorski gen WT1.

KLINIČKA SLIKA

Pacijenti se najčešće jave zbog tegoba koje nastaju zbog veličine tumora. Prisutna je palpabilna abdominalna masa koja se širi preko središnje linije i prema zdjelici. Rjeđe se prvo javlja visoka temperatura i bol u trbuhu sa hematurijom ili crijevna opstrukcija zbog pritiska tumora, te hipertenzija. Kod malog broja djece zbog krvarenja u tumoru mogu postojati znaci anemije.

DIJAGNOZA

Postavlja se UZ pregledom i drugim radiološkim dijagnostičkim postupcima. Istovremeno uz patohistološki pregled određuje se tip tumora. U većini slučajeva Wilmsovog tumora radi se o histološkim oblicima sa povoljnom prognozom. Stadij bolesti se utvrđuje da bi se odabralo prikladno liječenje. Prije operativnog odstranjenja tumora potrebno je napraviti i infuzijsku urografiju da se dokaže normalna funkcija zdravog bubrega. Rendgen pluća je dovoljan za otkrivanje metastaza u plućima. Kod nefroblastoma se u plućima mogu naći lažno pozitivni čvorići, koji se sastoje od agregata limfocita, fokalnih atelektaza ili granuloma.

LIJEČENJE

Provodi se citostatska terapija (bez prethodne biopsije) u cilju smanjenja tumora. Prognoza je općenito dobra i odlični se rezultati postižu kombinacijom radioterapije, nefrektomije i hemoterapije. Djeca s tumorima povoljne histologije i u prva tri stadija bolesti u 85-98% slučajeva se oporave od bolesti, dok oni s nepovoljnom histologijom preživljavaju u oko 60% slučajeva. Veliki problem su bilateralni tumori, kada se operativnim zahvatom odstranjuje bubreg koji je više zahvaćen tumorom, a na drugoj strani se uradi parcijalna nefrektomija.

Tumori kostiju

Rabdomiosarkom

Rabdomiosarkom je najčešći mekotkivni sarkom kod djece s incidencom od 5-6 novootkrivenih bolesnika na milijun djece godišnje. Najčešće primarno mjesto tumora su glava i vrat (40%), mala zdjelica (20%), ekstremiteti (20%) i trup (10%). Nastaje od mezenhimnih ćelija odgovornih za nastanak poprečno prugastih mišića.

KLINIČKA SLIKA

Klinički se rabdomiosarkom očituje kao bezbolna oteklina. Simptomi se javljaju tek kada pritisne okolne anatomske strukture. U ždrijelu može izazvati otežano disanje i gutanje, a ponekad i epistaksu. U uhu uzrokuje slabljenje sluha, a bol se javlja kada prodire u kost. U gingivi može izgledati kao upalni proces. Može rasti prema bazi mozga, te izazvati glavobolju i parezu kranijalnih živaca. U orbiti može izazvati protuziju bulbusa. Na ekstremitetima podsjeća na hematom. U urogenitalnom sustavu uzrokuje hematuriju. Metastazira u okolne limfne čvorove i pluća.

Slika 4. Rabdomiosarkom

DIJAGNOZA

Postavlja se patohistološkim pregledom uzorka tumorskog tkiva, ali za određivanje podtipova neophodna je imunohistohemijska i citogenetska analiza kojom se nalaze specifične translokacije hromozoma. U diferencijalnoj dijagnozi važna je lokalizacija.

LIJEČENJE

Liječenje ovisi o proširenosti, mogućnosti hirurškog odstranjenja tumora u cijelosti i histološkim karakteristikama tumora. U većini slučajeva nakon postavljanja dijagnoze provodi se preoperativna hemoterapija, a nakon toga se nastoji u cijelosti odstraniti tumor. Ako se tumor u potpunosti može odstrasniti i ukoliko je histologija povoljna izlječenje je moguće u 70-80% slučajeva.

Osteosarkom

Osteosarkom je maligni mezenhimalni tumor građen od neoplastičnih osteoblasta koji aktivno stvaraju osteoid ili kalcifikovanu kost. Najčešće se javljuju u starosnoj dobi od 10-20 godina s incidencom od oko 6-7 oboljelih na milion djece do 16 godina života. Muškarci oboljevaju nešto češće nego žene u odnosu 6:1.

Postoji nekoliko podtipova osteosarkoma:

• Primarni • Solitarni • Intermedularni • Slabo diferencirani

Uzroci osteosarkoma nisu poznati, ali se smatra da genetski faktori imaju značajnu ulogu u patogenezi. Mutacije gena RB-1 nalaze se u oko 65% svih osteosarkoma, a mutacije p53 i cijelog niza onkogena mogu biti prisutne kod većine osteosarkoma.

KLINIČKA SLIKA

Očituje se oteklinom i boli u dugim kostima. Javlja se bolna, rastuća masa koja onemogućava normalnu pokretljivost. Vrlo često djeca navode traumu kao uzrok nastanka otoka. Iz tog razloga svaki otok na kostima koji ne prolazi u očekivanom vremenskom periodu treba dijagnostički rasvijetliti. Ponekad se oko otoka javlja upalna reakcija okolnog mekog tkiva. Bol u kostima se javlja noću i remeti djetetu san. Rendgenski snimak pokazuje veliku tumorsku tvorevinu nejasnih rubova. Ako se tumor širi u okolna meka tkiva na granici tumora i probijenog korteksa nalazi se karakterističan trougao koji predstavlja odignuti periost i to se naziva Codman-ovim trouglom. Prisutni su i zrakasti koštani tračci poput izlazećeg sunca.

Slika 5. Osteosarkom

DIJAGNOZA

Dijagnoza se postavlja hirurškom biopsijom kosti. Da bi se procijenila proširenost bolesti potrebno je uraditi scintigrafiju. Osteosarkom metastazira u okolna tkiva i pluća.

LIJEČENJE

Liječenje započinje hemoterapijom. Nakon smanjenja tumorske mase hirurški se odstranjuje tumor radi očuvanja ekstremiteta. Tokom odstranjenja tumora ili kasnije može se ugraditi i proteza. Potom slijedi dovršetak hemoterapije. Stopa preživljavanja je u 65-75% slučajeva, a lošiju prognozu imaju bolesnici s plućnim metastazama, te oni kod kojih su zahvaćene kosti trupa.

Ewingov sarkom (Juingov sarkom)

Ewingov sarkom, odnosno “skupinu Ewingovih sarkoma” čine Ewingov sarkom kosti, Ewingov sarkom mekih tkiva, te periferni primitivni neuroektodermalni tumor (PPNET). To je maligni tumor građen od nediferenciranih ćelija za koje se smatra da su matične, neuroektodermalne. Ima iste biološke osobine kao i primitivni neuroektodermalni tumor (PNET) mekih tkiva. Nakon osteosarkoma i hondrosarkoma treći je po učestalosti primitivni maligni tumor kosti. Najčešće se javlja u dobi od 5-20 godina.

Mehanizam nastanka tumora nije u potpunosti razjašnjen. Smatra se da svi ovi tumori nastaju iz neuroektodermalnih ćelija koje tokom fetalnog razvoja 'zalutaju' u kosti i meka tkiva. Kod većine Ewingovih sarkoma i PNET prisutna je hromosomska translokacija T(11;22)(q24;q12) koja prouzrokuje fuziju EWS gena s genom za transkripcijski faktor FL-1. Ovaj fuzionisani gen EWS-FL-1 funkcioniše kao onkogen koji stimuliše rast tumorskih ćelija. Kod preostalih 15% tumora koji ne pokazuju ovu translokaciju, javljaju se translokacije koje dovode do stvaranja onkogena koji potiču rast tumorskih ćelija.

KLINIČKA SLIKA

Kod polovine bolesnika javlja se bol u kostima. Zahvaćeno područje je otečeno, toplo, te bolno na dodir. Djeca često navode neku traumu kao početak simptoma. Otok kosti može biti praćen povišenjem tjelesne temperature, gubitkom na težini i jakim otokom okolnih mekih tkiva. Klinička slika oponaša infekciju, javlja se groznica, leukocitoza, anemija i povišena sedimentacija.

Slika 6. Ewingov sarkom

DIJAGNOZA

Radiološki se prikazuju kao litične promjene u dijafizi, koje su nejasnih rubova i povezane su sa periostalnom reakcijom u obliku novostvorenih koštanih lamela. Dijagnoza se postavlja temeljem patohistološke analize. Na RTG-u Ewingov tumor kosti nalikuje “lukovici”.

LIJEČENJE

U liječenju se kombinuju hirurška intervencija i hemoterapija. Mali tumori na ekstremitetima imaju dobru prognozu i stopu preživljavanja od oko 75%, dok tumori smješteni na trupu imaju dosta lošu prognozu s vrlo niskom stopom preživljavanja. Kod ove skupine tumora znaju se pojaviti kasni relapsi i 10-ak godina po prestanku liječenja.

Retinoblastom

Retinoblastom se javlja na troje od milion djece godišnje. U oko 60% oboljelih tumor je jednostran s negativnom anamnezom u porodici. Hereditarni oblik tumora može biti jednostran ili obostran. Na dugom kraku 13. hromosoma smješten je gen (RB1) koji kodira protein za koji se vjeruje da ima važnu ulogu pri nastanku retinoblastoma jer potiskuje tumorski rast.

KLINIČKA SLIKA I DIJAGNOZA

Dijagnoza se u 10% slučajeva postavlja rutinskim pregledom djece rođene u porodicama u kojima je prethodno bilo oboljelih od retinoblastoma. Ostali bolesnici se prepoznaju nakon rođenja ili u dojenačkoj dobi po bijelom pupilarnom odsjaju (tj. zjenica im je bijela). Osim bijelog pupilarnog odsjaja (leukokorija) može se pojaviti i strabizam, a u uznapredovalom obliku bolesti može se vidjeti upala tkiva orbite. Dijagnoza se postavlja oftalmološkim pregledom.

Slika 7. Retinoblastom

LIJEČENJE

Liječenje ovisi o veličini tumora. Jednostrani tumori liječe se enukleacijom bulbusa, što je u preko 95% slučajeva dovoljno za izlječenje. Obostrani tumori obično se liječe enukleacijom više zahvaćenog bulbusa, a prije odluke o enukleaciji drugog oka pokušava se liječiti zračenjem, krioterapijom ili fotokoagulacijom. Ako je tumor obostrano uznapredovao ili se proširio na okolna tkiva daje se hemoterapija, ali je prognoza za proširenu bolest loša. Djeca s pozitivnom mutacijom gena RB1 imaju veći rizik razvoja druge maligne bolesti, posebice osteosarkoma.

LITERATURA

Damjanov I., Patologija, 5. izd., Medicinska naklada, Zagreb 2018. Godine
Konja J, Aničić M (2009), Tumori jetre, Anđa Raič (ur.), Pedijatrijska onkologija, Zagreb, Medicinska naklada
Mardešić D., Pedijatrija, 5. Izd., Medicinska naklada, Zagreb 2018. Godine
MSD priručnici
https://iccd.care/en-us/home
https://www.ijzcg.me/me/medunarodni-dan-djece-oboljele-od-malignih-bolesti
http://www.pedsoncologyeducation.com/braintumor_nomenclature.asp
https://www.zzjzfbih.ba/medunarodni-dan-djece-oboljele-od-raka/
https://zjztk.ba/view-more/medunarodni-dan-djece-oboljele-od-malignih-bolesti-2020/185

15.02. Međunarodni dan djece oboljele od malignih bolesti

Wed, 16 Feb 2022 14:53:18 GMT

Broj oboljele djece od malignih bolesti se svake godine povećava širom svijeta. Maligne bolesti predstavljaju veliki dijagnostički i terapijski izazov. Najučestaliji maligni tumor kod djece su leukemije, a zatim slijede tumori centralnog nervnog sistema (CNS) i limfomi. Vodeći uzrok smrti kod djece oboljele od malignih bolesti su tumori CNS-a.

Tačan uzrok nastajanja malignih tumora još uvijek nije utvrđen. Mogući faktori rizika su: nasljedni faktori, infekcije i virusi, okolišni faktori, prehrambene navike majke tokom trudnoće, upotreba oralnih kontraceptiva, te konzumacija alkohola i duhana (oba roditelja).

Maligni tumori su opasni za život. Rastu brzo, nepravilnog su oblika i neograničenih rubova. Zahvataju okolna, zdrava tkiva ili se putem krvi ili limfe šire u druge dijelove tijela, te metastaziraju. Vrlo često se ne mogu u potpunosti hirurški odstraniti, pa recidiviraju nakon operacije.

Od dijagnostičkih metoda, pored anamneze i fizikalnog pregleda, potrebno je obaviti labaratorijsku dijagnostiku i slikovne tehnike (ultrazvuk, kompjuterizovana tomogragija (CT), magnetna rezonanca(MR)).

Najčešće metode liječenja su hemoterapija i hirurški zahvat. U zavisnosti od stadija i vrste tumora može se koristiti i radioterapija. Kod leukemija i tumora jetre vrlo važna metoda liječenja je transplantacija.

Napredak medicine povećao je i broj preživljelih od malignih bolesti. Uspjeh terapije i dugoročnost preživljavanja je veći ako se tumor otkrije u ranoj fazi.

UVOD

Međunarodni dan djece oboljele od malignih bolesti obilježava se svakog 15. februara od 2002. godine na incijativu organizacije “Childhood Cancer International (CCI)”. Zlatna vrpca predstavlja simbol borbe protiv raka među djecom.

Slika 1. Simbol borbe protiv raka kod djece je zlatna vrpca

Childhood Cancer International je međunarodna organizacija koju čini 176 organizacija, udruženja roditelja djece koja su preživjela rak, te grupe za podršku djeci oboljeloj od raka u preko 93 zemlje, na 5 kontinenata.

Glavni cilj obilježavanja međunarodnog dana djece oboljele od malignih bolesti je ukazivanje na problem s kojim se susreću djeca oboljela raka, preživljeli, njihove porodice i društvo u cjelini. Nastoji se ukazati na potrebu i obavezu da se svakom djetetu na svijetu omogući pravo na liječenje i njegu.

U svijetu SVAKE 3 MINUTE jedno dijete umire od raka!

Međunarodni dan djece oboljele od malignih bolesti 2022. godine obilježava se pod sloganom “Bolje preživljavanje je ostvarivo #kroznašeruke (“better survival #throughourhands”)”.

Broj djece oboljele od raka u svijetu se iz godine u godinu povećava. Svake godine oko 400 000 djece i adolescenata mlađih od 20 godina oboli od raka. Kod 80% djece, do trenutka kada se dijagnosticira, tumor se već proširio na druga područja tijela. Veliki broj slučajeva ostaje nepoznat i neprijavljen zbog nepostojanja registra o broju djece oboljele od raka u velikom broju zemalja. Većina djece oboljelih od tumora živi u nerazvijenim socio-ekonomskim zemljama. Djeca i adolescenti u Africi, Aziji, Južnoj Americi, te dijelovima istočne i južne Europe nemaju odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, pravo na esencijalne lijekove i specijaliziranu njegu.

Prema UN Konvenciji o pravima djeteta svako dijete ima pravo “da uživa najviši standard zdravlja koji je moguće dostići i da ima pristup institucijama za liječenje i zdravstvenu rehabilitaciju”.

Šta su tumori?

Tumori su patološke tvorbe koje nastaju kao posljedica prekomjerne diobe abnormalnih ćelija. Nazivaju se još novotvorevine ili neoplazme. Mogu biti benigni ili maligni. Maligni tumori su opasni za život. Rastu brzo, nepravilnog su oblika i neograničenih rubova. Zahvataju okolna, zdrava tkiva ili se putem krvi ili limfe šire u druge dijelove tijela, te metastaziraju. Vrlo često se ne mogu u potpunosti hirurški odstraniti, pa recidiviraju nakon operacije.

Zašto se javljaju maligna oboljenja?

Uzrok nastanka maligne bolesti kod djece je nepoznat. Rak nastaje kao posljedica mutacija (promjena) gena, koje dovode do nekontrolisanog rasta i diobe stanica, te njihove sposobnosti da prodiru u zdravo tkivo, a potom da se putem krvi ili limfe šire, pri čemu nastaju metastaze. Mali broj malignih oboljenja u djece uzrokovano je nasljednim faktorima. Djeca oboljela od Down-sindroma imaju 20 puta veći rizik za razvoj leukemije nego ostatak populacije. Različiti faktori okoline mogu utjecati na nastanak malignih bolesti poput jonizirajućeg, elektromagnetnog i ultrazvučnog zračenja, hemijski faktori (pesticidi, atmosferski zagađivači, pasivno pušenje, izlaganje hemikalijama), infekcije i virusi (Epstein-Barrov virus, Hepatits B virus, Hepatitis C virus), imunodeficijencije (npr. djeca zaražena AIDS-om imaju veću mogućnost oboljevanja od malignih bolesti). Prehrambene navike majke tokom trudnoće, upotreba oralnih kontraceptiva, konzumiranje alkohola, duhan (oba roditelja) mogu uzrokovati malignitet u djece.

Maligna oboljenja

Nauka koja se bavi proučavanjem tumora naziva se onkologija (grč. onkos-oteklina). Pedijatrijska onkologija je grana onkologije koja se bavi liječenjem tumora kod djece. Sastoji se od dvije grane: hematoonkologije koja se bavi bolestima krvi (leukemije i limfomi) i druge grane (solidni tumori) koja obuhvata promijene na tijelu koje se vide kao tumor ili izraslina, bez obzira kakvog je porijekla i da li je benigna ili maligna. Solidni tumori čine grupisanu masu i šire se lokalno ili na određenom dijelu tijela. U solidne tumore u dječijoj dobi spadaju: tumori centralnog nervnog sistema (CNS), neuroblastom, tumori bubrega, tumori jetre, tumori kostiju i retinoblastom. Najčešće maligne bolesti kod djece su leukemije i limfomi, zatim tumori centralnog nervnog sistema i sarkomi. Od druge godine života najčešća maligna bolest je akutna limfoblastna leukemija, a poslije desete godine života češće se javljaju limfomi, tumori kosti, te gonadni tumori zametnog epitela.

Simptomi malignih bolesti kod djece su znatno manje specifični nego kod odraslih osoba zbog čega je vrlo važno bolest otkriti u što ranijem stadiju. Upozoravajući znaci su:

● umor,

● blijedilo, modrice ili krvarenja

● povremena bol (posebno u kostima)

● čvorići ili otekline

● gubitak apetita,

● povraćanje,

● gubitak tjelesne težine,

● glavobolje

Leukemija nastaje zbog nekontrolisane diobe krvnih stanica u koštanoj srži. Uzrokuje: opću slabost (uzrokovana anemijom), blijedilo, krvarenja po koži, iz nosa ili desni (zbog smanjenog broja trombocita), povišenu temperaturu i infekcije (zbog smanjenog broja leukocita), te bolove u kostima i zglobovima.

Tumori mozga su drugo najčešće maligno oboljenje kod djece (20%) i vodeći uzrok smrti u pedijatrijskoj onkologiji. Uglavnom potiču iz malog mozga ili moždanog stabla. Najčešće oboljevaju djeca između 5. i 10. godine života. Uzrokuju glavobolje, mučnine, povraćanje, mutan vid, vrtoglavice, poremećaje hoda i ponašanja.

Limfomi su maligni tumori limfnog tkiva i čine oko 15% malignih oboljenja kod djece. Karakteriše ih bezbolno povećanje limfnih čvorova. Dijele se na: non-Hodgkinove limfome (javljaju se u djetinjstvu) i Hodgkinovu bolest (javlja se kod adolescenata i odraslih).

Učestali nadražajni kašalj ili iznenadna pojava sindroma gornje šuplje vene može biti uzrokovana tumorskim procesima u sredogruđu. Povećanje abdomena ili palpabilna tvorba u trbuhu malog djeteta može biti simptom neuroblastoma ili nefroblastoma. Otok nekog dijela ekstremiteta bez prethodne veće traume ili ako otok traje duži vremenski period upućuje na mogući rak kosti, a bjelkasti odraz zjenice dojenčeta na retinoblastom. Gubitak apetita, mučnina, povraćanje, visoka temperatura i žutica može biti simptom raka jetre.

Na početku bolesti simptomi su dosta nejasni, ali vremenom se kod djece javljaju jasni znaci teže bolesti. Otkrivanje bolesti u ranijem stadiju poboljšava i konačan ishod liječenja. Cilj dijagnostičke obrade je što prije utvrditi tačnu dijagnozu bolesti i proširenost. ”Postoji izreka da se pri sumnji na malignu bolest kod djece posebnu pažnju treba obratiti na krv, kosti, mozak i stomak (4B-engl. blood, bone, brain and belly).”

Liječenje

Zahvaljujući napretku medicine broj djece koja su preživjela malignu bolest sve je veći. Danas oko 80% oboljele djece u razvijenim zemljama preživljava, a glavni ciljevi terapije su oporavak od bolesti i omogućavanje što kvalitetnijeg života nakon oporavka. Međutim, stopa preživljavanja u nerazvijenim zemljama je jako mala i iznosi 20%. Niska stopa preživljavanja djece oboljele od raka uzrokovana je zbog kasno uspostavljene, pogrešne i/ili odgođene dijagnoze, nemogućnosti pristupu zdravstvenoj zaštiti i odustajanju od tretmana.

Liječenje malignih bolesti kod djece spada u vrlo složene terapijske postupke u medicini i zahtjeva tim stručnjaka. U dijagnostici je vrlo važna anamneza (zbog mogućih nasljednih bolesti) i fizikalni pregled (prisustvo blijedila, modrice ili krvarenja, čvorići ili otekline). Najčešće dijagnostičke metode su: labaratorijska dijagnostika (kompletna krvna slika (KKS), periferni razmaz krvi, analiza urina, elektrolita), ultrazvuk, CT, MR, biopsija tumora, testiranje na viruse, tumor markeri itd. Prije početka terapije neophodno je postaviti ispravnu dijagnozu i procjeniti proširenosti bolesti, a zatim izabrati pravilan način liječenja. Hemoterapija je osnova liječenja većine malignih bolesti u dječjoj dobi. Najčešće se hirurški zahvati kombiniraju s hemoterapijom. Kao nuspojave hemoterapije javljaju se alopecija, leukopenija i posljedične infekcije, anemija, trombocitopenija, povraćanje, proljevaste stolice, oštećenje sluznica itd. Zračenje je vrlo korisno za liječenje malignih bolesti, ali je istovremeno i štetno za okolna zdrava tkiva, pa se sve više izbjegava. Transplantacija organa, prije svega koštane srži i jetre, može pomoći u preživljavanju malignih bolesti. Palijativna njega je vrlo bitna kada se bolest ne može izlječiti, pa treba omogućiti da dijete što manje pati.

Svjetska zdravstvena organizacija (eng. World Health Organization) do 2030. godine ima za cilj postići najmanje 60% preživljavanja za svu djecu kojima je dijagnosticirana maligna bolest.

“Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, ukupan broj oboljelih od malignih bolesti u dobi od rođenja do 19 godina starosti, tokom 2019. godine iznosi 143, i to 69 muškog spola i 74 ženskog. Prema podacima o umrlim osobama u Federaciji Bosne i Hercegovine, 2019. godine je u dobi od 0-19 godina od malignih bolesti (C00-C97) umrlo devetoro djece, i to 6 djevojčica i 3 dječaka.”

Maligne bolesti u dječijoj dobi imaju socijalne i medicinske poteškoće. Udruženja roditelja djece oboljele od raka, bolnice, pedijatri onkolozi i društvo mogu pomoći porodicama i djeci u borbi s rakom.

U Bosni i Hercegovini organizacija koja pomaže djeci oboljeloj od raka i njihovim porodicama je udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka”, osnovano u aprilu 2003. godine. Ovo udruženje djeci oboljeloj od raka i njihovim porodicama pruža smještaj, hranu i psihosocijalnu podršku tokom liječenja. Svake godine organiziraju rehabilitacione kampove, pomažu s nabavkom lijekova, medicinske opreme i omogućavaju liječenje u inostranstvu.

Slika 2. Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka u BiH”- logo

“DJEČIJI RAK JE IZLJEČIV!

Svako dijete, bilo gdje na svijetu, zaslužuje najbolji tretman i brigu.

Za svako dijete koje umre od raka, svijet gubi 71 godinu života.

Djeca su naša budućnost, budimo uz njih jer oni ne mogu sami da se bore.”

Slika 3. Onkološki pacijenti vrlo često tokom terapije gube kosu

Literatura

Damjanov I., Patologija, 5. izd., Medicinska naklada, Zagreb 2018. Godine
Konja J, Aničić M (2009), Tumori jetre, Anđa Raič (ur.), Pedijatrijska onkologija, Zagreb, Medicinska naklada
Mardešić D., Pedijatrija, 5. Izd., Medicinska naklada, Zagreb 2018. Godine
MSD priručnici
https://iccd.care/en-us/home
https://www.ijzcg.me/me/medunarodni-dan-djece-oboljele-od-malignih-bolesti
http://www.pedsoncologyeducation.com/braintumor_nomenclature.asp
https://www.zzjzfbih.ba/medunarodni-dan-djece-oboljele-od-raka/

https://zjztk.ba/view-more/medunarodni-dan-djece-oboljele-od-malignih-bolesti-2020/185

Gubitak prirodnih zuba

Tue, 15 Feb 2022 17:17:00 GMT

Stomatolozi u svojoj praksi vrlo često imaju zadatak da kod pacijenata nadoknade gubitak njihovih prirodnih zuba. To nerijetko nije jednostavan, brz niti lagan posao, jer se pacijenti obično javljaju stomatologu nakon dužeg vremena bezubosti ili krezubosti sa željom da dobiju tzv. "holivudski osmijeh". Kod takvih pacijenata je vrlo često već došlo do određenog stepena gubitka kosti usljed gubitka zuba, zatim do pomjeranja susjednih zuba prema praznom prostoru, mijenjanja načina prenosa opterećenja, pa vremenom dolazi do preopterećenja temporomandibularnih zglobova, do njihovog trošenja i pojave boli. Pored toga mijenja se estetika lica, govor, funkcija žvakanja i gutanja, dolazi do promjena u samopouzdanju i socijalnom životu te osobe.

Pitanje je zašto uopšte pacijenti gube svoje prirodne zube? Glavni odgovor i polazišna tačka svega jeste loša oralna higijena, neredovne kontrole kod stomatologa, te nedovoljna edukacija pacijenata. Stoga se uvijek vraćamo na osnovne stvari i naglašavamo važnost redovnih stomatoloških pregleda i podizanja svijesti o pravilnoj oralnoj higijeni. Pored toga što je prevencija najjeftinija i najbezbonija metoda, ujedno je i ključ zdravlja.

Međutim, vraćamo se na pacijente koji su već izgubili sve svoje zube ili oređeni broj zuba. Koje su njihove mogućnosti? Odgovori na ovo pitanje su brojni, a zavise od više faktora kao npr: od stepena preostale kosti, stanja, broja i rasporeda preostalih zuba, zagriza, želja, očekivanja i zahtjeva pacijenta, te nažalost, vrlo često i od finansijskih mogućnosti pacijenta. Tako da je najbolje da se pacijent javi svom stomatologu na pregled i konsultacije, te se informiše koje su njegove mogućnosti nadoknade izgubljenih zuba.

Općenito govoreći neki od načina nadoknade su sljedeći: totalne proteze, mobilni i fiksni radovi na implantatima, mobilni i fiksni radovi bez implantata, kombinovani mobilno-fiksni radovi itd.

Za kraj treba naglasiti da vaš zdrav prirodni zub ima neprocjenjivu vrijednost i bolji je od protetske nadoknade. Međutim, ako ste već izgubili prirodni zub ili zube, vrlo ih je važno nadoknaditi, pa makar se radilo o gubitku samo jednog, zbog promjena koje nastaju usljed njegovog gubitka.

STVARI KOJE MI NIKO NIJE REKAO A VOLIO BIH DA JESTE (u vezi prvog zaposlenja u struci-stomatologija)

Thu, 10 Feb 2022 19:03:56 GMT

Znam da je većina mojih kolegica i kolega u potrazi za svojim prvim zaposlenjem u struci ili su ga već uspijeli pronaći. Želio bih da podijelim nekoliko stvari, koje bih volio da je meni neko rekao kada sam bio na početku:

1. Prvi poslodavac ne znači da je najbolji stomatolog na svijetu, ali će vam mnogo značiti za početak.

2. Politika jedne ordinacije ne znači da je politika drugih ista.

3. Nećete impresionirati poslodavca ukoliko plombu uradite brzo. Imajte svoj tempo. Najbolja plomba je ona koja je urađena pravilno.

4. Nemojte da vas bude strah pitati. Vi ste i dalje u procesu učenja.

5. Naučite kako pripremiti sebi određeni materijal. Nemojte misliti da je to samo posao stomtološkog tehničara/sestre.

6. Recite ukoliko nešto ne znate ili niste sigurni da radite. U svemu tome je bitno ne naškoditi pacijentu, a ne vaše dokazivanje.

7. Ali opet vjerujte u sebe i svoje znanje!

8. Ne preskačite ili ne umanjujte značaj anamneze. Neki pacijenti nisu uvijek iskreni.

9. Važno je da budete zadovoljni i ponosni sobom kao i malim pobjedama koje ostvarujete svaki dan.

10. Koristite (ukoliko postoje) aparate za RTG snimanje iako neko kaže da "možda i ne treba". Mnogo će vam pomoći u dijagnozi.

11. Učite i čitajte o novim materijalima i metodama rada. Stomatologija napreduje i budite u koraku s tim.

12. Nemojte se zadržavati tamo gdje vas ne cijene. Bez obzira na vaš nivo znanja i na to kakvu stomatologiju radite.

13. Ako pacijent kaže da je neki drugi stomatolog rekao nešto, to ne znači ni da je taj stomatolog baš tako to rekao niti da je pacijent vama ispričao sve. Uvažavajte kolegice i kolege.

Noćni rad zdravstvenih radnika

Tue, 08 Feb 2022 13:49:44 GMT

Noćni rad je odavno prepoznat kao jedan od rizičnih faktora za razvoj mnogih oboljenja. Cirkadijalni ritmovi su uslovljeni prirodnim izmjenama dana i noći (slika 1). Bilo kakvo ometanje njihovog prirodnog toka može dovesti do desinhronizacije, s kojom su povezani brojni zdravstveni poremećaji i bolesti.

Noćni rad je klasificiran kao rad izvan normalnih dnevnih radnih sati, u šta se računaju sati od 07:00 do 18:00, te uključuje rad u rano jutro, uvečer i tokom noći. Ovakav režim rada imaju neki zdravstveni radnici, policajci, vatrogasci, radnici na benzinskim stanicama, autoprevoznici te radnici još nekih rijetkih službi.

Slika 1. Cirkadijalni ritam kod čovjeka, (prevedeno) Smolensky i Lamberg (2000)

Prema Williams (2008), 45% ukupnog broja zdravstvenih radnika radi noćne smjene, a prema novijim istraživanjima broj ljudi koji rade noćne smjene progresivno raste. S obzirom na to da sve više ljudi radi noću, povezanost noćnog rada sa zdravstvenim problemima, te lošim životnim i prehrambenim navikama vrlo je zabrinjavajuća.

Noćni rad i poremećaji spavanja

Poremećaj spavanja povezan sa noćnim radom (eng. shift work sleep disorder ) je uobičajeno stanje koje ostaje nedovoljno prepoznato i nedovoljno liječeno prema Schwartz i Roth (2006).

Gotovo polovina svih ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama se žali na probleme vezane uz spavanje, kako navodi Porter (2018) u Merck priručniku dijagnostike i terapije. Poremećaj spavanja može uzrokovati emocionalne promjene, poteškoće u pamćenju, lošije motoričke sposobnosti, smanjenu učinkovitost na poslu, povećan broj nesreća u saobraćaju. Također, može doprinijeti kardiovaskularnim bolestima i mortalitetu.

Prema Sliškoviću (2010), u nizu problema smjenskih/ noćnih radnika na prvom su mjestu problemi sa spavanjem. U osnovi ovih problema je inverzija faza 24-satnog ritma budnost/ spavanje koju nameće noćni rad, dok vanjski faktori (buka, svjetlo i dnevne socijalne aktivnosti) mogu dodatno narušavati dnevno spavanje noćnog radnika. Problemi sa spavanjem kod smjenskih radnika najčešće uključuju nesanicu, smanjeno trajanje spavanja te pospanost i umor tokom noćnih radnih sati. Problemima sa spavanjem i hroničnom umoru posebno doprinosi rad u rotirajućim smjenama, gdje radnik ulazi u novu smjenu dok adaptacija na prethodnu još nije potpuna.

Budući da se mnogi liječnici hitne pomoći angažiraju u smjenama, podložni su efektima poremećaja cirkadijalnog ritma. Istraživanja o učinku desinhronizacije na liječnike hitne pomoći su oskudna, ali su pokazala negativne učinke, kako navodi Kuhn (2001).

Mnogi ljudi su svjesni važnosti kvalitetnog sna, ali mnogi nisu svjesni koliki je utjecaj istog na nastanak hroničnih bolesti. U istraživanju Beebe i sar. (2017) navodi se da je nekvalitetan san rastući problem u Sjedinjenim Američkim Državama i procjenjuje da 50 do 70 hiljada Amerikanaca pati od poremećaja spavanja. Zaključuju da je ovo moderni javnozdravstveni problem u SAD-u.

Istraživanje Wolk i Somers (2007) razmatra dokaze da poremećaji spavanja (opstruktivna apneja u snu, nedostatak sna i rad u smjenama) mogu neovisno dovesti do razvoja i inzulinske rezistencije te pojedinačnih kliničkih komponenti metaboličkog sindroma. Može biti i obrnuto, jer metaboličke abnormalnosti povezane s metaboličkim sindromom i inzulinskom rezistencijom mogu potencijalno pogoršati poremećaje spavanja.

Noćni rad i zdravlje

Zdravstveni problemi koji su povezani sa poremećajima cirkadijalnog ritma su kardiovaskularna oboljenja, šećerna bolest, hipertenzija, hiperlipidemija, probavne tegobe, poremećaji rada štitnjače, gojaznost, sindrom izgaranja na poslu, mentalni poremećaji, poremećaji sna, poremećaji reproduktivnog zdravlja, moguća povezanost sa karcinomom endometrija i dojke te drugi.

Radnici u smjenama imali su veće šanse za hipertenziju (povišen krvni pritisak) od ostalih. Konkretno, što radnici duže rade, rizik od hipertenzije postaje veći, kako navode Yeom i sar. (2017). Guo i sar. (2013) navode da rad u smjenama može biti nezavisni faktor rizika za kvalitet spavanja, dijabetes i hipertenziju čak i kod radnika u penziji.

U istraživanju Sliškovića (2010) se navodi kako dobijeni rezultati pokazuju da smjenski radnici navode značajno veći broj zdravstvenih problema od radnika koji ne rade u smjenama. Pritom je najveća povezanost sa smjenskim radom utvrđena za probleme povezane sa spavanjem, probavom, umorom i iritabilnošću poslom. Slišković, također, navodi da je smjenski rad općenito označen kao rizični faktor za kardiovaskularne bolesti, iako još nije potpuno razjašnjen mehanizam njihova nastanka kod smjenskih radnika. Smatra se da neurovegetativna reakcija na narušavanje cirkadijalnih ritmova vodi povećanoj hormonalnoj reakciji s posljedicama za krvni pritisak, srčanu frekvenciju, procese tromboze, metabolizam lipida i glukoze. S druge strane, manje povoljni životni uvjeti kod rada u smjenama, fiziološki napori, problemi sa spavanjem i prehranom, te pušenje cigareta su, također, značajni faktori rizika.

Rad u smjenama može povećati rizik od kardiovaskularnih bolesti zbog nekoliko međusobno povezanih psihosocijalnih, bihevioralnih i fizioloških mehanizama, kako tvrde Puttonen , Härmä i Hublin (2010). Psihosocijalni mehanizmi se odnose na poteškoće u kontroli radnog vremena, smanjenu ravnotežu između privatnog i profesionalnog života i loš oporavak nakon posla. Najvjerojatnije promjene u ponašanju su debljanje i pušenje. Uvjerljivi fiziološki i biološki mehanizmi povezani su s aktivacijom autonomnog nervnog sistema, upalom, promijenjenim metabolizmom lipida i glukoze te srodnim promjenama u riziku od ateroskleroze, metaboličkog sindroma i dijabetesa tipa II. Podaci iz ove studije pružaju dokaze o mogućim mehanizmima bolesti između smjenskog rada i kardiovaskularnih bolesti.

Neki od zaključaka istraživanja Softić-Namas (2021) ukazuju na to zaposlenici Hitne pomoći Kantona Sarajevo, koji rade noćne smjene svaku petu noć (ispitivana skupina), u odnosu na druge zdravstvene radnike koji rade samo dnevne smjene (kontrolna skupina), prednjače po broju srčanih udara, hipertenzije, hiperlipidemije, karcinoma, poremećaja spavanja i u grupi ostalo (tabela 1).

Tabela 1. Analiza prisustva pojedinih bolesti/ zdravstvenih problema, Softić-Namas (2021)

Prema Sharma i sar. (2017), ovi radnici imaju povećan rizik od nastanka gojaznosti i šećerne bolesti tip 2. Prema Beebe i sar. (2017), kod smjenskih radnika povećan je rizik od nastanka hipertenzije i srčanih oboljenja, a Jia i sar. (2013) navode da bi mogao biti i povećan rizik od nastanka karcinoma dojke. Karlson, Knutsson i Lindahl (2001) navode povišen rizik od metaboličkih poremećaja, povišene nivoe triglicerida i smanjene nivoe lipoproteina visoke gustoće (tzv. dobri holesterol – HDL).

Coppeta i sar. (2020) su u metaanalizi utvrdili da su poremećaji štitnjače zastupljeniji među radnicima u noćnim smjenama. Noćni rad bio je više povezan s povećanjem razine TSH (tireostimulirajući hormon). Radnici u noćnim smjenama bili su pod većim rizikom od razvoja subkliničke hipotireoze.

Istraživanje koje su proveli Hidalgo i sar. (2016) među brazilskim zdravstvenim radnicima također pokazuje poražavajuće rezultate. Relativno veliki udio liječnika, medicinskih sestara i zdravstvenih radnika u zajednici izvijestilo je da se ne bavi zdravim načinom života koji utječe na hronične bolesti.

Bourne i sar. (2010) su istraživali ovaj problem i došli do zaključka da je znanje zdravstvenih radnika o zdravim životnim stilovima izvrsno. Ova studija otkrila je informacije o percepciji zdravstvenih radnika o zdravom načinu života, zdravstvenim izborima i općoj percepciji stanovnika Hanovera o njihovom zdravlju. Uprkos tome, pušenje, pretilost, prekomjerna težina, povišeni holesterol, sjedilački način života, nezdrav način života i nizak socioekonomski status povećali su rizik od kardiovaskularnih bolesti kod zdravstvenih radnika u Hannoveru, a to je dodatno komplicirano hipertenzijom, dijabetesom melitusom i nezdravim izborima.

Istraživanje koje je proveo Strapajević (2015) među zaposlenicima hitne pomoći u Hrvatskoj, zaključilo je da zdravstvene poteškoće koje su ispitanici navodili pokazuju najveću učestalost bolova koštano-mišićnog porijekla i to boli u vratu i donjem dijelu leđa, što se može povezati sa statodinamičkim naporima na ovom poslu. Pretilo je 11% ispitanika, šećernu bolest ima 5%, a bolesti gastrointestinalnog sistema (gastritis, ulkus na želucu, kamen u žuči) ima 31% ispitanika. Navedene bolesti pripadaju skupini psihosomatskih bolesti koje mogu biti, među ostalim, posljedica organizacije posla i stresa koji je svojstven u radu u objedinjenom bolničkom hitnom prijemu.

Prema Regionalnom uredu za Evropu Svjetske zdravstvene organizacije (2018), glavni izazov javnog zdravstva u Bosni i Hercegovini je smanjenje ovih hroničnih nezaraznih oboljenja, kao što su srčana oboljenja, moždani udar, karcinom, šećerna bolest i hronična respiratorna oboljenja. Procijenjeno je da je 80% smrtnih slučajeva godišnje uzrokovano ovim bolestima. Kako su ove bolesti česte, isto toliko su česti i faktori rizika koji dovode do njih, kao što su povišen krvni pritisak, zloupotreba cigareta i neadekvatna prehrana. Samo u 2016. godini, kardiovaskularne bolesti bile su uzrok skoro polovine smrtnih slučajeva te vodeći uzrok obolijevanja (morbiditeta) u porodičnoj medicini i primarnoj medicini općenito.

Iako se gornji podaci odnose na Bosnu i Hercegovinu, u cijelom svijetu postoji ovaj trend rasta. Hronične nezarazne bolesti sada čine više od polovine bolesti globalno. Kardiovaskularne bolesti čine otprilike polovinu smrtnih slučajeva od hroničnih nezaraznih oboljenja, a većina smrtnih slučajeva od kardiovaskularnih bolesti javlja se u zemljama sa niskim i srednjim prihodima. Pored tradicionalnih faktora rizika od ovih oboljenja, poput pušenja duhana, visokog krvnog pritiska i nezdrave prehrane, netradicionalni faktori rizika kao što su zagađenje zraka i nezdrava konzumacija alkohola također igraju ulogu, kako navode Benziger, Gregory i Moran (2016).

Noćni rad i gojaznost

Iako je etiologija gojaznosti multifaktorijalna, prema Hadžović-Džuvo i sar. (2016), psihički stres i način života mogu utjecati na mehanizme koji stvaraju predispoziciju za gojaznost. Poznato je da su psihološka i emocionalna stanja osobe značajna u nastanku disbalansa u prehrani osobe i mogu dovesti do gojaznosti.

Kratko trajanje sna kod mladih, zdravih muškaraca povezano je sa smanjenjem nivoa leptina, povećanjem nivoa grelina i povećanjem gladi i apetita, navode Spiegel i sar. (2004). To znači da je poremećaj sna direktno involviran u osovinu glad-sitost te da gotovo i ne mora biti povećan energetski unos kako bi došlo do gojaznosti.

Caunto i sar. (2014) su dobili rezultate koji pokazuju snažnu povezanost između nedostatka sna i gojaznosti kod radnika u smjenama te da nedostatak sna može biti direktna posljedica rada noću.

Prema Wang i sar. (2014), metaanaliza kojoj je cilj povezati noćni rad s prisustvom metaboličkog sindroma, sugerira da je rad u noćnoj smjeni značajno povezan s rizikom od nastanka istog. Canuto i sar. (2015) došli su do zaključaka da su ženski spol, starija dob i deprivacija spavanja vjerovatni faktori rizika za metabolički sindrom, dok su viši obrazovni nivo i veći broj obroka dnevno zaštitni faktori za metabolički sindrom kod radnika u fiksnim smjenama.

Ko i sar. (2013) u svojoj studiji zaključuje da loša kvaliteta sna zbog rada u noćnim smjenama remeti cirkadijalni ritam, uzrokujući negativne promjene u metaboličkim, upalnim, neuroendokrinim i antioksidativnim biomarkerima. Takve negativne promjene mogu na kraju odigrati ulogu u povećanju učestalosti pretilosti.

Nekoliko studija koje uspoređuju ukupni energetski unos kod noćnih radnika i onih koji imaju normalno radno vrijeme su pokazale da energetski unos nije razlog ovih zdravstvenih poremećaja. Naprimjer, radovi Reeves, Newling i Gissane (2004) te Naghashpour, Amani, Nematpour i Haghighizadeh (2013) pokazuju takve rezultate. Iako je poznato da pozitivan energetski unos dovodi do gojaznosti, ovdje to ipak nije lako zaključiti.

Poznato je da je rad medicinskih sestara stresan, a mnoge sestre rade u smjenama. I stres i rad u smjenama faktori su koji mogu utjecati na to kako i šta medicinske sestre jedu te mogu povećati rizik medicinskih sestara za dobijanje na težini i pretilost. Buss (2012) je uradila pregled literature koji sažima dokaze o prevalenciji pretilosti i prekomjerne težine među medicinskim sestrama koje rade u smjenama i ispituju povezanost između stresa i načina prehrane ovih medicinskih sestara.

Noćni rad i prehrambene navike

Reeves, Newling‐Ward i Gissane (2004) te Geliebter (2000) navode da su česta konzumacija hrane s visokim udjelom šećera i masti i nedostatak tjelesne aktivnosti uočeni kod medicinskih sestara u noćnim smjenama i da mogu dovesti do nakupljanja potkožnog masnog tkiva.

Radnici u smjenama koji imaju ozbiljan nedostatak sna mogu biti izloženi riziku od pretilosti i povezanih zdravstvenih poremećaja zbog povećane potrošnje grickalica i nezdravog izbora grickalica, što su zaključili Heath i sar. (2011).

U istraživanju o navikama u ishrani zdravstvenih radnika u tri bolnice, Simfukwe i Van Wyk (2017) su došli do zaključka da su svi zdravstveni radnici bili svjesni negativnih posljedica prekomjerne težine ili pretilosti. Međutim, samo je nekoliko učesnika odlučilo usvojiti zdrav način života. Prepreke za usvajanje zdravog načina života uključivale su institucionalne i faktore stava. Zaključili su, također, da javne zdravstvene ustanove moraju uložiti u svoju radnu snagu tako što će zdravstvenim radnicima omogućiti pristup prostorijama za vježbanje i pristupačnoj zdravoj hrani u bolnici. Zdravstvene organizacije trebale bi uvesti programe promjene zdravstvenog ponašanja kako bi se borile protiv negativnih ustaljenih kulturnih normi među zdravstvenim osobljem.

Prema istraživanju Gieniusz-Wojczyk, Dąbek i Kulik (2021) o navikama medicinskih sestara u Poljskoj, medicinske sestre donijele su brojne loše odluke o ishrani. Gotovo sve medicinske sestre u istraživanju imale bi koristi od poboljšanja prehrane. Emocionalno prejedanje bilo je dominantna prehrambena navika u studiranoj grupi medicinskih sestara. Medicinske sestre s prekomjernom tjelesnom težinom/ pretile i medicinske sestre koje su imale dodatni posao pokazale su neprikladne prehrambene navike.

Također, Iljaz i sar. (2021) navode u zaključku svoga istraživanja da većina liječnika nije zadovoljila smjernice Svjetske zdravstvene organizacije o tjelesnoj aktivnosti i da su imali neuravnoteženu prehranu te sjedilački način života.

Prema Kathleen Mahan i Raymond (2017), kuhanje kod kuće može biti najbolji način za konzumiranje uravnoteženih i hranjivih obroka, ali može biti i veliki izazov u odrasloj dobi zbog zauzetosti. Upravo ovaj moment je naveden kao problem i u istraživanju Softić-Namas (2021) o prehrambenim navikama zaposlenika u Hitnoj pomoći KS. U ovom istraživanju uočeno je da ispitivana skupina značajno manje priprema svoje obroke i češće jede hranu izvan svog doma.

Ovakvi podaci zabrinjavaju s obzirom na važnost pozitivnih izbora kod pripreme i konzumiranja hrane, koji se navode i u preporukama za smjenske radnike švicarskog Federalnog odjeljenja za ekonomiju, obrazovanje i istraživanje WBF (2017).

Samhat, Attieh i Sacre (2020) zaključuju u svojoj studiji da medicinske sestre u noćnim smjenama imaju neredovne obroke, više grickaju, preferiraju hranu sa visokim udjelom masti i šećera i ne bave se nikakvim fizičkim aktivnostima van svog posla, zbog umora povezanog s prirodom posla.

Lin, Park i sar. (2020) su zaključili da je rad u noćnoj smjeni povezan s povećanom potrošnjom isprazne kalorijske hrane/ pića tokom dana među radnicima u noćnim smjenama. Prema rezultatima Mashhadi i sar. (2016), među radnicima u smjenama postoji neadekvatan unos vode i visok unos šećernih napitaka, što predstavlja potencijalni rizik od nekih hroničnih bolesti kao što je metabolički sindrom sa visokim nivoom triglicerida. Lin, Guo i sar. (2019) su u svom istraživanju došli do zaključka da se zaslađena pića koriste kao zamjena za obrok i da je to zbog opterećenja poslom. Konzumacija napitaka zaslađenih šećerom također je pozitivno povezana s povećanom vjerovatnoćom za nastanak pretilosti.

Noćni rad i životne navike

U životne navike bi se, osim prehrambenih, moglo ubrojati konzumiranje alkohola, pušenje cigareta, bavljenje fizičkom aktivnošću, kvalitetan san i navike koje mogu doprinijeti kontrolisanju stresa (hobi, meditacija, vjerske aktivnosti, druženje itd).

Rad u smjenama negativno utječe na životne navike i može dovesti do nepovoljnih zdravstvenih ishoda, a te navike su loš izbor hrane, pušenje i prekomjerna težina. Većina australijskih zdravstvenih radnika, a posebno medicinske sestre, rade rotirajuće smjene, kako navode Zhao i sar. (2008), pa su u većem riziku od razvijanja ovih negativnih životnih navika.

Turchi i sar. (2019) navode kako postoji značajna veza između noćnog rada i kvaliteta života medicinskih sestara povezanog s radnim mjestom. Zdravstveni profil medicinskih sestara uključenih u istraživanje je u različitim dimenzijama ispod vrijednosti opće populacije Italije.

Ohida i sar. (2001) navode da je uočena značajna povezanost između rada u noćnoj smjeni i upotrebe alkoholnih pića kako bi se lakše zaspalo. U pregledu literature o povezanosti konzumacije alkohola i noćnog rada, Richter i sar. (2021) navode da se može povezati konzumiranje alkohola sa noćnim radom u većem broju studija. Razlog za zloupotrebu alkohola kod ovih radnika može biti samoolakšavanje ili način da se nose sa stresom i psihološkim problemima tipičnim za smjenski rad. Medicinske sestre starije od 50 godina su u posebnom riziku od ovog problema.

Prema istraživanju provedenom u Univerzitetskoj bolnici Mansoura, Abou-ElWafa, Zoromba i El-Gilany (2020) su došli do zaključka da je prevalencija pušenja među ljekarima na specijalizaciji i medicinskim sestrama relativno visoka.

Kako navode Alibabić i Mujić (2016), utvrđena je veza između tjelesne aktivnosti i prehrane; osobe koje više vježbaju unose manje masnu hranu i unose više mikronutrijenata. U nekim studijama utvrđeno je de će tjelesna aktivnost pozitivno utjecati pri sprječavanju nastanka pojedinih zloćudnih tumora. Preporučuje se minimalnih 60-90 minuta fizičke aktivnosti dnevno, koju treba prilagođavati dobi, stanju zdravlja organizma itd. Iz rezultata u ovom radu vidi se da većina ispitanika nema dovoljno fizičke aktivnosti.

Noćni rad i sindrom sagorijevanje

Kong i sar. (2012) su u svom istraživanju zaključili da je visok udio ljekara u javnom zdravstvu koji su sa karakteristikama visokog sagorijevanja na poslu (eng. burnout ). Mladi, ali umjereno iskusni ljekari, koji moraju raditi u smjenama, činili su se najranjivijim.

Druga studija koju su proveli Wisetborisut i sar. (2014) zaključuje da je smjenski rad bio povezan sa izgaranjem na poslu. Produženi broj godina rada kod smjenskih radnika bio je povezan sa češćim sagorijevanjem. Utvrđeno je da su adekvatni sati nadoknađenog spavanja i slobodni dani mogući zaštitni faktori.

U svom istraživanju o utjecaju stresa na rad osoblja u bolničkoj hitnoj službi, koji rade noćne smjene, Strapajević (2015) navodi da su neki od pokazatelja u promjeni ponašanja kod sindroma sagorijevanja pad koncentracije, smanjenje samopoštovanja, apatija, nepopustljivost i krutost u odnosima, dezorijentacija, perfekcionizam, zabrinutost za zdravlje, nestrpljivost, pretjerani oprez, povlačenje u sebe i izolacija od drugih, pretjerana zabrinutost za porodicu, nesnošljivost, konfliktnost, preosjetljivost itd. Strapajević dalje navodi da se kao posljedica navedenog javljaju razni subjektivni simptomi, kao što su nesanica, noćne more, smanjenje ili pojačanje apetita, pad seksualnosti, osjećaj iracionalnog straha, osjećaj krivnje, umor, stalno loše raspoloženje, opća slabost itd. Od simptoma psihičke naravi promjene su u vidu pojave opsesija o svrsihodnosti života, pojava osjećaja besciljnosti, suicidalnih misli, vjerski fanatizam ili gubitak vjere, patološki skepticizam itd. Sve navedeno utječe i na tijelo koje doživljava stres te se javljaju organski poremećaji tipa srčane aritmije, pojava hipertenzije, bolovi u mišićima i zglobovima, pojava probavnih smetnji, glavobolja i migrene, poremećaji menstrualnog ciklusa u žena itd.

Kakamu i sar. (2014) su istraživali vezu između umora poslije noćne smjene i svijesti medicinskih sestara o potrebi smanjenja stresa. U ovoj studiji je prepoznata veza između stepena svijesti o svakodnevnom oslobađanju od stresa i perioda oporavka od umora.

Gordon i sar. (2011) su u svom istraživanju zaključili da u poređenju s muškarcima koji rade po nepromjenjivom rasporedu rada, oni koji rade u smjenama pokazuju više stope opijanja, stresa i emocionalnih problema. Radnice u smjenama prijavile su više stope upotrebe tableta za spavanje, tableta za smirenje i alkohola, kao i niže rezultate na društvenom planu, više stresa na poslu i više emocionalnih problema.

Kod radnika s prekomjernom tjelesnom težinom ili gojaznošću, noćni/ smjenski radni raspored bio je povezan sa nižom motivacijom za promjenu načina života, a povezanost je još jača kod onih s dugim radnim vremenom (Tanikawa i sar, 2020).

Problemi sa spavanjem i tjelesna neaktivnost važni su faktori koji izazivaju depresiju kod noćnih radnika. Ovaj fenomen istražili su Kalmbach i sar. (2015) na primjeru ljekara na specijalizaciji. Nažalost, gubitak sna i neaktivnost česti su tokom specijalističkog staža ljekara, a posebno tokom prve godine boravka u bolnici. Veliko opterećenje i cirkadijalni neusklađeni raspored smjena doprinose visokoj stopi nedostatka sna tokom stažiranja. U istoj liniji, rotirajući smjenski rad i vremenska ograničenja predstavljaju glavne prepreke fizičkoj aktivnosti i vježbanju kod ljekara.

Reference:

1. Abou-ElWafa, H. S., Zoromba, M. A., & El-Gilany, A.-H. (2020). Cigarette smoking at workplace among resident physicians and nurses in Mansoura University Hospital. Archives of Environmental & Occupational Health, 76(1), 37–44.

2. Alibabić, V., i Mujić, I. (2016). Pravilna prehrana i zdravlje. Veleučilište u Rijeci.

3. Beebe, D., Chang, J. J., Kress, K., & Mattfeldt-Beman, M. (2017). Diet quality and sleep quality among day and night shift nurses. Journal of Nursing Management, 25(7), 549–557.

4. Benziger, C. P., Roth, G. A., & Moran, A. E. (2016). The Global Burden of Disease Study and the Preventable Burden of NCD. Global Heart, 11(4), 393–397.

5. Bourne, P. A., Glen, L. V., Laws, H., & Kerr-Campbell, M. D. (2010). Health, lifestyle and health care utilization among health professionals. Health, 02(06), 557–565.

6. Buss, J. (2012). Associations between Obesity and Stress and Shift Work among Nurses. Workplace Health & Safety, 60(10), 453–458.

7. Canuto, R., Pattussi, M. P., Macagnan, J. B. A., Henn, R. L., & Olinto, M. T. A. (2013). Sleep deprivation and obesity in shift workers in southern Brazil. Public Health Nutrition, 17(11), 2619–2623.

8. Coppeta, L., Di Giampaolo, L., Rizza, S., Balbi, O., Baldi, S., Pietroiusti, A., & Magrini, A. (2020). Relationship between the night shift work and thyroid disorders: A systematic review and meta-analysis. Endocrine Regulations, 54(1), 64–70.

9. Gieniusz-Wojczyk, L., Dąbek, J., & Kulik, H. (2021). Nutrition Habits of Polish Nurses: An Approach. Healthcare, 9(7), 786.

10. Gordon, N. P., Cleary, P. D., Parker, C. E., & Czeisler, C. A. (1986). The prevalence and health impact of shiftwork. American Journal of Public Health, 76(10), 1225–1228.

11. Guo, Y., Liu, Y., Huang, X., Rong, Y., He, M., Wang, Y., Yuan, J., Wu, T., & Chen, W. (2013). The Effects of Shift Work on Sleeping Quality, Hypertension and Diabetes in Retired Workers. PLoS ONE, 8(8), e71107.

12. Hadžović-Džuvo, A. i sar. (2016). Gojaznost. Sarajevo: Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu

13. Heath, G., Roach, G. D., Dorrian, J., Ferguson, S. A., Darwent, D., & Sargent, C. (2012). The effect of sleep restriction on snacking behavior during a week of simulated shiftwork. Accident Analysis & Prevention, 45, 62–67.

14. Hidalgo, K. D., Mielke, G. I., Parra, D. C., Lobelo, F., Simões, E. J., Gomes, G. O., Florindo, A. A., Bracco, M., Moura, L., Brownson, R. C., Pratt, M., Ramos, L. R., & Hallal, P. C. (2016). Health promoting practices and personal lifestyle behaviors of Brazilian health professionals. BMC Public Health, 16(1).

15. Human circadian rhythm (Source adapted from Smolensky and Lamberg). ResearchGate. Retrieved February 6, 2022.

16. Ijaz, M. A., Ijaz, A., Ijaz, M. M., Khalid, M., & Akhtar, J. (2021). Comparison of Physical Activity and Dietary Habits among Clinical and Non-clinical Side Doctors. Pakistan Journal of Medical Research, 60(2), 69–73.

17. Jia, Y., Lu, Y., Wu, K., Lin, Q., Shen, W., Zhu, M., Huang, S., & Chen, J. (2013). Does night work increase the risk of breast cancer? A systematic review and meta-analysis of epidemiological studies. Cancer Epidemiology, 37(3), 197–206.

18. Kakamu, T., Tsuji, M., Hidaka, T., Kumagai, T., Hayakawa, T., & Fukushima, T. (2014). [Relationship between fatigue recovery after late-night shifts and stress relief awareness]. Sangyo Eiseigaku Zasshi = Journal of Occupational Health, 56(5), 116–120.

19. Kalmbach, D. A., Fang, Y., Arnedt, J. T., Cochran, A. L., Deldin, P. J., Kaplin, A. I., & Sen, S. (2018). Effects of Sleep, Physical Activity, and Shift Work on Daily Mood: a Prospective Mobile Monitoring Study of Medical Interns. Journal of General Internal Medicine, 33(6), 914–920.

20. Karlsson, B. (2001). Is there an association between shift work and having a metabolic syndrome? Results from a population based study of 27 485 people. Occupational and Environmental Medicine, 58(11), 747–752.

21. Kathleen Mahan, & Raymond, J. L. (2017). Krause’s food & the nutrition care process (14th ed.). Elsevier.

22. Ko, S. B. (2013). Night Shift Work, Sleep Quality, and Obesity. Journal of Lifestyle Medicine, 3(2), 110–116. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4390740/

23. Kong, H., Siu, C., Fy, C., Yuen, S., & Cheung, A. (2012). www.hkmj.org. Hong Kong Med J, 18, 186–192.

24. Kuhn, G. (2001). Circadian rhythm, shift work, and emergency medicine. Annals of Emergency Medicine, 37(1), 88–98.

25. Lin, T.-T., Guo, Y. L., Gordon, C., Cayanan, E., Chen, Y.-C., Ouyang, C.-M., & Shiao, J. S.-C. (2019). Association Between Sugar-Sweetened Beverage Consumption as Meal Substitutes, Workload, and Obesity in Nurses: A Cross-Sectional Study. International Journal of Environmental Research and Public Health, 16(24), 4984.

26. Lin, T.-T., Park, C., Kapella, M. C., Martyn-Nemeth, P., Tussing-Humphreys, L., Rospenda, K. M., & Zenk, S. N. (2020). Shift work relationships with same- and subsequent-day empty calorie food and beverage consumption. Scandinavian Journal of Work, Environment & Health.

27. Mashhadi, N. S., Saadat, S., Afsharmanesh, M. R., & Shirali, S. (2016). Study of association between beverage consumption pattern and lipid profile in shift workers. Diabetes & Metabolic Syndrome: Clinical Research & Reviews, 10(4), 227–229.

28. Nacht- und Schichtarbeit (2017). Eidgenössisches Departement für Wirtschaft, Bildung und Forschung WBF Staatssekretariat für Wirtschaft SECO

29. Naghashpour, M., Amani, R., Nematpour, S., & Haghighizadeh, M. H. (2013). Dietary, Anthropometric, Biochemical and Psychiatric Indices in Shift Work Nurses. Food and Nutrition Sciences, 04(12), 1239–1246.

30. Ohida, T., Kamal, A., Sone, T., Ishii, T., Uchiyama, M., Minowa, M., & Nozaki, S. (2001). Night-Shift Work Related Problems in Young Female Nurses in Japan. Journal of Occupational Health, 43(3), 150–156.

31. Porter, R. S. (2018). The Merck manual of diagnosis and therapy. Merck Sharp & Dohme Corp., A Subsidiary Of Merck & Co., Inc.

32. Puttonen, S., Härmä, M., & Hublin, C. (2010). Shift work and cardiovascular disease – pathways from circadian stress to morbidity. Scandinavian Journal of Work, Environment & Health, 36(2), 96–108.

33. Reeves, S. L., Newling‐Ward, E., & Gissane, C. (2004). The effect of shift‐work on food intake and eating habits. Nutrition & Food Science, 34(5), 216–221.

34. Richter, K., Peter, L., Rodenbeck, A., Weess, H. G., Riedel-Heller, S. G., & Hillemacher, T. (2020). Shiftwork and Alcohol Consumption: A Systematic Review of the Literature. European Addiction Research, 1–7.

35. Samhat, Z., Attieh, R., & Sacre, Y. (2020). Relationship between night shift work, eating habits and BMI among nurses in Lebanon. BMC Nursing, 19(1).

36. Schwartz, J. R. L., & Roth, T. (2006). Shift Work Sleep Disorder. Drugs, 66(18), 2357–2370.

37. Sharma, S., Anand, T., Dey, B., Ingle, G., & Kishore, J. (2014). Prevalence of modifiable and non-modifiable risk factors and lifestyle disorders among health care professionals. Astrocyte, 1(3), 178.

38. Simfukwe, P., Van Wyk, B., & Swart, C. (2017). Perceptions, attitudes and challenges about obesity and adopting a healthy lifestyle among health workers in Pietermaritzburg, KwaZulu-Natal province. African Journal of Primary Health Care & Family Medicine, 9(1).

39. Slišković, A. (2010). Shiftwork Problems. Archives of Industrial Hygiene and Toxicology, 61(4).

40. Softić-Namas S. (2021). Utjecaj noćnog rada na prehrambene i životne navike i zdravlje zaposlenika Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo. (završni magistarski rad), Tehnološki fakultet u Tuzli

41. Spiegel, K., Tasali, E., Penev, P., & Cauter, E. V. (2004). Brief Communication: Sleep Curtailment in Healthy Young Men Is Associated with Decreased Leptin Levels, Elevated Ghrelin Levels, and Increased Hunger and Appetite. Annals of Internal Medicine, 141(11), 846.

42. Strapajević, D. (2015) Procjena utjecaja rada u integriranoj bolničkoj hitnoj službi na zdravlje i radnu sposobnost djelatnika, SG/NJ 20, 231-9.

43. Tanikawa, Y., Kimachi, M., Ishikawa, M., Hisada, T., Fukuhara, S., & Yamamoto, Y. (2020). Association between work schedules and motivation for lifestyle change in workers with overweight or obesity: a cross-sectional study in Japan. BMJ Open, 10(4), e033000.

44. Turchi, V., Verzuri, A., Nante, N., Napolitani, M., Bugnoli, G., Severi, F. M., Quercioli, C., & Messina, G. (2019). Night work and quality of life. A study on the health of nurses. Annali Dell’Istituto Superiore Di Sanita, 55(2), 161–169.

45. Wang, F., Zhang, L., Zhang, Y., Zhang, B., He, Y., Xie, S., Li, M., Miao, X., Chan, E. Y. Y., Tang, J. L., Wong, M. C. S., Li, Z., Yu, I. T. S., & Tse, L. A. (2014). Meta-analysis on night shift work and risk of metabolic syndrome. Obesity Reviews, 15(9), 709–720.

46. WHO/Europe | Tackling noncommunicable diseases in Bosnia and Herzegovina (2018) (pristupljeno 3.2.2022.)

47. Williams, C. (2008). Work-life balance of shift workers. Statistics Canada -Catalogue, 5.

48. Wisetborisut, A., Angkurawaranon, C., Jiraporncharoen, W., Uaphanthasath, R., & Wiwatanadate, P. (2014). Shift work and burnout among health care workers. Occupational Medicine, 64(4), 279–286.

49. Wolk, R., & Somers, V. K. (2007). Sleep and the metabolic syndrome. Experimental Physiology, 92(1), 67–78.

50. Yeom, J. H., Sim, C. S., Lee, J., Yun, S. H., Park, S. J., Yoo, C.-I., & Sung, J. H. (2017). Effect of shift work on hypertension: cross sectional study. Annals of Occupational and Environmental Medicine, 29(1).

51. Zhao, I., Bogossian, F., & Turner, C. (2012). A Cross-Sectional Analysis of the Association Between Night-Only or Rotating Shift Work and Overweight/Obesity Among Female Nurses and Midwives. Journal of Occupational and Environmental Medicine, 54(7), 834–840.

Fizička aktivnost i mentalno zdravlje

Sun, 30 Jan 2022 11:55:13 GMT

"Moderni život", kakav većina nas danas živi, nerijetko podrazumijeva suočavanje sa stresnim situacijama, veliki broj obaveza i konstantnu trku sa vremenom. Prekomjerni stres je jedan od najčešćih uzročnika brojnih oboljenja. Postoje različiti načini reduciranja i efikasnog suočavanja sa stresom, a jedan od njih jeste i fizička aktivnost. Ona, ne samo da pozitivno utiče na naše fizičko zdravlje, nego ima i brojne psihološke dobrobiti.

Dokazano je da vježbanje poboljšava naše mentalne sposobnosti, smanjuje depresiju, tjeskobu i stres, te ima veliki učinak na naše raspoloženje.

Da li ste primijetili koliko se dobro osjećate poslije odrađenog treninga, bez obzira koliko on težak ili lagan bio, bez obzira da li ste trenirali pola sata ili dva sata? Fizička aktivnost će pojačati pozitivne misli i smanjiti negativne emocije, podići naše raspoloženje i doprinijeti poboljšanju naših mentalnih sposobnosti.

Potrebno je naglasiti da treba uvesti redovnu fizičku aktivnost, 2-3 puta sedmično , kako bismo ostvarili sve njene prednosti. Neka od istraživanja su također pokazala kako redovnim bavljenjem sportom stvaramo pozitivnu sliku o sebi i gradimo samopoštovanje, što mnogo doprinosi našem samopouzdanju u društvu.

Pored stresa, depresivni poremećaji su veliki problem današnjice. Organizovana fizička aktivnost može doprinijeti ne samo reduciranju stresa, nego i tjeskobe. Kako bi se umanjili simptomi depresivnosti i tjeskobe, preporučuje se kombinovanje aerobnih i anaerobnih vježbi.

Sve ove prednosti koje nam fizička aktivnost donosi tjeraju nas na zaključak da je vrijeme da se pokrenemo! Sport treba da nam bude dio svakodnevnice, te nešto pozitivno što ćemo učiniti za sebe, naše mentalno i fizičko zdravlje.

KARDIOVERZIJA (Elektrokonverzija)

Wed, 26 Jan 2022 18:47:44 GMT

_{Šta je kardioverzija?}

Kardioverzija je terapijski postupak koji podrazumeva upotrebu električnog šoka u cilju uspostavljanja pravilnog srčanog ritma i lečenja aritmija. Izvodi se u jedinici intenzivne nege uz kontinuirani monitorning vitalnih parametara.

Tipovi kardioverzije

Prema hitnosti kardioverzija može biti :

· elektivna

· hitna

Kardioverzija/defibrilacija

Neophodno je naglasiti da postoji razlika između kardioverzije koja se sprovodi kao elektivna(planirana) procedura i defibrilacije. Iz tog razloga, pravilno je upotrebiti termin sinhronizovana kardioverzija ili sinhronizovana defibrilacija.

Da bi se postupak u potpunosti razumeo, upoznaćemo se sa terminologijom kojom se naglašavaju razlike u varijaciji samog terapijskog postupka.

Farmakološka kardioverzija

Podrazumeva upotrebu lekova da bi se uspostavio sinusni ritam kod bolesnika sa perzistentnom tahiaritmijom.

Kardioverzija jednosmernom strujom (DC šok)

Podrazumeva oslobađanje električnog šoka, koji je sinhronizovan sa električnom aktivnošću srca, prema R-zupcima na EKG-u.

Električna kardioverzija

Onačava termin koji se odnosi na normalizovanje svih poremećenih srčanih ritmova, osim ventrikularne fibrilacije.

Defibrilacija

je terapijski postupak čija je razlika u indikaciji i načinu isporučivanja električnog šoka. Sprovodi se kao hitna procedura, kada je pacijent hemodinamski nestabilan i nema puls(ventrikularna tahikardija bez pulsa, ventrikularna fibrilacija).

Elektivna/sinhronizovana kardioverzija

Najčešće indikacije za elektivnu kardioverziju su atrijalna fibrilacija i atrijalni flater.

Atrijalna fibrilacija je najzastupljeniji poremećaj srčanog ritma u populaciji. Nastaje kada se u pretkomorama pojave impulsi koji ne potiču iz SA čvora. Ovi impulsi nadjačavaju prirodni pejsmejker srca, koji više ne može da kontroliše ritam srca. Simptomi podrazumevaju osećaj preskakanja srca, vrtoglavicu, umor, nesvesticu, slabost, bol u grudima. Prvi terapijski postupak kod AF je medikamentozna kardioverzija. Ukoliko ne uspe, sledeći korak je sinhronizovana kardioverzija.

Atrijalni flater je manje uobičajen od atrijalne fibrilacije, ali ima iste simptome, uzroke i moguće komplikacije. Nastaje zbog poremećenog automatizma pretkomora koji dovodi do fenomena kruženja i nastanka aritmije. Karakteriše se ubrzanom frekvencom 250-300/min.

Osim atrijalne fibrilacije i flatera, indikacije za elektivnu kardioverziju mogu biti :

· Supraventrikularna tahikardija (atrioventrikularna nodalna reentrantna tahikardija [AVNRT] i atrioventrikularna reentrantna tahikardija [AVRT])

· Ventrikularna tahikardija sa pulsom

Kako se izvodi?

Pre sprovođenja same procedure, nephodno je dobiti pisani pristanak pacijenta.

· Priprema pacijenta podrazumeva neuzimanje hrane i pića 8 sati pre same procedure, uklanjanje nakita, zubnih proteza i ostalih metalnih predmeta

· Snimiti standardni EKG

· Uspostaviti vensku liniju uz strogo poštovanje asepse i antisepse

· Sedacija pacijenta postiže se upotrebom intravenskog kratkodelujućeg anestetika (Propofol, Midazolam)

· Odabir odvoda i voltaže

· Odabir sinhronizacijskog načina defibrilacije

· Odabir količine defibrilacijske energije(50-200J)

· Nanošenje elektrodne paste na elektrode

· Postavljanje elektroda na anterolateralnu (jedna elektroda je ispod klavikule, druga iznad vrha srca) ili anterposteriornu poziciju (jedna elektroda je izmedju lopatica, druga iznad vrha srca).

· Isporuka električnog šoka vrši se pritiskom dugmeta za oslobađanje energije, sve dok deibrilator ne isporuči šok na prvom R zupcu.

· Monitoring srčanog ritma uz snimak kontrolong EKG-a

Defibrilator

Uređaj koji utvrđuje prisustvo iregularnog srčanog ritma i isporukom električnog šoka normalizuje rad srca – uspostavlja sinusni ritam. Kod prestanka rada srca(cardiac arrest) isporukom električnog šoka uspostavlja rad srca.

Sastoji od jedinice za napajanje i dve metalne spoljašnje ili unutrašnje elektrode - “pedale ili papučice”.

Upotrebom pedala isporučuju se elektro-šokovi u predelu grudi ili direktno na srcu. Upotrebom kontrolisanog napona prenosi se struja kroz srce kako bi normalizovao njegov rad.

Da li su moguće komplikacije?

· Ventrikularna fibrilacija - usled loše sinhronizacije moguće je da ritam pacienta pređe u ventrikularnu fibrilaciju. U tom slučaju se na defibriltoru podešava asinhroni rad, podešava energija i pacijent odmah defibrilira.

· Depresija disanja - zbog primenjenih lekova, primenjene energije

· Embolija - komplikacija koja može nastati usled postojanja tromba u aurikuli leve pretkomore kod pacijenta sa atrijalnom fibrilacijom – izbegava se primenom antikoagulacione terapije nekoliko nedelja pre same kardioverzije

Da li je kardioverzija uvek uspešna?

Nije uvek moguće uspostaviti pravilan srčani ritam ovom procedurom. Nakon nekoliko dana ili nedelja posle obavljene procedure, moguća je ponovna pojava aritmija.

Šta ako ne uspe?

· Ukoliko je kardioverzija neuspešna, moguće je ponoviti proceduru, uz dodavanje anestetika i povećanje isporučene energije.

· Takođe, lekar može da razmotri drugi terapijski postupak(kateterska ablacija, medikamentozna terapija).

LITERATURA

1. Bagh RP, (2017) Keys to a Safe and Effective Cardioversion. J Hear Health 3(3): doi http:// dx.doi.org/10.16966/2379-769X.138

2. Rauché zdravstveni časopis, (2013) Elektrokonverzija, indikacije i procedure : http://www.rauche.net/izdanja/broj-2-3/elektrokonverzija-indikacije-i-procedure/ poslednji put pristupljeno 24.01.2022.

3. Cardioversion, (2016,Septebar 16), The American Heart Association, https://www.heart.org/en/health-topics/arrhythmia/prevention--treatment-of-arrhythmia/cardioversion poslednji put pristupljeno 25.01.2022 .

4. What are the treatments for Afib, WebMD (2021, Oktobar 16), https://www.webmd.com/heart-disease/atrial-fibrillation/atrial-fibrillation-treatment poslednji put pristupljeno 25.01.2022.

5. Bulent Gorenek, (2012,Novembar 29), Cardioversion in atrial fibrillation described, European Society of Cardiology, https://www.escardio.org/Journals/E-Journal-of-Cardiology-Practice/Volume-11/Cardioversion-in-Atrial-Fibrillation-Described poslenji put pristupljeno 25.01.2022.

Žene u medicini – nekad i danas

Sat, 22 Jan 2022 20:35:41 GMT

Već mjesecima slušamo o korona virusu, o broju zaraženih i o stepenu izliječenih, o iscrpljenosti medicinskog kadra, doktora, doktorica, medicinskih sestara i tehničara, pa čak i spremačica, kuharica i drugih zaposlenika zdravstvenih ustanova. Svi oni su imali velikog uticaja kroz cijeli tok pandemije, ali ovaj tekst želim ponajviše posvetiti ženama doktoricama, majkama i suprugama, herojinama našeg društva.

Biti žena danas nije lako, a biti žena doktorica je još teže. Već stoljećima je javna tajna da su žene suočene sa brojnim predrasudama i diskriminacijama, u svim sferama društva a posebno u medicini. Jedini posao u kojem žene nisu nikada bile diskriminirane je posao ginekologije i primaljstva, jer se u srednjem vijeku smatralo neprimjerenim da se doktor brine o trudnici i sudjeluje u porodu. Tada je uvedena radna podjela unutar medicine, samo žene su se mogle baviti ženskim reproduktivnim zdravljem, ali tada žene nisu imale pristup formalnom obrazovanju, medicinskim instrumentima i faktički, bile su nepismene.

Unatoč tome, kroz historiju su se istakle brojne žene koje su bile jako uspješne i koje su uveliko doprijenijele razvoju nauke.

Grčka doktorica METRODORA (200. – 400. n.e) bila je prva žena koja je napisala medicinski tekst O bolestima i lijekovima žena. Razvila je mnoge terapije i hiruške tehnike koje su do tada bile apsolutna nepoznanica.

Američka biohemičarka GERTY CORI (1896. – 1957.) bila je prv žena u historiji koja je osvojila Nobelovu nagradu za rad iz medicinske fiziologije.

Američka doktorica VIRGINIA APGAR (1909. – 1974.) poznata je po izumu testa provjeru da li je novorođenčetu potrebna hitna medicinska pomoć. Apgar test je uveliko smanjio smrtnost novorođenčadi.

Britanska znanstvenica ROSALIND FRANKLIN (1920. – 1974.) prva je prepoznala dvostruku spiralu u građi DNK strukture što je dovelo do ogromnog napretka na polju genetike i moderne medicine. Također je unaprijedila molekularnu strukturu RNK virusa te izučavala dječiju paralizu.

Iako su gore navedene žene značajno doprinijele razvoju medicine zapravo ih se nikada nije poštovalo. Žene u medicini su uvijek bile na meti diskriminacije te su bile zanemarene kada su u pitanju pozicije dekanesa, direktorica, glavnih urednica i autorica u naučno istraživačkim radovima. Postoji stav da hirurgija nije za žene i da žene trebaju izabrati „lakšu“ specijalizaciju. Čak i nakon godina učenja, produktivnosti, rada, specijalizacije, žene u prosjeku zarađuju i do 29% manje od muškaraca!

Ako se pitate gdje se ovakve stvari dešavaju danas, odgovor je – svugdje oko nas. Muškarcima se u medicini sudi uglavnom po naučnim postignućima, dok žene moraju odgovarati za svoj stav, mišljenje, ambicije, pa čak i odijevanje. Govori im se da moraju imati „deblju kožu“ te da istrpe razne uvrede i komentare.

Nedavno izviješće WHO ukazalo je da žene obavljaju 70% uloge u zdravstvu, a samo ¼ njih ima rukovodeće uloge.

Da li su konačno u 21. vijeku žene doktorice zaslužile da budu ravnopravne sa kolegama suprotnog spola, da budu poštovane, da pokažu i dokažu da mogu biti istovremeno i dobre majke i dobre doktorice? Da ne šute i verbaliziraju svoje probleme, znajući da neće privući negativnu reakciju ako progovore.

Za kraj, znamo da nema razlike u sposobnostima i znanju između muškaraca i žena kada je riječ o medicini i samo zajedničkim naporima možemo dobiti ono što i jeste osnovni cilj zdravstva – steći povjerenje pacijenta i izliječiti ga.

I nije najbolji doktor muški doktor niti ženski doktor, već je najbolji doktor onaj kojem pacijent vjeruje!

Ja, buduća žena doktorica.

Prevencija suicida

Tue, 18 Jan 2022 19:57:16 GMT

Jedan suicid u svetu na svakih 40 sekundi. Suicid je 4. uzrok smrti mladih uzrasta 15-29. godina. Kažu da niko ne uspe iz prvog pokušaja da sebi oduzme život, već iz drugog, ili nekog sledećeg puta.

Verovatno se užasno loše osećate dok ovo čitate, a samo smo tri podatka izneli. Suicid jeste globalni problem, ali se može prevenirati i svi možemo učestvovati u tome.

Razgovor .

Pre svega, moramo shvatiti da mentalno zdravlje nije tabu tema, da se svi možemo osećati loše, bezvredno. Svakome od nas može doći trenutak da imamo osećaj da je problema previše, a ne vidimo rešenje.

Ako primetite takvu osobu, pričajte o tome. Pitajte u čemu je problem, da li je osoba tražila stručnu pomoć, ponudite se za pomoć, stavite osobi do znanja da nije sama sa svojim mislima. Koristite tople reči, zagrlite, pomozite joj da promeni rutinu dana, da ubaci nešto novo u svoju svakodnevnicu. Nemojte govoriti da joj nije ništa, da svi imaju probleme. Setite se, svakom je svoja muka najteža.

Ako vam neko kaže da pomišlja da sebi oduzme život, shvatite to ozbiljno.

Na poslu.

Na poslu se provodi ogroman deo dana. Najveća odgovornost je na poslodavca, koji treba da stvori netoksično okruženje za zasposlene, iste uslove, pristojnu platu sa obzirom na poziciju i uloženi trud. Treba prepoznati zaposlene koji menjaju ponašanje, pomozite im da prevaziđu problem, smanjite im stres na poslu, organizujte predavanje o mentalnom zdravlju ili finansijski podržite odlazak kod stručnog lica. Zaposleni svoju ulogu u prevenciji ispunjavaju tako sto prihvataju svoje kolege na najbolji način, pomažu jedni drugima u poslu, međusobno menjaju smene kako im druge obaveze dozvoljavaju, imaju razumevanja za one vrlo zauzete i sa porodičnim problemima.

Prepoznavanje pacijenata koji imaju suicidne misli i upucivanje psihijatru.

Ovo je teško, možda i najteže, ali kada uradite nekoliko puta, a možda i pomognete nekome, osećaćete se lepše, i već ćete naviknuti na ovaj postupak. Posmatrajte pacijenta, pratite njegove reakcije, raspoloženje. Pitajte pacijenta kako se oseća, da li pije lekove da lakše zaspi, lekove za smirenje, da li ima suicidne misli, da li je nekad pokusao da počini ubistvo. Možda je on došao kod vas samo da bi sa nekim razgovarao o svojim problemima, budite mu podrška, pažljivo saslušajte šta ima da kaže.

Na osnovu istorije bolesti možete saznati da li neko ima psihijatrijsku dijagnozu. Pažljivo pricajte sa takvim pacijentima, pazite na svaku reč. Ako radite na psihijatrijskom odeljenju recite pacijentima svakog dana da ste tu za njih, da ce biti bolje kada izadju iz bolnice, podsetite ih da vam se mogu obratiti svakog dana u svakom trenutku i reći sta ih muči. Neka se osećaju kao da ste im prijatelj.

Pacijent koji je već pokusao da počini samoubistvo je zauvek etiketiran. Možda ce ponovo pokušati. Vaš zadatak je da ga odgovorite od tog cilja, da mu pomognete da prihvati svoju prošlost i krene dalje.

Stimulišite pacijente sa suicidnim mislima da idu na grupne treninge i predavanja o mentalnom zdravlju. Tamo ce naučiti puno o sebi, svojim emocijama i kako da se nose sa problemima. Upoznaće druge pacijente koji su u istom problemu i znače da nisu sami.

Pokušajte da sakrijete sredstva kojima je moguće da počine suicid. Dok traže sredstvo za sucid, mogu se predomisliti.

Podsetite pacijenta da može pozvati i pomoć preko telefona. Zapišite taj broj na neki papir i zamolite ga da čuva taj papir i da pozove određeni broj kada ima suicidne misli.

Kampanja Svetske zdravstvene organizacije za prevenciju suicida 40 sekundi

Svetska zdravstena organizacija je, periodu 10. septembra do 10. oktobra 2019 godine pokrenula kampanju Prevencije suicida pod nazivom „40 sekundi akcije“. Ova kampanja je imala za cilj prevenciju suicida na način gde svako može učestvovati. Ideje možete pogledati na slici ispod, a naš savet je da neku i primeite jer možda ćete nekome spasiti život.

1. WHO. Suicide. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/suicide

2. LARGE, Matthew Michael. The role of prediction in suicide prevention. Dialogues in clinical neuroscience, 2018, 20.3: 197.

3. Suicide Prevention Resource Center . https://www.sprc.org/

4. WHO. World Suicide Prevention Day 2019 - 40 seconds of action. https://www.who.int/news-room/events/detail/2019/09/10/default-calendar/world-suicide-prevention-day

Depresija

Mon, 17 Jan 2022 11:50:17 GMT

Tipovi depresije

Postpartalna depresija
Depresija djece i adolescenata
Staračka depresija
SAD (Sesonal affective disorders), najčešće prisutan u ranu jesen sa uobičajenom simptomatologijom
Depresija kod malignih i drugih hroničnih bolesti
Depresija kod srčanih bolesnika (posebno ishemija srca)
Distimia (dysthymic disorder) se karakteriše dugotrajnom depresijom (dvije godine i duže) sa manje teškim simptomima koji ne razaraju ličnost, ali mogu povremeno da ometaju normalno funkcionisanje ili da dovedu do loših osećanja
Bipolarna depresija (poznata kao manično-depresivni sindrom)

Uzroci

Postoji niz faktora koji su u uskoj vezi sa ovim poremećajem. Istraživanja uloge nasljeđa u nastanku depresije za sada pokazuju uključenost mnogih gena koji povećavaju rizik za razvoj, što ukazuje na genetsku skolost razvoja, ali su uključeni i faktori okoline. Zaključujemo da će osoba koja u porodici tj. bližem krvnom srodstvu ima osobu sa dijagnosticiranom depresijom, vrlo vjerovatno imati predispozicije ka istoj. Drugi bitan faktor za nastanak depresije je prekomerno lučenje stresnih hormona, poput kortizola. Izloženost hroničnom stresu mijenja funkciju mozga, tako da se mnoge depresije mogu objasniti akumulacijom štetnog djelovanja stresa. Prema najnovijim istraživanjima smatra se da je pojava depresije povezana sa smanjenjom aktivnosti nekih neurotransmitera (serotonina, noradrenalina i dopamina) koji imaju prirodnu antidepresivnu funkciju. O uzrocima depresije još uvek se ne zna dovoljno, ali mnogi stručnjaci navode da kombinacija svih ovih faktora doprinosi razvitku bolesti.

Epidemiologija

Prema SZO, polnih razlika u pojavi depresivnog poremećaja do puberteta nema, a nakon njega se ovaj poremećaj češće pojavljuje kod žena nego kod muškaraca. Rizik za obolijevanje od depresije za žene je od 10 do 25%, a za muškarce od 5 do 12%. Primjećeno je da ne postoji veza između pojave depresije i socioekonomskih uvjeta, ali je uočeno da se depresija češće pojavljuje u seoskim nego gradskim područjima.

Iako se sezona praznika (novembar i decembar) obično smatra radosnom, to nije stvarnost za sve. Neki razvijaju simptome depresije tokom ovih mjeseci, što rezultuje porastom broja suicida (dvije trećine onih koji izvrše samoubistvo bore se s depresijom). Nivo stresa tokom sezone praznika povećava se kod 38% ljudi. (Američko psihološko udruženje, 2006).

Od onih kojima je dijagnosticirana depresija, 1% žena i 7% muškaraca izvrši samoubistvo. Rizik od samoubojstva je oko 20 puta veći među onima kojima je dijagnosticirana velika depresija u odnosu na one bez veće depresije.

Simptomi

Jedan od dominantnih simptoma je nedostatak životne radosti ili barem smanjenje uživanja u mnogim aktivnostima u odnosu na period prije bolesti. Simptomi se, u odnosu na stadij bolesti razlikuju po intenzitetu i ne moraju svi nužno biti ispoljeni odjednom.

Najčešći simptomi:

nedostatak životne radosti, intenzivna tuga, samosažaljenje, agresivan plač
strah
nemir, zabrinutost, strepnja, očaj
osetljivost, ranjivost, razdražljivost
usamljenost, bezvoljnost
slabljena koncentracija i poremećaj pamćenja
poremećaji sna (nesanica ili velika potreba za snom)
umor, iscrpljenost, manjak energije
nedostataj seksualnog nagona
značajno smanjen ili povećan apetit
somatski bolovi koji nemaju fizičke uzroke ( glavobolja, hronični bolovi)
želja i razmišljanje o smrti kao i planiranje samoubistva

Depresija i COVID-19

Perturbacija (poremećaj) imunog sistema izazvana infekcijom mogla bi izazvati psihopatologiju, a psihijatrijske posljedice su uočene odma nakon izbijanja koronavirusa. Širenje pandemije teškog akutnog respiratornog sindroma koronavirusa (COVID-19) praćeno je većim psihijatrijskim implikacijama. PTSP, velika depresija i anksioznost su nezarazna stanja velikog opterećenja, povezana sa godinama i kvalitetom života (uticaj okoline i drugih faktora), te invaliditetom. Uzimajući u obzir alarmantan utjecaj infekcije COVID-19 na mentalno zdravlje, trenutni uvidi u psihijatriji akcentovani su na pojavu velikog broja pacijenata sa depresijom. Svoj doprinos u razvoju depresije imale su socijalne distance, izolacije, te brojna ograničenja koja su prouzrokovala strahove različitih etiologija. Istraživanja su pokazala da su se znaci depresije pojavili u toku prvih “zabrana” (lockdown), jer kontinuiran i nesmetan život biva prekinut novim mjerama (socijalna distanca, zabrane okupljanja i druženja, obavezno nošenje zaštitne maske, policijski sat, itd). Rezultat je bio stresno osamljivanje, negativne i suicidalne misli, te u konačnici dijagnostika depresije.

Kada ljudi u spoljnom svijetu dožive stres, može se desiti da se odvoje od tog svijeta. A kada osjete da su odvojeni, može im biti teško da se vrate i socijalizuju.

Na kraju, nedostatak vježbe je bio povezan s povećanim stresom, anksioznošću i depresijom. Osim preporučenih suplemenata, preporučuje se i pojačana aktivnost, jer je veliki broj smrtnih slučajeva zabilježen kod pretilih osoba (dodatna podloga za razvoj depresije).

Liječenje

LIJEČENJE DIJABETESA STEM ĆELIJAMA

Sun, 16 Jan 2022 09:12:25 GMT

Matične ćelije su ćelije koštane srži koje imaju niz osobina uključujući sposobnost samoobnavljanja, diferencijacije i proliferacije. Zahvaljujući ovoj mogućnosti, stem ćelije mogu stvarati različite vrste tkiva u našem organizmu i diferencirati se u bilo koji tip ćelije. One mogu ''popravljati'' organe i tkiva oštećene nekim patološkim procesom i na taj način obnoviti taj dio organizma. Veoma su slični malim limfocitima i ima ih od 100 hiljada do milion. Dijele se svakih 5 dana, sa ukupno 300 do 500 mitoza u životu što im daje ograničen period obavljanja tako da samim time, i umiru vremenom.

Postoje 3 oblika matičnih ćelija:

1. Embrionalne matične ćelije, porijeklom od blastociste

2. Odrasle matične ćelije, u tkivima odraslog čovjeka

3. Rebraste matične ćelije, u rebrima

Porijeklo matičnih ćelija:

Kako bi imale sposobnost samoobavljanja i diferencijacije, matične ćelije prolaze kroz 2 tipa dioba:

1. Simetrična dioba

2. Asimetrična dioba

Kod ljudi postoje tri dostupna izvora autolognih stem ćelija: koštana srž, masno tkivo i krv. Matične ćelije se također mogu prikupiti iz krvi pupčane vrpce odmah nakon rađanja. Adultne matične ćelije se često koriste.

Diabetes melitus (DM) , u svim svojim oblicima, je metabolički poremećaj koji nastaje zbog manjka proizvodnje inzulina u gušterači. Fiziološka kontrola razine glukoze u krvi može se obnoviti na više načina: egzogena primjena inzulina, lijekovi koji stimuliraju inzulin, lijekovi koji smanjuju inzulinsku rezistenciju i/ili zamjenjuju β ćelijsku masu (proizvođači inzulina). Regeneracija gušterače izgubljene funkcionalne β stanične mase je atraktivna strategija za oporavak od bolesti. Trenutni pristupi koji se koriste za zamjenu oštećenih β stanica gušterače uključuju transplantaciju Langerhansovih otočića, indukciju endogene regeneracije i primjenu β stanica dobivenih iz matičnih ćelija. Transplantacija Langerhansovih otočića gušterače pokazala se uspješnom za funkcionalnu nadoknadu oštećenih otočića. Međutim, da bi se postigla trajna metabolička kontrola tokom jedne godine, potrebno je transplantirati najmanje 2 milijuna β ćelija po kg tjelesne težine rezultira ograničenom dostupnošću zdravih otočića za ovu primjenu.

Povećana stopa uspješnosti dobivanja β-ćelija koje reagiraju na glukozu iz ljudskih matičnih ćelija potaknula je novu eru nadomjesne terapije β ćelija budući da bi terapija matičnim ćelijama potencijalno mogla isporučiti 100-200 milijuna β ćelija po transplantatu.

U svijetu je više od 415 milijuna oboljelo od dijabetesa.

Postoje tri oblika DM:

Diabetes mellitus-tip 1 - Može se javiti u bilo kojem periodu života, obično je to period od djetinstva do 30 godine života. Također ovaj tip je jako rjeđi u odnosu na tip 2. Javlja se kada se se proizvodnja inzulina smanji na minimum. Najčešći razlog nastanka dijabetesa tip 1 je aktivacija imunološkog odgovora koji dovodi do potpunog uništenja beta ćelija Langerhansovih otočića gušterače, a zbog brzine se nastanka i dijagnoza postavlja vrlo brzo.

Diabetes mellitus tip 2 - Obično se javlja u dobi poslije 40 godina. Pretilost je vrlo učestala kod osoba sa šećernom bolesti tipa 2, tako da čak i umjereni dobitak težine može povećati podložnost obolijevanja od šećerne bolesti. Masno tkivo oko abdomena i na gornjem dijelu tijela (oblik jabuke) dovodi se u vezu s inzulinskom rezistencijom , srčanom bolešću, visokim krvnim pritiskom, moždanim udarom i povišenim holesterolom.

Gestacijski tip - javlja se kod trudnica. Obično ne zahtjeva terapiju, dovoljna je regulacija ishrane te povećana fizička aktivnost.

Primjena ili injekcija egzogenog inzulina ne može zamijeniti endogeni inzulin koji luči zdrava gušterača. Mogućnost liječenja DM jeste trasplantacija gušterače. Ono što predstavlja poteškoću u takvom obliku liječenja jest ograničen broj mogućih donora gušterače, kao i doživotna potreba za imunosupresivnom terapijom kojoj je svrha spriječiti odbacivanje transplantiranog organa.

Slika 1. Liječenje dijabetesa stem ćelijama

Sa pojavom istraživanja o terapiji matičnim ćelijama za različite bolesti, zabilježena su otkrića u terapiji T1DM zasnovanoj na matičnim ćelijama. Prvi eksperiment urađen je 1980-tih godina na eksperimantalnim životnjama, a 2000. godine na čovjeku. Idealan tretman za dijabetes trebao bi obnoviti proizvodnju inzulina i regulaciju lučenja inzulina.

Slika 2. Načini liječenja dijabetesa tipa 1

ESC su pluripotentne ćelije izolovane iz unutrašnje ćelijske mase blastociste, ranog embriona sisara koji se implantira u matericu. ESC pokazuju karakteristike beskonačnog proliferativnog kapaciteta i samoobnavljanja i sposobni su da se diferenciraju u više tipova odraslih ćelija in vitro. iPSC (insulin producing cells) , koji se reprogramiraju iz somatskih ćelija, imaju sličan kapacitet da se razmnožavaju i diferenciraju kao ESC. Stoga, hPSC-i pružaju obećavajuću platformu za proizvodnju in vitro ćelija koje luče inzulin. Etička pitanja u primjeni ESC-a su još uvijek kontroverzna zbog njihovog porijekla. Nasuprot tome, iPSC su izvedeni iz odraslih somatskih ćelija koje su reprogramirane nazad u pluripotentno stanje nalik embrionu koristeći Yamanaka faktore . Tokom posljednje dvije decenije, zabilježene su brojne metode za generiranje IPC-a iz hPSC-a.

Obično su šeme za generisanje funkcionalnih IPC-a iz hPSC-a bile zasnovane na imitaciji in vivo razvoja embrionalnog pankreasa. Ključne faze razvoja embrionalnog pankreasa uključuju razvoj definitivne endoderme (DE), primitivne crijevne cijevi (PGT), pankreasa progenitora (PP), endokrinog progenitora (EP) i endokrinih ćelija koje eksprimiraju hormone. Dodavanjem različitih citokina (npr. epidermalni faktor rasta, bFGF) i modulatora signalizacije (npr. koštani morfogenetski proteini, inhibitori γ-sekretaze) u svaku fazu kako bi se aktivirali ili inhibirali specifični signalni putevi (npr. Notch, Wnt) uključeni u stvaranje odraslih β ćelija, sudbina hPSC ćelija se manipuliše u fenotip β ćelija.

Slika 3. Diferencijacija β ćelija koje proizvode inzulin iz hPSC-a oponašanjem in vivo razvoja embrionalnog pankreasa

Istraživanje o liječenju dijabetesa tip 1 pomoću matičnih stem ćelija traje godinama i nastavit će se još dugo istraživati. Dva glavna izazova su pronalaženje adekvatne zalihe ćelija koje proizvode inzulin i zaštita ovih ćelija od napada imunološkog sistema. Postignut je impresivan napredak u rješavanju problema opskrbe beta ćelijama u smislu da je sada moguće generirati ćelije koje proizvode inzulin iz ljudskih ESC i iPS ćelija.

Nekoliko tipova ćelija pankreasa dobijenih iz matičnih ćelija je predloženo za transplantaciju u dijabetičke modele, uključujući progenitore pankreasa i ćelije koje luče insulin. Kako se endokrini progenitori razlikuju, migriraju kohezivno i formiraju prekursore otočića nalik pupoljcima. Sve veći broj dokaza ukazuje da pravilna regulacija glukoze zahtijeva koordinaciju između različitih tipova stanica otočića; stoga bi moglo biti korisno proizvesti čitava otočića in vitro umjesto diferenciranja ćelija u određeni tip.

Kada se kondicioniraju da sazriju in vivo, transplantirane progenitorne ćelije pankreasa proizvode ćelije koje luče inzulin koje sprječavaju ili poništavaju dijabetes nakon transplantacije. Prijavljeno je da transplantacija progenitora pankreasa dobijenih iz matičnih ćelija na skele koje oslobađaju eksendin-4 pospješuje usađivanje progenitora pankreasa iz matičnih ćelija i njihovo sazrijevanje prema β ćelijama koje proizvode inzulin, značajno povećavajući nivoe C-peptida i smanjujući glukozu u krvi u STZ -induciranim miševima. Hronična hiperglikemija i imunodeficijentno okruženje ubrzavaju sazrijevanje transplantiranih progenitornih ćelija ispod bubrežne kapsule kod miševa. Kontakt između ćelije progenitora pankreasa prije transplantacije je ključan za sazrijevanje u IPC in vivo. Ipak, in vivo sazrijevanje ostaje kritično pitanje koje treba riješiti. Očekuje se da će zrele endokrine ćelije stvorene in vitro brže preokrenuti dijabetes od progenitornih stanica pankreasa nakon transplantacije. Razvoj novih tehnika je neophodan za in vitro protokole diferencijacije koji mogu efikasno usmjeriti progenitorne ćelije dalje niz razvojni put β ćelija.

Za liječenje se koristi:

Izrada beta ćelija od embrionalnih matičnih ćelija ili iPS ćelija. Embrionalne matične ćelije i iPS ćelije mogu se uzgajati u velikom broju u laboratoriji i imaju potencijal da budu natjerane da postanu bilo koji tip ćelija u tijelu, uključujući beta ćelije koje proizvode inzulin, uključujući senzore glukoze. Nedavni skokovi naprijed u ovim tehnologijama čine ovo vrlo obećavajućim putem za stvaranje velikog broja zamjenskih beta ćelija.
Stimulišu beta ćelije da naprave mnogo više kopija sebe. Beta ćelije to mogu učiniti u pankreasu, ali obično vrlo sporo, a sve manje kako starimo. Istraživači traže lijekove koji bi mogli poboljšati samoobnavljanje kao mogući tretman za osobe s dijabetesom tipa 2 ili ranom stadijumom dijabetesa tipa 1.
Zaštita beta ćelija od imunološkog napada: Imunolozi i bioinženjeri rade na nizu strategija za zaštitu transplantiranih ćelija od imunološkog napada. Jedan pristup je korištenje ćelijskog inženjeringa kako bi se stanice učinile otpornijima na takav napad, a drugi je inkapsuliranje ćelija unutar polupropusnih membrana kako bi se zaštitile od ćelija imunog sistema. Takve kapsule su porozne i omogućile bi malim molekulima kao što su glukoza i inzulin da prođu, štiteći beta ćelije od ćelija imunog sistema.

Ključ za ove pristupe je postavljanje beta ćelija na mjesto u tijelu gdje mogu raditi i zaštita od onoga što ih je prvo oštetilo. Ovo uključuje transplantaciju u dijelove tijela gdje je manja vjerovatnoća da će zamjenske ćelije biti napadnute od strane imunološkog sistema ili smještaj ćelija u zaštitne kapsule. Takve kapsule su porozne i omogućile bi malim molekulima kao što su glukoza i inzulin da prođu, štiteći beta ćelije od ćelija imunog sistema.

Pored stvaranja IPC iz obnovljivih matičnih ćelija, njihova imunomodulatorna, samoobnavljajuća i diferencijacijska svojstva također sugeriraju MSC kao potencijalno nove terapeutske kandidate u liječenju komplikacija povezanih s dijabetesom. Retinopatija, kritična ishemija ekstremiteta i nefropatija su najčešće i štetne komplikacije povezane s dijabetesom. Napredak u istraživanju matičnih ćelija pokazao je preokret ovih komplikacija kroz transplantaciju matičnih ćelija.

Potencijalni efekti liječenja dijabetesa stem ćelijama:

1. Liječenje hiperglikemije

2. Odgovor na test tolerancije glukoze

3. Dokaz odgovarajuće sekrecije C-peptida

4. Dobivanje na težini

5. Brzi povratak dijabetesa kada se uklone gen za transfekciju i/ili ćelije koje proizvode insulin

6. Nema regeneracije otočića životinja tretiranih stereptozotocinom i nema regeneracije pankreasa kod životinja s pankreatektomijom

7. Prisustvo granula za skladištenje insulina u tretiranim ćelijama

Prednosti stem ćelija

1. Pruža medicinske prednosti u oblastima terapijskog kloniranja i regenerativne medicine.

2. Pruža veliki potencijal za otkrivanje tretmana i izlječenja raznih bolesti uključujući Parkinsonovu bolest, šizofreniju, Alchajmerovu bolest, rak, ozljede kičmene moždine, dijabetes i mnoge druge.

3. Udovi i organi bi se mogli uzgajati u laboratoriji iz matičnih ćelija, a zatim koristiti u transplantaciji ili za pomoć u liječenju bolesti.

4. Pomoći će naučnicima da nauče o ljudskom rastu i razvoju ćelija.

5. Naučnici i doktori će moći da testiraju milione potencijalnih lijekova, bez upotrebe životinja ili ljudi. Ovo zahtijeva proces simulacije efekta koji lijek ima na određenu populaciju ćelija. Ovo će reći da li je lijek koristan ili ima bilo kakvih problema.

6. Istraživanje matičnih ćelija takođe koristi proučavanju razvojnih faza koje se ne mogu proučavati direktno u ljudskom embrionu, a koje su ponekad povezane sa velikim kliničkim posljedicama kao što su urođene mane, gubitak trudnoće i neplodnost. Sveobuhvatnije razumijevanje normalnog razvoja na kraju će omogućiti prevenciju ili liječenje abnormalnog ljudskog razvoja.

7. Prednost upotrebe odraslih matičnih ćelija za liječenje bolesti je da se vlastite ćelije pacijenta mogu koristiti za liječenje pacijenta. Rizici bi bili prilično smanjeni jer tijela pacijenata ne bi odbacila vlastite ćelije.

8. Embrionalne matične ćelije mogu se razviti u bilo koju vrstu ćelija u tijelu i tada mogu biti svestranije od matičnih ćelija odraslih.

Nedostaci

1. Upotreba embrionalnih matičnih ćelija za istraživanje uključuje uništavanje blastocista formiranih iz laboratorijski oplođenih ljudskih jajašaca. Za one ljude koji vjeruju da život počinje začećem, blastocista je ljudski život i uništavanje je nemoralno i neprihvatljivo.

2. Kao i svaka druga nova tehnologija, potpuno je nepoznato kakvi bi se dugoročni efekti takvog miješanja u prirodu mogli materijalizirati.

3. Embrionalne matične ćelije možda nisu rješenje za sve bolesti.

4. Nedostatak većine odraslih matičnih stanica je to što su one unaprijed specijalizirane, na primjer, krvne matične stanice stvaraju samo krv, a moždane matične stanice samo moždane stanice.

5. Oni su izvedeni iz embriona koji nisu pacijentovi i tijelo pacijenta ih može odbaciti.

Slika 4. Terapije za liječenje dijabetesa, prirodnim putem i matičnim ćelijama

LITERATURA

https://hr.medicineh.com/28-stem-cell-therapy-cures-type-1-diabetes-in-mice-94238

https://clinmedjournals.org/articles/ijscrt/international-journal-of-stem-cell-research-and-therapy-ijscrt-5-053.php?jid=ijscrt

https://stemcellres.biomedcentral.com/articles/10.1186/s13287-020-01793-6

https://www.sciencedaily.com/releases/2021/12/211202113432.htm

https://www.stetoskop.info/metode-u-medicini/lecenje-maticnim-celijama

https://hr.medicineh.com/96-stem-cells-may-treat-diabetes-48820

HONDROMALACIJA PATELE – ‘TRKAČKO KOLJENO’

Mon, 10 Jan 2022 16:51:05 GMT

Ako ste jedni od onih koji vole trkačke sportove, par ovih teza mogu biti od koristi. Ali prije nego više kažemo o ‘koljenu trkača’, odmah ćemo pobiti stigmu da ovu dijagnozu nalazimo dominantno kod sportista, te ga nerijetko pronalazimo i kod mladih osoba u razvoju, te osoba svih životnih doba dominantno ženskog pola.

UVOD U ANATOMIJU

Težina razumijevanja građe koljenog zgloba je direktno proporcionalna patologiji koju nalazimo u istom. Svakom studentu medicine je vrlo poznato šta znači savladati građu i funkciju zgloba koljena. Kako u medicini ništa nije slučajno, ova kompleksna anatomija je i temelj nastanka kompleksne patologije koljena, a u ovom slučaju kao jednu od patologija obradit ćemo hodnromalaciju patele. Krećemo od građe: koljeno čine dva zgloba, jedan između femura i tibije, drugi između femura i patele. Zglobne plohe na kostima pokrivene su zglobnom hrskavicom koja služi prijenosu težine te omogućuje glatko klizanje zglobnih ploha pri izvođenju kretnji. Unutar koljena, nalaze se i 2 meniskusa (medijalni i lateralni). Oni su polumjesečaste vezivno-hrskavične strukture, koje služe povećanju kongruentnosti zgloba te prijenosu opterećenja na potkoljenicu. Stabilnosti koljena doprinose ligamenti, patelarna sveza i mišić quadriceps femoris koji svojom tetivom prelazi preko patele.

Slika 1. Anatomija koljena

I tu dolazimo do targeta ove patologije-patele. Patela (iver, čašica) kao najveća sezemoidna kost ljudskog tijela je mobilno hvatište tetive m.quadriceps femorisa, s glavnom ulogom očuvanja ekstenzorne mehanike koljena. Hondromalacija kao patološka pojavnost hijaline hrskavice, rezultiraće omekšanjem što naposlijetku dovodi do remećenja ekstenzornog mehanizma zgloba. Patela služi kao oslonac za m. quadriceps femoris povećavajući efikasnost mišića. Ali kada je njena hrskavičava osnova narušena, narušena je i primarna mehanika koljena.

Slika 2. Razlika fiziloškog i patološkog položaja patele

BIOMEHANIKA

Pokreti u koljenom zglobu odvijaju se kroz dvije ravnine. Fleksija i ekstenzija odvijaju se kroz sagitalnu ravninu, dok se pokreti unutrašnje i vanjske rotacije odvijaju kroz horizontalnu ravninu. Opseg pokreta fleksije je od 120°-150° ovisno o mišićnoj masi potkoljenice. Ovo je izrazito važno u sportskim povredama koljena, jer one obično proizilaze upravo iz slabosti mišića natkoljenice. U takvim slučajevima se i preporučuje blago do umjereno jačanje istih mišića kako bi se ojačalo i koljeno koje će nositi taj teret.

Slika 3. Range of motion (ROM)

ETIOLOGIJA HONDROMALACIJE (chrondros – hrskavica; malakia – omekšavanje)

Tačna etiologija je poprilično nepoznata, ali faktori rizika su brojni. Glavni uzroci nestabilnosti i krivog smjera patele mogu biti abnormalnost Q kuta (povećanje dovodi do lateralnog povlačenja patele), mišićna tenzija m. rectus femorisa i m. tensor fasciae. Smatra se da učestali padovi na prednju stranu koljena, udruženi s lošom sportskom tehnikom mogu dovesti do iste. Ovakvu pozadinu nalazimo u trkačkim sportovima, biciklizmu, gimnastici, borilačkim sportovima, skijanju i sl. U obzir se moraju uzeti i prehrambeni problemi koji mogu dovesti do propadanja zglobne hrskavice, te problemi stopala (npr. ravna stopala). Mnogo faktora – kongenitalni, posturalni ili traumatski, sami ili u kombinaciji, pridonose stvaranju bolnog mjesta oštećenja hrskavice. Kod djece i adolescenata zbog ubrzanog rasta nastaje relativna insuficijencija muskulature, posebno ekstenzora koljena. Kod odraslih osoba naglasak je postavljen na osteoartritis koji sam po sebi uključuje degradaciju, propadanje hrskavice.

SIMPTOMATOLOGIJA

Simptom broj jedan je hronična bol u koljenu koja varira u intenzitetu ovisno o uzastopnim povredama. Bol je popratna karakterističnim ‘pucketanjem/škripanjem’ ispod patele posebno tokom ekstenzije s punim osloncem na nogu (penjanje stepenicama). Akutna hondromalcija se obično ogleda pojavom tečnosti, dok hronična atrofijom hrskavice. Pacijenti se žale na uporne bolove posebno nakon sjedenja sa savijenim koljenima duži period, kojih se često oslobađa nakon pokretanja. Bol se znatno inkrizirara pri većim fizičkim naporima, posebno oni koji zahtijevaju višu aktivnost koljena.

EPIDEMIOLOGIJA

Iako sam naziv sindroma isključivo asocira na sportsku povredu, nerijetko se susreće kod neaktivnih osoba, što je i očekivano. Čak dvije trećine pacijenata čine osobe ženskog pola (u dobi izmedju 20 do 45 godina, ali i neaktivne tinejdžerke), te visoko aktivni muškarci dobi dvadesetih godina. Prvi znak je bol, te palpatorno mekša medijalna strana patele, krepitacije tokom fleksije između 45° i 90°, povremeno oslobađanje mehanizma m. quadriceps femorisa, s rijetkom pojavom izljeva tečnosti u zglobu. Ostali fizički znakovi su pozitivan test straha i bol pri komprimiranju gornjeg dijela patele prema kondilima femura tijekom kontrakcije m. quadriceps femorisa.

Trkačko koljeno kod žena vrlo često se javlja iz razloga što zbog prirodne širine zdjelice i većeg ugla natkoljenice koljena imaju tendenciju da idu prema unutra, pri čemu možemo dosta češće vidjeti da žene imaju tzv. X noge nego muškarci. Ako je ugao širi nego obično, tetiva kvadricepsa ne prelazi preko prednje strane koljena. To može uzrokovati bol na stražnjoj strani čašice koja je poznata pod nazivom bol prednjeg koljena.

Ako u obzir uzmemo da su žene podložne određenim osteoartritisnim oboljenjima porastom starosne dobi shodno menopauznim hormonalnim promjenama, jasno nam je zašto kod njih hondromalacija poprimi hroničan oblik.

Slika 4. Bedrena kost se povlači unutra te dolazi i do interne rotacije potkoljenice, spuštenog stopala I nastaju tzv. X noge -> Kako bi se se vratila ispravna biomehanika, treba jačati unutrašnji mišić kvadricepsa (vastus medialis) i istezati vanjski mišić (vastus lateralis), zadnju ložu i list.

DIJAGNOSTIKA

Hondromalacija se ocjenjuje na osnovu artroskopskih nalaza, dubine stanjivanja hrskavica i promjena subhondralne kosti. Srednje teške do teške faze mogu se vidjeti na magnetnoj rezonanci. Gradacija se zasniva na 4 faze:

Faza 1: omekšavanje i oticanje zglobne hrskavice zbog slomljenih vertikalnih kolagenih vlakana. Hrskavica je spužvasta na artroskopiji.

Faza 2: stvaranje mjehurića u zglobnoj hrskavici zbog odvajanja površinskog od dubokog hrskavičnog sloja. Bez proširenja na subhondralnu kost.

Faza 3: ulceracija fisura, fragmentacija hrskavice koja se proteže do subhondralne kosti, ali zahvaća manje od 50% površine zgloba patele.

Faza 4: trošenje izložene subhondralne kosti izložene više od 50% površine patele sa
sklerozom i erozijama. Formiranje osteofita

Slika 5. Staging hondromalacije patele

Primarni dijagnostički pristup je radiografija, sa ili bez artrografije. Od neinvazivnih metoda se koristi MRI za detaljniju dijagnozu, te termografija koja podrazumijeva snimanje distribucije topline tijela detekcijom infracrvenih radijacija emitiranih s površine organizma.

FIZIOTERAPIJSKA PROCJENA

Fizioterapijski pregled počinjemo inspekcijom zgloba gdje ustanovimo da li postoji oteklina zgloba (rjeđe) ili je normalnog izgleda. Zatim procjenjujemo stepen mobilnosti zgloba (pasivno i aktivno) posmatrajući stav i osjećaj pacijenta. Pasivni pokreti su bezbolni, međutim konstatna provjera ekstenzije iz flektiranog položaja istretirat će zglob koji naposlijetku postaje bolan s osjećajem ‘preskakanja’. Kod RTG-a, za otkrivanje bilo kakve radiološke promjene potreban je antero-posteriorni pregled patelofemoralnog zgloba. U svim, osim u 4. stupnju nema uvjerljive radiološke promjene. Ispituje se opseg i pokretljivost donjeg ekstermiteta, kao i stav pacijenta jer mogu biti narušeni zbog prisutne hondromalacije.

KLINIČKA EGZAMINACIJA

U praksi ispitivanja pribjegava se sljedećim manuelnim testovima:

1. ‘Clarke-ov znak’ (otkriva prisutnost poremećaja patelofemoralnog zgloba, a pozitivan znak ovog testa je bol u patelofemoralnom zglobu; test kompresije kod kojeg se pruža otpor na ekstenziju, a koristi se kako bi se izvršila maksimalna provokacija na mišićno-tetivnom mehanizmu ekstenzora i pozitivan je kada zahvaćeno koljeno pokaže manju snagu pri pokušaju održavanja otpora).

2. ‘Rabot test’ (zvuk krepitacije s manulenim poprečnim pomjeranjem patele)

3. ‘Zohlen test’ (test inhibicije m.quadriceps femorisa)

4. ‘Shrug test’ (kompresijski patelofemoralni test)

Prilikom testiranja patele tri su glavna faktora koja se potvrđuju, a među njima jesu pozitivan test na omekšanje patele, pozitivan kompresijski patelofemoralni test (‘Shrug test’) i test patelarne krepitacije (‘Rabot test’). Nakon izvođenja testova, dijagnoza se potvrđuje i provedbom magnetske rezonance gdje se uviđa omekšanje patele i propadanje hrskavice.

LIJEČENJE

Podijeljena su mišljenja primarnog liječenja hondromalacije. Može se liječiti medikamentozno, uključujući nesteroidne, protuupalne lijekove, intraartikularne steroide i fibrolatinske agense.

NEOPERATIVNE METODE

Neoperativne mjere uključuju privremenu imobilizaciju koljena, stabilizaciju patele i potporu učvršćivanjem s električnom stimulacijom koja se koristi za smanjenje bolova i povećanje snage mišića.

Primjena progresivnih vježbi otpora m.quadriceps femorisa i izotoničkih vježbi m.vastus medialisa doprinose osposobljavanju koljena. Poznata je zlatna kratica među fiziorepeutima-R.I.C.E. Rest-odmor kao inicijalni korak u fizioterapiji, ice-krioterapija koja smanjuje otekline i prevenira pojavu edema, compression-kompresija koja se radi ako je došlo do veće otekline, elevation-elevacija najmanje 15 cm iznad nivoa srca kako bi se prevenirala pojava edema.

Prilikom vježbanja u centru pozornosti jest ojačanje, fleksibilnost, balans, propriocepcija te kombinacija vježbi koje se očekuju u kasnijoj fazi rehabilitacije jer predstavljaju kompleksnost i potpun oporavak područja patele. Kao korisno fizičko opterećenje pokazalo se plivanje, kao odličan vid fizičke akcije s ciljem jačanja ne samo m.quadriceps femorisa nego i ostalih mišića (što je nedostatak split treninga).

Neoperativne metode uključuju i progresivnu primjenu Velcro udlaga za koljeno.

Ovakav vid imobilizacije se ne može ubrojati u konzervativno liječenje s obzirom da ista daje pozitivne ishode. U slučaju imobilizacije, nekada ista može dovesti do dodatnog istanjenja patele što produžava vrijeme oporavka.

MANUELNA TERAPIJA

Proprioceptivne neuromuskularne facilitacije (PNF), manuelne fizioterapije
Miofascijalne kompresivne tehnike (MCT) i
Kinesio taping

Manuelna se terapija koristi uz fizikalne procedure kao što su snaženje mišića, elektrostimulacija, taping, vježbe aerobika te protokoli kućnog vježbanja.

Moguće je i educirati pacijenta kako bi sam provodio tehnike i jačao mišiće, poboljšao njihovu funkciju i performansu te opseg pokreta. Skup tehnika koje se koriste u edukaciji pacijenata naziva se Self myofascial release therapy (npr. vježbe pomoću foam rollera), a mogu se izvoditi na razne načine.

Kako vježba izgleda?

Jedna od tehnika jest korištenje valjka od pjene, a izvodi se tako što se pacijenta
prvo uči pravilnom položaju izdržaja (plank), a valjak od pjene postavi se na proksimalni dio m. quadriceps femorisa npr. desne noge, a lijeva se noga prebaci preko desne. Pacijentu se kaže da pokuša što više svoje težine prebaciti na valjak te ga rolati od proksimalnom prema distalnom cijelom dužinom mišića, do patele. Kada je valjak došao do patele, pacijent bi trebao brzim pokretom vratiti valjak na početak u jednome pokretu. Poželjno je ponavljati ovu radnju oko jedne minute (otprilike 3-4 puta preći preko mišića), odmoriti se 30 sekundi i onda ponovo provoditi tehniku. Svrha manuelne terapije jest da se suzbije bolnost u zahvaćenoj regiji, ali negativna je strana što ne utječe dugoročno, već se bol javlja ponovno nakon nekog vremena.

Slika 6. Vježba za m. quadriceps femoris

PUT OPORAVKA: VJEŽBE SNAGE ZA MIŠIĆE NATKOLJENICE!

Snaženje mišića važan je element rehabilitacije i često se usredotočuje na poboljšanju aktivacije i snage mišića quadricepsa. Međutim, jačanje muskulature kuka i trbuha presudno je u rehabilitaciji hondromalacije patele. Također, jačanje glutealnih mišića poboljšava stabilnost zdjelice, te statičku i dinamičku posturalnu kontrolu. Jačanje mišića quadricepsa i dalje ostaje presudan element u neoperativnom tretmanu hondromalacije patele. Bitno je naglasiti da jačanje mišića kao vid terapije može bitno utjecati na opseg koljena, ali neće nužno imati utjecaj na tetive, ligamente i hrskavice koje su oštećene.

METODA KINESIO TAPING-A

Ova metoda je uzela maha u primjeni, kako zbog lahke dostupnosti i rukovanja, te drugih razloga. Radi se o posebno elastičnoj traci koja se lijepi na način da se postavi preko koljenog zgloba tako da kontrolira poziciju patele i potencijalno umanji bolnost prilikom pokretanja pružajući stabilnost pateli. Važno je naglasiti kako ima mnogo informacija različitih istraživanja koje su jedna drugoj kontradiktorne te neke smatraju kako taping ima učinka na olakšanje i smanjenje bolnosti, ali s druge strane postoji i mogućnost da se radi samo o placebo efektu.

Slika 7. Kinesio taping koljena

ELEKTROTERAPIJA

Od elektroterapije najčešće su primjenjivane terapije ultrazvukom, kratkovalnom dijatermijom, transkutanom električnom stimulacijom
(TENS).

TENS je metoda električne stimulacije, a njegov cilj je smanjiti stupanj boli pobuđivanjem senzornih živaca i time stimulirati mehanizma protiv boli. Ne postoji koncept koji najbolje odgovara za sve pacijente jer svakom pacijentu treba pristupiti individualno i svaki pacijent drugačije će odreagovati na terapiju. Kod jednog pacijenta bit će potrebno koristiti jednu frekvenciju dok kod nekog drugog pacijenta trebat će koristiti drugačiju frekvenciju.

Za podraživanje senzornih Aβ vlakana najoptimalnije je koristit frekevenciju od 90-130 Hz. Terapijski ultrazvuk dijeli se na dvije vrste učinka: termalni i netermalni. Smatra se da UZ pomaže u ubrzanju i poboljšanju kvalitete zacjeljivanja tkiva. Tkivo na koje se može utjecati u koljenu su patelarna sveza i ligamenti. Proces obnavljanja tkiva složen je niz kaskadnih, kemijskih posredovanih događaja.

Slika 8. TENS metoda za smanjivanje bolnosti

Kako znati da li se koljeno oporavilo?

Vrijeme oporavka je individualne prirode i ovisi o brojnim faktorima: od težine ozljede, upornosti pri terapiji, spolu, dobi, ishrani i dr. Ako možete koljeno u potpunosti saviti i ispružiti bez da osjetite bol, te ako ne osjećate bol tijekom hodanja, trčanja ili skakanja, značilo bi da oporavak ide u pravom smjeru. Bitan fakt je da svježi znaci oporavka ne znače potpuno se vratiti intenzivnim, prijašnjim treninzima koji su rađeni prije ozljede, Oni ukazuju na postepeno vraćanje tim fizičkim aktivnostima, uz postepeno povećanje intenziteta.

LITERATURA:

Bentley, G., Dowd, G., & Orth Ch., M. (1984). Current concepts of etiology and treatment of chondromalacia patellae. Clinical Orthopaedics and Related Research, NO. 189, 209– 228.
Eckenrode, BJ., Kietrys, DM., Parrott, J. (2018). Effectiveness of Manual Therapy for Pain
and Self-reported Function in Individuals With Patellofemoral Pain: Systematic Review
and Meta-analysis. Journal of Orthopaedic & Sports Physical Therapy.
Outerbridge, R. E., & Dunlop, J. A. Y. (1975). The problem of chondromalacia patellae. In
Clinical Orthopaedics and Related Research: Vol. No. 110 (pp. 177–196).
https://doi.org/10.1097/00003086-197507000-00024 [10 . decembar 2021]
RUBACKY, G. E. (1965). Chondromalacia of the Patella. Gp, 32, 128–129.
Sherman, S. L., Plackis, A. C., & Nuelle, C. W. (2014). Patellofemoral anatomy and
biomechanics. Clinics in Sports Medicine, 33(3), 389–401.
https://doi.org/10.1016/j.csm
West, R. V., & Colvin, A. C. (2014). The patellofemoral joint in the athlete. The
Patellofemoral Joint in the Athlete, 1–172.

Kada dijete dovesti stomatologu?

Thu, 06 Jan 2022 17:00:23 GMT

Često se roditelji pitaju kada je pravi trenutak da dovedu svoje dijete na stomatološki pregled. Odgovor na ovo pitanje sigurno nije: "Kada dijete zaboli zub!" U tim situacijama posjeta stomatologu zna biti stresna kako djetetu, tako i roditeljima, a i samom stomatologu.

Mnogo bolja varijanta je da ta prva posjeta bude prije nego budu uopšte potrebne neke stomatološke intervencije kod djeteta. Preporučuje se da to bude oko prve godine djetetovog života.

Međutim, roditelji imaju jako bitan zadatak, a to je da pripreme dijete za taj prvi pregled. Pitate se kako? Odgovor je jednostavan, tako što ćete sa djetetom razgovarati o važnosti zdravih zuba. Kao pomoć možete se poslužiti različitim crtežima ili slikovnicama. Objasnite mu ko je stomatolog i šta on zapravo radi. Nikako, ama baš nikako ne trebate djecu plašiti da će neredovnim pranjem zuba morati ići kod doktora da dobije bocu i izvadi zub. Tako ćete najvjerovatnije stvoriti strah u njima samima, kojeg se kasnije teško riješiti.

Kako izgleda prvi stomatološki pregled ako dođete na vrijeme i preventivno, a ne kada je dijete pod bolom? Prvi pregled traje otprilike 20-ak min. Objašnjavamo djetetu i pričamo sa njim o važnosti zdravlja zuba, zdrave hrane, četkanja zuba. Dajemo upute roditeljima za održavanje oralne higijene kod djeteta, jer oni još uvijek nemaju dovoljno razvijene fine motorne kretnje da bi to sami ispravno obavljali, već je potrebno da roditelji vode računa o djetetovom oralnom zdravlju u ovoj životnoj dobi. A kada je dijete sposobno da samo pere zube? Najbolje objašnjenje je kada nauči da veže pertle, jer su i za jednu i za drugu radnju potrebni fini motorni pokreti. Također, u prvoj posjeti upoznajemo dijete sa stomatološkim priborom i okruženjem. Sprovodimo kratki pregled u zavisnosti od djetetove povratne reakcije i na kraju dajemo mu nagradu, jer je to najbolji način da dijete stekne lijepo i zabavno mišljenje o stomatologu. Redovne kontrole bi trebale biti svakih tri do šest mjeseci.

Važnost ovog pregleda ogleda se, između ostalog, i u činjenici da mliječni zubi potiču normalan rast i razvoj vilica, utiču na psiho-fizički razvoj, te socijalni aspekt djetetovog života.

1. Kock G, Poulsen S. "Pedodoncija-klinički pristup". Naklada slap. 2005.

Inducirana koma

Wed, 29 Dec 2021 23:25:22 GMT

Svijest predstavlja cjelokupnost svih psihičkih funkcija. Kada spominjemo cjelokupnost svih psihičkih funkcija mislimo na svijest o samome sebi, jasnu orijentaciju u vremenu i prostoru i prema drugim licima, komunikativnost, posjedovanje svih čula i sposobnost adekvatnog reagovanja u svim nastalim situacijama. Izostanak nekih od ovih faktora ili izostanak svih navedenih faktora dovodi do poremećaja svijesti. Dubine poremećaja svijesti su različite, a najdublji poremećaj svijesti je koma. Jedan od oblika kome je inducirana, odnosno medicinska ili umjetna koma.

ŠTA PREDSTAVLJA INDUCIRANA KOMA?

Inducirana koma je postupak koji se koristi za liječenje teških povreda mozga (najčešće nakon saobraćajnih nesreća) kada se mozgu pokušava dati dovoljno vremena za oporavak i rezervisana je za posebno teške bolesnike koji bi bez ove terapije ubrzo mogli letalno završiti. Medicinska koma se od obične kome razlikuje po tome što je izazvana sa namjerom lijekovima pa se ukidanjem tih lijekova može i poništiti, tj. bolesnik se budi iz kome na ljekarovu odluku. Ovo je reverzibilan proces.

U KOJIM SLUČAJEVIMA SE PROVODI INDUCIRANA KOMA?

Inducirana koma se provodi kod pacijenata koji su zadobili tešku traumu mozga, a razlozi mogu biti različiti:

· fizičke povrede mozga (npr. koma nakon saobraćajne nesreće, povrede na skijanju...);

· predoziranje psihoaktivnim supstancama;

· teški meningitis;

· bjesnoća i

· status epilepticus - posebno težak epileptički napad.

UVOĐENJE U KOMU

Uvođenje u umjetnu komu provodi se samo u bolničkim uvjetima uz kontrolu ljekara. Pacijentu se intravenski ubrizgavaju posebni ljekovi i kao rezultat toga koma dolazi brzo. Tijelo tone u dubok san, dolazi do potpunog blokiranja osjetljivosti, gubitka svijesti i gašenja nekih centara. Nakon injekcije pacijent je spojen na ventilator. Elektrode se postavljaju na površinu grudnog koša za praćenje kardiovaskularne aktivnosti i ako je potrebno pacijent je povezan s elektroencefalografom. Koristi se i ventrikularni kateter koji mjeri pritisak unutar lubanje i radioizotopski dijagnostički uređaj koji nadzire protok krvi u mozgu. Stalno praćenje pacijenta služi prevenciji aritmija, mogućeg zastoja rada srca i doprinosi pravovremenom izlasku iz kome.

LIJEKOVI KOJI IZAZIVAJU KOMU

Lijekovi koji se koriste pri induciranju kome su isti lijekovi koji se koriste za opću anesteziju, oni uspavaju pacijenta kao za klasičnu operaciju, a onda mu prodube gubitak svijesti na stepen kome. Doza lijekova se određuje ovisno o svrsi postupka, uzimajući u obzir stanje pacijenta i potrebno trajanje umjetne kome. Koriste se sljedeće skupine lijekova:

· propofol;

· benzodiazepine;

· barbiturate i

· opijati.

Propofol se koristi za kratkotrajnu primjenu u komi. Često se koristi kao intravenska anestezija. Ima zaštitni učinak na mozak pa se koristi za sprječavanje vaskularnih lezija. Teško je dugo održavati potrebnu koncentraciju proizvoda, stoga se koristi ne više od nekoliko sati.

Benzodiazepini pripadaju sredstvima za smirenje koja se koriste kao antikonvulzivi, lijekovi za poremečaje spavanja. Kada se koriste benzodiazepini trajanje kome ne može biti duže od 72 sata.

Barbiturati se koriste u većini slučajeva kod umjetne kome. Oni ublažavaju oticanje moždanih struktura i imaju dobar zaštitni efekat.

Opijati se ne koriste za liječenje već služe za ublažavanje boli.

DJELOVANJE INDUCIRANE KOME NA TIJELO

Kada se inducira koma kako bi se organizam zaštitio od dalje traume, posebno mozak, pacijentova respiratorna i mišićna aktivnost je potpuno suzbijena. Pacijent se privremeno imobilizira, ne osjeća ništa, u stanju je sličnom dubokom snu. Sve to vrijeme je očuvana moždana aktivnost. Temperatura tijela je postepeno snižena na 33 stepena što uzrokuje i smanjenu cirkulaciju. Cjelokupno ovo stanje pacijenta je pod kontrolom ljekara. Možemo reći da su simptomi kome:

· sporo disanje;

· niži puls;

· opuštanje mišića;

· vazokonstrikcija;

· prestanak probave i

· niža tjelesna temperatura.

Tokom kome indikatori intrakranijalnog pritiska padaju, a volumen tečnosti u tijelu se smanjuje. Cjelokupni metabolizam organizma se značajno usporava. Pacijent ne reaguje na vanjske podražaje, ne reaguje čak ni na izrazito bolne podražaje. Cerebralna cirkulacija slabi. Zjenice ne reagiraju na svjetlost. Pacijent postaje osjetljiviji i svako kršenje vitalnih funkcija je opasno i može biti letalno.

PERIOD TRAJANJA KOME

Često pitanje koje ljekari dobivaju je koliko traje inducirana koma, ali na to pitanje nema konkretnog odgovora. Slučaj je jedinstvan i zahtjeva induvidualni pristup. Trajanje inducirane kome najviše ovisi o težini razloga zbog kojih je bilo potrebno izazvati komu. Ovo stanje može trajati od nekoliko sati do nekoliko sedmica.

Rizik od komplikacija takve manipulacije direktno je proporcionalan njenom trajanju, što duže traje veća je vjerovatnost komplikacija. Nakon kome simptomi poremećaja kardiovaskularnog i centralnog nervnog sistema mogu biti prisutni duže vrijeme. Razdoblje oporavka je dugo.

IZLAZAK IZ KOME

Izlazak iz umjetne kome dešava se prestankom korišćenja, odnosno ubrizgavanja lijekova koji su doveli do kome.

Prvo se nastavljaju refleksi i funkcije autonomnog nervnog sistema. Pacijent se odvaja od ventilatora trenirajući vlastito disanje. Počevši od nekoliko sekundi, ljekari postepeno povećavaju trajanje razdoblja samostalnog disanja, disanja bez uređaja. Svijest se vraća postepeno, epizodno. U ovom slučaju mogući su slučajevi haotičnog kretanja, delirija, zbunjenosti. U većini slučajeva pacijenti se ne sjećaju ničega o vremenu provedenom u komi. Ovisno o tome koliko dugo je trajala koma, pacijenti moraju ponovo naučiti hodati. Period rehabilitacije može da traje i do nekoliko mjeseci.

U periodu oporavka potrebno je uključiti stručnjake kao što su fizioterapeut, neurolog, maser, psiholog i govorni terapeut.

POSLJEDICE

Neurohirurzi tvrde da posljedice umjetne kome izravno zavise od uzroka zbog kojeg je koma inducirana. Među mogućim negativnim posljedicama korištenja ove metode liječenja su:

· komplikacije respiratornog sistema uzrokovane mehaničkom ventilacijom;

· traheobronhitis;

· stenoza grkljana;

· upala pluća;

· plućni edem;

· narušavanje cirkulacije krvi;

· patologija digestivnog Sistema;

· skokovi krvnog pritiska i

· zastoj srca.

REFERENCE:

1) https://www.webmd.com/brain/coma-types-causes-treatments-prognosis, Reviewed by Christopher Melinosky on September 14, 2020

2) https://www.webmd.com/brain/coma-types-causes-treatments-prognosis

3) https://krenizdravo.dnevnik.hr/zdravlje/inducirana-koma-definicija-oporavak-i-posljedice

4) http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/neurologija/stupor-i-koma

Da li je boja apstraktna ili konkretna? – Život sa daltonizmom

Tue, 28 Dec 2021 13:38:38 GMT

Van Gogh (1823.-1890.) je jedan od najpoznatijih umjetnika u historiji, a pretpostavlja se da je bio daltonista ili da je bolovao od glaukoma zatvorenog ugla umjerenog stepena zbog karakteristične upotrebe boja i povremenog crtanja halo-a oko svjetala.

Česta upotreba žute boje u mnogim slikama implicira ili da je ona bila jedna od njegovih najdražih, ili da je imao poremećaj prepoznavanja boja (daltonizam) pa mu je intenzivno korištenje žute boje omogućavalo stvaranje savršenih slika.

Ekspert vida Kazunori Asada je konvertirao Van Gogh-ova djela kroz različite leće koje imitiraju daltonizam da bi vidio da li se i drugi slažu da njegova djela izgledaju mnogo bolje sa poremećajem prepoznavanja boja.

Slika 1. Originalna slika (lijevo), izmijenjena slika (desno)

Slika 2. Originalna slika (lijevo), izmijenjena slika (desno)

Slika 3. Originalna slika (gore), izmijenjena slika (dolje)

ODAKLE POJAM 'DALTONIZAM' ?

Termin 'daltonizam' potiče od imena poznatog hemičara i fizičara – John Dalton (1766.-1844.). Dalton je opisao svoj i bratov poremećaj prepoznavanja boja kao neispravnu percepciju crvene i zelene, u svom prvom objavljenom naučno-istraživačkom radu. Rad pod naslovom 'Izvanredne činjenice koje se odnose na viđenje boje sa observacijom' (engl. 'Extraordinary facts relating to the vision of colours, with observation'). To je prvi prepoznat slučaj crveno-zelenog poremećaja prepoznavanja boja.

Slika 4. John Dalton i njegov naučno-istraživački rad

UVOD:

Svi vidimo kontinuum (raspon) boja, ali koje boje vidimo ovisi o funkciji naših fotoreceptora. Fotoreceptori su ćelije oka koje reaguju na specifične talasne dužine svjetlosti. Svako vidi boje nešto drugačije, a način na koji ih vidimo može varirati s godinama starosti.

Slika 5. – Spektar vidljive svjetlosti (nm)

Osobe sa normalnim kolornim vidom vide čitav spektrum – plavu, zelenu i crvenu svjetlost. To se naziva trihromacija.

Osobe sa poremećajem kolornog vida ne mogu percipirati određene boje, ili ih doživljavaju kao boje sa različitim intenzitetom u odnosu na osobe sa normalnim kolornim vidom. To se naziva dishromatopsija.

Dakle, poremećaj kolornog vida (prepoznavanja boja) samo predstavlja promjenu u načinu percepcije boja. Ponekad se naziva i 'sljepilo za boje' iako je potpuno sljepilo za boje (nemogućnost viđenja bilo koje boje) jako rijetka pojava.

Mnoge osobe se lako prilagođavaju ovom poremećaji i rijetko predstavlja alarmantan znak.

ETIOLOGIJA:

Mnoge osobe s godinama imaju poteškoće sa razlikovanjem boja zbog čega se to može smatrati normalnim procesom starenja.

Međutim, osobe sa poremećajem kolornog vida nemaju mogućnost viđenja određenog spektra boja. Prema tome, poremećaj kolornog vida može biti:

Nasljedni – Najčešći tipovi poremećaja kolornog vida su genetski uslovljeni. Kongenitalni poremećaj kolornog vida zahvata oba oka jednako i ne mijenja se tokom života. Češće je zastupljen kod muškaraca nego kod žena, a najčešći tip jeste poremećaj viđenja crveno-zelenog dijela spektra.

Stečeni – Ovaj tip kolornog vida može varirati po tipu i težini (stepenu), ovisno od lokacije i vrste okularne patologije, a češće zahvata jedno oko više u odnosu na drugo. Jednako je zastupljen kod muškaraca i žena.

o Oboljenja oka – glaukom, makularna degeneracija

o Oboljenja centralnog nervnog sistema – Alzheimerova bolest, multipla skleroza

o Oštećenja oka ili mozga

o Upotreba određenih lijekova – digoksin, etambutol, hlorokin, hidroksihlorokin, fenitoin, sildenafil

o Izloženost štetnim hemikalijama – karbon disulfid, stiren.

EPIDEMIOLOGIJA :

Poremećaj viđenja crveno-zelenog dijela spektra se nasljeđuje X-recesivno, što znači da se on javlja češće kod muškaraca (1:12) nego kod žena (1:200).

· Muškarci posjeduju samo 1 X hromosom, koji nasljeđuju od majke. Poremećaj se ispoljava ukoliko taj X hromosom ima gen za poremećaj viđenja crveno-zelenog dijela spektra.

· Žene imaju 2 X hromosoma, jedan nasljeđuju od majke, a drugi od oca; što znači da oba X hromosoma moraju posjedovati gen za poremećaj viđenja crveno-zelenog dijela spektra da bi se poremećaj ispoljio. Ukoliko samo jedan X hromosom posjeduje ovaj gen, poremećaj se neće ispoljiti (tj. neće biti manifestne kliničke slike) nego su one tzv. 'nosioci' ovog gena.

Poremećaj viđenja plavo-žutog dijela spektra i potpuno sljepilo za boje se nasljeđuju preko drugih hromosoma, pa su ti poremećaji jednako zastupljeni kod muškaraca i žena.

Poremećaj viđenja plavo-žutog dijela spektra se nasljeđuje autosomno dominantno kao mutacija gena na hromosomu 7.

PATOGENEZA :

Kada vidimo različite boje, ono što zapravo percipiramo su različite talasne dužine svjetlosti. Oči sadrže različite fotoreceptore (ćelije) koje procesuiraju svjetlost koja dospjeva u oko, što čovjeku omogućava percepciju boje. Štapići detektuju razlike između svjetlosti i tame, dok čunjići detektuje različite boje kada su uslovi osvijetljenosti dovoljno dobri. Svaka talasna dužina korespondira sa različitom nijansom vidljivog dijela spektra svjetlosti. Crvene imaju najveće talasne dužine, zelene imaju srednje, a plave imaju najmanje talasne dužine.

Slika 6. – Kako percipiramo boje?

Čunjići su fotoreceptori koji su zaduženi za kolorni vid. Oni sadrže vidne pigmente koji se nazivaju opsini u svojim vanjskim segmentima, i koji apsorbuju talasne dužine između 400 i 700 nm. Studije su identificirale plave, zelene i crvene čunjiće. Za diskriminaciju boja, neophodna su minimalno dva tipa čunjića (opsina), a za normalan kolorni vid potrebna su sva tri tipa. Crveni i zeleni opsini čunjića su kodirani na susjednim genima na X hromosomu, dok je plavi opsin čunjića kodiran na hromosomu 7.

Slika 7. Zastupljenost crvenih, zelenih i plavih čunjića u retini

Slika 8. Snimak retine pod elektronskim mikroskopom (čunjići – engl. cones, štapići – engl. rods)

KLASIFIKACIJA:

1. Potpuni nedostatak – ANOPIA

a. Protanopia – nedostatak crvenih

b. Deuteranopia – nedostatak zelenih

c. Tritanopia – nedostatak plavih

2. Nepotpuni (djelomični) nedostatak – ANOMALIJA

a. Protanomalija

b. Deuteranomalija

c. Tritanomalija.

Kada je u pitanju kolorni vid čovjeka, razlikujemo:

1) Potpuni kolorni vid – TRIHROMACIJA

Osobe imaju očuvana sva 3 tipa čunjića u oku, stoga vide 6 boja duge – crvena, narandžasta, žuta, zelena, plava i ljubičasta.

2) Poremećaj kolornog vida – DIHROMACIJA

Osobe imaju očuvana 2 tipa čunjića u oku, a treći tip nedostaje u potpunosti ili je oštećene funkcije. U tom slučaju osobe imaju sposobnost razlikovanja boja, međutim boje izgledaju drugačije i uglavnom se razlikuju po intenzitetu.

a. Poremećaj viđenja crveno-zelenog dijela spektra

Protanopija

Nedostaju crveni čunjići zbog čega nedostaju zbog čega osoba ne vidi adekvatno crvenu niti zelenu boju. Boje u sebi sadrže crvene pigmente izgledaju drugačije. Spektar boja je sačinjen od 'plavih i zlatnih' boja.

Deuteranopija

Nedostaju zeleni čunjići zbog čega je spektar boja, također sačinjen od serije 'plavih i zlatnih' boja, koje su za nijansu drugačije od onih u protanopa.

Protanomalija

Postoji mali broj crvenih čunjića, ali oni nisu funkcionalni. Spektar boja je izmijenjen. Crvena izgleda kao tamno siva, a svaka boja koja u sebi sadrži crveni pigment je prigušena.

Deuteranomalija

Postoji mali broj zelenih čunjića, koji nisu funkcionalni. Ovo je najčešći tip poremećaja kolornog vida. Spektar boja sačinjavaju 'plave, žute i generalno izmijenjene' boje.

b. Poremećaj viđenja plavo-žutog dijela spektra

Tritanopija

Nedostaju plavi čunjići, pa spektar boja sačinjavaju crvene, svijetlo plave, roze i ljubičaste boje.

Tritanomalija

Postoji mali broj plavih čunjića, koji nisu funkcionalni. Spektar boja ima 'zelenije' plave boje, sa nešto ili nimalo žute boje.

3) Nedostatak kolornog vida – MONOHROMACIJA

Osobe sa potpunim nedostatkom kolornog vida uopšte nemaju sposobnost razlikovanja boja. Slika koju oni vide je crno-bijela, a 'spektar boja' je sačinjen samo od različitih nijansi sive. Osim nedostatka kolornog vida, često je prisutna i smanjena oštrina vida, nistagmus i osjetljivost na svjetlost (fotofobija). Ovaj poremećaj je jako rijedak.

Slika 9. – Zastupljenost pojedinih tipova poremećaja kolornog vida

KLINIČKA SLIKA:

Simptomi i znakovi poremećaja kolornog vida se razlikuju ovisno o tipu poremećaja. Ukoliko je u pitanju urođeni poremećaj, znakovi se jako teško primjećuju jer je osoba oduvijek boje vidjela na isti način. Stoga, nije u mogućnosti da primijeti da vidi boje drugačije od drugih. Međutim, ukoliko je u pitanju stečeni poremećaj kolornog vida, osoba lako može primijetiti promjenu u viđenju boja (može biti otežano kod sporo progredirajućih oboljenja).

Osobe sa poremećajem viđenja crveno-zelenog dijela spektra:

- Imaju poteškoće sa razlikovanjem crvene, narandžaste, žute, smeđe i zelene boje

- Sve navedene boje su smanjenog intenziteta u odnosu na boje koje vidi osoba sa očuvanim kolornim vidom

- Često imaju poteškoće sa razlikovanjem različitih nijansi ljubičaste boje

- Miješaju crvenu sa crnom bojom.

Osobe sa poremećajem viđenja plavo-žutog dijela spektra imaju poteškoće sa razlikovanjem plave, zelene i žute boje.

Slika 10. – Tipovi poremećaja kolornog vida

DIJAGNOSTIKA :

Ocjena kolornog vida nije dio rutinskog oftalmološkog ispitivanja, ali ako postoji sumnja na neki poremećaj kolornog vida, osoba može zatražiti ispitivanje.

Glavni testovi za postavljanje dijagnoze su:

- Ishihara test – test koji je osmislio japanski oftalmolog Ishihara Shinobu za potrebe oružanih snaga 1918.godine, a koji se i danas koristi kao primarni test za određivanje poremećaja kolornog vida. Podrazumijeva identificiranje jednocifrenih ili dvocifrenih brojeva ili oblika unutar slika načinjenih od tačaka različitih boja i veličina. Osobe sa poremećajem kolornog vida nisu u mogućnosti vidjeti određene brojeve ili oblike, ili ih jako teško identificiraju.

Slika 11. – Ishihara test za odrasle

Slika 12. Ishihara test za djecu

- Cambridge test boje – podrazumijeva identificiranje slova 'C' na ekranu računara, koje je različite boje u odnosu na pozadinu na kojoj se nalazi. Može se nalaziti bilo gdje na ekranu.

Slika 13. – Cambridge color test

- Farnsworth-Munsell 100 hue test – sastoji se od blokova različitih nijansi iste boje. Osobe trebaju poredati blokove prema određenom redoslijedu. Služi za provjeru razlikovanja suptilnih razlika u bojama, a primjenjuje se u ljekarskom pregledu za zanimanja gdje je neophodno razlikovati i najmanje varijacije u bojama .

Slika 14. - Farnsworth-Munsell 100 hue

- Anomaloskop – je okular kroz koji osoba gleda i vidi krug. Gornja polovina kruga je žućkaste boje, a donja polovina različitih nijansi crvene i zelene boje. Osoba okreće dugme dok obje polovine ne budu iste boje i istog intenziteta. Služi za ispitivanje poremećaja viđenja crveno-zelenog spektra.

Slika 15. - Anomaloskop

TRETMAN:

Važno je biti svjestan da svako ima pogled na život kroz različite leće. Poremećaj kolornog vida se za većinu ljudi ne odražava negativno na njihov kvalitet života.

Ovaj poremećaj se ne može liječiti, ali postoje opcije koje se mogu primjeniti kako bi se prevazišle izvjesne poteškoće koje se mogu javiti u svakodnevnom životu.

- Korektivne leće – obojene kontaktne leće i naočale, ne mogu promijeniti boje koje osoba vidi, ali mogu smanjiti osvijetljenost i odsjaj.

- Color buddy – za mnoge osobe sa poremećajem kolornog vida je od pomoći da imaju prijatelja sa očuvanim kolornim vidom, koji im može pružiti podršku pri obavljanju određenih zadataka (npr.kupovina odjeće, farbe i sl.)

- Pomoć za pamćenje (memory aids) – važna je za osobe sa poremećajem kolornog vida za obavljanje određenih zadataka svakodnevno. Na primjer, ne postoji razlog zbog kojeg osoba sa poremećajem kolornog vida ne bi mogla voziti auto, ali pomoć za pamćenje im pomaže da zapamte da je zelena uvijek na vrhu semafora.

- Vizuelna pomoć (visual aids) – postoje mnogi uređaji i aplikacije koje nam mogu pomoći pri razlikovanju boja. Neke aplikacije nam omogućavaju da uslikamo nešto, pa da nam onda interpretira boje u svakom segmentu slike.

Ispitajte svoj kolorni vid:

https://enchroma.com/pages/test

6. Septembar – Color blindness awareness day

'Everyone has two eyes, but no one has the same view.'

REFERENCE:

1. Yanoff M, Duker JS. Ophthalmology. Elsevier. 5 ^th Edition. London. 2019.

2. Riordan-Eva P, Augsburger JJ. Vaughan Agsbury's General Ophthalmology. McGraw-Hill Education. 19 ^th Edition. United States. 2018.

3. Salmon JF. Kanski's Clinical Ophthalmology – A Systemetic Approach. Elsevier. 9 ^th Edition. Oxford. 2020.

4. https://www.msdmanuals.com/home/eye-disorders/symptoms-of-eye-disorders/other-eye-symptoms#v6580232

5. https://www.medicinenet.com/daltonism/definition.htm

6. https://www.medicinenet.com/color_blindness_symptoms_and_signs/symptoms.htm

7. https://my.clevelandclinic.org/health/diseases/11604-color-blindness

8. https://www.colourblindawareness.org/parents/early-symptoms/

9. https://www.dailymail.co.uk/sciencetech/article-2194293/How-insight-Van-Goghs-vision-shape-understanding-colour-blindness--change-view-Masters-work.html#http://www.dailymail.co.uk/sciencetech/article-2194293/How-insight-Van-Goghs-vision-shape-unde

10. https://www.webmd.com/eye-health/color-blindness

11. https://www.nhs.uk/conditions/colour-vision-deficiency/

12. https://www.nei.nih.gov/learn-about-eye-health/eye-conditions-and-diseases/color-blindness/causes-color-blindness

Endodontsko liječenje zuba

Mon, 27 Dec 2021 15:52:53 GMT

Uvod

Obično kada se pacijentima predloži endodontsko liječenje zuba, kao jedan od načina da se zub sačuva, pacijenti sa strahom i zebnjom posmatraju stomatologa, jer pretpostavljaju da je procedura bolna i da je sam proces dugotrajan. Vjerovatno je to jedan od razloga zašto se pacijenti više odlučuju za ekstrakciju/vađenje zuba, nego za endodontsko liječenje zuba.

Zašto je to tako?

Zato što se iz pacijentove perspektive ovakve terapijske mogućnosti čine kao vrlo bolne i dugotrajne, nakon što im se kratko objasni sam postupak liječenja zuba, ali to ne mora biti tako. Uz upotrebu loklanog anestetika, bol se eliminše pri samom zahvatu, a nakon prestanka dejstva lokalne anestezije, tu su analgetici koji će ublažiti eventualnu postoperativnu bol. Drugi razlog zašto pacijenti ponekad odbiju endodontski zahvat, jeste višeseansno liječenje koje je uslovljeno infekcjom u kanalu. Kroz višeseansne posjete se nastoji izliječiti infekcija, tj. smanjiti broj mikroorganizama u kanalu, te dugoročno spasiti zub čija je prognoza bila upitna.

Sl. br. 1- Anksiozna pacijentica

Šta je to endodnocija i endodoncij?

Endodoncija se prema definiciji američkog udruženja endodontista (AAE) definiše kao grana stomatologije koja se bavi morfologijom, fiziologijom i patologijom zubne pulpe i periapeksnog tkiva. Odnosno da bi se lakše razumilo, endodncija je nauka koja proučava sastav i građu pulpe i dentina, etiologiju oboljenja već pomenutih tkiva, odnosno njihovo reagovanje u normalnim i patološkim uslovima, kao i terapiju oboljele puple i apeksnog parodoncijuma.

Sl. br. 3- Građa zuba/poprečni presjek

Da li je mit ili istina da je pulpa samo „živac zuba“?

Da mit je! Osim živca (nerava), pulpa je građena od limfnih i krvnih sudova koji su izrazito bitni u ishrani samog zuba, preko kojeg dolaze nutritivni elementi u zub i njegove strukture. Uloga puple nije samo da „hrani zub“, ona je to što daje signal preko aferentnih nerava sprovodi senzorne impulse, tj. da se u zubu nešto dešava, da je infekcija prisutna. Upravo ta senzitivna uloga puple je i zaštitni mehanizam i to je ono što pacijenta često dovodi u stomatološku ordinaciju, a to je bol.

Sl. br.4 –Ilustracija inervacije donjih postranih zuba

DIJAGNOSTIKA

Da li je svaki zub koji boli indikovan za endodontsko liječenje?

NE! Adekvatnim kliničkim pregledom, analizom RTG snimka te procjenom dijagnostičkih testova kao što su perkusija, palpacija, te termički i elektrotestovi, stomatolog će odlučiti i dati dijagnozu i prognozu tom zubu. Zaključit će da li se radi o reverziblnom ili ireverzibinlom pulpitisu, odnosno da li će takav zub biti saniran uklanjanjem karijesa i postavljanjem ispuna/plombe, ili će ipak zahtijevati endodontsko liječenje.

Sl. br.5- RTG snimak donjih bočnih u regiji premolara i molara

PATOGENEZA

Kako to da dođe do puplitisa, odnosno do upale zubne pulpe i da je zub „osuđen“ na endodontski zahvat?

Kada karijes sa površine zuba, tj. iz cakline dospije do dentina, a zatim iz dentina zahvati pulpu, tzv. „živac“, zub reaguje, daje simptome pulsirajuće boli, postaje osjetljiv na termičke podražaje (hladnu ili toplu vodu), prilikom jela slatkih i kiselih namirnica, bol je produžena i nakon što se nadražaj ukloni. Vrlo je bitno da prilikom razgovora sa stomatologom, jasno precizirate svoju bol, vrijeme kada se ona javlja, koliko traje, da li prolazi nakon upotrebe analgetika, na taj način ćete pomoći stomatologu u samoj procjeni, kao i diferencijalnoj dijagnozi odontalgije/boli zuba.

TERAPIJA

Ukoliko karijes nije zahvatio puplu, takvi zubi se saniraju uklanjanjem karijesom destruisanih zubnih strkuktura, te ispunom, ali ukoliko je pulpa zahvaćena, takav zub je indikovan za endodontsku terapiju. Odluku o terpijskom procesu donosi stomatolog na osnovu već pomenutih dijagnostičkih metoda.

Sl.br. 7- Progresija karijesa koja posljedično dovodi do pulpitisa

Terpijski protokol endodontske terapije osim opsežne anamneze tj. razgovora sa pacijentom i dijagnostičkih testova, podrazumijeva i pripremu operativnog polja. Zub se „otvara“ svrdlima, uklanja se karijes i na taj način se obezbjeđuje pristup pulpnoj komorici, nakon uklanjanja njenog krova, pristupa se ukljanjanju krunskog dijela pulpe. Nakon toga ekstirpaciji pulpe („vađenju živca“), što se obavlja posebno dizajniranim iglama koje se zovu pulpekstirpatori (Sl. br.8), a zatim se pristupa ispitivanju prohodnosti kanala. Nakon što se ispita prohodnost kanala, i utvrdi njihov tačan broj, a on može biti varijabilan od 1 do 5 pa čak i više, zavisno od morfologije samog zuba i broja korijenova, pristupa se oblikovanju ulaza u korijenske kanale, a zatim čišćenju kanala, tj. širenju korijenskih kanala endodontskim iglama različite veličine, sukcesivno se povećavajući od tanjih igli ka debljim, sve dok se iz korijenskog kanala ne ukloni inficirano tkivo.

Sl. br. 8- Prikaz ekstirpirane pulpe pomoću pulpekstirpatora

Endodontska terapija podrazumijeva hemomehaničku obradu gdje naizmjeničnim ispiranjem kanala i čišćenjem endodontskim iglama se uklanja inficirani sadržaj iz korijenskog/ih kanala. Ponekad je potrebno aplicirati i tzv. „lijek“ u kanal/e, kako bi se upala stavila pod kontrolu. To su obično preparati na bazi Ca(OH) ₂ ili solutio chlumsky, koja ima specifičan miris i to je onaj miris koji svakog pacijenta asocira na stomatološku ordinaciju. Kada se „očiste“ kanali i pripreme za definitivno punjenje, slijedi faza opturacije korijenskog/ih kanala. U toj fazi se kanal/i posuše papirnim štapićima, nakon prethodno obilato obavljene irigacije/ispiranja korijenskog kanala. Zatim se unosi pasta, te gutaperka. Gutaperka je štapić narandžaste boje napravljen najvećim dijelom od poli-izoprena. Gutaperka čini tvrdi dio punjenja. Nakon definitvnog punjenja, stomatolog zaštiti punjenje cementom, te pristupa izradi ispuna/plombe. U određenim situacijama se postavljaju metalni kočići, čiji je zadatak da ojača zub, ukoliko je karijes isuviše oslabio zub.

Sl. br.9- Faze endodontske terapije

U toku rada, stomatolog mjeri dužinu korijenskog kanala, pomoć apex lokatora, uređaja koji funkcioniše na principu zatvorenog strujnog kruga, koji detektuje vrh korijenskog kanala, tj. mjesto gdje se hemomehanička obrada, ali i definitivno punjenje završava.

Sl. br.10- Apex lokator

Također je jako bitna i RVG/RTG kontrola nakon završene endodnotske terapije, gdje stomatolog ima uvid da li je terapija adekvatno sporevedena. S vremena na vrijeme potrebna je kontrola endondtske terapije, tzv. follow up gdje stomatolog prati uspješnost terapije i cijeljenje periapikalnog tkiva kroz određeni vremenski period. U toku rada, ali i na samom početku endontske terapije je potrebno napraviti RTG snimak kako bi se uvidio broj i raspored kanala. RTG kao pomoćno dijagnostičko sredstvo je od izuzetne važnosti i pomoći u samom procesu liječenja zuba.

Sl.br.11- Postendodontska RTG kontrola

Obrada korijenskih kanala se može sprovoditi ručno ili mašinski, obje metode imaju isti cilj, a to je uklanjanje inficiranog sadražaja iz kanala.

Sl. br.12- (Ručne endodontske ige)

Sl. b r.13- (Mašinska igla aplicirana na endo motor)

Da li se mogu javiti bolovi nakon endodntske terapije?

Da, mogu. Ponekad se javljaju bolovi, obzirom da je hemomehaničkom obradom korijenskog/ih kanala iziritirano okolno tkivo. Uz konsultaciju sa stomatologom, pacijent može uzeti analgetik koji inače pije u slučajevima bola. Svaku abnormalnost i svaka bol koja je drugačija nego inače, pacijent treba prijaviti svom stomatologu.

Sl. br. 14- Postendodontska bol

Zaključak

Endodonstka terapija je jako dobar terapijski postupak da se zub „spasi“ od vađenja, stoga svaki put kada postoji mogućnost da se zub sačuva i izliječi, odlučite se za endontsku terapiju, jer uz anesteziju, zahvat je bezbolan.

Endodontski liječeni zub je zapravo mrtav zub?

Kolokvijalno govoreći da, jer postupkom ekstirpacije („vađenja živca“) pulpa je izvađena i nema više prenosa senzornih impulsa preko aferentnih nervnih vlakana, pa takav zub više ne boli, ali nema prenosa ni nutritivnih elemenata koji su omogućavali ishranu zuba i zubnih struktura, ali zahvaljujući okolnim strukturama i okolnim krvnim sudovima porijeklom od parodoncijuma oni „čuvaju“ takav zub, i u potpunosti je adekvatan da podnese pritisak, i da obavlja svoje prijašnje fiziološke funkcije.

Višestruka je prednost endodontskog liječenja zuba, jedna od važnijih jeste, što zub ostaje u usnoj šupljini, na svom mjestu; što bi u suprotnom, u slučaju vađenja zuba došlo do resorpcije kosti, te posljedično pomijeranja susjednih zuba u prazan prostor.

Sl. br. 15- Posljedica gubitka zuba: migracija, inklinacija i elongacija susjednih zuba

Prije svega prevencija je jako bitna. Na vrijeme sanirajte svoje karijese, posječujte redovno stomatologa, ali ukoliko je karijes već toliko uznapredovao, nisu sve nade izgubljene, na svu sreću postoji endodoncija koja pruža drugu šansu i daje mogućnost da zub bude izliječen i da služi svojoj, već ranije predoređenoj fiziološkoj funkciji.

Sl. br.16- Prikaz važnosti prevencije

Reference:

1. Slavoljub Živković i saradnici, Praktikum endodontske terapije, Data Status, Beograd, 2017

2. Alma Konjhodžić, Selma Jakupović, Irmina Tahmiščija, Samra Korač, Lajla Hasić-Branković, Aida Džanković; Endodontska propedeutika, Stomatološki fakultet sa klinikama Sarajevo, Sarajevo, 2017

3. Leif Tronstad, Klinička endodoncija, Data Status, Beograd, 2007

4. Mrtin Trope, DMD; Gilberto Deelian, DMD, PHD; Quintessence Publishing Co, Ltd

Slike:

1. Slika br.1- https://pin.it/7vl03H

2. Sl.br.2- https://pin.it/2RzvJQy

3. Sl.br. 3- https://pin.it/3GjohJR

4. Sl.br 4- https://pin.it/3PYFbVN

5. Sl. br.5- https://pin.it/4ib5jfG

6. Sl.br.6- https://pin.it/4SMe62D

7. Sl.br. 7- https://pin.it/MNQoXAs

8. Sl.br. 8- https://pin.it/44w8irQ

9. Sl.br.9- https://pin.it/51MrQFq